Paradoks tolerancije. Filozofija o Thompsonu i sličnima

Država ne može ostati neutralna kad je riječ o događajima i pojavama koje radikalno polariziraju društvo, piše Duje Kovačević, ali ne misli da sporne koncerte i manifestacije treba zabraniti. Što onda može učiniti? Odgovor se oslanja na Poppera, Forsta i Rawlsa, koji su nastojali spasiti sam koncept tolerancije pred onima koji ga ugrožavaju pozivajući se na njega

• Naslovna fotografija: Karl Popper i Marko Perković Thompson. (CC0, Goran Stanzl / PIXSELL, Midjourney v7)

• Autor je stekao magisterij filozofije na Central European University (CEU) u Budimpešti

Pitanja individualnih sloboda, mišljenja i govora te njihovih ograničenja opet su vruća tema u Hrvatskoj. Trebaju li određeni pokreti imati pravo okupljanja na gradskim trgovima? Trebaju li neki izvođači imati pravo održavati masovne koncerte, unatoč spornim pozdravima i znakovlju koje ističu? Trebaju li pojedine udruge imati pravo slobodno marširati protiv ustavom zajamčenih sloboda? Iako posljednjih mjeseci o tim pitanjima češće raspravljamo, nijedno nije na neki fundamentalan način specifično aktualnom vremenu ni prostoru na kojem se nalazimo. U pravilu je tako u svakoj zajednici i društvu uoči, tijekom i nakon političkih kampanja, izbora, javnih skupova, koncerata, inicijativa, prosvjeda i akcija oko kojih postoji oštra podjela među građanima.

Prošle je godine u Hrvatskoj održano nekoliko značajnih[1] takvih događaja. Uz kontroverzne[2] molitvene skupove svake prve subote u mjesecu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, Hod za život koji se organizira već gotovo jedno desetljeće, Marko Perković Thompson je 5. srpnja 2025. održao veliki koncert na zagrebačkom hipodromu, koji je, prema navodima organizatora, okupio oko pola milijuna ljudi. Uoči koncerta, uz gužve i blokade na prometnicama, u središtu grada zbivali su se i mnogima nemili događaji. Mogli su se čuti povici karakteristični za nacističke i fašističke režime, pjevale su se pjesme koje slave zločince i zločine iz tog vremena. Čuli smo nezapamćeno glasne povike ZDS i zazivanje Jure i Bobana u uskom centru Zagreba. To nije bio jedini koncert ovog glazbenika u glavnom gradu. Drugi je održan krajem prosinca, a održao bi se i treći da ga nisu zabranili gradonačelnik Tomašević i zagrebačke gradske vlasti.

U reakcijama na taj koncert i popratne mu (sporne) sadržaje, na političkoj su sceni s jedne strane bili oni koji ih, šutke ili aktivno, podržavaju, i s druge oni koji im se glasno protive. Ovi prvi, kad bi bili upitani, obično su se pozivali na individualne slobode i ustavna načela, u stilu ‘ta nismo više u mraku, upalili smo svjetlo i ljudi mogu govoriti, pjevati i misliti što žele’. Ovi drugi upozoravali su da slobode i prava nikad nisu neograničena, a granicu predstavlja (možebitna) šteta koju će učiniti drugima u društvu.

Tko je u pravu? Ta rasprava traje od pamtivijeka i jedno je od temeljnih pitanja primijenjene političke filozofije, moralne filozofije i etike. Pisanje ovog članka potaknula je Nataša Vajagić, koordinatorica za ženska i LGBT ljudska prava u Centru za građanske inicijative Poreč, jednoj od najaktivnijih lokalnih nevladinih organizacija koja u istarskom gradu – i šire – djeluje od 1992. Vajagić je početkom prosinca, komentirajući reakcije vladajućih na inicijativu ženskih udruga za zabranu okupljanja tzv. molitelja svake prve subote u mjesecu, što u Hrvatskoj traje dulje od dvije godine, vrlo plastično opisala etički problem olakog postupanja glede individualnih sloboda, dotaknuvši se pitanja granica i ključne, ali često izostavljene uloge vlasti u tome. Najkraće rečeno, Vajagić tvrdi da vlasti ne mogu zauvijek kriti nečinjenje pozivajući se na individualne slobode, jer su i one ograničene, a vlasti su dužne regulirati javni prostor i tako osigurati i zaštititi ne samo slobode nekih, već slobode svih svojih građana.

