Platonova osveta. Ne biste li možda ipak trebali usluge filozofa-vladara?

Glavni problem s kojim se suočavamo jest: kako bismo u demokraciji kakvu sada imamo mogli strukturitati društvene institucije tako da naše najbolje ideje budu kritički procijenjene i u skladu s tim odigraju odgovarajuću ulogu u oblikovanju javnog mišljenja i javne politike, piše Jeremy Shearmur. Ne trebate li možda usluge filozofa-vladara za osmišljavanje, uspostavljanje i održavanje boljih institucija? Ali naravno, vama je tako nešto neprihvatljivo.

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj. Uskoro će iz tiska izići Hayekova Law, Legislation and Liberty  koju je Shearmur uredio.

1. Filozof-vladar

Jedna od najimpresivnijih slika zapadne političke misli prikaz je dobrog društva iz Platonove Države;  ono kojim vladaju filozofi, legitimno jer posjeduju znanje a ne puko mišljenje. Sam je Platon bio u stanju na niz načina to shvaćanje učiniti prihvatljivim.

Prvo, ponudio je izvanredan prikaz znanja. Njegovo se razmišljanje može intuitivno shvatiti onako kako razumijemo geometriju. Zamislite da ste živjeli u Platonovo doba (429? – 347 pr.Kr). Ako bi vas to zanimalo netko bi vam mogao pokazati rezultat geometrijskog razmišljanja, kao što je, na primjer, Pitagorin poučak.  U to bi vam doba štapom nacrtali trokut u pijesku. Ali sam teorem ne bi bio istinit opis dijagrama u pijesku. Dijagram bi bio samo gruba približna slika prave istine koju saznajemo pomoću grafičkog prikaza –  dijagrama. Dijagram je, prema platonističkom gledanju, bio sredstvo za prikaz apstraktnih predmeta, koji su se u stvarnom svijetu mogli predstaviti samo na nesavršen način. Poznato je također da neki ljudi imaju sposobnost zamišljanja takvih stvari a drugi nemaju.[i]

Platonisti bi mogli tvrditi da se u prolaženju kroz dijalektičke argumente koji vode prema nečemu – kao u dijalozima sa Sokratom kod Platona –  radi o sličnom putu prema spoznaji prave istine i o mnogim drugim stvarima. Ako takve istine postoje, ne samo u fizici nego i u društvenim pitanjima, može izgledati prihvatljivo da bi oni koji su ih sposobni spoznati  trebali vladati, za razliku od većine nas čije je znanje ograničeno na puko mišljenje. Danas bi se sličan argument mogao upotrijebiti za takve stvari kao što su ekonometrija i znanost o klimatskim promjenama, a da i ne spominjemo znanje o izvjesnom virusu! Oni koje privlači taj aspekt Platonova pristupa, mogli bi tvrditi da bi u tim i drugim područjima političke odluke trebale biti u rukama znalaca, a ne prepuštene ‘javnom mnijenju’. Današnji stručnjaci u pravilu ne bi podržali Platonovu teoriju o znanju. No, naglasili bi da imaju znanje koje – iako nije nepogrešivo – mi ostali nemamo i često teško razumijemo.

Drugo, postojao je problem demokracije. Kad danas branimo demokratski pristup politici, skloni smo isticati njegove različite strane.[ii] Prvo, osnovna ideja, koju su naglašavali autori poput Friedricha Hayeka i Karla Poppera, je da bi ljudi trebali moći promijeniti vlade glasanjem, a ne  nasilnim pobunama. Vlade bi također trebale biti odgovorne za svoje postupke demokratski izabranom parlamentu. Zatim, tu je ideja da bi se javna politika trebala moći kontrolirati u propisanom postupku, koji bi uključivao raspravu o karakteru problema s kojima se suočavamo kao i teorije i mišljenja o javnoj politici koje bi potom i same bile izložene kritici, što je, zbog ljudske pogrešivosti, od presudne važnosti. Tome bi se mogla suprostaviti ideja da bi javna politika jednostavno trebala odražavati preferencije građana.

