Plaće – globalni pad, a tu je i inflacija. Hrvatska na začelju usporedivih zemalja.

Prema najnovijem izvještaju Međunarodne organizacije rada (ILO) plaće su na globalnoj razini pale prvi put od 2006. godine. Raskorak plaća i produktivnosti je nastavljen. Izvještaj zaključuje da rast plaća ne bi inicirao inflacijsku spiralu. Josip Lučev analizirao je podatke o Hrvatskoj i došao do još poraznijeg zaključka.

• Naslovna fotografija: Prosvjed radnika zagrebačke Čistoće )Matija Habljan, Pixsell)

• Dr.sc. Josip Lučev docent je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Međunarodna organizacija rada (ILO – International Labour Organization) je najstarija agencija Ujedinjenih naroda. Bavi se s promicanjem radničkih prava i standarda povezanih s tržištem rada te prati i sistematizira relevantne podatke. ILO izdaje nekoliko serija izvještaja, a vjerojatno najvažniji je Global Wage Report, koji u dvogodišnjim intervalima izlazi od 2008. godine. Na izmaku 2022. godine je objavljen izvještaj s nazivom Global Wage Report 2022-23 The impact of inflation and COVID-19 on wages and purchasing power. To je prvi izvještaj koji uistinu može procijeniti učinak pandemije (a i početnih faza rata u Ukrajini[1]) na globalne trendove u nadnicama. Podijeljen je u pet cjelina. Nakon uvodnog djela drugo poglavlje bavi općenitim zabilježenim trendovima rasta i produktivnosti, treće trendovima u plaćama, razinama cijena i produktivnosti, četvrto se bavi nejednakosti i peto preporukama za poboljšanje javnih politika. U članku ću kratko prikazati ključne ideje u izvještaju a zatim upotrijebiti  priloženu bazu podataka kako bih u kontekst ovog izvještaja smjestio Hrvatsku.

Gledano iz ptičje perspektive, neki podatci u izvještaju omogućuju nam blagi optimizam. Prema procjenama ILO-a, prva godina pandemije je uništila mnoga radna mjesta (zaposlenost je pala sa 1,75 milijarde 2019. na 1,69 milijardi 2020. godine), ali su se ona skoro u potpunosti oporavila 2021. godine (1,74 milijarde). No, kupovna moć domaćinstava je globalno smanjena u zadnje tri godine – prvo pod utjecajem pandemije a zatim inflacije. Godine 2022. zabilježen je prvi globalni pad u mjesečnim plaćama otkad izvještaj izlazi – uz procjenu -0,9% u prvoj polovini godine (čak -2,2% u razvijenim gospodarstvima).

Gubitak radnih mjesta na dnu distribucije dohotka fiktivno povećava plaće. U tim okolnostima prosjek plaća može biti viši čak i ako sve ostale plaće blago padaju ili stagniraju

Globalno bi inflacija (prema pretpostavkama MMF-a citiranima u izvještaju) mogla dosegnuti 8,8%[2]. Inflacija je bila niža u razvijenijim gospodarstvima, a viša u gospodarstvima u razvoju te viša kod proizvoda s manjom elastičnosti (hrana, prijevoz, stanovanje, energija). To je socijalni izazov, jer oni s najnižim dohodcima troše na te kategorije najveći udio svoje ukupne potrošnje. Načelno su dakle na učinke inflacije najranjiviji najsiromašniji, a u svjetskim razmjerima oni koji žive u manje razvijenim zemljama. U protekle tri godine je i dinamika plaća bila značajno različita od gospodarstva do gospodarstva. Izvještaj naglašava varljivi učinak pojedinih čimbenika. Konkretno, „kompozicijski učinak“ je 2020. fiktivno povećao plaće u mnogim razvijenim gospodarstvima (mada su ih i ne-fiktivno donekle mogle zaštititi i različite donesene mjere). Zapravo se uvelike radilo o gubitku mnogih radnih mjesta na dnu distribucije dohotka. U tim uvjetima prosjek plaća može biti viši čak i ako sve ostale plaće stagniraju ili čak i blago padaju. Dok god su sačuvana radna mjesta bolje plaćena, prema jednostavnom prosjeku ispada da se standard građana povećava.

