Pobuna Elfride Jelinek protiv terora porezne uprave. Devijacije suvremenog kapitalizma

Sučena sa istragom zbog moguće utaje poreza, o kojoj isprva nije bila ni obaviještena, nobelovka Elfriede Jelinek uzvratila je furioznim monologom u romanu "Osobni podaci". Igor Gajin ističe da se autorica ne ograničava samo na vlastiti slučaj, nego literarnim sredstvima duboko prodire u funkcioniranje suvremenog kapitalizma.

• Naslovna fotografija: Elfride Jelinek i naslovna stranica njezina romana

• Autor je nagrađivani književni kritičar, a radi na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Plaćanje poreza ni u životu, a kamoli u književnosti, ne zvuči kao zanimljiva tema. U životu nas sugovornici znaju ugnjaviti nizom jednakih ili još dosadnijih tema, od priča vezanih uz fotografije s ljetovanja, preko nabrajanja lijekova koje koriste, pa do detaljnog kronološkog prepričavanja tko je bacio koju kartu u sinoćnjoj partiji bele, dok se o porezu baš i ne raspreda s tolikim pripovjednim žarom. Rekli bismo da je razlog tome jednostavno u suhoparnosti brojki i poreznih stavki, ali ljudi danas – rekao bi Krleža – „ko svrake s grane grakću iz kavane“ i o kladioničkim koeficijentima, akcijskim popustima ili o bankarskim kamatama na kredite. Možda je razlog duboko kulturalni – ne želimo priznati da smo naivni papci koji državnoj blagajni sve plaćaju pošteno u cent ili se ne želimo odati kao lopuže i muljatori koji znaju voziti slalome između točaka, članaka i paragrafa poreznih zakona. Ili je razlog zapravo najjednostavniji moguć – porez doista jest dosadna tema.

Ako je tako u životu, je li skromna zastupljenost porezne problematike u književnosti shvatljivija? Notorna je istina da književnost krasi tvrdoglava tradicija ignoriranja brojnih životnih činjenica i uobičajenih sadržaja svakodnevice pa tako, primjerice, ženski likovi malo kad imaju menstruaciju, uglavnom se spomene tek da bi se funkcionalno obznanilo je li protagonistica zanijela, dok za muške likove ne postoji dokon trenutak koji bi prekratili  – onanijom. Možda ne bismo ni znali što književnost sve izostavlja ili prešućuje iz života likova da sve to nemamo iscrpno popisano u autobiografskoj heksalogiji Moja borba Karla Ovea Knausgårda. Inače, u suvremenoj književnosti likovi radnje i razgovore, čak ni vlastite misli, ne prekidaju da bi provjerili stanje na mobitelu onom ovisničkom učestalošću kojom to činimo u zbilji. Književne likove nikad nećemo zateći da usisavaju po stanu ili brišu prašinu s namještaja, jedva da pate od probavnih problema ili dijareje. Jednako se tako sustavno izostavljaju i neugodnije fiziološke potrebe likova; valjda jedino u kriminalističkom serijalu Henninga Mankella možete pročitati da njegov junak, policijski inspektor Kurt Wallander, svako malo, nerijetko u najnapetijem trenutku, prekida ispitivanje sumnjivih ili potjeru za ključnim negativcem – zbog slabog mjehura. Pa opet, poznato je da književnost istodobno progovara o brojnim tabuima i ostalim škakljivim temama o kojima se u društvu šuti. U ovom nam je kontekstu najvažnija sposobnost književnosti da retoričkim moćima podigne literarni spomenik najprozaičnijim i najbanalnijim temama, kao i najtrivijalnijim trenucima života, nerijetko im dajući središnji smisao i oplemenjujući ih poetskom ljepotom. Ipak, „zlatna knjiga antologijskog pjesništva“ o porezu još nije ukoričena.