U slučajevima u kojima se sadržaj nekog problema svodi na preferencije, pravog problema zapravo i nema.  Primjerice, neke zemlje imaju nacionalnu pticu – koliko razumijem hrvatska je slavuj. Škotska, u kojoj živim, nema nacionalnu pticu iako se vodila kampanja da se izabere zlatni orao. U svakom slučaju, Škotska nema nacionalnog psa ili mačku. Pretpostavimo da javnost želi imati takvog psa ili mačku. Takav je izbor nešto što mi se čini da bi se slobodno moglo prepustiti oprijedjeljenju građana. Ali čim prijeđemo na pitanja kod kojih tvrdnje mogu biti istinite ili lažne, ispravne ili neispravne ili na probleme o kojima ozbiljno ovisi društveno blagostanje, razumljivo je da kritičari demokracije mogu dovesti u pitanje da političke odluke budu jednostavno rezultat preferencija građana.

Važno je imati na umu da kad je sam Platon kritičan prema demokraciji, on ne kritizira predstavnički sustav, razmjenu mišljenja i diskusije, niti sustav u kojem postoji mehanizam provjere i ravnoteže vlasti. Demokracija, kako se shvaćala u njegovo doba [iii], imala je neka zabrinjavajuća obilježja – upravo takva kakva danas brinu kritičare ‘populizma’. Zanimljivo je da je ta karakteristika tvdokorno opstajala u klasično doba, i poslije. Ramsay MacMullen u knizi Glasanje o Bogu u ranim crkvenim koncilima[iv] tvrdi da se čak i u crkvenim koncilima radilo o u osnovi istoj vrsti populističkog odlučivanja. Štoviše, smatra da je to odigralo ključnu ulogu pri donošenju odluka koje su utjecale na važne odredbe o vjeri u Kršćanskoj crkvi!

Populističko je odlučivanje odigralo važnu ulogu kod donošenja važnih odredbi o vjeri u kršćanstvu. Ramsay MacMullen

Sve to ne znači da Platonovi politički pogledi nisu sporni. Karl Popper u knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji iznosi niz uvjerljivih kritika. Postavlja važno pitanje –  u ime čijih se interesa vladalo. Popper se ovdje bavi pitanjem koje je postavio Josef Popper-Lynkeus, očito njegov daljnji rođak. Lynkeus je primijetio da su vladari govorili o društvima kao da su to organizmi, u kojima je svatko trebao imati odgovarajuću ulogu. Smatrao je da su radnici trebali reći kako je analogija u redu,  ali da bi oni, a ne vladari trebali imati ulogu trbuha! Sjetimo se također argumenta Jamesa Milla – oca Johna Stuarta Milla – koji je smatrao da je glavna odlika demokracije bila to što je povezivala interese vladara s interesima onih nad kojima su vladali.[v]

Popper je u Platonovim djelima prepoznao i druge probleme. Platon je, isticao je Popper, zagovarao neki oblik eugenike, pri čemu bi vladari trebali kontrolirati tko bi s kime općio. Popper zamjećuje i da u Zakonima Platon,  kako se čini, upozorava da ljudi ne bi trebali moći djelovati bez nadzora.[vi] Tu se također javljaju ideje o uhićenju pa čak i smaknuću u slučaju bezbožnosti zbog kojih bi Platonovog voljenog učitelja Sokrata i tu mogla zadesiti sudbina slična onoj koja ga je zadesila u demokratskoj Ateni.[vii]

