Petak je nova subota. Tragom ekonomskih klasika, argumenti za kraći radni tjedan. Otpori

O kraćem radnom tjednu trebamo razmisliti jer će povećana potražnja potaknuti ekonomiju (Keynes), jer će dodatno vrijeme na raspolaganju potaknuti produktivnost i inovacije (Schumpeter), jer će se smanjiti tehnološka nezaposlenost (Marx) i jer će ljudi imati više slobode da odaberu kako provoditi vrijeme (Hayek), piše Ivan Žilić u članku o knjizi svojeg profesora Pedra Gomesa

• Naslovna ilustracija: Knjiga i autor Pedro Gomes (Amazon)

• Ivan Žilić istraživač je na Ekonomskom institutu u Zagrebu

U eseju Ekonomske perspektive naših unuka John Maynard Keynes je 1930. godine, diskutirajući kako će izgledati ekonomije za 100 godina, prognozirao kako će standard života biti četiri do osam puta viši nego u vrijeme pisanja eseja i kako će ljudi raditi 15 sati tjedno. U prvom je bio u pravu, standard života poboljšao se u usporedivoj magnitudi Keynesovog predviđanja, dok u drugome nije – iako se radni tjedan značajno skratio u dvadesetom stoljeću, daleko smo od dva radna dana u tjednu kako je Keynes predvidio.

Zadnjih godina svjedočimo porastu interesa za skraćivanjem radnog tjedna. U javnosti su često spominjani primjeri Islanda i Francuske, koji su legislativno skratili radni tjedan (javnog sektora), nešto manje se spominje i američka država Utah koja je napravila isto. Skraćeni radni tjedan koristio se kao instrument politike u pandemiji radi očuvanja zaposlenosti, a sve je češća praksa i firmi koje pokušavaju time pridobiti oskudnu radnu snagu, posebice u IT sektoru. Sve je ovo dodatno naglašeno time što se način na koji radimo značajno izmijenio zadnjih godina, od gig-ekonomije i nomada, do rada od kuće, bez očitih penala u proizvedenom dohotku, stoga postoje tehnološki kapaciteti da se organizacija rada dodatno izmijeni. No, 40 sati rada na tjedan zadnjih osamdesetak godina žilava je konstanta, iako je riječ o arbitrarnom ekonomskom i društvenom konstruktu.

U knjizi Friday is the New Saturday: How a Four-Day Working Week Will Save the Economy iz 2021. godine, portugalski profesor ekonomije Pedro Gomes iznosi ekonomske benefite skraćivanja radnog tjedna na četiri dana. Osim teme, čitanju knjige privukao me i autor. Gomes je srednjestrujaški ekonomist koji se bavi presjekom makroekonomije i tržišta rada, objavljuje u kvalitetnim ekonomskim časopisima, a rad mu poznajem bolje jer mi je predavao makroekonomiju u Madridu. Pamtim ga kao posloženog profesora uronjenog u istraživački posao i objavljivanje, stoga me zainteresiralo zašto je privremeno napustio svoj publish-or-perish život, te krenuo knjigom promovirati kraći radni tjedan.

Svoj izlet u publicističke vode Gomes objašnjava u knjizi: „Da sam pokušao promovirati 4-dnevni radni tjedan unutar akademskih ekonomskih krugova – potratio bih karijeru prije nego što bi me itko čuo.“ Vjerojatno je u pravu, akademski ekonomisti se bave temama koje su objavljive, što ne mora uvijek nužno značiti i da su bitne. Nobelovac George Akerlof u svom radu iz 2020. godine naziva to propustom neuključivanja (eng. sin of omission): ekonomski radovi tematiziraju stvari koje se mogu ‘tvrdo’ modelirati, a time i objaviti, što dovodi do toga  da istraživački interes nije na kompleksnim temama kojima je teško pristupiti. Akerlof navodi primjere poput predviđanja financijskih kriza i pitanja globalnog zatopljenja kao tema koje su relativno neobrađene u ekonomskoj literaturi upravo jer ih se ne može ‘tvrdo’ obraditi, a Gomes u ovu kategoriju dodaje i pitanje 4-dnevnog radnog tjedna.