Srednjovjekovni junak iz Sherwoodske šume, Robin Hood, krade od bogatih i daje porezima opterećenoj sirotinji. (National Library of Scotland, CC0 1.0)

Likovi iz svijeta književnosti, pa i iz ostalih žanrova umjetničkoga stvaranja, rijetko se žale na poreznu opterećenost. Nakon svjetske financijske krize 2008., u popularnoj beletristici kao i u ozbiljnoj književnosti, do jučer nezanimljive, bezlične banke i njihova nerazumljiva poslovanja postale su istaknute mete kritičkih ofanziva, žarišno mjesto dijagnosticiranja društvene patologije i ključne adrese na koje se usmjerava opći animozitet. Međutim, superhikovska nepravda u oporezivanju društva ostala je nespomenuta i na stranicama najangažiranije umjetničke literature. Dakako, ne dovodeći u pitanje samu ideju poreza kao koncepta društvene solidarnosti i fonda za razvoj javnoga dobra, u praksi bez problema možemo naći tisuću i jedan razlog da se svađamo s poreznom politikom u polemičkom rasponu od privilegiranja određenih kategorija stanovništva, preko nerazboritog krčmenja tako stečenog društvenog bogatstva, pa do gotovo totalitarnog reguliranja naših života do te mjere da se poreznim mehanizmima određuje hoćemo li živjeti kao samci ili koliko ćemo imati djece. Čak i kada se država izravno proglašava odgovornom za nepodnošljivo stanje u društvu, porezni inženjering posljednja je stvar koja se u antisistemskoj književnosti nalazi na popisu smrtnih grijeha jednog režima. Uostalom, i Kafka – taj bard prebujalog birokratizma – nikad izričito ne govori o porezu, ta on ionako o teroru administriranjem govori apstraktno, sublimirano, u fantastičnim i simboličkim slikama, izobličeno, više snovitim diskursom noćne more i u ekspresijama traumatizirane podsvijesti, negoli realizmom koji bi bio vjeran zbilji onako kako je iz interakcija s činovničkim aparatom mi vidimo i pamtimo.

Na koncu, navedimo kao potencijalni argument nad argumentima očiglednu činjenicu da se u crnim kronikama naših medija porezni ćiribu ćiriba, uz ostale fantastične scenarije iz svijeta financijskog i gospodarskog kriminala, gotovo svakodnevno ispisuje poput najnapetijeg trilera, pa ako mogu „nepismeni“ novinari i najmutnije tokove sumnjivog novca prezentirati talentom jednoga Johna Grishama ili Johna le Carréa (očito je važno zvati se John), zašto književnici zaobilaze takav izazov? Paradoksalno, dok su velemajstori pera s jedne strane voljni i najsuhoparnija historiografska poglavlja oživljavati u monumentalne epove, a peripetijama političke administracije davati proporcije shakespearijanske drame, financijska forenzika rijetko postaje izvor fabularne atrakcije i narativnog adrenalina. Rekli bismo da je razlog u nerazumljivosti i apstraktnosti informacija iz tog područja, mahom sastavljenog od igre brojkama u džunglama administrativnih propisa i korovu sitnopisanih fusnota i aneksa, kao i u nedovoljnoj upućenosti laičke publike u materiju. No, isti razlozi ne sprječavaju popularnu kulturu da u svijetu tzv. bolničkih drama producira bujice najopskurnijih dijagnoza i anamneza, ezoteričnu farmaceutsku terminologiju i mističan diskurs medicinskih procedura.

S druge strane, pranje novca, financijsko prtljanje na rubu zakona i porezne muljaže u imaginariju popularne kulture figuriraju tek kao diskretan, krajnje simplificiran začin krimićima i trilerima radi njihovog dojma realističnosti i osnaživanja uvjerljivosti. No, uvijek to mora biti dodatno spektakulizirano krvavim akcijama uz vatrometne praskove dugih i kratkih cijevi i gomilanje leševa. Ako će nekom opakom negativcu i doći glave kriva decimala na papiru, bogovi financijskog nadzora u takvom će vrebanju mafijaševog dohodovnog hubrisa biti predstavljeni tek iz daljine, kao magloviti bauk kojeg je dovoljno samo spomenuti, bez suvišnih zašto i ostalih potankih objašnjavanja. Ali čim se iskaže autorska ambicija ulaska u dubinu teme, onda se valja u pripovjednim rješenjima postaviti na glavu da bi publici sadržaj bio jasan i zanimljiv. Sjetimo se samo kakvim su se sve atrakcijskim trikovima morali dovijati scenarist Charles Randolph i redatelj Adam McKay za potrebe filma The Big Short o korupcijskim malverzacijama Wall Streeta i stožernih američkih banaka da bi nam koliko-toliko objasnili svu kompleksnost nastanka i razvoja velike financijske krize 2008. godine.

