Plenković u lovu na neovisnost Ustavnog suda

U situaciji kad nedostaju predsjednik ili predsjednica Vrhovnog suda i troje ustavnih sudaca šef HDZ-a Andrej Plenković na zgražanje struke javno predlaže "vezanu trgovinu" u ta dva procesa, iako oni ne uključuju čak ni iste aktere. Danas je propala sjednica saborskog Odbora za pravosuđe koji je trebao odlučiti o kandidatima za Vrhovni sud - vladajući se nisu ni pojavili, pa nije bilo kvoruma. Svi oporbeni zastupnici tvrde da ne pristaju na takav aranžman, a Matija Miloš u analizi za Ideje objašnjava zašto je važno da se Ustavni sud obrani od ovakvih trgovina.

• Naslovna fotografija: Neva Žganec/PIXSELL

U državama koje se pridržavaju vladavine ustava, ne smije postojati neograničena vlast. Vlast koja je neograničena u tom je kontekstu poput vatre koja prijeđe granice kamina. U svojem će pohodu naći puno površina kojima će se moći širiti. Sve će ih gutati bez imalo zadrške. Ojačat će preko svake mjere. Međutim, prije ili kasnije će sve izjednačiti, jer za sobom će ostaviti samo pepeo.

Kada se taj princip spaljene zemlje preseli iz kuće s kaminom u političku stvarnost, rezultat neograničene vlasti je ukidanje svih struktura koje joj se na bilo koji način nađu na putu. Takvu je vlast dugoročno nemoguće zadržati u konstruktivnim okvirima. Ne može je se “pustiti s lanca“ uz obrazloženje da oni koji su izabrani znaju što čine, da su na vlasti mahom dobri i pošteni ljudi ili pak da su vremena teška i da nam treba jaka i odlučna država. Bez obzira na obrazloženja za kojima posegnemo, takva će nedovoljno ograničena vlast s vremenom početi nagrizati sve što joj imalo smeta u postizanju njezinih mudrih ciljeva. Za razliku od buktinje u kući u kojoj su granice kamina podbacile, štete neće biti tako brzo vidljive. Zaista, možda će ih se moći vidjeti samo kada se osvrnemo za sobom i, iz novostvorenog autoritarnog režima, sjetno promotrimo nekadašnju demokraciju. Ipak, analogija je utemeljena. Stvarna vatra za sobom će ostaviti pepeo, a ona politička ostatke ostataka ljudskih prava, ruinirano pravosuđe, galopirajuću korupciju i onemoćale medije. Svima će im biti zajednička podređenost jednoj političkoj volji. Ta je podređenost pepeo. Svugdje jednak, siv i izrazito ograničenog sadržaja i svrhe.

• Otimanje vlasti

Ne bi li se suspregnulo otimanje vlasti kontroli, ustavi predviđaju dvije osnovne grupe ograničenja: pravna i demokratska. Ove dvije kategorije nisu sasvim odijeljene, jer sva demokratska ograničenja imaju pravnu komponentu. Primjerice, temeljno demokratsko ograničenje su slobodni, pošteni i kompetitivni izbori. U slučaju kakve nepravilnosti, moraju postojati pravni mehanizmi da se nepravilnosti isprave i zadrži integritet izbora. Drugi primjer ograničenja demokratskog tipa jest obveza donošenja zakona u postupku koji jamči dovoljnu raspravu i transparentnost. Ponovno, da bi takva jamstva postojala, moraju biti pravno kodificirana i mora ih štititi neko tijelo.

Građani koji su zabrinuti za zdravlje mehanizama kojima se održava ograničena vlast ne smiju, stoga, razmišljati samo u okvirima demokratskog angažmana. Moraju u jednakoj mjeri razumjeti što  se događa s pravnim okvirom demokracije. Središnji element tog okvira u mnogim je državama, kao i u Republici Hrvatskoj, ustavno sudište. Ustavni je sud važan za zaštitu od neograničene vlasti zbog toga što je, pomoću pravnih argumenata, u stanju prisiliti zakonodavca, kod nas Hrvatski sabor, te izvršnu vlast, kod nas prvenstveno Vladu Republike Hrvatske, da opravdaju svoje odluke koje bi mogle biti protivne pravu. Primjerice, ako Sabor odluči ograničiti neko ljudsko pravo, mora to učiniti sukladno zahtjevima koje postavlja Ustav. Ako to ne napravi, Ustavni sud to ograničenje može ukinuti. Na taj se način političkim akterima zabranjuje da, poput plamena iz kamina, iskoče iz okvira  koje im postavlja pravni sustav.