Postoje međutim i oni, poput Lea Straussa, koji tvrde da Platon zapravo nije zagovarao ideje koje sam prethodno naveo i koje je Popper kritizirao. Smatrali su da je Platon bio ironičan te da je zapravo kritizirao takve poglede.[viii] U svakom slučaju, ideje koje je Platon formulirao, shvaćane su prilično doslovno i značajno su utjecale na čitavu povijest. Nova Atlantida Sir Francisa Bacona (1626) prikazuje idealiziranu sliku zemlje u kojoj vladaju dobronamjerni ljudi koji imaju znanstvena znanja, koja je Bacon želio podržati. Neki od sljedbenika Henrija Saint-Simona, nakon Francuske revolucije zagovarali su da bi oni koji imaju znanstveno znanje trebali upravljati društvom.[ix] (Takve se ideje  mogu naći kod  Saint-Simona i Auguste Comtea, a značajno su utjecale i na mladog Johna Stuarta Milla[x]). Prilično slične zamisli nalazimo među ‘fabijanskim’ socijalistima u Britaniji, točnije kod književnika H.G.Wellsa, primjerice, u njegovoj knjizi Moderna utopija (1905). Također postoji mišljenje da je Iranski Ruhollah Khomeini na neki način bio pod Platonovim[xi] utjecajem kad je u svojim idejama o islamskoj vladi (koje su utjecale na stvaranje sadašnjeg Iranskog ustava[xii]) naveo da vodstvo u društvu trebaju preuzeti  stručnjaci odnosno islamistički učenjaci.

Platonove političke ideje imaju mnogo zanimljivih obilježja – od kojih se osobito ističu njegova svijest o političkoj korupciji i radikalne ideje kojima pokušava riješiti probleme korupcije i nepotizma. Međutim, te Platonove ideje nisu imale velikog odjeka kod onih koji sebe predstavljaju kao dobronamjerne vladare koji imaju znanje koje nije dostupno običnim građanima.[xiii]

2. Znanje i sloboda

U samoj srži Platonove filozofije je epistemološki argument. A on glasi da je posjedovanje znanja a ne puko mišljenje ono što njegovim vladarima[xiv] daje autoritet. Čini mi se da su upravo to neki liberali uspješno kritizirali. Njihovi argumenti imaju dva aspekta.

Prvi se može naći u knjizi Johna Stuarta Milla O slobodi i u Popperovom Otvorenom društvu i njegovim neprijateljima.[xv] Koristit ću teme iz obiju knjiga. I Mill i Popper naglašavaju da trebamo tražiti istinu, ali da je naše znanje pogrešivo. Osim toga, obojica smatraju da se najbolje može približiti istini kritičkom raspravom. Popper je u slučaju znanosti tvrdio da takva rasprava treba biti otvorena prema empirijskoj kritici. No, smatrao je da se, općenitije govoreći, neznanstvene teorije mogu procijeniti pomoću intersubjektivnih argumenata, s obzirom na probleme koje pokušavaju riješiti.

Popper je također isticao da i naše najbolje teorijske ideje mogu biti pogrešive. To je ilustrirao na primjeru Sir Isaaca Newtona. Newtonove dojmljive ideje o tome kako bismo mogli razumjeti –  unutar jedne teorije – mehaničke probleme na zemlji i kretanje planeta, bile su dočekane s oduševljenjem. Primjerice, pjesnik Alexander Pope (1688-1744) nadahnuto je napisao: ‘Priroda i prirodni zakoni ležahu skriveni u tami. Bog reče: Neka bude Newton! I sve bijaše svjetlo.’ Tijekom devetnaestog stoljeća daljnje potvrde Newtonove teorije navele su neke ljude da se zapitaju bi li Newtonove ideje mogle biti nužno istinite. No, početkom dvadesetog stoljeća, Albert Einstein izložio je aternativnu teoriju koja se razilazila s Newtonovom i za koju su se pokazala valjanim zapažanja oprečna Newtonovim idejama.  To je utjecalo na Popperovu sliku znanja prema kojoj su čak i naše najbolje i općeprihvaćene ideje pogrešive te u budućnosti mogu biti korigirane.

Iz svega je vidljivo koliko je u potrazi za istinom važna sloboda mišljenja i govora. Popper je također zagovarao ‘racionalno jedinstvo čovječanstva’. Prema njegovu tumačenju, razum posebice valja  shvatiti kao sposobnost da ponudimo kritike (koje očito mogu ali ne moraju biti dobre). Osim toga, Popper tvrdi da, iako možda nemamo svi sposobnost formulirati korisne ideje o tome kako riješiti probleme javne politike (ili neke druge), svatko ima znanje koje može biti relevantno za kritičko preispitivanje tih tema.

