Partygate. Borisu Johnsonu se ozbiljno trese stolica. Što je ovaj put drukčije? Uobičajene prijesne laži i drugi manevri

Može li opstati premijer koji je pod istragom policije? Laburistima trenutačno odgovara Johnsonov opstanak, jer ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da laburistički šef Starmer ima veće šanse ako mu izborni protivnik bude Johnson, dosad najteži skandal britanskog premijera analizira Nataša Babić: “Kad se klaun useli u palaču, on ne postaje kralj, već se palača pretvori u cirkus.”

• Naslovna i ostale ilustracije: Pixabay

• Autorica je nekadašnja novinarka nekadašnjeg Radija 101; trenutačno živi u Londonu

Ako vam je do trilera i političke drame, kod nas na Otoku nije dosadno. Odmah nakon skandala s korumpiranim konzervativnim poslanikom Patersonom, kojeg je Johnson prvo zaštitio, a onda pod pritiskom javnosti škartirao, uslijedio je skandal s premijerovim osobnim “etičkim povjerenikom”, Lordom Geidtom.

Bivši tajnik engleske kraljice, baron Geidt proveo je istragu oko troškova renovacije premijerske rezidencije (afera ‘Zlatne tapete’) i zaključio da nije došlo do sukoba interesa te da Johnson nije povrijedio ministarska pravila. Ipak, da sve nije čisto dalo se iščitati iz Geidtove primjedbe da je premijer trebao “mudrije” razmotriti osobne troškove. Nije prošlo dugo, a paralelna istraga objavila je faksimil WhatsApp poruke u kojoj Johnson traži dodatna sredstva od stranačkog sponzora Brownlowa, u vrijeme kada je Geidtu tvrdio da nije znao o troškovima renovacije! Johnson se ispričao zbog “nevine” greške, Konzervativna stranka kažnjena je globom zbog nedeklarirane donacije, oporba je zatražila nezavisnu istragu, no priča je nestala s naslovnica, jer ju je pomeo najnoviji Johnsonov skandal – afera “Partygate”!

Dvije godine nakon uvođenja lockdowna koji u Velikoj Britaniji predstavlja najtvrđe državno ograničavanje individualnih sloboda od Drugog svjetskog rata, u nizu fotografija koje kap-po-kap objavljuju birane novine izlazi na vidjelo da su službenici Johnsonovog ureda u vrijeme najtvrđih pandemijskih ograničenja kršili vlastita pravila i organizirali uredske veselice u kojima je sudjelovao i sam premijer.

Umjesto da odmah prizna nepočinstva i osloni se na teflon efekt koji ga je do sada branio, premijer je u parlamentu kategorički odbio tvrdnju da su u Downing Streetu upriličene proslave. Kada su procurili dokazi i fotografije, priznao je da je zabava možda bilo, ali da on o njima nije ništa znao. Kada se pak ispostavilo da je ne samo znao, već je u njima i osobno sudjelovao, Johnson se izmotavao da je vjerovao da se radi o poslovnim sastancima. Kada je pak neosporno utvrđeno da nisu bili sastanci, jer se na njima jelo, pilo i družilo, Boris se požalio da ga nitko nije “upozorio” da su pod lockdownom uredske zabave zabranjene.

U slučaju “Partygate”, Johnson igra na tehnikalije: drži se obrane “Nisam znao”. Tvrdi da neće podnijeti ostavku, novog šefa komunikacija dočekuje pjevajući I Will Survive i kaže da će ga iz Downing Streeta izvući samo tenkovska divizija.

Premijerove petljancije, koje više podsjećaju na tinejdžersko izmotavanje kada se nakon dugog vikenda roditelji vrate u rastureni dom, nisu iznimka da bi same po sebi uznemirile javnost. Johnson laže po defaultu, to je njegov modus operandi kako u javnom, tako i u privatnom životu. Njegove su izmišljotine i preuveličavanja općeznani i to mu birači nisu zamjerali kada su ga 2019. izabrali da provede Brexit i ukloni opasnost od crvene nemani, Jeremy Corbyna. Međutim, iako naoko trivijalan, ovaj je slučaj drugačiji od ranijih Johnsonovih eskapada.