Meka i utoliko važnija tema: Gomesova knjiga nije jedina koja se u novije vrijeme zauzima za kraći radni tjedan. Izvori suprotstavljanja ideji također su očekivani (Fotografija: Andrew Barnes)

Stoga Gomes u knjizi problemu 4-dnevnog radnog tjedna pristupa ‘mekše’ – slično kao što su klasični ekonomisti obrađivali teme prije potpune profesionalizacije discipline – koristi ekonomsku intuiciju i postojeću literaturu potkrijepljenu deskriptivnom statistikom i neizbježnom dozom špekulacije. Iako ovo nije jedina novija knjiga koja obrađuje temu skraćenog tjedna, primjerice The 4 Day Week Andrewa Barnesa i Stephanie Jones je iz 2020. godine, Gomesova knjiga je neosporno i neaplogetski ekonomska. Autor, očito dobar poznavatelj povijesti ekonomske misli, poseže za argumentima za skraćivanjem radnog tjedna koji su unutar tradicija velikih škola ekonomske misli. Tako su srž knjige kejnezijanski, šumpeterijanski, marksistički i hajekovski argumenti za skraćivanjem radnog tjedna, što knjizi daje zaokruženi karakter jer su argumenti izneseni unutar suprotnih polova ekonomske misli.

Skraćivanje radnog tjedna isprobana je društvena inovacija, barem u razvijenim zemljama na koje se knjiga fokusira. Početkom dvadesetog stoljeća, u vrijeme kad je radni tjedan trajao šest dana, u SAD-u su se pojavile prve inicijative za skraćivanje radnog tjedna, naravno, uz velike otpore. Američka nacionalna udruga proizvođača 1922. godine izdala je pamflet: „Hoće li 5-dnevni radni tjedan postati univerzalan? Neće.“ Argumenti koji su ponuđeni išli su od ekonomskih, da će manji fond radnih sati dovesti do porasta troškova života i smanjenja standarda, sve do etičkih, poput toga da je dokolica štetna. Časopis The Economist objavio je 1936. godine članak u kojem se sumnja u mogućnost prelaska na kraći radni tjedan, a sličan članak izlazi i 2008. godine, samo što su se tada usprotivili 4-dnevnom radnom tjednu.

The Economist je 1936. godine objavio članak u kojem se sumnja u mogućnost prelaska na kraći radni tjedan, a sličan članak izlazi i 2008. godine, samo što su se tada usprotivili 4-dnevnom radnom tjednu

Ipak, Henry Ford je u svoje pogone 1926. godine uveo 5-dnevni radni tjedan, također uz otpore (tužili su ga dioničari s argumentom da ih zakida za dividende), ali s dosta velikim uspjehom, dok je formalna legislativa koja je skratila radni tjedan na 5 dana u SAD-u došla 1936. u sklopu Fair and Labor Standards Act-a. Otada, rijetko je tko spomenuo da bi se trebalo vratiti na 6-dnevni radni tjedan, što Gomes pripisuje uspjehu same reforme. Da su se crni scenariji koji su povezivani s kraćim radnim tjednom počeli ostvarivati, valjda bi netko predložio da se vrate na staro. No, kao i u svakoj društvenoj inovaciji, otpor je očekivan, inercija postojećeg je velika, stoga je za očekivati da će inicijative za dodatno skraćivanje radnog tjedna također naići na negodovanje.

Gomes navodi nekoliko argumenata za skraćivanje radnog tjedna, unutar četiri škole ekonomske misli. Po njemu, trebamo razmisliti o kraćem radnom tjednu jer će povećana potražnja potaknuti ekonomiju (Keynes), jer će dodatno vrijeme na raspolaganju potaknuti produktivnost i inovacije (Schumpeter), jer će se smanjiti tehnološka nezaposlenost (Marx), i jer će ljudi imati više slobode da odaberu kako provoditi vrijeme (Hayek).

Kejnezijanski argument oslanja se na poticanje agregatne potražnje kroz dodatnu potrošnju zbog više slobodnog vremena – dokolica nije potraćeno vrijeme jer ima svoj ekonomski potencijal. Ako želimo da ljudi troše, trebaju im novac i vrijeme. Osobni dohoci su se drastično povećali u zadnjih 80-ak godina, dok je raspoloživo slobodno vrijeme ostalo relativno nepromijenjeno. Ako imamo više vremena, možda ćemo više putovati, vježbati, čitati, učiti, družiti se, konzumirati razni kulturni i multimedijski sadržaj, što sve ima komercijalni karakter. Jedan slobodni dan više u tjednu može se promatrati kao poticanje agregatne potražnje, koja se prelijeva na cijelu ekonomiju. Ovaj kejnezijanski pogled na vođenje ekonomske politike trenutno je dominantan način upravljanja ekonomijom, stoga se sva argumentacija oko pravdanja politika koje sada vodimo može primijeniti i na skraćivanje radnog tjedna.