Karl Popper nastojao je spasiti liberalnu demokraciju od paradoksa tolerancije. (Library of Karl Popper)

Uz to što je ovo koncizna, britka i inteligentna kritika vladajućih, kakve valja uvijek pozdraviti, neovisno o tome tko je na vlasti, objava  podsjeća na nešto što se u filozofiji kolokvijalno naziva Popperovim paradoksom. Karl Raimund Popper (1902.–1994.) bio je austrijsko-britanski filozof, zapamćen po značajnom doprinosu filozofiji znanosti. No, Popper je ovdje interesantan kao snažan zagovornik liberalne demokracije i jedan od oštrijih kritičara totalitarnih režima. Svoje je stavove i argumente iznio 1945. u poznatoj knjizi The Open Society and Its Enemies (Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji). Upravo je u toj knjizi opisao, za ovaj tekst i raspravu izrazito bitan paradoks tolerancije (paradox of tolerance). U bilješci u poglavlju o načelima liderstva, Popper naglašava kako neograničena tolerancija nužno vodi potpunom nestanku tolerancije.

„Ako budemo neograničeno tolerantni čak i prema onima koji sami po sebi nisu tolerantni, ako nismo spremni braniti tolerantno društvo od nasrtaja netolerantnih, oni koji su tolerantni bit ća uništeni, i tolerancija skupa s njima.“

Odmah nakon toga pojašnjava da ovim ne podrazumijeva direktnu zabranu ili brisanje onih koji izgovaraju ili zastupaju netolerantna stajališta ili ideologije. U njegovoj ideji otvorenog društva, koje drži do tolerancije i koje ne dopušta njegov raspad, ključna je mogućnost rasprave i racionalnih argumenata. Pisanje poznatog filozofa o toleranciji i slobodi govora treba, jasno, staviti u adekvatan politički i povijesni kontekst. Većina njegovih argumenata odnosila se na uspostavljanje liberalnih demokratskih principa u kojima nema mjesta za nehumane totalitarne prakse i ideologije koje bi, primjerice, uskratile pravo na slobodu, kretanje ili život određenim skupinama ljudi na temelju vjerskih, etničkih i drugih karakteristika. No, paradoks na koji je ukazao univerzalno, neovisno o danom kontekstu, stvaran je i o njemu su, na svoje načine, pisali i drugi filozofi. Uvijek se, zapravo, povlačilo jedno pitanje – održavamo li toleranciju tako što neke ljude i ideje, jednostavno, ne toleriramo, i ako je to slučaj – što s tolerancijom kao konceptom?

Rainer Forst pitanje tolerancije reformulira kao “paradoks povlačenja granice”. (Stephan Röhl, CC-BY-SA 2.0)

Dotaknimo se onda i jednog sličnog paradoksa. Opisao ga je Rainer Forst (2017.) u svojoj natuknici Tolerancija u Stanford Encyclopedia of Philosophy, nazivajući ga paradoksom povlačenja granice (paradox of drawing the limits)[4]. Taj se paradoks temelji na ideji da tolerancija mora biti recipročna. Ako postoje ljudi koji ne toleriraju druge, onda ni drugi ljudi ne trebaju tolerirati njih. Kako i Forst navodi, već pri prvom čitanju jasno je da se radi o dosta širokoj, ali praznoj tvrdnji, koju je moguće ‘popuniti’ sadržajem na sve pogrešne i opasne načine. Za početak, tko određuje tko je tolerantan, a tko ne? I što znači tolerirati, a što znači ne tolerirati? Dekonstruktivisti su objeručke prihvatili paradoks i pobjedonosno zaključili da koncept tolerancije pada u vodu čim o njemu počnemo razgovarati – jer ako o njemu razgovaramo, moramo ga definirati. A ako ga definiramo, moramo postaviti granice i time nekoga isključiti. A te granice su nužno proizvoljne jer ovise o onima koji ih postavljaju. Drugim riječima, tolerancija jede samu sebe.