Ovdašnji birači možda i pristaju da im se laže jer smatraju da “svi političari lažu”. Ali većina ih ne pristaje da ih se prezire i obezvrjeđuje. Da vlada kaže jedno, a radi drugo. Da jedna pravila vrijede za obične ljude, a druge za “njih”. Na radio programu o lockdown-zabavama u samom sjedištu vlade, jedna je žena rekla da si ne može oprostiti što i sama nije prekršila zakon kada je pristala na pandemijska pravila u staračkom domu gdje je živjela njezina majka. “Zašto sam ih slušala?”, pita se. Konzervativni poslanik Aaron Bell, opisuje skromni sprovod svoje bake gdje se obitelj nije smjela okupiti i pita – “Smatra li premijer da sam ja budala?”

Ni u najboljim vremenima birači ne vole licemjere koji im tvrde da zakon vrijedi za sve, a onda se ispostavi da baš i nije tako. Kada je izašlo na vidjelo da se noć uoči pogreba princa Phillipa, u Downing Streetu tulumarilo s DJ-om, samo je nebo spasilo premijera koji je taj vikend proveo u rezidenciji izvan Londona. Kontrast fotografije usamljene Kraljice koja sjedi u crkvenoj klupi bez ijednog rođaka, i priče o slomljenoj ljuljački malog Johnsonovog sina koja je stradala u terevenki na dan nacionalnog žalovanja, zgrozila je javnost. Većina ne sumnja da je atmosfera studentskog doma u sjedištu Vlade inspirirao i tolerirao sam “vrh”. Ni najmaštovitiji ne mogu zamisliti uredske tulume pod Theresom May, Davidom Cameronom, Gordonom Brownom, Tonyjem Blairom, Johnom Majorom ili ne daj bože, Margaret Thatcher.

“Partygate” je značajan iz tri razloga – prvo, Johnson je lagao u parlamentu. Prema tzv. Ministarskim pravilima, onaj koji laže parlamentarnim zastupnicima treba podnijeti ostavku.

Drugo – premijerova izmotavanja treba promatrati u kontekstu kontinuiranog opadanja standarda u javnom ponašanju sudionika ovdašnjeg političkog života. Ako se koncentriram samo na Johnsona i zanemarim šaroliku ekipu iz njegovog političkog tima, nema valjda jednog etičkog ili ministarskog pravila, osim možda ubojstva, a da ga Johnson nije prekršio. Međutim, kada se pokrene pitanje odgovornosti, on i njegovi sljedbenici cinički potežu upravo pravila i najstrože procedure kojima se ta odgovornost treba utvrditi.

Treće – pitanja ustavnosti i neadekvatnosti tradicionalnih rješenja pri obuzdavanju igrača poput Johnsona koji jednostavno ne igra po (nepisanim) pravilima. Je li došao trenutak da se nanovo potegne pitanje kodifikacije ustava? Vladavina zakona u svakodnevnom životu Velike Britanije je snažna, ali postupci najviših igrača zakonodavne i izvršne vlasti otkako je na referendumu izglasana odluka o Brexitu, dodatno su zaoštrili unutrašnje tenzije u društvu i dovode u sumnju tzv. “Good Chap” teoriju ustava, autora Petera Hennessyja.

U razgovoru za Prospectov podecast, Hennessy priznaje da Johnson predstavlja ustavni problem, jer se ne ponaša po pravilima koja od premijera očekuje moralno ponašanje i preuzimanje odgovornosti. U obranu nekodificiranog ustava misli da bi u krajnjoj instanci, ‘Kraljičina podignuta obrva’ natjerala Johnsona da podnese ostavku. Osobno mislim da u ovom slučaju griješi. Britanci su vrlo uspješni mitomani, ali problem je kada – u žargonu dilera drogom – krenu trošiti vlastitu robu. Johnson je već pokušao nelegalno suspendirati parlament, bez obzira na Kraljicu kojoj ustavni položaj ionako limitira političko djelovanje. Pretpostavka da će se Johnson pokunjeno odreći vlasti jer mu je namignuo stari monarh miriše na BBC-evu povijesnu dramu, a Johnson je ipak junak našeg doba. Bilo bi mi drago da nisam u pravu.