Osim direktnog učinka na povećanje slobodnog vremena, ovaj argument može se proširiti povrh onoga što Gomes navodi. Ako imamo više slobodnog vremena, plauzibilno je tvrditi da će nam granična sklonost potrošnji biti veća, što implicira veću učinkovitost fiskalnih stimulansa, jer je multiplikator veći. Postoje istraživanja koja pokazuju kako su, primjerice, fiskalne ekspanzije učinkovitije u demografski mlađim zemljama (saveznim državama) baš zato što mlađe populacije, koje više troše, veći dio dobivenih sredstava vrate u ekonomiju kroz potrošnju. Slična se argumentacija može primijeniti i na skraćivanje radnog tjedna, više slobodnog vremena ne samo da može direktno povećati potrošnju, nego i povećati potencijal kejnezijanske politike upravljanja agregatnom potražnjom.

Unatoč tužbama dioničara Ford je u pogone 1926. godine uveo petodnevni radni tjedan. (Wikimedia Commons)

Prvi šumpeterijanski argument, očekivano, govori o produktivnosti. Jedan od temeljnih ekonomskih principa je opadajući granični prinos: dodatna proizvodnja po satu rada u zadnjim radnim satima u tjednu manja je no u prvima. Stoga je pitanje koliko zapravo proizvodimo u zadnjim radnim satima u tjednu: moguće je da je radni tjedan već dovoljno opterećen i saturiran, pa bi skraćivanje dovelo do zapravo slične razine proizvodnje. Ili povezano, moguće je i da posao rastežemo, što ekonomisti nazivaju ponekad Parkinsonovim zakonom: radni zadaci se rastegnu na onoliko vremena koliko je predviđeno za njih. U tom slučaju, moguće je da bi iste radne zadatke mogli uklopiti u kraći radni tjedan. Također, postoje i brojna istraživanja koja pokazuju kako preopterećenost radom uzrokuje bolovanja, mentalnu preopterećenost, nižu radnu produktivnost, a time i zastoje u proizvodnim procesima i izgubljeni output. Gomes tvrdi, a pritom citira i Fordova objašnjenja, kako bi 4-dnevni radni tjedan doveo do više odmora i produktivne dokolice, što bi moglo rezultirati istom proizvodnjom u manje vremena, što tehnički je rast produktivnosti.

Također, šumpeterijanski argument za skraćivanje radnog tjedna povezan je s inovacijama i poduzetništvom. Slično kao što kejnezijanska argumentacija implicira da su radnici ujedno i potrošači, tako i šumpeterijanska implicira da su inovatori istovremeno i poduzetnici. U protivnom, na ekonomiju gledamo neprirodno skicoidno, gdje su kategorije odvojene, ponekad i suprotstavljene. Inovatori su ljudi koji negdje rade, nekad na poslovima koji podrazumijevaju inoviranje, ponekad ne. Gomes navodi brojne primjere gdje su ljudi koji su radili standardan posao došli do važnih tehnoloških i proizvodnih inovacija (primjerice Harley Davidson motori, Xerox kopirke i Spandex steznici), te umjetnički djelovali (primjerice, neki od pisaca koji su imali regularan posao su Arthur Conan Doyle, Isaac Asimov, Andrzej Sapkowski i J.K. Rowling). Ovaj pogled povezan je s konceptom hibridnog poduzetništva, koji govori da se ljudi koji negdje rade lakše upuštaju u svoje privatne poslove jer postojeći posao smanjuje neizvjesnost poduzetništva, ali i potrošačkog poduzetništva, gdje zainteresirani korisnici inoviraju i šire potencijal uporabe određenog proizvoda. Primjer su brdski bicikli, čije prototipove nisu napravile firme već šačica entuzijastičnih biciklista koji su se odlučili spuštati po strmim kalifornijskim makadamima, ali i niz open-source proizvoda koje razvijaju korisnici, poput Wikipedije, Apachea, Linuxa, Bitcoina, R-a ili Pythona, koji se koriste posvuda i neki od njih značajno podižu produktivnost. Da bi imali endogenu inovaciju, kako je naziva nobelovac Edmund Phelps, potrebno je vrijeme. Postoje doslovno stotine ekonomskih radova koji povezuju manjak poduzetništva i inovacija s manjkom financijskih sredstava za pokretanje posla, no ne postoje mnogi koji tematiziraju manjak vremena kao ključnog resursa.