Mnogi su filozofi (bili) nespremni prihvatiti ovakvo tumačenje. No, da bi izbjegli arbitrarno postavljanje granica tolerancije, primjerice, slučaj u kojem je netko proglašen netolerantnim i zbog toga (društveno) sankcioniran samo zato što se njegovo mišljenje protivi većini ili uvriježenom javnom moralu, filozofi poput Rainera Forsta, prvo su morali pokazati što ne valja s dekonstruktivističkim poimanjem. Kako ističe Forst (2017.) u spomenutoj natuknici, dekonstruktivisti netoleranciju (pa time i toleranciju) shvaćaju kao jednostranu normu i pritom ne čine razliku između onoga tko želi ukinuti toleranciju kao normu i onoga tko želi spriječiti to ukidanje.

Alternativa koja se sama nudi je, dakle, normativno diferenciran pojam (ne)tolerancije. Tolerancija se ne shvaća dobrom ili lošom po sebi, već je ovisna, i to ne o uvjerenju, identitetu, pripadnosti, već o samom odnosu prema normi tolerancije. Po ovom shvaćanju, postoji oblik netolerancije koji podrazumijeva negiranje tolerancije kao norme, i oblik netolerancije koji se svodi na negiranje tog toleriranja. Drugim riječima, ako želimo zaštititi toleranciju kao neko vrijedno načelo liberalne demokracije, negiranje same norme nije put kojim želimo ići; no, netoleriranje onih koji podrivaju same temelje tolerancije kao takve, odnosno netoleriranje brisanja tolerancije kao norme, to je moralno opravdan put. Ovo je jedan od uspješnih odgovora na paradoks tolerancije jer se netoleriranje, zapravo, ne odnosi na netolerantne moralne subjekte – nego na ideju podrivanja same tolerancije.

Prema Rawlsu, društvo mora biti tolerantno i prema netolerantnima, osim … (Alec Rawls, CC0)

Valja naglasiti da se nisu svi filozofi modernog vremena, premda im je zajedničko bilo protivljenje dekonstruktivističkom stavu, slagali u svojim čitanjima tolerancije. John Rawls (1921.–2002.) američki moralni, pravni i politički filozof, najpoznatiji po djelu A Theory of Justice (Teorija pravde) iz 1971. godine, u kojem naglašava kako društvo mora biti tolerantno čak i prema netolerantnima. U protivnom, društvo bi bilo netolerantno i samim time – nepravedno. Kako bi izbjegao paradoks tolerancije o kojem je pisao Popper, Rawls dodaje neke iznimke. U izvanrednim okolnostima, ako ustavni poredak ne može osigurati slobode i prava svih građana, slobode onih koji su netolerantni mogu biti ograničene, i to ako i samo ako, te toliko i samo toliko, koliko neosporno utječu na slobode drugih. On to naziva pravom društva na samoodržanje (self-preservation) od netolerancije.

Ako malo bolje pogledamo, razlika između stajališta koje je opisao Rainer Forst, i stava koji zastupa John Rawls, u bitnome se sastoji u retoričkom naglasku, ne i u normativnom rezultatu. Dok Forst dopušta netoleriranje negiranja tolerancije kao norme, Rawls inzistira na toleriranju netolerantnih, ali samo dok oni ne ugrožavaju slobode drugih. U oba se slučaja, dakle, povlači granica, samo što je u prvom slučaju ta granica konceptualna (negiranje tolerancije kao norme), a u drugom uvjetovana stvarnim djelovanjem (koje je ‘materijalizacija’ negiranja te norme). Na koncu, oba pristupa opravdavaju povlačenje granica i ograničavanje sloboda netolerantnih, i to ne zato što su zagovornici tih pristupa netolerantni prema drugim ljudima, načinima života, idejama, već zato da bi spasili normativni okvir koji toleranciju uopće čini mogućom. U tom smislu, nema značajnih moralnih razlika između ova dva stajališta.