U slučaju “Partygate”, Johnson igra na tehnikalije: drži se obrane “Nisam znao”. Tvrdi da neće podnijeti ostavku, novog šefa komunikacija dočekuje pjevajući I Will Survive i kaže da će ga iz Downing Streeta izvući samo tenkovska divizija. Bilo bi duhovito da nije ozbiljno. Izjašnjavanje konzervativnih poslanika o povjerenju vladi odgođeno je do konačnog zaključka specijalne komisije na čelu s iskusnom Sue Gray koju prati reputacija vrhunske administrativne profesionalke. Zapljusnuti svakodnevnim objavama inkriminirajućih detalja, Johnson i njegovi ljudi danima su ponavljali tri riječi – “Izvještaj Sue Gray ”, kao odgovor na sva pitanja o odgovornosti.

Komisija je u međuvremenu obavila posao; istražila činjenice, pregledala dokumente, razgovarala sa svjedocima te završila pisanje izvještaja o događajima u Downing Streetu.

Očekivali smo objavu izvještaja Sue Gray kao dolazak Spasitelja, ali onda je večer uoči objave nastupio antiklimaks! U jednoj od najjačih PR blamaža svoje ne baš besprijekorne karijere, danas već bivša šefica Metropolitanske policije, Cressida Dick, “zamolila” je vladin ured i Sue Gray da objave samo redigiranu verziju izvještaja, bez imena i konkretnih podataka, kako se ne bi kompromitirala istraga koju je baš tu večer pokrenula policija! Samo mjesec dana ranije ista Cressida Dick odbila je pokrenuti istragu tvrdeći da nemaju dovoljno dokaza za istraživanje prekršaja počinjenih “u prošlosti”.

Downing Street je valjda najčuvanija lokacija u zemlji i nemoguće je da policija nije bila upoznata s događajima u središtu vlade. Iste večeri kada je bivši savjetnik Dominic Cummings dobio nogu, jer je izgubio političku bitku s Johnsonovom novom suprugom, u rezidenciji je upriličeno slavlje. Iz zvučnika se orio ABBA-in hit The Winner Takes It All – policija na ulazu morala je biti slijepa i gluha da ne zna što se unutra događa.

Nakon policijske intervencije, nastupila je konsternacija. Je li moguće da je londonska policija korumpirana i da štiti Johnsona? Dio komentatora tvrdi da je policija u najgoru ruku nekompetentna i da su zabrljali, ali da nema govora o dosluhu s premijerom. Drugi podsjećaju na institucionalnu korupciju i na dugačku povijest ozbiljnih propusta i događaja koji ukazuju na kriminal u samom vrhu Meta. Treći tvrde da svjedočimo državnom udaru. Jedno je izvjesno – policijska istraga trajat će mjesecima, a do njenog zaključka – tko živ, tko mrtav. Johnson se privremeno izvukao, ostalo mu je dovoljno vremena da pritegne neposlušne i buntovne konzervativne zastupnike.

Premijerov tim pokreće operacije “Save the Big Dog” i “Red Meat”. Big Dog je valjda Johnson. “Red Meat” znači – bacimo meso ostatku čopora da svatko glođe kost koja ga zanima. Libertarijancima ćemo obećati ukidanje državnih regulacija, basnoslovne profite velikih energo-igrača poput BP-a i Shella ćemo zaštititi, a potrošačima poslati 54 postotno više račune za grijanje. Ministrica kulture Dorries prijeti BBC-u, najjačem britanskom brendu u svijetu, ukidanjem pretplate zbog “ljevičarenja”. Europi poručuju da prekine s “besmislenim pravilima” na graničnom prijelazu u irskome moru, jer će London jednostrano ukinuti Protokol o Sjevernoj Irskoj.

Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da je Johnson izgubio većinsko povjerenje, dapače kotira niže i od svoje prethodnice May, ali i dalje ga podržava oko 30 posto tvrdokornih Brexit birača.

U međuvremenu Johnson trguje s “problematičnim” poslanicima; obećava promocije, dogovara netransparentne dealove, a neposlušne ucjenjuje: njihovim se jedinicama obustavlja novac iz proračuna, ukidaju se državne potpore, a obećani projekti idu na led.

Po TV studijima gostuje svita Johnsonovih ministara koji brane šefa.

“Pa nije orobio banku”, kaže jedan!

“Nije znao za party. Torta ga je doslovno zaskočila”, drugi opisuje proslavu Johnsonovog rođendana.

Michael Gove poziva na kršćansko milosrđe.

Pravila Konzervativne stranke iziskuju da 54 zastupnika Predstavničkog doma (od njih 365) mora poslati “pismo” Grahamu Bradyju, šefu Komiteta 1922, kojima traže izglasavanje povjerenja lideru stranke. Nije poznato koliko je zastupnika do sada poslalo pismo, informacija mora ostati tajna – Johnsonovi “presretači” pokušavaju uhvatiti “neposlušne” zastupnike i nagovoriti ih da ne predaju pismo. Za povlačenje već predatog pisma navodno nude imenovanje u Dom lordova. U slučaju da se ipak skupi dovoljno pisama, Johnson mora dobiti podršku više od 50 posto glasova da ostane na položaju. Pravila kažu da se sljedeća prilika za opoziv pruža tek za godinu dana. Oni koji ga žele ukloniti moraju pažljivo planirati.

Stranka nema jasnu alternativu – tko će zamijeniti Johnsona? Dvoje najjačih pretendenata su ministar financija Rishi Sunak i ministrica vanjskih poslova Liz Truss. Ni jedno od njih za sada ne igra istinsku zakulisnu igru

Problem je što stranka nema jasnu alternativu – tko će zamijeniti Johnsona? Dvoje najjačih pretendenata su ministar financija Rishi Sunak i ministrica vanjskih poslova Liz Truss. Ni jedno od njih za sada ne igra istinsku zakulisnu igru kakvu je vodio Johnson kada je režirao glasanje o povjerenju Theresi May. Jacob Rees-Mogg, novi ministar za ‘Brexit prilike’, pokušava zaplašiti poslanike tvrdnjom da se Velika Britanija “u biti približila predsjedničkom sustavu gdje je mandat osoban, a ne stranački”, drugim riječima – tvrdi da bi promjena lidera značila nove izbore od kojih poslanici momentalno strahuju. Johnson ispituje ustavni teren i pušta probne balone – tvrdi da će u slučaju poslaničkog izglasavanja nepovjerenja zatražiti mandat od 90,000 članova Konzervativne stranke. Besmislica, odgovaraju pravnici.

Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da je Johnson izgubio većinsko povjerenje, dapače kotira niže i od svoje prethodnice May, ali i dalje ga podržava oko 30 posto tvrdokornih Brexit birača. S momentalnom parlamentarnom većinom radi na preoblikovanju britanskog političkog krajolika, a novim drakonskim zakonima i populističkim mjerama namjerava izboriti sljedeći mandat.

Ipak, može li opstati premijer koji je pod istragom policije? Unatoč nepotpunom izvještaju Sue Gray, jasno je da je Johnson sudjelovao u proslavama. Dokumenti, svjedočanstva, 300 fotografija (od kojih su dvije procurile u javnost, na prvoj Johnson nazdravlja konzervom španjolskog piva, a na drugoj stoji pored mamut-flaše pjenušca) dokazuju kršenje pravila.