Ako su žene ovisne o muževima kako da steknu autonomiju potrebnu za razvoj kritičkog mišljenja. John Stuart Mill

Čini se da sve to zadaje udarac Platonovom modelu vladajuće elite koja bi trebala o svemu odlučivati jer posjeduje istinsko znanje. Štoviše, kao što je Mill tvrdio u Podređenosti žene, i to ukazuje na opću važnost ljudske autonomije. Jer ako su žene, kao što Mill navodi, ovisne o svojim muževima, nije jasno kako bi mogle steći autonomiju potrebnu za razvijanje kritičkog mišljenja i izražavanje kritike već prihvaćenih ideja. Iz svega se može zaključiti da spoznajna razmatranja ne ukazuju samo na važnost slobode govora nego i na značaj drugih ljudskih sloboda.[xvi]

Okrenimo se sada drugom nizu liberalnih argumenata protiv Platona. Ključne informacije o stanju društva raspršene su upravo po samom društvu i ne mogu se jednostavno ujediniti u bilo kakvom obliku centraliziranog donošenja odluka – na to sam ukazao u jednom od mojih ovdje prije objavljenih  članaka. To se odnosi i na preferencije nas kao potrošača – uključujući i one za proizvode s kojima se još nismo susreli[xvii] – i na njihov odnos prema drugim opcijama koje su nam dostupne.

Također je važna i neka vrsta situacijskog znanja koje mi – i često samo mi – imamo zbog posebnosti naših životnih okolnosti i životnog iskustva. Važne su i sve vrste ‘prešutnog’ znanja. U ovoj posljednjoj kategoriji Hayek se bavi stvarima kao što su predosjećaji koje poduzetnici mogu imati o nekoj novoj, potencijalno uspješnoj ideji ili  praktična znanja i iskustva o tome kako, na primjer, procijeniti konja ili korišteni automobil ili kako znati je li portal Ideje.hr vrijedan čitanja.

Hayek je smatrao da je sloboda pojedinaca koji dolaze iz različitih situacija i sa različitim osobnim preferencijama važna za prosudbu kao i ideje koje sam gore naveo.  Oni biraju prema sustavu cijena koji se formira na tržištima. To znači da ih u odabiru usmjerava potažnja za resursima drugih ljudi, izražena u cijenama. S druge strane, upravo na temelju reakcije potrošača izražene kroz njihovu potražnju i cijene koje su bili spremni platiti – poduzetnici mogu otkriti jesu li njihova predviđanja bila točna ili ne. Činjenica da su ljudi u stanju izraziti vlastite preferencije sama po sebi utječe na prosudbe drugih ljudi, a sve to ima učinak na cijene. To znači da do određene mjere, njihovo znanje i prosudbe mogu utjecati na donošenje odluka društva kao cjeline. Svega toga Platonovi vladari nisu bili svjesni niti su – kao što je Hayek tvrdio – bili u poziciji da to oponašaju kad bi shvatili kako se sve to zbiva.

Pitanja koja su postavili Mill i Popper a također i ona Hayekova, povezuju razmišljanja o znanju i njegovom korištenju za dobrobit društva s demokracijom i individualnom slobodom. To je dakle oprečno načinu na koji se Platon bavio pitanjima znanja, koji ga je odveo prema vladavini elite. Začuđujuće je kako je Hegel u svojoj Filozofiji prava istaknuo da su se u društvu u kojem je on živio, a koje je bilo liberalno i u stanovitoj mjeri demokratsko, čovjeku pridavala neka od obilježja ‘organizma’ iz društvenog poretka što ga je Platon zagovarao. No, Hegel je tvrdio da u Platonovu društvu ljudi nisu sami birali zanimanja, a ono što je Hegel nazivao ‘subjektivnom slobodom’ igralo je važnu ulogu[xviii] u njegovo doba, dok su kod Platona zanimanja za ljude jednostavno birali vladari.

