Pjevači ustaških pjesama, čuvari Plenkovićeve vlasti

O najnovijem Plenkovićevom relativiziranju veličanja ustaškog režima, i to u svjetlu političke matematike, piše Jelena Lovrić. Zašto premijeru odgovaraju baš ovakvi politički partneri, zašto mu je "smiješna ideja" o propitivanju vladajuće koalicije, i tko još na političkoj sceni ne može pobjeći od svog dijela odgovornosti?

• Naslovna fotografija: Josip Dabro, Andrej Plenković, Dario Hrebak, grafit na pravoslavnoj crkvi u Bjelovaru. (Patrik Macek, Damir Spehar, Josip Regović / PIXSELL)

• Autorica je hrvatska novinarka i politička komentatorica s višedesetljetnom karijerom.

Potpuno neprimjerenim i vrijednim osude – tako je Andrej Plenković ocijenio sramotni skandal bez presedana koji se njegovoj vlasti ovih dana dogodio. Saborski zastupnik Josip Dabro, član njegove parlamentarne većine i njegov bivši ministar i potpredsjednik Vlade, snimljen je u veličanju ustaškog poglavnika Ante Pavelića. „U Madridu grobnica od zlata, u njoj leži vođa svih Hrvata“, pjeva iz sveg glasa Dabro, dok eurima kiti tamburaše.

Za premijera sigurno vrlo neugodno. Ako se dobro sjećamo, nikad nitko od visokih pripadnika HDZ-ove vlasti nije tako otvoreno demonstrirao svoje ustaške sentimente. Za Plenkovića prilično grbavo i zato jer Dabro svojim ustaškim dernekom demantira njegovo uporno inzistiranje na tvrdnji da ustaša u Hrvatskoj nema i da su teze o fašizaciji Hrvatske tek konfabulacije histerične ljevice. Ali od svoje prakse relativiziranja ustašluka premijer ni ovoga puta nije odstupio. Veličanje poglavnika, kaže, „loša je stvar, ali nije najgora koja se dogodila“. „Bile su poklade“, Dabro bi se „trebao malo disciplinirati“, tražit će da se „takva praksa više ne događa“. Uglavnom, nikakvih političkih sankcija neće biti. Plenković je rezolutan i u stavu da skandal neće ugroziti stabilnost njegove vladajuće koalicije. Doslovce tvrdi da bi „to bilo smiješno“. Na činjenicu da je pjesma u čast Pavelića u kameru bila adresirana „Miloradu“, očito Miloradu Pupovcu, uopće se ne osvrće. A nije teško dokučiti da je Dabrino slavljenje poglavnika s posvetom Pupovcu zapravo odvratna prijetnja Srbima u Hrvatskoj. Narodu nad kojim je u NDH ustaški režim počinio genocid. Kao što je to prakticirao sa Židovima i Romima. Dabrina poruka političkom patrijarhu srpske manjine u Hrvatskoj mogla bi značiti da je ovodobna ustašija s pozdrava ZDS, ušatog U i sličnih parola prešla na usvajanje samog sadržaja ustaške politike.

• Prihvatljiv toksični profil

Premijer Plenković ne vidi ništa neprilično ni neprihvatljivo u tome da su ljudi toksična političkog profila dio njegove vladajuće strukture. Neće se odreći Dabrine ruke u Saboru. Neće od njegove stranke, desničarskog i srbomrzačkog Domovinskog pokreta, tražiti da ga sankcionira. Neće ih izbaciti iz svog kabineta. Neće tajnici reći da napiše otkaz, kao što je to napravio s Mostom brutalno ih kaznivši za nedovoljnu lojalnost u obrani HDZ-ovog ministra.

Neće ni pokušati naći nove partnere i presložiti parlamentarnu većinu. Sasvim mu je prihvatljivo da će njegovu Vladu i dalje podržavati stranka koja se o Dabrinom političkom i moralnom sunovratu uopće ne oglašava. Koja ga sasvim sigurno neće osuditi, nego svojom šutnjom njegove idiotske ustašluke faktički podržava. Premijer sve to tumači i prihvaća kao normalnost. A koliko je situacija normalna najbolje govori moguća usporedba s nekim drugim zemljama. Njemački kancelar sasvim sigurno neće formirati koaliciju sa strankom u kojoj jedan od čelnika na bilo koji način slavi Hitlera. Niti će Sieg Heil! proglasiti izrazom domoljublja. Niti bi mogao da na fašistoidne ekscese slegne ramenima s opravdanjem: malo se popilo i raspojasalo, pozvali smo da se to više ne radi.