Kompozicijski učinak je bio dobrim dijelom zaslužan za rast plaća 2020. godine u SAD-u i Kanadi (4,3%) i Latinskoj Americi (3,3%), u Europskoj uniji je niz mjera namijenjen zaštiti radnih mjesta ograničio kompozicijski učinak i te godine je rast bio tek 0,4%. U Istočnoj Europi je porast te godine iznosio 4%, a u regiji Azija-Pacifik (dakle Istočna i Južna Azija, Australija i Novi Zeland) nešto nižih 1%. Sve je to u snažnom kontrastu s Afrikom, gdje su realne plaće 2020. pretrpjele značajan pad (-10,5%). U SAD-u i Kanadi kretanje je 2021. bilo neutralno, a u prvoj polovici 2022. uslijedio je pad od -3,2%; u Latinskoj Americi su plaće pale za -1,4% 2021., a za -1,7% u prvoj polovici 2022.; u Europskoj uniji je 2021. ostvaren porast od 1,3% i pad od -2,4% u prvoj polovici 2022. godine; u Istočnoj Europi se rast također nastavio i 2021. godine (3,3%), a pad u prvoj polovici 2022. godine je iznosio -3,3%. U Aziji-Pacifik se nastavio rast, pa je ostvareno 3,5% 2021. godine i 1,3% u prvoj polovici 2022. godine. Ponovno je sve to u kontrastu s Afrikom, gdje se nastavio pad te je iznosio -1,4% 2021. godine i -0,5% u prvoj polovici 2022. godine.

Izvor: ILO, 2022: 37

Graf iznad pokazuje globalni rast realnih plaća od 2006. do 2022. Ukupno je u ovom periodu do 2022. godine bio najniži 2008. godine (1,2%), a najviši 2007. godine (3,1%). Godina 2022. u potpunosti odskače već spomenutom kontrakcijom realnih plaća (-0,9%). Na grafu se vidi i globalni učinak Kine, gdje je porast realnih plaća usporen, ali ni u kojem trenutku nije bilo pada. Promatrajući podatke iz pridružene baze podataka, vidljivo je da je prosjek godišnjeg realnog porasta plaća u Kini u periodu 2006-2013. bio 10,6%, a u periodu 2014-2022. znatno nižih 5,7%. Godine 2022. je realni porast iznosio 2%[3]. Ako bi iz globalnih podataka izuzeli Kinu, globalni bi pad 2022. bio znatno veći, čak -1,4%[4].

Izvor: ILO, 2022: 38

Ovaj graf pokazuje slične podatke, ali na osnovi kretanja u članicama G20. Tu možemo uočiti da su razvijena velika gospodarstva prošla kroz tri pada u realnim plaćama od 2006. godine (2008., 2011. i 2022.), ali su ukupni prosjek do prošle godine svaki put izvukla velika gospodarstva u razvoju, dakako predvođena Kinom. Ovaj put je pad razvijenih bio predubok, a rast ostalih daleko preslab za to.

Izvor: ILO, 2022: 47

Ovaj graf pokazuje te trendove u EU (sa i bez UK). Tu vidimo specifičnu boljku Europske unije u izraženom padu plaća u teškom periodu 2010-2012. te ponovno i izrazito snažno 2022. godine.

Izvor: ILO, 2022: 53

Jedna od najvažnijih tema u izvještaju je odnos produktivnosti i razine plaća. Naime, jedna od brojnih zombie ideja u diskursu o plaćama i inflaciji je uvjerenje da je tržište rada inherentno pravedno. Svaki radnik je plaćen sukladno produktivnosti, budući da bi u suprotnom otišao u potrazi za boljim poslodavcem. Tako bi trendovi u razini plaća i u marginalnoj produktivnosti rada trebali biti izjednačeni. No, Global Wage Report upozorava da u nekoliko velikih, razvijenih gospodarstava razina plaća zaostaje za rastom u produktivnosti još od ranih 1980-ih. A promatrajući rast obje varijable od 1999. godine u 52 gospodarstva visokog dohotka zaključuje da je prosječni godišnji rast plaća bio 0,6%, a prosječni godišnji rast produktivnosti 1,2%. Tako se nakon pandemije nalazimo u situaciji u kojoj jaz u rastu od 1999. godine iznosi čak 12,6 postotnih bodova. To sugerira da su isprepletene krize posljednjih godina proizvele intenziviranje prijašnjih trendova na štetu radnika. Taj jaz naime u ovom stoljeću nikad nije bio veći nego danas.

Rodne razlike u plaćama nisu značajno promijenjene tijekom pandemije. Koristeći prosječne plaće po satu rada jaz se smanjio za 0,6% od 2019-2021., a na osnovi prosječne mjesečne plaće se jaz zanemarivo povećao (za manje od 0,1%). Slični trendovi se vide i pri korištenju medijalnih plaća (-0,19% za plaću po satu i +0,21% za mjesečnu plaću). Ukupno se nejednakost dohotka u nekim se gospodarstvima značajno smanjila, primjerice u SAD-u, UK-u i Kanadi na osnovi Gini indeksa (od prikazanih zemalja najveći pad nejednakosti imaju Peru i Bolivija). No, u nekima se nejednakost dohotka povećala – primjerice u Švicarskoj, Argentini i Brazilu (a najviše u Kolumbiji, Panami, Paragvaju i Tajlandu).