Ustavnim sudom se ne štiti samo pravo, već i demokracija. Demokracija u suštini obuhvaća slobodu da se predomislimo, da usvojimo drukčije odluke, da mirnim putem zbacimo jednu vlast i uspostavimo drugu a da institucije ostanu iste. Da bi taj proces bio moguć, mora postojati kvalitetan ustavni sud. Bez njega, oni koji su na vlasti  mogu čitav pravni okvir, potencijalno i ustav, prilagoditi sebi. Mogu izmijeniti izborni sustav tako  da im je teže izgubiti izbore, mogu urediti medije tako da ne mogu propitivati vlast, mogu uvesti mjere kojima se stigmatizira pojedine manjinske skupine i onemogućuje im se sudjelovanje u političkom životu. Sve te i druge mjere smanjuju mogućnost promjene koju demokracije traži. Ustavno sudovanje barem dijelom može suzbiti takve projekte. Propadanje struktura kao što je ustavno sudište treba shvatiti krajnje ozbiljno.

Jedan je od prvih znakova razaranja ustavnog sudovanja promjena u načinu na koje se bira članice i članove tog tijela. Na primjer, ulogu koju u Republici Hrvatskoj ima Ustavni sud, u Sjedinjenim Američkim Državama nosi Vrhovni sud. U njemu sjedi devet vrsnih pravnica i pravnika, koji u principu služe doživotne mandate. Njih se imenuje u zahtjevnom postupku u kojem je neophodan pristanak Senata, gornjeg doma američkog saveznog parlamenta. Pri kraju mandata predsjednika Obame, republikanska većina u tom tijelu odbila je dopustiti predsjedniku na odlasku da predloži kandidata za Vrhovni sud, pravdajući to predstojećim izborima za predsjednika. Zbog toga je novi predsjednik, Trump, u svojem prvom mandatu mogao imenovati jednog konzervativnog člana Suda. Kada je, pak, njemu isticao mandat, republikanci su brže-bolje omogućili Trumpu da imenuje zamjenu preminuloj sutkinji Ruth Bader Ginsburg. Više nije bilo bitno što se cijeli postupak odigrao pred izbore. Štoviše, kampanja je već bila u punom jeku. Stvarajući tako „pravilo“ koje to nije, normu koja je zapravo predstavljala diktat jedne stranke, stvorena je konzervativna premoć na Sudu. Uslijed toga, danas Vrhovni sud učestalo odlučuje u korist republikanaca, čak i ako to ne uspijeva uvijek opravdati adekvatnim pravnim argumentima. Požar je u punom zamahu.

• Prvi znakovi

Ustavni sud Republike Hrvatske danas je suočen s otvorenim napadima na njegov integritet koji bi nas također trebali zabrinuti. U izboru novih sudaca Ustavnog suda i dalje se ustraje da je bitno popuniti te položaje u okviru otvorene stranačke raspodjele, tek simbolički omotane kriterijem struke. Ministar Habijan tako je nedavno, braneći se od optužbi za političku trgovinu, ustvrdio da kvote i stručnost treba promatrati odvojeno: „Ono što je ključno jesu osobe koje dolaze na ta mjesta. To moraju biti osobe s integritetom, stručne osobe, koje ispunjavaju sve zakonom propisane uvjete. Te dvije stvari definitivno treba razdvojiti.“  Iako taj sentiment daje naznačiti da politički akteri u izboru sastava Ustavnog suda stavljaju stručne kvalitete na prvo mjesto, činjenica je da su ovako postavljene stvari zapravo nerazdvojive. Onog trenutka kada se pozvalo na raspodjelu „kvote“ na Ustavnom sudu prema stranačkom ključu, stručna je dimenzija problema ostavljena u zapećku.