Subjektivna sloboda igrala je u Hegelovo, za razliku od Platonovog doba, važnu ulogu (slika: Wikipedia)

3. Platonova osveta

No, zašto sam onda ovaj tekst nazvao ‘Platonova osveta’? Razlog je sljedeći. Danas smo skloni prihvatiti argumente koji favoriziraju važnost slobode mišljenja i demokracije, koji su se razvili u opreci prema Platonu. K tome, Hayek i njegovi sljedbenici iznijeli su snažne argumente o ulozi tržišta u društvima s proizvodnjom velikih razmjera. Međutim, suočeni smo s problemima koji bi Platonu izmamili osmijeh na licu, kad bi nas mogao promatrati.

Prvo, mi smo danas svjesni da je znanje stručnjaka pogrešivo. Istodobno, razmislimo li o sadašnjoj situaciji, u demokratskim društvima postoji problem oslanjanja na mišljenja eksperata koje vodi u krivom smjeru.  A to je nešto iznimno važno. I Mill i Popper zastupali su gledište da ideje moraju biti izložene kritici. U tom kontekstu, važno je da ljudi mogu slobodno iskazati sumnje u mišljenja koja su općeprihvaćena. No, iako u tom smislu svatko ima pravo na mišljenje, ne znači da je svačije mišljenje jednako ispravno. Ono što nam treba je situacija u kojoj ljudi mogu slobodno problematizirati postojeće ideje, ali tako da i ono što oni iskazuju može biti kritički vrednovano i procijenjeno. Nadalje, ako je potrebno donijeti odluke za opće dobro, moramo imati institucije preko kojih se najbolje ideje, u bilo kojem trenutku, mogu provesti u djelo.  Jasno je da čak i najbolje ideje ne moraju biti ispravne pa čak i ako jesu, akcije koje se temelje na dobrim idejama, mogu imati neželjene posljedice. Očito su nam potrebni demokratski sustavi unutar kojih se može učiti, a trenutno prihvaćene ideje se mogu kritizirati – i unaprijediti. Ali unutar takvih sustava mora postojati volja svih građana da budu informirani i prihvate zaključke provedenih rasprava.  A to bi značilo da svi ponekad moramo prihvatiti zaključke koje teško razumijemo.

Drugo, danas je populizam ponovno uzeo maha; sami smo često sudionici ‘socijalnih medija’ i podložni njihovu utjecaju. Ima političkih vođa koji naprosto podilaze predrasudama svojih sljedbenika. U nekim šokantnim slučajevima, uopće ih ne zanima je li ono što govore istinito ili nije. Također ne pretrpe nikakvu političku štetu kad se pokaže da su govorili neistine.  Umjesto da preuzmu odgovornost za ono što su rekli i suoče se s kritikom, oni tvrde – većinom bez dokaza – da oni koji dovode u pitanje njihove ideje jednostavno šire ‘lažne vijesti’.

Socijalne mreže predstavljaju drugi veliki problem. Često se ukazuje da se koriste za širenje različitih neistinitih ideja –  i na činjenicu da se njima uspješno koriste razni državni i ne-državni akteri šireći informacije koje nisu ništa doli propaganda bez ikakvih osnova. Ono što mi se čini još podmuklijim jest način na koji se socijalne mreže pozicioniraju između naših preferencija i želja oglašivača. Karl Popper je naglasio koliko je važno omogućiti raspravu o vlastitim idejama i prihvaćati dokaze koji mogu pokazati da su naše ideje netočne i da se mogu unaprijediti. Socijalni mediji su većinom strukturirani tako da nastoje otkriti  – u svim našim elektronskim aktivnostima – kakvi su naši pogledi, preferencije i predrasude – kako bi  im onda mogli udovoljiti. Svakako je osnovni cilj zadržati nas što dulje na stranicama s reklamama. Nude nam informacije o svijetu koji je unaprijed podešen tako da odgovara onome što preferiramo ili da nas učvrste u predrasudama kako oni koji misle drugačije zaslužuju svaku osudu. U istraživanju provedenom nedavno u Ujedinjenom Kraljevstvu, 35% ljudi koristi Facebook kao izvor vijesti, a Twitter, What’s App i Instagram zajedno 43%.[xix] Svakako, postojanje Interneta i na njemu usluge poput Google News pružaju čovjeku pristup širokom rasponu informacija. On-line pretplate na niz novina i tjednika, nacionalnih i međunarodnih, daju onima koje to zanima  dobar uvid u svijet u kojem živimo što može razviti kritičnost prema vlastititm predrasudama. Ali nije jasno koliko ljudi koristi tu prednost, jer se čini da se mogućnosti za učenje koju ona pruža ne koriste pri donošenju odluka u suvremenim demokracijama.