Za kraj ovog kratkog pregleda literature o (ne)toleranciji valja istaknuti da oba stajališta, kada govorimo o primjenjivosti, sa sobom povlače pitanje – tko i kako određuje što predstavlja negiranje tolerancije kao norme, odnosno tko i kako određuje kada  jedni ljudi krše slobode drugih ljudi? U modernoj reprezentativnoj demokraciji postoji samo jedan odgovor, a to je – država. Državu čine Ustav i zakoni, vlasti, sve grane i razine na koje se dijeli, neovisne institucije i organi koji provode, kako propise, tako i neposredne odluke institucija koje proizlaze iz pozitivnih propisa.

Poštivanje sloboda jednih, u situacijama kada dolazi do ‘sudara’ interesa i prava, znači nepoštivanje ili barem nejednako poštivanje sloboda drugih. (Hrvoje Jelavić / PIXSELL)

Vratimo se na početak teksta, na Thompsonove koncerte, molitelje na Trgu bana Jelačića, Hod za život, koji svi imaju nešto zajedničko: oko njihova održavanja, poruka koje se šalju i publici koja ih posjećuje postoje mišljenja su značajno podijeljena. Uz one koji su neutralni, postoje oni koji podržavaju neke ili sve od ovih događaja te ih aktivno pohađaju, i oni koji im se protive. Među ovim drugima, barem iz vlastita iskustva, nemali je broj onih koji smatraju da se, iz ovih ili onih razloga, navedeni skupovi trebaju zabraniti ili ograničiti zbog poruka koje šalju – korištenja zabranjenih pozdrava, poziva na rušenje demokratski izabrane vlasti, zazivanja ukidanja ustavom zajamčenih sloboda.

Postoji još jedna stvar po kojoj su ovi događaji slični, a to je reakcija najmoćnijeg, pa time i najodgovornijeg dijela izvršne vlasti – Vlade Republike Hrvatske. Reakcije, naime, u pravom smislu i nema, a kad se ona pojavi temelji se upravo na stavu da treba poštivati individualne slobode[5]. Nakon što smo se podsjetili na tek neke od zaista brojnih filozofskih rasprava o toleranciji i individualnim slobodama, jasno je da ovakve situacije nisu tek jednostavna dilema između „poštujemo slobode“ i „ne poštujemo slobode“. Poštivanje sloboda jednih, u situacijama kada dolazi do ‘sudara’ interesa i prava, znači nepoštovanje ili barem nejednako poštivanje sloboda drugih. To, naravno, djelomično ovisi o učincima koje prethodno spomenuti pokreti imaju; što su uspješniji i efikasniji, to su slobode i prava onih s kojima se ‘sudaraju’ ugroženije.

Ovi pokreti i događaji neosporno imaju odjek. Premda ne možemo govoriti o čvrstoj uzročno-posljedičnoj vezi, neozbiljno bi bilo potpuno zanemariti njihov učinak na događanja u društvu te slobode i prava hrvatskih građana i građanki. Kada govorimo o utjecaju koncerata MPT-a, moramo spomenuti veću učestalost nacističkih pozdrava i pjesama u javnom prostoru[6]; kada govorimo o moliteljima, moramo spomenuti rastući konzervativizam među mladim muškarcima, što uključuje i pogled na prava žena i LGBT osoba[7]; kada govorimo o Hodu za život, moramo spomenuti sve češći priziv savjesti u hrvatskim bolnicama što rezultira nemogućnošću pobačaja na zahtjev[8].

Jasno, ovi pokreti nisu (jedini) uzroci negativnih pojava u društvu i podrivanja tolerancije kao takve i svega što iz toga proizlazi, u prvom redu sloboda ljudi koji se s njima ne slažu, no bilo bi neozbiljno zanemariti njihov utjecaj na amplifikaciju i opravdanje tih pojava, i to posebice iz perspektive odgovorne izvršne vlasti. No, čak i kad bismo u potpunosti suspendirali svaku tvrdnju o uzročno-posljedičnoj vezi između ovih pokreta i konkretnih društvenih ishoda — pa i na razini amplifikacije koju spominjem — normativni problem ne bi nestao. Neovisno proizvode li ti skupovi precizno mjerljivu štetu, oni kroz javne simbole, parole, rituale i poruke normaliziraju i legitimiraju norme koje su u izravnoj koliziji s ustavnim poretkom liberalne demokracije (ovdje konkretno i s Ustavom RH). Time se, možemo argumentirati, potkopava sama normativna infrastruktura tolerancije – okvir unutar kojeg prava i slobode uopće mogu koegzistirati.