Dabrino pjevanje Paveliću rezultat je politike Andreja Plenkovića. Njegova kukavičkog podvijanja repa pred ustaškim provokacijama. Njegovih dvostrukih konotacija ZDS-a, kojima je pomogao rehabilitaciji i eskalaciji ustaškog pozdrava. Njegove odluke da uđe u koaliciju s potpuno problematičnim Domovinskim pokretom. Njegova odlaska na poklon naci-rokeru, koji križ i Gospu spaja s crnokošuljašima. Njegova sudjelovanja u građenju kulta Marka Perkovića Thompsona kao državne ikone. Njegova nereagiranja na stadionska skandiranja kojima sve češće diktiraju ajmo-ajmo ustaše. Njegovih pokušaja delegitimiranja antifašizma kao manifestacije jugoslavenstva i komunizma. Premijer je asistirao uvođenju ustaške ikonografije u politički  mainstream. Sada se slaže da ljubitelji pjesama o Anti Paveliću mogu biti dio njegovih struktura vlasti. Svojim odnosom prema Dabrinom slučaju ohrabruje ustašluke. Bez obzira na eurofilske proklamacije, normaliziranje ustaškog narativa neslavno je uglavljeno u njegovu političku ostavštinu.

• Klimoglav uvjet opstanka

Plenkovićeva je odgovornost ogromna, ali i drugi su u tom pohodu zla participirali. Nećemo ovdje o DP-u, koji je faktički proustaška stranka. Što premijeru nije smetalo da ih uzme za partnera u formiranju vlasti. HDZ spremno sudjeluje u sljubljivanju s opskurnim inscenacijama ustaštva, ozbiljan dio iz uvjerenja, dio naučen da funkcionira kao partijska sljedba, kojoj je klimoglav uvjet opstanka. Dabrin performans stranka je popratila osudom „svih propalih totalitarizama“. Isto su intonirane i izjave brojnih HDZ-ovih dužnosnika. Shema s osudom svih totalitarizama služi da se ne imenuje ustaštvo kao problem. Služi i tome da se nasiljem nad povijesnom istinom izjednače partizani i ustaše. Što na koncu rezultira faktičkom afirmacijom ustaštva. Zato HDZ-ovi prvaci na Dabrine laude Paveliću spominju crvenu zvijezdu i Trnjanske krijesove. Zato ih više skandalizira jedna iz vremena komunizma naslijeđena hrvatska zastava nego tisuće onih s kojima se po Hrvatskoj maršira sa ZDS-om na usnama. Zato im je antifašistička povorka strašna i vrijedna osude, dok ozbiljne osude ustaštva nema. Čak su i HDZ-ovi bardovi, nekad uzori ozbiljnosti i dostojanstva, u posljednje vrijeme počeli navlačiti crne košulje.

Odgovornost HDZ-ovih partnera, posebice onih liberalne retorike, također je golema. U jednom se trenutku činilo da bi ovoga puta demonstriranje ustaštva moglo postati kap koja će preliti čašu, odnosno rasturiti vladajući savez. Na Dabrino je slavljenje Pavelića na društvenim mrežama reagirao šef liberala Dario Hrebak: „Sada je dosta“, protestirao je. Navodno jako revoltiran zatražio je da se prestane „s tim ustašovanjem“ ili njegov HSLS za istim stolom više neće sjediti i ne mora biti dio vladajuće većine. Pobuna je trajala nekoliko sati. Vjerojatno je uglavnom bila motivirana Hrebakovom brigom o vlastitom rejtingu. Potrebom da se javnosti pokaže kako se on ustaškim mrakovima ipak nekad usprotivio. Ali njegov je demarš riješen po kratkom postupku. Razgovorom s premijerom, koji njegovom gradu redovito običava osigurati ozbiljne financijske benefite. Kao odgojna mu je mjera usput servirana i jezikova juha. Nije dobro, poručili su Hrebaku, da se HDZ-ovi partneri oglašavaju na društvenim mrežama i u javnost izlaze s vlastitim stavovima bez konzultacija unutar koalicije. Što će reći mimo HDZ-ovih instrukcija.

Ni predstavnici manjina u ovoj stvari nisu bez odgovornosti. Od nacionalnih bi se manjina očekivala posebna osjetljivost na ustaški govor mržnje. Međutim, njihovi saborski zastupnici, koji su dio HDZ-ove parlamentarne većine, Dabrine su ode Anti Paveliću potpuno prešutjeli. Nisu reagirali ni na njegove prijetnje Miloradu Pupovcu. Kao što su se svojedobno složili s izbacivanjem Srba iz HDZ-ove vlasti. Istu je grešku i SDSS radio. Svojedobno je kao dio Plenkovićeve vladajuće koalicije pristajao na njegovu umotvorinu o dvostrukoj konotaciji ZDS-a, ne videći što se iza brda valja i čemu se na taj način zapravo vrata otvaraju. Premijer se i ovih dana hvali da manjine nikad u Hrvatskoj nisu uživale veća prava od ovih koja im on osigurava. Navodi iznose kojima se njihove potrebe financiraju. Veliko je pitanje mogu li se manjinske zajednice, bez obzira na pare, osjećati dobro u državi u kojoj su na vlasti likovi i stranke slavitelji ustaša.