Kao što su politolozi koji su se bavili interesnim grupama i lobiranjem pokazali i dobro dokumentirali, mišljenja koja izražavaju važne komercijalne i interesne skupine igraju presudnu ulogu pri donošenju političkih odluka

Reakcija na kritičke povratne informacije koje dolaze od svih građana o kojoj piše Popper u Otvorenom društvu oprečna je procedurama u postojećim demokracijama. Ne samo da nije jasno koji kanali postoje za primjedbe (input) običnih ljudi nego jednako tako ne postoji ni prostor za bilo kakvu kritiku postojećih procedura.  Kao što su politolozi koji su se bavili interesnim grupama i lobiranjem pokazali i dobro dokumentirali, mišljenja koja izražavaju važne komercijalne i interesne skupine igraju presudnu ulogu pri donošenju političkih odluka, a mi to teško možemo promijeniti.

Glavni problem s kojim se suočavamo jest: kako bismo u demokraciji kakvu sada imamo, mogli strukturitati društvene institucije tako da naše najbolje ideje budu kritički procijenjene i u skladu s tim odigraju odgovarajuću ulogu u oblikovanju javnog mišljenja i javne politike? Nadalje, problem je sljedeći. Pretpostavimo da možemo smisliti bolje načine za strukturiranje javnog diskursa i donošenje odluka unutar demokracije kakvu danas imamo, što bismo učinili s takvim idejama?  Millove i Popperove ideje o znanju i učenju te ulozi slobode govora i mišljenja u tom kontekstu, implicitno sadrže ideje o tome kako bi sve to trebalo strukturirati, želimo li postići učinkovitost. Slični se odgovori mogu pronaći u Hayekovim idejama o znanju, tržištu i informacijama. Čini mi se da bi se Platonova osveta mogla izraziti na sljedeći način. Ne trebate li možda, mogao bi predložiti, usluge filozofa-vladara za osmišljavanje, uspostavljanje i održavanje boljih institucija? Ali naravno, vama je tako nešto neprihvatljivo. Vi ste odlučni koristiti vlastite demokratske procedure za takve stvari.

Naravno, ne predlažem da bismo trebali imenovati filozofa-vladara. Ne samo zato što bi same ideje takve osobe, ma kakva ona bila, bile pogrešive, nego i zato što bi bilo opasno odreći se sloboda na takav način. Međutim, mislim da i dalje imamo problem: što da se radi sa svim tim? Nadam se da ću u budućnosti imati priliku time se pozabaviti.

Prijevod Nada Vučinić.

Izvorni članak dostupan je na poveznici Plato’s Revenge

• Bilješke

[i] Za mene je geometrija oduvijek bila nesavladiva (kao i strani jezici, osobito ako nisu pisani rimskim alfabetom). Sve bi, međutim, bilo drukčije da se geometrija od početka podučavala kao kartezijanski koordinatni sustav, tako da se čovjek može baviti samo algebrom.

[ii] Ovdje ću raspravljati samo o osnovnim temama a neću se baviti pitanjima kao što je predstavljanje interesa, uključujući i lobiranje. Ali reći ću nešto malo lobiranju poslije.

[iii] Često se podrazumijeva ideju o glasanju izvlačenjem ždrijeba, kojom se neću ovdje baviti. Ali usporedite od Barbare Goodwin Justice by Lottery (Chigago: University of Chicago Press, 1992), i David Ramsay Steelovu ‘Why stop at Term Limits’, u njegovoj The Mystery of Fascism (South Bend, IN: St Augustine’s Press, 2019, str. 53-61).