Kako za veću produktivnost tako i za inovacije potrebno je slobodno vrijeme. Joseph Schumpeter (Wikipedia)

Marksistički argument o izbjegavanju tehnološke nezaposlenosti može se objasniti kroz neke od citiranijih radova ekonomike rada, onih o polarizaciji tržišta rada. Tehnološki napredak kojem svjedočimo zadnjih 50 godina, iz perspektive poslova koje radimo, nije bio ujednačen i simetričan. Kako pokazuju brojni radovi Davida Autora, ako na poslove gledamo kao na manualne (primjerice, konobari ili zidari), rutinske (primjerice, radnici u proizvodnji) i apstraktne (primjerice, software developeri), tehnološki napredak bio je asimetričan jer je kroz automatizaciju izbrisao dio rutinskih poslova. Dakle, tehnološka nezaposlenost postoji, tehnologija i napredak koji proizlazi iz nje imaju svoje naličje, jedno od njih je i smanjena potražnja za zanimanjima koje je napredak učinio suvišnima.

Nezaposlenost je skupa pojava. Ne samo da podrazumijeva trenutne loše ekonomske ishode, nego i brojna istraživanja pokazuju kako osobe koje postanu nezaposlene kao tehnološki viškovi ili radi zatvaranja firme, imaju lošiju perspektivu na tržištu rada, teže se ponovno zapošljavaju na što se veže i niz lošijih ostalih, neekonomskih posljedica. Naravno, ako nezaposlenost ima strukturni karakter, što tehnološka svakako ima, može se preliti i na agregatne ishode. Tako primjerice Thiemo Fetzer u radu iz 2019. godine koji je objavila American Economic Review pokazuje kako su britanske regije s visokim udjelom rutinskih poslova koje je izbrisala tehnologija, suočene s mjerama štednje, bile sklonije populističkim političkim opcijama, između ostalog i glasanju za Brexit.

Argument za smanjivanje tehnološke nezaposlenosti koji objašnjava Gomes ima dva mehanizma. Prvo, ograničavanjem radnog tjedna smanjuje se ponuda rada (barem je to sigurno u kratkom roku), pa se asimetrični tehnološki šok ne mora preliti isključivo na osobe koje obavljaju deprecirano zanimanje. Gomes ovo ne naziva dijeljenjem zaposlenosti (kojeg zapravo osporava kao legitiman koncept), već dijeljenjem nezaposlenosti (eng. unemployment sharing), što je instrument politike za kojim se već posezalo u krizama. Drugi argument opet je povezan s vremenom. Ako postoji potencijal da tehnologija izbriše dio zanimanja, ljudi koji obavljaju ta zanimanja, u slučaju 4-dnevnog radnog tjedna imaju više vremena za prilagodbu – kroz dodatno obrazovanje i mijenjanje profesije. Ova argumentacija o dinamičkoj prilagodbi može se i poopćiti: u vremenima kad radna mjesta brzo nestaju i isto tako brzo se pojavljuju nova, više slobodnog vremena može pomoći u prilagodbi.

Britanske regije s visokim udjelom rutinskih poslova koje je izbrisala tehnologija, suočene s mjerama štednje, bile su sklonije populističkim političkim opcijama, uz ostalo i glasanju za Brexit

Zadnji argument za skraćivanje radnog tjedna na četiri dana je unutar Hayekove tradicije individualnog izbora jer govori kako više slobodnog vremena daje pojedincima više izbora kako ga provoditi. Iako ovo poznavateljima Hayekovog djelovanja može zvučati nelogično, jer se može tvrditi kako se država ne bi trebala miješati u ugovor o radu između poslodavaca i radnika, te kako radnik može slobodno odabrati svoje radne sate, Gomes predviđa ove tvrdnje i demantira ih.

Prvo, Hayek je, slično kao i Keynes, poznatiji po tome što mu drugi pripisuju da je rekao nego po tome što je stvarno tvrdio. Hayek, kao što se vidi iz trećeg poglavlja njegove knjige The Road to Serfdom, nije bio protiv državnog uspostavljanja radnih standarda, uključujući propisivanje kraćeg radnog tjedna (do neke mjere), sve dok se time ne daje prednost niti jednom sektoru.

Drugo, tvrdnja da radnik može slobodno odabrati duljinu radnog tjedna empirijski ne stoji, jer je velika većina ugovora o radu tipizirana i malo je prostora za fleksibilne aranžmane. Gomes navodi kako samo 6 posto oglasa za posao u Velikoj Britaniji u 2018. godini spominje fleksibilne radne sate. Iako postoji široka praksa part-time zaposlenja, oni većinom dolaze iz prvotnog zaposlenja na puno radno vrijeme, a i uz part-time ugovore se vežu i disproporcionalno niža plaća i manja mogućnost napredovanja. Način na koji ugovaramo zaposlenje je standardiziran, pod utjecajem postojećih praksi, inercije poznatog, uz naravno frikcije na tržištu rada (za što su Pissarides, Diamond i Mortensen dobili Nobelovu nagradu 2010. godine), a i tržišta su nam puna eksternalija i koncentrirane tržišne moći, što argument o slobodnom izboru radnih sati čini ciničnim. Stoga se odluka o radu u velikom broju slučajeva svodi na izbor o radu 40 sati tjedno ili nezaposlenost.