Superhik, legendarni lik iz kultnog stripa Alan Ford, koji krade od siromašnih da bi davao bogatima, parodija je engleske narodne priče o Robinu Hoodu. (Max Bunker Press, Fair Use)

Utoliko je najnoviji roman pod naslovom Osobni podaci austrijske nobelovke Elfriede Jelinek kuriozitetna pojava u tematskom repertoaru svjetske književnosti. Apartna, profilirana i prepoznatljiva po mnogo čemu u pitanjima književnoga stvaralaštva, u rasponu od eksperimentalnog odnosa prema jeziku i kompoziciji pripovjednog teksta, preko stilističkih invencija i prakticiranja nonkonformističke estetike pa do nesuzdržano mizantropskog svjetonazora i sklonosti da provocira austrijski malograđanski ukus skandaloznim progovaranjem o osjetljivim temama, Elfriede Jelinek dvjestotinjak stranica posljednjega romana (izvorno objavljenog 2022., a u nas prevedenog 2025. godine zaslugom Helen Sinković) posvećuje ni manje ni više, nego upravo – porezu.

Povod nije ishitren nego krajnje konkretan i nadasve osoban: budući da živi na dvije adrese, bečkoj i münchenskoj, njemačka porezna inspekcija odlučila je istražiti kako slavna nobelovka porezno rješava taj dvojni status, a u pitanje su došli i prihodi od njenih dramskih tekstova. Elfriede Jelinek bila je osupnuta spoznajom da je nekome iz porezne uprave uopće palo na pamet da bi ugledna spisateljica mogla biti kriminalka te da je „vrijedna provjeravanja“. Revoltirala ju je ovlaštenost poreznih organa da joj bez njenoga znanja prate (financijsku) privatnost, a na koncu je na nju prilično stresno djelovala i mogućnost porezne inspekcije da iz svoje superiorne pozicije vladanja šumom propisa može iskopati momente kada se Jelinek nije držala slova zakona, iz pukoga neznanja.

Takav će teror Elfriede Jelinek ekspresno usporediti s nacističkim zakonima u vrijeme Hitlerove vladavine, kada su se krojili  propisi kojima su, po cijenu uništavanja tuđih egzistencija, rješavali ovo ili ono „njemačko pitanje“, provodeći apsolutističku volju diktatorske vrhuške. Mehanizam je isti, poručuje nam Jelinek, isti je u toj moći stvaranja nesigurnosti u životu običnoga i poštenoga građanina kojemu ne pada na pamet da bi se sljedećeg jutra pukom voljom vlasti mogao probuditi kao kriminalac i izopćenik, kao meta progona i žrtva maltretiranja. No, Jelinek se ipak pita je li primjereno psihozu koju proživljava zbog svoje stigmatiziranosti i izloženosti na stup srama izjednačavati s proporcijama tragedije koju su u vrijeme nacističkog režima otrpjeli čak i neki članovi njene obitelji. Imam li se pravo proglasiti žrtvom, pita se Jelinek, a onda u duhu svoje dosljedne blasfemične retorike zaključuje da u ova današnja vremena i s obzirom na karakter situacije u kojoj se zatekla, druge strategije obrane nema, ma koliko to vrijeđalo pijetet žrtava nacističkog terora. „Mislila sam da bi od mene nešto bilo samo kad bih bila žrtva. To bi moralo upaliti!“, navodi na jednom mjestu.

Isus jede s grešnicima i poreznicima. (Alexandre Bida, CC0)

Ipak, treba uzeti u obzir da takav šokantan postupak uzdizanja vlastitog administrativnog „problemčića“ na istu ravan s dramom žrtava nacizma nije motiviran krajnje osobnim egocentrizmom ili neukusnim pretjerivanjem u percepciji vlastite važnosti. Elfriede Jelinek se kritički priklanja psihologiji suvremene narcističke kulture u kojoj je svačije “Ja” uvijek na prvom mjestu i od najveće važnosti. To samodopadno i samoživo božanstvo čijoj volji sav svijet treba biti na dispoziciji, to veličanstvo “Ja” spremno je u trenu proglasiti se žrtvom neshvaćenosti kada u svijetu naiđe na objektivan otpor okoline. Elfriede Jelinek opredjeljuje se, dakle, za mentalno prekodiranje kako bi bila sukladna psihologiji većine te pokušava pristati na vladajuća pravila igre današnjeg društva kako bi istaknula patološki karakter vrijednosnog poretka u kojem je vodeća mantra – „mogu li, molim vas, dobiti još jednu porciju sebe? Ne mogu se nasititi same sebe“. Stoga ispisuje furiozan monolog, u velikoj mjeri u stilu zadihane struje svijesti, svoj „J’accuse“. “Još je Isus pozivao na bojkotiranje poreza”, grmi Jelinek, „a porez na dohodak stvorio je više kriminalaca od bilo kojeg zakona!“. To su samo neki od bombastičnih i pikantnih argumenata kojima se ova nobelovka obrušava na poreznu politiku njemačkih i austrijskih vlasti.