Što se tiče spirale plaća i cijena, prema kojoj više plaće izazivaju više cijene, izvještaj pokazuje da nominalne plaće uopće ne hvataju korak s inflacijom.

Na kraju se u dijelu posvećenom preporukama za poboljšanje javnih politika izvještaj bavi i pitanjem mogućnosti izazivanja wage-price spiral. Ovo je važno pitanje s obzirom na to da je jedan od načina razmišljanja o inflaciji i distribucijski konflikt u kojem pobjeđuju radnici. Tako bi sve više plaće trebale biti ključni element u izazivanju inflacije. No, koristeći dostupne empirijske podatke, izvještaj pokazuje da nominalne plaće uopće ne hvataju korak s inflacijom. Osim toga se raskorak plaća i produktivnosti rada i dalje povećava. U svojem sadašnjem obliku, inflacija je rezultat ekspanzivnih politika posljednjih godina u kombinaciji s porastom cijena energenata, uskim grlima u globalnim opskrbnim lancima i geopolitičkim konfliktima.

Samim time izvještaj zaključuje kako se u mnogim zemljama može povećati plaće bez straha od izazivanja inflacije. Dapače, takav rast plaća bi mogao uhvatiti korak ne samo s inflacijom već i s porastom produktivnosti. Izvještaj zagovara i usporedivu prilagodbu minimalnih plaća. To je poprilično važna preporuka s obzirom na to da globalno čak 19% zaposlenika zarađuje minimalnu plaću. Istovremeno je zbog prirode minimalne plaće vrlo važno da se ona pravovremeno prilagodi porastu cijena. Sugerira se i razvoj socijalnog dijaloga, veću ulogu kolektivnog pregovaranja i podršku za domaćinstva najranjivija na visoku inflaciju.

Hrvatska se u izvještaju ne spominje, ali ILO transparentno objavljuje i bazu podataka koja je poslužila za izradu izvještaja. U njoj se nalaze samo podatci o nominalnim bruto plaćama i izračuni njihovih realnih porasta (dakle korigirani za inflaciju) od 2005. do 2021. godine. Možemo dakle sami usporediti Hrvatsku barem prema tim podatcima. Graf niže uspoređuje prosječni porast realnih plaća u Hrvatskoj s rastom u post-socijalističkim EU i post-jugoslavenskim gospodarstvima u proteklih 15 godina.

Izvor: ILO, 2022

Hrvatska u ovom klubu usporedivih zemalja ima daleko najgori rezultat. Prosječni godišnji rast je tek 1%, na drugom najgorem mjestu su Slovenija i Češka s prosjekom od 1,8%, a Crna Gora također nije daleko s 1,9%. U ovom periodu najbolje prolaze Bugarska (prosječni godišnji rast od nevjerojatnih 7,4%) i Rumunjska (6,2%). Vrijedi zamijetiti da su podatci HNB-a tek malo drukčiji. Računaju se prema neto plaćama i s vlastitom korekcijom za inflaciju (HNB, 2023). Za isti period je prosječni rast 1,4%, a čak i uvažavajući i ranije godine s boljim rastom (HNB-ovi podatci idu do 1999. godine), prosjek godišnjeg porasta realnih plaća u periodu 1999-2021. ispada razočaravajućih 2%. U našem slučaju se uvelike radilo o vrlo sporoj i bolnoj prilagodbi koja je bila rezultat neodrživog rasta plaća sredinom 1990-ih i destruktivne krize nakon 2009. godine. Podatak za 2022. nije uvršten u ILO-ovu bazu podataka, a HNB je izračunao realni pad od -2,6% do kolovoza 2022.

Izvor: ILO, 2022

Usporedba s razvijenijim gospodarstvima bi nas mogla više razveseliti, iako je ona znatno manje relevantna. Ova se gospodarstva nalaze u drukčijoj situaciji i idealno bi očekivali konvergenciju manje i više razvijenih, a pogotovo unutar EU. Za takvu konvergenciju je potreban viši rast post-socijalističkih zemalja, pa je razumnije s izravnom usporedbom stati na prošlom grafu. Ta usporedba s post-socijalističkim gospodarstvima zapravo pokazuje gubitak prilike za rast plaća. No, razumno je i kontekstualizirati taj rast s rastom u starijim demokracijama. Grčka, Italija, Japan i UK u ovim godinama pokazuju prosječno pad plaća, a u većini gospodarstava na ovom grafu plaće su rasle sporije nego u Hrvatskoj. No, vrijedi priznati i da je Hrvatska jedina zemlja koja spada u post-socijalistička gospodarstva na prošlom grafu koja je iskusila rast realnih plaća koji je bio niži od nekih razvijenih gospodarstava na ovom grafu.