U kontekstu ideje o skraćivanju radnog vremena čitanje Hayekova Puta u ropstvo iznenađuje

Gomes tvrdi kako bi legislativno skraćivanje radnog tjedna dovelo do većeg potencijalnog izbora, što je po definiciji točno. Ako je standard radnih sati unutar tjedna niži, zaposlena osoba ima više opcija. U ovaj izbor je naravno uključen i dodatni rad, potencijalno kod drugog poslodavca, ali i cijeli niz aktivnosti dokolice.

Zaključno, Gomesova knjiga iznosi niz plauzibilnih ekonomskih argumenata za skraćivanje radnog tjedna. Pojedini argumenti su nategnuti i može ih se kritizirati, no to nije rezultat manjka razrade, već prirode problema koji se promatra, na kraju krajeva i sam autor priznaje kako zauzima nužni ‘mekši’ pristup. No to nije specifičnost ove argumentacije jer se većina neakademskih, a i dobar dio akademskih ekonomskih tekstova može kritizirati jer previše nagađaju, selektivno predstavljaju dokaze, ekstrapoliraju prošlost i smanjuju razinu neizvjesnosti oko problema koji analiziraju. Knjiga, iako je nedavno objavljena, 2021. godine, ponešto promašuje trenutni duh vremena. Iako je pandemija otvorila vrata diskusiji oko novih oblika organizacije rada, u post-kovid svijetu inflacija i manjak radne snage veliki su problem. Stoga je pitanje koliko je trenutno relevantna politika koja želi dodatno potaknuti potrošnju i, barem privremeno, povećati cijenu rada. Također, postoje brojni tipovi rada u kojima količina rada nije izbor, a koji nisu obuhvaćeni u raspravi. Samozaposleni ljudi koji rade na rubu profitabilnosti ne mogu maknuti nogu s papučice gasa, ljudi koji rade u poljoprivredi ovise o prirodi, a ne legislativi, a veliki dio rada nam otpada na neplaćeni rad u kućanstvu, koji se ne može u potpunosti izbjeći.

Dobra je strana knjige, osim skrojenih argumenata i odličnog poznavanje literature i povijesti ekonomske misli, to što ne ulazi u prostor kontroverznijih ekonomskih teorija, poput degrowtha, što bi samo olakšalo kritiku cijele rasprave. Gomes ostaje u okvirima srednjih struja, te decidirano naglašava kako pod skraćenim radnim tjednom ne zagovara manju potrošnju, jer inače kejnezijanski argumenti ne bi vrijedili, već drugačiju, usmjereniju, koju možemo odabrati jer imamo više slobodnog vremena. Isto tako, iako je možda primamljivo, skraćivanje radnog tjedna Gomes ne vidi kao lijek za druge probleme koji nas trenutno zaokupljuju, poput energetske krize i klimatskih promjena, te tvrdi kako nam za rješavanje tih problema trebaju druge politike.

Knjiga Friday is the New Saturday daje ekonomsku racionalizaciju za skraćivanje radnog tjedna, za što postoji solidna argumentacija. Ona je ukorijenjena u viziju post-oskudnog svijeta u kojem je egzistencija osigurana, pa količina rada može biti izbor. Sljedeće je pitanje, koje izlazi iz okvira rasprave, ali je njen prirodni nastavak: koje su granice skraćivanja radnog tjedna i hoćemo li ikada moći stvarati i napredovati bez nečijeg intenzivnog rada? Ili drugačije, ciničnije – je li Pedro Gomes, dok je pisao svoju knjigu, radio samo četiri dana u tjednu?

• Literatura

Akerlof, G. A. (2020). Sins of Omission and the Practice of Economics. Journal of Economic Literature, 58(2), 405-18.

Autor, D. H., Levy, F., & Murnane, R. J. (2003). The skill content of recent technological change: An empirical exploration. The Quarterly Journal of Economics, 118(4), 1279-1333.

Basso, H. S., & Rachedi, O. (2021). The young, the old, and the government: Demographics and fiscal multipliers. American Economic Journal: Macroeconomics, 13(4), 110-41.

Fetzer, T. (2019). Did austerity cause Brexit?. American Economic Review, 109(11), 3849-86.

Gomes, P. (2021). Friday is the New Saturday: How a Four-Day Working Week Will Save the Economy. History Press.