Jelinek već na prvoj stranici romana poantira: „utaja je postala nacionalni sport!“.

Elfriede Jelinek zapravo najmanje govori o detaljima vlastitog slučaja, premda bi se očekivalo da će kao poznata osoba upregnuti svu utjecajnost svoje pozicije kako bi razjasnila u čemu je nesporazum te dokazala nevinost ili barem naivnost. Potanko romansirajući svoje financijske izvode i interpretirajući ih u vlastitu korist možda bi mobilizirala javnost da stane u njenu obranu ili bi barem oporavila svoj ugled od kompromitacije. Štoviše, dio će književne kritike, poveden naslovom romana, ovo najnovije djelo Elfriede Jelinek okarakterizirati kao nekonvencionalnu autobiografiju, autoportret u kojem se administrativni identifikacijski podaci koriste kao poticaj za predstavljanje žive osobe iza suhoparnih evidencijskih znamenki. No, to je pripitomljujuća interpretacija, smjer čitanja koji uveliko ublažava oštrinu autoričinih obračuna sa sustavom. Jer osobni slučaj Elfriede Jelinek ostaje tek šturo navedeni povod kojem će se u daljnjim komentarima tek sporadično vraćati kako bi podsjetila na razloge svog ljutitog istupa dok će tematski zahvat proširiti na nabrajanje daleko skandaloznijih slučajeva s protagonistima iz redova njemačkih i austrijskih celebrityja, političara, korporativnih businessmana, bankara, dioničara, a svoj zasluženi redak će, dakako, dobiti i poslovanje Hypo Alpe-Adria-Bank u Hrvatskoj. Maliciozniji bi čitatelj mogao prigovoriti da su motivi Elfriede Jelinek za ovakvu problematsku ekstenzivnost krajnje subjektivni i da iza ove pedantne prozivke drugih i gorih ne stoji ništa osim pitanja „zašto ja, zašto baš mene?“. Na kraju krajeva, i sama će na koncu priznati: „Mene su ipak malo previše nagazili!“. Međutim, autorica navodi porezne muljatore u tolikoj količini da to postaje simptomatično. Ne trebamo se previše truditi da bismo došli do odgovora na pitanje što nam takvo bjesomučno nizanje poreznih prijevara govori – Jelinek već na prvoj stranici romana poantira: „utaja je postala nacionalni sport!“.

Roman Elfriede Jelinek u tom aspektu pripovijedanja govori i više od toga. Povrh te eksplicitno sročene dosjetke, neskriveno sarkastične u svojoj aforističkoj konstrukciji jer autorica je – a upravo je to jedna od ključnih relevantnosti ovoga romana – prepoznala baš (taj dosadni, nezanimljivi) porez kao važan indikator promjene u suvremenom društvu. Naime, većina slučajeva na koje Elfriede Jelinek aludira poznati su iz medija, ali bili su prezentirani difuzno, izmiješani u salati ostalih udarnih vijesti, u kombinaciji s obiljem drugih medijskih priloga raznovrsnoga karaktera, tako da su nam uglavnom promicali kao još jedna rutinska objava informativnoga programa, vjerojatno i neodslušani zbog refleksa našeg nervoznog palca na daljinskom upravljaču. Ovako pak, kada ih Elfriede Jelinek naniže u gustoj koncentraciji, i to žestinom uranjanja u more dnevnopolitičkih afera (zbog koje ton romana uveliko podsjeća na ogorčenost kakvu u našoj književnosti povodom naših lokalnih korupcijskih tema ljutito istresa Vedrana Rudan), onda nam postaje jasno da je narativ o plaćanju poreza kao izrazu podrazumijevane građanske odgovornosti i neupitne obveze prema zajednici postao vic, bajka za naivne, puki mit o društvenoj solidarnosti kroz participiranje poreznim doprinosom.