[iv] Ramsay MacMullen, Voting About God (New Haven & London: Yale University Press, 2006)

[v] Usporedi James Millov, Essay on Government, odjeljak VII, npr. u James Mill, Political Writings ed. Terence Ball (Cambridge: Cambridge University Press, 1992.)

[vi] Usporedi Platonove Zakone, str.942: ‘Nitko, bio muško ili žensko ne bi nikada smio biti bez nadzora, niti bi se itko, na poslu ili u igri, trebao  navikavati da djeluje sam ili da je prepušten vlastitoj inicijativi, nego bi uvijek, u ratu ili u miru, trebao živjeti s očima fiksiranim na svojeg zapovjednika I slijediti njegovo vodstvo.’

[vii] Vidi Platonove  Zakone , 908a-909a.

[viii] Vidi zanimljivu diskusiju, George Klosko, ‘“The  Straussian“ interpretation of Plato’s Republic, History of Political Thought 7, br. 2, 1986, paragrafi  275-93.

[ix] Vidi zanimljiv ali  – vrlo kritičan –  prikaz, Friedrich Hayek,  The Counter-revolution of Science (Glencoe, IL: Free Press, 1952).

[x] Vidi izvrsnu nedavno vođenu diskusiju, Mill on Georgios Varouxakis, ‘Democracy Revisited’,  A Companion to Mill, ed. Christopher Macleod and Dale E. Miller (Chicester: John Wiley &Sons, 2017).

[xi] Vidi njegovu Islamic Government: Governance of the Jurist, dostupnu na: https://www.al-islam.org/printpdf/book/export/html/12118

Vidi  potvrdu takve tvrdnje, Vali Nasr, The Shia Revival: How Conflicts within Islam Will Shape the Future (New York: Norton, 2007), str. 126. Više nijansirani argument,  Ali Paya jer me uputio na njega i željeo bih mu zahvaliti, vidi ‘A Comparison between Khumaini’s Government of the Jurist i The Commentary on Plato’s Republic of Ibn Rushd’, Journal of Islamic Studies 7(1), str. 16-31.

[xii] Vidi potvrdu tvrdnje u Vali Nasr, The Shia Revival: How Conflicts within Islam Will Shape the Future (New York: Norton, 2007), str. 126. Više iznijansirani argument Ali Paya, jer me uputio na njega i željeo bih mu zahvaliti, vidi ‘A Comparison between Khumaini’s Government of the Jurist i The Commentary on Plato’s Republic of Ibn Rushd’, Journal of Islamic Studies 7(1), str. 16-31.

[xiii] Usporedi moj ‘Singapore: Plato’s Other Republic?’ u  G.Moore (ed.) The Open Society and its Enemies in East Asia (London: Routlege, 2014), paragrafi 132-44.

[xiv] Očiti problem je, naravno, da mi obični ljudi nismo u poziciji da procijenimo da li zapravo imaju znanje a ne tek mišljenje.

[xv] London: Routledge, 1945 etc; Popperovi izrazitije epimstemološki radovi kao The Logic of Scientific Discovery (London: Hutchinson, 1959) and Conjectures and Refutations (London: Routledge, 1963) također su ovdje važni.

[xvi] U nekmi svojim radovima Jurgen Habermas bavio se tom temom na zanimljiv način.

[xvii] Standardno mišljenje ekonomista o tome ne bi se trebalo nekritički prihvatiti. Čini mi se da  Barryjev Hindessovov Political Choice and Social Structure (Aldershot: Elgar, 1989) pokreće neka važna pitanja o tome.

[xviii] Usporedi Hegelovu Philosophy of Right, tr.Knox (Oxford: Clarendon Press, 1942), paragraf 262 (Anhang).

[xix] Vidi https://www,ofcom,uk/about-ofcom/latest/features-and-news/half-of-people-get-news-from-social-media