Upravo zato država ne bi smjela biti neutralna prema takvim oblicima javnog izražavanja: ne zato što oni nekog vrijeđaju, nego proizvode javni prostor u kojem se negiranje temeljnih sloboda počinje doživljavati kao legitimna politička pozicija.

Konkretizirajmo to: ako vlast mirno sluša nacističke povike kao slobodne poruke, onda ne poštuje, uz Ustav i zakone, ni obitelji i potomke onih koji su pod tim povicima ubijani i nad kojima su počinjeni neki od nesumnjivo najgorih zločina u povijesti. Ako vlast mirno promatra marševe protiv sloboda koje su zajamčene odlukama Ustavnog suda, poput pristupa legalnom pobačaju, onda ne poštuje temeljnu instituciju Ustava, odluke ustavnih sudaca, a na koncu i građanke koje imaju pravo (pa makar de iure) koristiti te zajamčene slobode. Ako vlast mirno svjedoči molitvenim performansama na glavnom zagrebačkom trgu s ciljem ograničavanja prava i sloboda žena, onda ne poštuje i ne podržava ustavna, zakonska i međunarodna načela o ravnopravnosti spolova, ali i puno fundamentalnije od toga, samoodređenje vlastite države kao sekularne, u kojoj postoji jasna podjela i neovisnost između svjetovnog i religijskog, pozitivnih i kanonskih propisa te načela.

Znači li to da Vlada Republike Hrvatske treba zabraniti održavanje koncerata, prosvjeda, molitvenih skupova koji imaju prethodno navedene ciljeve, šalju spomenute poruke te imaju negativne učinke na slobode (pojedinih) građana? Možda ćete se iznenaditi mojim nedvosmislenim odgovorom na ovo pitanje, ali – ne. Iako se često predstavlja kao jedina opcija i iako se za nju u demokratski uključivom društvu sasvim legitimno i nesporno zalažu određene grupacije koje stoje u prvom redu zaštite prava žena, LGBT osoba, nacionalnih, etničkih i vjerskih manjina, postoje i drugi načini na koje vlast može štititi toleranciju i uključivost kakvu opisuju filozofi iz ovog teksta i kakve, naposljetku, kao vrijednosti gaji svaka razvijena, liberalna demokratska država. Liberalno-demokratski uređena država ne mora uvijek biti za ‘zabranu’, no nema privilegij da ostane neutralna. Treba javno normativno razgraničiti i dosljedno provoditi propise i načela, a ono što je protuustavno ili protuzakonito ne smije biti tretirano kao legitimna varijanta političkog ili društvenog pluralizma.

Što to znači? Naše, i vlasti svake druge države u istoj situaciji imaju niz načina na koje se mogu zauzeti za sve svoje građane, poštujući individualne slobode jednih na okupljanje, mišljenje, javno izražavanje stava, te istovremeno štiteći zajamčena prava i slobode onih koji se nađu na udaru ovih prvih. Kad je riječ o koncertu Marka Perkovića Thompsona, to bi bilo jasno i nedvosmisleno osuđivanje pozdrava „Za dom spremni“, pozivanje na odgovornost za javne izgrede i ispade publike uoči koncerta. To znači i odgovarajuće procesuiranje onih koji krše zakone i onih koji ih pozivaju da to čine i ohrabruju. U slučaju molitelja na trgovima, to znači jasno izražavanje poštovanja Ustava, ustavnog poretka, načela, individualnih sloboda i prava hrvatskih građana i građanki, s naglaskom na sekularni identitet i uređenje hrvatske države. Što se tiče Hoda za život, to bi podrazumijevalo jasno ponavljanje stava Ustavnog suda da se pristup legalno dostupnom pobačaju ne smije i ne može značajno ograničiti te zalaganje da se u zdravstvenim ustanovama diljem RH to pravo može i de facto, a ne samo de iure, koristiti.