Pogledajmo sada dinamiku iza postsocijalističkog rasta plaća od 2006. godine.

Izvor: ILO, 2022

U gospodarstvima s najsnažnijim rastom, dobre  godine su presječene dugim oporavkom od krize 2009. godine. Snažan rast u Rumunjskoj i Bugarskoj je dosegnut u periodima 2006-2008. i 2014.-2020. (u Bugarskoj i 2021. godine), u Estoniji, Litvi i Latviji u periodima 2006-2008. i 2013.-2021. (s iznimkom Estonije koja nešto sporije raste 2017. i 2021. godine). Post-jugoslavenska gospodarstva su rasla poprilično različitim stopama, ali može se uočiti  općeniti trend relativno boljih stopa rasta do Velike recesije i od 2015., slično kao i kod Višegradske skupine zemalja. Kretanje hrvatskih plaća relativno je razočaravajuće u svim godinama i izrazito slično slovenskom – uz nešto malo bolje rezultate Slovenije u periodima 2008-2011. i 2020-2021. Najveća teškoća hrvatskog rasta plaća je vrlo dugi period pada 2009-2013., koji toliko dug i neprekinut nije bio ni u jednom drugom uspoređenom post-socijalističkom gospodarstvu. Ukupno je rijetka prednost vidljiva samo 2009. i 2010. godine. Tada je snažan pad u realnim plaćama zabilježen u Estoniji, Litvi, Latviji, Mađarskoj i Rumunjskoj, a u Hrvatskoj je taj pad ipak bio relativno malen. Slaba, ali postojeća utjeha s obzirom na propuštene prilike.

Dugoročni kontekst rasta plaća u periodu 2006-2021. nam otkriva izrazito nepovoljan položaj Hrvatske (Goran Stanzl/PIXSELL)

Posljednje tri godine su donijele šokove sa strane potražnje i sa strane ponude koji kao rezultat imaju značajan globalan pad realnih plaća 2022. godine. Radi se o zabrinjavajućoj dinamici plaća i inflacije koja je lani naštetila mnogima, a posebno siromašnijima i manje razvijenima. U članku sam upozorio i na važnost velikog raskoraka plaća i produktivnosti, koji sugerira i dugoročne za plaće štetne tendencije. No, kako sam izvještaj sugerira, upravo je u tom raskoraku vidljiva prilika povećanja plaća bez straha od izazivanja dodatnih inflatornih pritisaka. Konačno sam usporedio i dostupne podatke za Hrvatsku. Dugoročni kontekst rasta plaća u periodu 2006-2021. nam otkriva izrazito nepovoljan položaj Hrvatske. U usporedbi sa svim ostalim usporedivim post-socijalističkim gospodarstvima, ostvarili smo uvjerljivo najniži prosječni godišnji rast realnih plaća.

• Bilješke:

[1] Koriste podatke koji su im dostupni, dakle ne mogu zahvatiti cijelu 2022. godinu. U ovom tekstu spominjem 2022. godinu na isti način na koji se ona spominje u izvještaju, ali pokrivenost podatcima za tu godinu je zapravo nužno tek parcijalna i odnosi se na prvi dio godine.

[2] To je projekcija iz MMF-ova izvještaja World Economic Outlook iz listopada 2022. Još je najrecentniji izračun, a novi bismo mogli dočekati krajem siječnja.

[3] Ukupni rast realnih plaća u Kini je bio izuzetan, od 2008. do 2022. su se uvećale za čak 160% (ILO, 2022: 52)

[4] Dakako, zbog dostupnosti podataka ćemo morati još čekati na izračun koji obuhvaća cijelu 2022. godinu.

• Literatura:

HNB (2022). Standardni prezentacijski format – dokumenti. https://www.hnb.hr/-/spf

ILO (2022). Global Wage Report 2022-23 The impact of inflation and COVID-19 on wages and purchasing power. https://www.ilo.org/digitalguides/en-gb/story/globalwagereport2022-23#intro

IMF (2022). World Economic Outlook. https://www.imf.org/en/Publications/WEO/Issues/2022/10/11/world-economic-outlook-october-2022