Ove i sljedeće godine očekuje nas najstrmiji pad životnog standarda otkada ga britanski ekonomisti službeno mjere. Još čekamo obećane blagodati Brexita, a pandemija i dalje traje unatoč ukidanju svih zaštitnih mjera.

Laburistima trenutačno odgovara Johnsonov opstanak, jer ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da laburistički šef Starmer ima veće šanse ako mu izborni protivnik bude Johnson, a manje ako ga zamijeni popularni Sunak. U daljnjoj epizodi skandala, Johnson u parlamentu optužuje Starmera da je kao nekadašnji državni odvjetnik propustio osuditi notornog pedofila Jimmyja Savillea, što je vrlo trumpijanska i potpuno lažna optužba, zbog koje ga protestno napušta dugogodišnja politička savjetnica. Parlamentarni privilegij štiti ga od odgovornosti za izgovorenu objedu, a pristalice koje ga brane jako paze da optužbu ne ponove na TV-u, izvan parlamenta. Ironično je da parlamentarna pravila brane poslanicima da Johnsonu (i bilo kome drugom) neuvijeno kažu da laže pa one prkosne, koji prekrše pravila, čuvari sprovode van.

Dok čekamo kraj policijske istrage po medijima cure daljnje pripovijesti o putešestvijama ovog Kralja Kaosa. Zviždačev email potvrđuje da je pri povlačenju iz Afganistana odobrio prijevoz životinja iz azila umjesto ljudi koji su radili za Britance, iako je ljetos to kategorički opovrgnuo. Drugi dan čitamo da mu savjetnici više ne nose najpovjerljivije papire, jer su Cummings i kolega našli Top Secret državne dokumente razbacane po podu u Borisovom dnevnom boravku gdje bez kontrole ulaze ženini prijatelji.

U međuvremenu ministar Agnew, zadužen za borbu protiv financijskih prevara, podnosi ostavku jer vlada otpisuje 4.3 milijarde funti izgubljenih u tzv. COVID prevarama bez konkretnog plana da ih pokuša vratiti. Na propali projekt Track and Trace spiskano je 37 milijardi funti. Deset milijardi otišlo je na nekvalitetnu medicinsku opremu, od čega je 4.7 milijardi plaćeno za robu s višom cijenom od tržišne.

Ove i sljedeće godine očekuje nas najstrmiji pad životnog standarda otkada ga britanski ekonomisti službeno mjere (1990.). Rast poreza najavljen za proljeće pogodit će mlade, srednju klasu i zaposlene. Primanja vlasnika zemlje, nekretnine i dividende zaštićena su. Bankama se od poreza skida oko milijarda funti. Oporba traži da se tim novcem pomogne siromašnima – uzalud. Guverner središnje banke poručuje radnicima da ne traže povišenja plaća i da zategnu pojaseve, jer inflacija prelazi 7 posto.

Još čekamo obećane blagodati Brexita, a pandemija i dalje traje unatoč ukidanju svih zaštitnih mjera. Kriza iziskuje ozbiljan angažman vlade, a Johnson gubi vrijeme i energiju na “smrt od tisuću posjekotina”, kako Britanci opisuju silaznu političku putanju. Kladionice mu daju 33 posto šanse da će ove godine zadržati položaj, ali Boris je kockar i politički Houdini koji se ne samo jednom izvukao iz naoko nemogućih situacija. Navodno je Stanley Johnson, premijerov otac, u svom klubu pričao da mu se sin raspituje o poslovnim prilikama u Americi. Bivši premijeri zarađuju do 250,000 funti po govoru, a za Johnsona nema sumnje da će biti tražen. Zabavan je, inteligentan i karizmatičan – vrhunska bitanga. Vjerojatno će više zarađivati pisanjem nego uredovanjem zemlje, ali vlast je gorivo visokog oktana. Po društvenim mrežama mnogi citiraju tursku narodnu poslovicu – “Kad se klaun useli u palaču, on ne postaje kralj, već se palača pretvori u cirkus.”