Pomorska bitka kod Lepanta. Epski sudar za prevlast nad Mediteranom

Bitka kod Lepanta možda je i više od ijedne druge u povijesti utjecala na naše krajeve, piše Oleg Maštruko. Europa, ujedinjena, dobila je bitku i izgubila rat, no njezina je pobjeda spasila granicu u Dalmaciji i spriječila gotovo siguran pad svih gradova uz dalmatinsku obalu Turcima. Otomanski je prodor na Mediteran zaustavljen, i mit o nepobjedivosti srušen.

• Naslovna fotografija: Bitka kod Lepanta, Laureys a Castro 1686., ulje na platnu. (CC0)

• Autor je hrvatski influenser, novinar i putopisac, glavni urednik časopisa Mreža i entuzijast vojne povijesti.

U već nekoliko epizoda Crtica iz vojne povijesti spominjali smo Lepanto, ali i značaj PR-a, čak i u tim donekle davnim bitkama renesanse, koje su se odigrale daleko prije Edwarda Bernaysa, LinkedIna i Facebooka i agencija za marketing. Možda je vrijeme da se pozabavimo i samim Lepantom, koji, osim što je jedna od najvažnijih bitaka ikad, krije jednu od najboljih lekcija iz sfere odnosa s javnošću iz tog perioda.

Ali veli Doria Andrija:
„Poslušaj me, bane Veniere,
ludo ćemo glave pogubiti,
mi nemojmo s Turcim bojak biti.“

Venier mu tiho odgovara:
„Nije vrime o tom besiditi;
valja danas s Turcim bojak biti,
za Isusa našu krv proliti.

Nismo došli šetati po moru
ni ljubiti Grkinje divojke,
već braniti viru Isusovu
i našega dužda mletačkoga.“

Ovako je Andrija Kačić Miošić, jedan od najvećih Hrvata u povijesti, prenio (fiktivni) razgovor venecijanskog admirala Veniera i đenoveškog Andree Dorije pred samu bitku. Doria, kukavički, sugerira bijeg s bojnog polja i izbjegavanje sukoba, Venier je hrabar i ne da se smesti. Venier je bio najviše rangirani Venecijanac kod Lepanta, jedan od pomoćnika glavnog zapovjednika u središnjem dijelu flote Svete Lige. Kasnije, šest godina nakon Lepanta, Venier je postao i mletački dužd. Doria je bio najviše rangirani Đenovljanin i zapovjednik desnog krila flote. Glavni zapovjednik, španjolski plemić Don Juan od Austrije, znao je da se Venecijanci i Đenovezi ne podnose – preko pola posla bilo mu je gašenje svađa među saveznicima. Sam Don Juan je zapovijedao središnjom flotilom. Rezervom je zapovijedao Alvaro de Bazan, markiz od Santa Cruza.

Kačić Miošić, kao i većina naših ljudi uz obalu, bio je lojalan, čak i domoljuban građanin Venecije, možda najbolje države onog vremena. Hejt Hrvata prema Veneciji uglavnom je puno svježijeg datuma – iz vremena Kraljevine Jugoslavije, NDH, a onda i najviše – SFRJ. Jako ga je rasplamsavao Nazor. Dok je sama Venecija trajala, naši ljudi su je uglavnom voljeli. Uskoci i hajduci su je pljačkali, ali ne iz nekog nacionalizma – nego zato jer su više od Venecije i ikakve vlasti voljeli novac.

Venecija je dugo bila u sukobima s Genovom – i Marko Polo je proveo neko vrijeme kao zarobljenik u Genovi. U sklopu Svete Lige i bitke kod Lepanta, Venecijanci i Đenovezi su se našli na istoj strani, ali „naši“ Venecijanci, pa i Kačić Miošić, ne propuštaju priliku za verbalnim ubodima prema mrskim Ligurcima.

Što je prava istina?

Povijest je zaista učiteljica života. Kada gledate kartu kasnog srednjeg vijeka ili renesanse, pa kad vidite koliko je Venecija malena i čudno raspoređena, samo uz obalu i izolirane točke, gradove i utvrde – morate se zapitati kako su opstali toliko dugo koliko jesu uz sile teške kategorije kao Francuska, Austrija, Otomansko carstvo, Rusija, Poljska… Tajna uspjeha Venecije je iznimno kvalitetna, poduzetna i hrabra mornarica – i ratna i trgovačka. Zatim je tu, uz ironičan odmak, današnjim rječnikom, neoliberalni makijavelizam. Na kraju najviše od svega – diplomacija i… odnosi s javnošću, PR.