Pojednostavljeno rečeno, određeni korporativni subjekt sam sebi posudi novce, etiketira to kao investiciju i tako si uveća dioničku i financijsku vrijednost, doslovno premještanjem novca iz lijevoga u desni džep i obrnuto. (Internationaltimes.it, CC0)

Premda je nedavno pandemijsko haranje virusa COVID osvijestilo kritičnu zanemarenost proračunskog ulaganja u javni servis brojnih država diljem svijeta, čini se da to iskustvo nikog nije opametilo. Situacija se čak i pogoršala u smislu još manje senzibilnosti za pripadanje kolektivu, pri čemu nas ne smije zavarati demagoški karakter aktualnih homogenizacija u pokrete „tradicionalnih vrijednosti“ i „tradicionalnih identiteta“. Naime, ako je ikoja ljubav izračunljiva, onda je to patriotska, i to upravo iznosom poreznih davanja, a ta ljubav, zanimljivo, gotovo u pravilu dolazi u iskušenje da s figom u džepu počne škrtariti. U toj novonastaloj klimi SAD nas ne iznenađuju jer u toj zemlji ortodoksnog kapitalističkog mentaliteta postoji duga i žilava tradicija pučkog, ekonomskog i filozofskog kritiziranja poreza u širokom argumentacijskom rasponu od tvrdnji da ideja oporezivanja smrdi na komunizam, preko prigovaranja da se porezom destimuliraju i kažnjavaju poduzetnički sposobni, a nagrađuju lijeni, pa do upozoravanja da se oporezivanje kosi s ustavnim pravom na sreću i zadire u neprikosnovenu vrijednost nad vrijednostima, odnosno u privatnu stečevinu. Deprimirajuću sliku o rastućoj epidemiji izbjegavanja poreza Jelinek potkrepljuje obiljem autentičnih slučajeva, pokazujući i da se socijalno osjetljivija Europa sve zdušnije priklanja američkim antipatijama prema ideji oporezivanja. Dok europski porezni propisi još uvijek koliko-toliko reflektiraju vrijednosti obveze prema zajednici i javnom dobru, primjeri poreznog lopovluka iz bogatog kataloga Elfriede Jelinek između korica Osobnih podataka šokiraju repertoarom fantastičnih invencija izigravanja poreznog zakona, a sve zbog puke pohlepe, škrtosti i sebičnosti.

Roman Osobni podaci angažirano ukazuje na devijantne proporcije suvremenog kapitalizma. Studijski se pripremajući za temu ovoga romana i istražujući građu iz neslavne antologije financijskog, poreznog i korporativnog kriminala, Jelinek je zabilježila i svoju fasciniranost kompleksnim shemama, a ponekad i apsurdno jednostavnim trikovima utaje poreza, kao i manipulacijama vrijednosti kapitala putem spekulativnih kombinacija brojki na papiru. Pojednostavljeno rečeno, određeni korporativni subjekt sam sebi posudi novce, etiketira to kao investiciju i tako si uveća dioničku i financijsku vrijednost, doslovno premještanjem novca iz lijevoga u desni džep i obrnuto. Elfriede Jelinek priznaje da pred magijom takvog šibicarenja ostaje doslovno zablesana. Kako je moguće ništa pretvoriti u nešto, pita se ona, gotovo ontološki uznemirena što se takvom alkemijom temeljito urušava racionalnost zdravorazumske logike.

Ali kako nam objašnjava Zygmunt Bauman kada govori o vrlom novom svijetu tekuće ili fluidne moderosti, to je ključna odlika tzv. lakog kapitalizma. Taj režim za ispunjavanje interesa samoga kapitala, konačno je nesputan okovima starih okvira i regulacija, nefiksiran i nevezan utezima konvencionalnih granica, bilo zakonskih, bilo zemljopisnih, bilo materijalnih. Lansiran u stratosferu na krilima globalizacijskih sloboda i ludujući u bestežinskom stanju zahvaljujući infrastrukturi digitalne tehnlogije, kapital je postao neuhvatljiv, hiperdinamičan, konačno prodisavši u idealnom okolišu za svoju imanentnu dijaboličnu prirodu. A tko ga zna zajahati tako podivljalog, ostavlja nas ostale – kako se to kaže s tih visina – među stokom sitnog zuba.