Predsjednik Vlade Plenković otvorio je sezonu lova na temelje ustavnog sudovanja u Hrvatskoj kada je, uz opravdano zgražanje stručne i dijela opće javnosti, utvrdio kako bi bilo pogodno povezati izbor sutkinja i sudaca Ustavnog suda s osobom čelne osobe Vrhovnog suda. Svodeći dvije potpuno različite i izrazito bitne institucije pravnog poretka na istu mjeru, onu političke računice, i utvrđujući kako bi se one trebale dijeliti između vlasti i oporbe poput plijena, Plenković je odlučio potpaliti drveni pod pred kaminom ustava. Ako su sve institucije jednake zato što je to stav dnevne politike, i usprkos tome što ih Ustav razlikuje i predviđa različite procese njihovog popunjavanja, Ustav zapravo postaje iluzorna papirnata tvorba koja samo treba gorjeti. Neograničenoj vlasti ništa ne stoji na putu. Plenkovićevi pobočnici, poput bivšeg ministra Malenice, promiču upravo takvo shvaćanje kada se prema izboru ustavnih sudaca po stranačkom ključu ponašaju samorazumljivo, kao da je riječ o ponajboljim demokratskim praksama. One su ipak ponajbolje i demokratske samo ako su nam mjerilo europski i izvaneuropski režimi koji demokraciju izjednačavaju s piromanskim većinskim odlukama.

Ustavni sud u hrvatskom pravu nije dio sudbene vlasti, već je zasebna institucija. Ipak, on sa sudovima dijeli više obilježja. Jedno je od njih obveza odlučivanja sporova temeljem prava, poglavito temeljem Ustava Republike Hrvatske. Tumačenje i primjena prava u rješavanju sporova traži neovisnost i nepristranost. Ukratko, u suštini tih procesa jest samostalno argumentiranje čiji ishod ne smije ovisiti o nečemu što ga nadilazi, pa niti o stranačkoj pripadnosti. Ako ishod tumačenja prava unaprijed određuju, primjerice, stranačke sklonosti suca, više se ne može raditi o primjeni prava. Njega zamjenjuje politička odluka koja samo izgleda pravno, ali je u svojoj srži potpuno drugo stvorenje. Ona je poput vuka u ovčjem runu ili poput ovce ogrnute vučjom kožom. Ne pripada niti u tor niti izvan njega i zato predstavlja kvarenje i politike i prava.

• “Ideološka izbalansiranost”

Kada se zaziva podjela Suda po stranačkom ključu odnosno – kako je to jednom prilikom formulirao bivši predsjednik Ustavnog suda – „ideološka izbalansiranost“, dovodi se u pitanje posvećenost tog tijela neovisnom i nepristranom argumentiranju. Ako takvo argumentiranje nije moguće, nije samo ustavno sudovanje u krizi. Ustav kao takav više nije moguć. Njegova je svrha da ostane iznad svih stranačkih podjela, da njegovo značenje bude barem dijelom neovisno o tome jesu li na vlasti „lijevi“, „desni“ ili tkogod između. Ako se Ustavnom sudu ne dopušta da ga tumači na taj način, Ustav neće moći ostati „oko oluje“ u politici. Narušit će ga vjetar stranačke pripadnosti. Ako smo dosad imali problema s ostvarenjem ustavne vladavine, ubuduće ćemo ih imati i više.

Postoji širi problem koji je u osnovi ovakvog pristupa Ustavnom sudu, a to je nesklonost vladajućih političkih elita propitivanju njihovih odluka i argumenata. Ustav je, naime, u svojoj osnovi jamstvo propitivanja, a ne brana od njega. Ograničeni mandati državnih dužnosnika, ljudska prava, samo postojanje Ustavnog suda, tek su dijelovi jednog sustava koji nastoji zajamčiti čim više prilika da preispitamo naš način razmišljanja, naše odluke i da po potrebi promijenimo naša gledišta. Kada se politički akteri opiru tom propitivanju, zapravo ne djeluju samo protuustavno, već i protudemokratski. Bez slobode propitivanja i stvarne mogućnosti da ona dovede do proglašenja nekog djelovanja ili akta države protuustavnim, povećava se prostor neodgovorne politike, razvedene od građana. Zato je bitno opirati se pokušajima onih koji, kao ministri Habijan i Bačić, nastoje utvrditi kako je podjela mjesta na Ustavnom sudu po stranačkom ključu nešto uobičajeno. Nije. Ona je udar i na Ustav i na demokraciju. To što se pozivi na takvo djelovanje otvoreno iznose u medijima samo su pokazatelj ozbiljnosti situacije.