Dakle, put do Lepanta, bitke koja je možda više od ijedne druge u povijesti utjecala na naše krajeve, počinje na Cipru. Venecija je stekla Cipar diplomatskim dinastičkim igrama de facto 1473., a de iure 1489. Vladala je Ciprom stotinjak godina razvijajući trgovinu i gradeći prvoklasne utvrde. Cipar je, vjerovali ili ne, bio žitnica Venecije. Mleci su imali tako malen i tanak teritorij posvud, da su im polja Cipra – navlastito sjevernog Cipra – bila Slavonija za siromašne.

Lipa ti je gora Romanija,
još je lipši Cipar nasrid mora.
U njem reste bilica pšenica,
rujno vino kano malvasija.

Po Cipru se bijele gradovi
kano bile tice labutovi,
najlipša su dva grada bijela:
jednom ime Nikožija biše,
a drugi se Famagošta zvaše.

Bijaše tako do kobne 1570., kada je sultan Selim poslao Venecijancima jedan od najjačih hejt mailova u povijesti, nakon onog Mongola Hulagua Mamlucima 1260:

„Selim, osmanski sultan, car Turaka, Gospodar gospodara, Kralj kraljeva, Sjena Božja, Gospodar Zemaljskoga Raja i Jeruzalema, Mletačkoj Signoriji: Zahtijevamo od vas Cipar, koji ćete nam predati dobrovoljno ili prisilno; i nemojte razbuditi naš strašni mač, jer ćemo protiv vas posvuda voditi najokrutniji rat; ne pouzdajte se u svoje blago, jer ćemo učiniti da ode od vas poput bujice. Čuvajte se dakle, da ne razgnjevite našu srdžbu… itd.“ (J.J. Norwich: History of Venice, prijevod je moj)

Selim je inače bio notorni pijanac, poznat kao Selim the Sot (Selim Pijandura). Njegov Veliki Vezir bio je (u engleskoj literaturi) Sokollu Mehmed Pasha, a kod nas, u školama u vrijeme SFRJ dobro poznati Mehmed Paša Sokolović. Porijeklom Srbin, prešao na Islam, u školi u jugo vrijeme kao da je vladao neki perverzni ponos da je turski vezir bio „naš“ iako Turke u jugo obrazovnom sistemu nisu voljeli. Inače bilo je još jakih Otomanaca porijeklom Hrvata ili Srba… Sultan je sultan, a uloga velikog vezira nekako je najbliža ulozi premijera u današnjim vladama. Sokolović je inače bio protiv rata s Venecijom, ali ga je Selim ušutkao, u čemu je navodno veliku ulogu imala Selimova ljubav prema ciparskim vinima.

Venecijanci su se uvijek i iznova pokazivali kao nevjerojatno hrabri ljudi. Vodili su (smo) niz ratova protiv Turaka i gotovo sve izgubili, ali borili su se kao ludi. Treba znati da je svaki takav rat bio strašno neravnopravan, Venecija je bila sićušna državica temeljena na trgovini, bez ikakve strateške prostorne dubine, čiji je jedini oveći teritorijalni posjed bila Dalmacija, i donekle Kreta i Cipar, dok ih nisu izgubili. Otomanska imperija, pak, bila je mega-div, SSSR onog vremena. Venecijansko „ne“ Turcima jednako je drčno kao Titovo „ne“ Staljinu.

Jedan povjesničar je napisao da je povijest 16. stoljeća povijest Otomanskog carstva, i nekoliko iritantnih (annoying) državica koje su ga ometale tu i tamo kao komarci. Jedna od tih „annoying states“ bila je i Venecija.

Venecija je, dakle, odbila Selimov ultimatum, iako je vjerojatnost da će obraniti Cipar bila gotovo nikakva. U venecijansko vrijeme tri su grada bila bitna na Cipru – Nikožija, središnji i glavni grad, u unutrašnjosti otoka, Kirenija, luka na sjevernoj obali, i Famagošta, velika luka i trgovački centar na istočnoj obali, prema Siriji i Levantu. Koristim nazive uzete od Andrije Kačića Miošića – Nikožija, Famagošta…

Nikožija je u vojnom smislu bila loše branjena, takva se utvrda morala držati duže, možda čak i do momenta dok Sveta liga ne sakupi mornaricu i vojsku za dizanje opsade. Nikožija je pala nakon kratke opsade početkom rujna 1570., Kirenija odmah nakon toga, bez borbe, i u venecijanskim rukama na otoku ostala je samo jedna utvrda – Famagošta!

Po padu Nikožije Turci su napravili masakr. I opet malo Kačića Miošića:

Već je ono silna turska vojska,
prid njome je Mustapa vezire;
sinoć dođe izpod Nikožije,
kojuno je jučer osvojia.

