Piše li se Magašu loše? Budućnost simbola Splita u rukama politike

Poljudski stadion je pojedinačni prostorni identitet iznimnog značaja, čija inovacija i estetika nadilaze funkciju sportskog objekta, piše Marina Pavković. Stadion je Ministarstvo kulture 2015. upisalo u Registar kulturnih dobara i prepustilo samome sebi, kao i Ministarstvo sporta koje ga je trebalo agilno čuvati. No, nije. Nitko nije.

• Naslovna fotografija: Stadion Poljud, Split, razglednica iz 1980-ih.

• Autorica je diplomirana ekonomistica i doktorica arhitekture, stručnjakinja za urbani razvoj i prostorni branding, te nekadašnja direktorica Zagrebačkog velesajma. Politički je djelovala unutar stranke START, a kasnije kao čelnica inicijative Obnovimo Zagreb. Gošća-predavačica je na katedrama za projektiranje i urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Ne mislim pritom na već masakrirano Haludovo, arhitektov iskorak u postmodernu početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a koje će Malinska teško ikada kompenzirati. Žrtvu hrvatske privatizacije, oko koje se desetljećima pletu bjelosvjetsko-tajkunske spletke. Premda je i to Magaševo remek-djelo uvršteno u monografiju “Suvremena arhitektura u istočnoj Europi”, u zasebnom odjeljku autora Uda Kultermanna, jednog od najboljih poznavatelja internacionalne arhitekture 20.stoljeća, te premda je za “Hotelski kompleks Haludovo” Magaš nagrađen visokim državnim nagradama, nikada nije institucionalno zaštićen kao kulturno dobro. Jedan je to u nizu tragičnih primjera svjesnog zatiranja takozvane socijalističke arhitekture, čije su razvaline razasute priobaljem.  Od Krvavice, Kupara, Marine Lučice kod Primoštena i tako dalje.

“Haludovo” (lijevo) nikada nije zaštićen unatoč brojnim nagradama, dok je nekadašnji “Solaris” (desno) danas sraz Magaševe elegancije i etno-karipskog miš-maša.

Kada spominjem Magaševo naslijeđe, ne mislim niti na “Hotelski kompleks Solaris”. Dragulj turističke arhitekture s kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća, kojim se Šibenik upisao na kartu arhitektonske genijalnosti. Zapeo, doduše, u startu na svega dva hotela, od ukupno četiri, koje Magaš potpisuje. Jure i Niko su njegovi u potpunosti, dočim se od Ivana, kojega je započeo, rastao u startu iz posve pragmatičnih razloga. Kako sam kaže, investitori nisu osigurali smještaj njemu i obitelji, te je dao momentalni otkaz. “Solaris” se danas tako više niti ne zove, a današnji kompleks je sraz Magaševe lebdeće mondrijanske elegancije i etno karipskog miš-maša. Kažu, samo promjena stalna jest, pa nema razloga ne biti je kritički svjestan.

Međutim, ono što krajnje brine, a po čemu je Boris Magaš, jedno od najvećih imena hrvatske arhitekture (akademik, laureat nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo, nagrade “Viktor Kovačić” za životno djelo, dobitnik niza najvećih saveznih i republičkih nagrada) upisan u sve eminentne arhitektonske monografije i leksikone je sudbina “Gradskog stadiona Poljud”. Vanserijskog projekta nastalog 1979.godine zaradi Mediteranskih igara u Splitu, a koji plijeni estetikom i začudnom konstrukcijom. Rastvorena školjka, čiji sferni oblik krovne konstrukcije je izveden kao novina u svijetu. Dva grčka amfiteatra sučeljena jedan naspram drugoga zbog čega se na stadionu stvara jedinstveni navijački huk. Znaju li Hajduk i Torcida da je Magaš mislio na to, prije zamalo pedeset godina, proučavajući savršenstvo grčkog amfiteatra u kojemu i zadnji red jasno čuje izgovorenu riječ?

Ministarstvo sporta ga je trebalo i moralo jednako agilno čuvati kao i Ministarstvo kulture. No, nije. (HRT, razglednica)

Pa kada čitam kako “znalci” tvrde da za Hajduk znaju svi, a da zbog “Poljudske ljepotice” i njezina obilaska nitko ne dolazi u Split, jasno je tko je za to zaslužan. Grad Split i Republika Hrvatska. Ministarstvo kulture koje ga je 2015. godine upisalo u Registar kulturnih dobara RH, na Listu zaštićenih kulturnih dobara i prepustilo samome sebi, kao i i Ministarstvo sporta koje ga je trebalo i moralo jednako agilno čuvati. No, nije. Nitko nije.

Osim toga, ako Turistička zajednica Splita nije na kartu znamenitosti, uz Dioklecijanovu palaču i zvonik Sv. Duje, stavila i Magašev stadion, problem je u indolenciji ljudi koji ju vode, na čelu s gradonačelnicima grada Splita, koji su po službenoj dužnosti predsjednici turističkih zajednica vlastitih gradova.