Ovo su samo neki od načina na koje je Vlada RH mogla reagirati, i to bez opasnosti da će time povrijediti prava i individualne slobode, bilo na mišljenje, govor, slobodu okupljanja ili umjetničku slobodu pjevača, organizatora prosvjeda i njihovih polaznika ili muškaraca koji mole na Trgu. Pritom, ovo ne znači da zabrane nikad nisu opravdane. Kad bi bili živi i da ih to možemo upitati, isto bi nam rekli i Popper i Rawls. No, vjerujem da bi se obojica složili da su mjere zabrane opasne mjere i kao takve trebaju biti rezervirane samo za izvanredne situacije u kojima postoji opasnost od značajne povrede prava i sloboda građana.

U našem kontekstu gotovo gromoglasne šutnje, nečinjenja, prešutnog podržavanja, uz povremeno jasno koketiranje vlasti s radikalnim desničarskim ideologijama i pokretima, postavlja se pitanje – je li kasno za reakciju i jesmo li već u onoj nezavidnoj situaciji o kojoj su filozofi hipotetizirali? Jesmo li došli do stadija kad je tolerancija, barem donekle obezvrijeđen koncept koji će trebati graditi iznova, postavljati kamen u njezine temelje i štititi je pred onima koji negiraju samu opravdanost njezina postojanja?

• Bilješke

[1] Pojam ‘značajnih’ ovdje koristim kako bih istaknuo nešto veliko, što je izazvalo pozornost i što je imalo i/ili ima utjecaj na građane Republike Hrvatske. Ovaj pojam stoga treba shvatiti ni pozitivno ni negativno, već neutralno.

[2] Pojam ‘kontroverzno’ ovdje znači prijeporno, odnosno naglašava da oko spomenutih molitvenih skupova postoje prijepori u društvu, za i protiv, uglavnom na dijametralno suprotnim stranama.

[3] Uz neizdavanje suglasnosti za održavanje drugog koncerta MPT-a u Areni, gradonačelnik Tomaševiž je naglasio da će ubuduće uvjeti korištenja gradskih prostora biti takvi da se ne dozvoljavaju poruke, slogani ili simboli koji potiču mržnju ili veličaju totalitarne režime, a posebno spomenuti ustaški pozdrav ZDS kojim Thompson i započinje izvedbu svoje poznate pjesme Bojna Čavoglave.

[4] Forstovu bilješku o toleranciji možete pročitati na internetskoj stranici Stanford enciklopedije: https://plato.stanford.edu/entries/toleration/#ConTolPar

[5] Pogledati izjavu Davora Božinovića, hrvatskog ministra unutarnjih poslova, netom nakon koncerta na Hipodromu: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/bozinovic-komentirao-thompsonov-koncert-na-hipodromu—922813.html

[6] Spomenuto i ranije u tekstu, zazivanje Jure i Bobana u centru Zagreba, uoči koncerta Marka Perkovića Thompsona: https://n1info.hr/vijesti/ustaska-budnica-jure-i-boban-u-centru-zagreba-sociolog-vecina-medju-njima-je-mladih-evo-i-zasto/

[7] Za primjer pogledati članak o rezultatima istraživanja koji pokazuju radikalne stavove mladih muškaraca u Hrvatskoj: https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/mladici-hrvatska-konzervativizam-ideoloski-jaz-istrazivanje-15647677

[8] Prema istraživanju Nove TV, 2019. samo u sedam od ukupno 28 bolnica nije bilo prigovora savjesti na obavljanje pobačaja na zahtjev. Ta se brojka 2025. smanjila na pet. Za više informacija pogledati: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/provjereno-imaju-li-zene-u-hrvatskoj-pravo-na-pobacaj-samo-na-papiru-u-tri-bolnice-zahvat-se-uopce-ne-obavlja-vojni-priziv-savjesti-se-kaznjava-medicinski-nagradjuje—943385.html