Jer, ako je kopija Poljuda, riječima samoga Magaša, napravljena u Maleziji, a slavni talijanski arhitekt Renzo Piano, prije početka projektiranja stadiona sv. Nikole u Bariju za Svjetsko prvenstvo u nogometu, došao pogledati Magašev stadion, o čemu je pisao povjesničar umjetnosti Ivo Glavaš, onda problem nije ni u Magašu niti u Poljudu. Nije ni u Hajduku, niti u udrugama navijača koje stidljivo, ali sve glasnije spominju rušenje stadiona i gradnju “boljega”, pogurane hajpom nevere koja je nema davno pogodila Split, opustošila pola Marjana i naštetila stadionu.

Osobno se uključio predsjednik Vlade RH. I napravio ono što politika uvijek radi kada ne želi ništa napraviti – predložio osnivanje Povjerenstva za Poljud.

Uslijedila je medijska bujica. Sudar svjetova. Na jednoj strani poklonici i poznavatelji Magaševeog djela i vrijednosti koju predstavlja na lokalnoj, nacionalnoj i svjetskoj razini, a s druge strane pobornici rušenja Poljudske ljepotice i gradnje novoga stadiona. Kao manje vjerojatna alternativa, spominje se zadržavanje Poljuda i gradnja Hajdukovog stadiona na drugoj lokaciji. Nije izostalo niti vrijeđanje i omalovažavanje struke i onih koji poštuju stadion, kao okoštale tvorbe koja priječi progres. Napisana su i protestna pisma strukovnih organizacija. Osobno se uključio predsjednik Vlade RH. I napravio ono što politika uvijek radi kada ne želi ništa napraviti – predložio osnivanje Povjerenstva za Poljud. Pitijsko rješenje podržao je i novi gradonačelnik Splita koji kaže da će to “biti na tragu zagrebačkog Povjerenstva za Maksimir, jer se u Zagrebu u odnosu na Split daleko odmaklo.”

A koliko se u Zagrebu daleko odmaklo, znamo iz činjenice da će Turinin stadion u Maksimiru srušiti i na njegovu mjestu raditi novi. Pa, ako to zaista jest za Maksimir jedino i najbolje rješenje, primijeni li se ista špranca na Poljud, trebat će ju valjano dokazati. A to će biti teško, pa i nemoguće, jer se u nizu objava i priopćenja javljaju stručna imena koja jamče mogućnost kvalitetne obnove, kao i garanciju opstojnosti postojeće konstrukcije. Jedno od njih je projektant izvorne konstrukcije iz Magaševa tima. Padaju i objede na splitsku gradsku upravu koja, navodno, već nekoliko godina ima potrebnu dokumentaciju sanacije, ali ju ne vadi iz ladice, o čemu govori još jedno eminentno arhitektonsko ime.

Magaš je, projektirajući Poljud, nastavio Turininu arhitektonsku misao otvorenosti stadiona i njegova spoja s krajolikom. (HRT)

Ovdje napominjem da je Magaš projektirajući Poljud nastavio Turininu arhitektonsku misao otvorenosti stadiona i njegova spoja s krajolikom. Turina mu je bio učitelj i uzor, potom suradnik. Ono što je Turini u Zagrebu Maksimir, u Splitu su Marjan, Mosor, Kaštelanski zaljev. A s obzirom da ovaj tekst ima osobni stručni stav, prilika je izraziti žal što lakoća Turinina projektiranja, prije nezgrapne i isforsirane nadogradnje devedesetih, kao i prozračni sklad stadiona s krajolikom, odlazi u prošlost. Doduše, u arhitektonski bolju i avangardniju prošlost.

Međutim, odluku će u konačnici, ipak, donijeti politika. Demokracija političarima daje legitimno pravo na pogodak ili pogrešku. A kako Poljud nije “kućica za psa” kako je o svojim neimarskim pothvatima volio govoriti bivši zagrebački gradonačelnik, ne može ga se tako niti tretirati.

Poljudski stadion je simbol Splita, pojedinačni prostorni identitet iznimnog značaja, čija inovacija i estetika nadilaze funkciju sportskog objekta. Nadilazi i stupanj prosječnog znanja građana Splita na tu temu, a koji bi, posve neprihvatljivom političkom idejom – referendumom – trebali odlučiti o rušenju ili zadržavanju Magaševog stadiona. Očekivano, samu pomisao na referendum osudili su i javnost i struka ne libeći se opisati ju kao barbarski kulturocid.

Uostalom, sam je Magaš, u izjavama konzistentan do kraja, u jednom od svojih posljednjih intervjua, bez krzmanja ustvrdio da “naša politika o arhitekturi pojma nema, a nema ni interesa da nešto sazna.” Idejom o građanskom referendumu o sudbini Poljuda ta misao je podcrtana. I zbog toga postoji realna opasnost, parafraziram, da “dva loša ubiju Magaša”. A to se ne smije dogoditi. Stadion na Poljudu treba obnoviti u izvornoj Magaševoj formi, uz prateća rješenja koja nameću suvremene potrebe.