Sve isiče, niko ne uteče,
jedno za drugim za trijest iljada.
Ne žute se po granam naranče,
već na kopjim glave od junaka,

kojeno su jučer odsičene
u bijelu gradu Nikožiji.
Najlipša je glava Dandulova,
od bijela grada providura,

spored njome glava biskupova,
Kontarina, žalosna mu majka!
Na glavi mu mitra od bisera,
kojano je u Mleci krojena.

Vijest je došla i do same Venecije i Europe, gdje je zavladala panika – očito Turci spremaju ogromnu mornaričko-vojnu ekspediciju i ako je Nikožija pala tako brzo, neće stati samo na Cipru. Tko zna što je sljedeće na redu… Dalmacija gotovo sigurno, Turci su već mornaricom upadali u Jadran dok su opsjedali Cipar. Kakav odgovor spremiti? Venecija ne može sama protiv Turaka, ali svi drugi su previše posvađani da nastupe kao saveznici, zajedno. Papa Pio V uzeo je na sebe organizirati Svetu Ligu: Španjolsku, Maltu, Veneciju, Savoju, Genovu, Napulj, diži sve što hoda, pliva i plovi! Diži dronove, Rafale i Black Hawke!

Budući je Famagošta puno manji grad, i manja utvrda od Nikožije, očekivao se i brz pad. No, obranom je zapovijedao fenomenalni Marco Antonio Bragadin. Oko 5-6.000 ljudi pod oružjem na venecijanskoj strani, a koji, naravno, nisu svi bili Venecijanci u užem smislu – bilo je Grka, a sasvim sigurno je bilo i naših, 11 mjeseci je odolijevalo opsadi turske vojske od 200-250.000 ljudi. Ove događaje Andrija Kačić Miošić opisuje tako nadugo, detaljno i epski, da nema smisla da to sad copy-pastam, to su kilometri lirike, pogledajte Pisma od Cipra i Kačić Miošić, isplati se jer je sjajno!

Nakon skoro godinu dana, u kolovozu 1571., Bragadin je nakon milijun malih junačkih defanzivnih pobjeda sporazumno predao grad, obrana kojeg je postala nemoguća misija. Turski vođa Lala Mustafa Paša je u pregovorima bio dobre volje, sretan što je pobjeda, makar pirova, njegova, da bi usred postupka predaje pogazio svoju riječ i poubijao skoro sve Venecijance, Bragadinu je oderao kožu, i kao trofej poslao u Carigrad. Nekoliko stoljeća kasnije, venecijanski trgovac ukrao je ovaj simbolični, iako morbidni suvenir i uz počasti kakve idu heroja, dopremio u Veneciju gdje se čuva i danas. Bragadinov grob nalazi se u crkvi Santi Giovanni e Paolo, za Venecijance San Zanipolo, desno od ulaza. Kad odete u Veneciju, nemojte ga propustiti.

Na slici je najljepša ruina kršćanske, venecijanske Famagošte, ogromna crkva svetog Georgija ili po hrvatski Juraja, od Grka. Ima nastavak “…od Grka” jer postoji i (mnogo manja) crkva svetog Juraja od Latina. U vanjskim zidovima ruševine još se, dan danas, nalaze kugle ispaljene s turskih topova 1571.

Čim je počeo napad na Cipar papa Pio V krenuo je slagati Svetu Ligu za obranu kršćanske Europe i Mediterana. Venecija sama ne može protiv divovskog Otomanskog carstva. Kako su interesi kršćanskih država različiti, formirati ligu nije bio nimalo lak posao, da se time bavio itko drugi osim upornog Pija V, stvar bi propala na nultom koraku. Naime, jedan od glavnih razloga turskih uspjeha u 16. stoljeću bila je razjedinjenost Europe – kršćanske zemlje oklijevale su složiti koaliciju i svatko je razmišljao „neka susjedu crkne krava“, tj. neka Turci napadnu baš njega. Long story short, Pio je uspio nagovoriti sve i svakog – Španjolce, što je bilo najvažnije, jer su imali solidnu mornaricu i najbolje pješaštvo tog vremena, Genovu, Savoju, Napulj, Malteške vitezove, Papinsku državu, i naravno Veneciju, koja je bila u ratu od početka, da slože zajedničku flotu i krenu na Cipar.

Političke i diplomatske igre oko flote mogu popuniti cijelu knjigu, stvar se vukla dugo i predugo, i ideja da saveznička flota razbije opsadu Famagošte pala je u vodu time što je grad, nakon nevjerojatno dugačke obrane, pao, na opisani način, dok se flota Lige još slagala po lukama i zaljevima zapadnog i središnjeg Mediterana, uključujući i Jadranske. Priča s herojskom obranom Famagošte i nečasnim djelima Turaka, bila je dodatni motiv ekipi kod Lepanta, kad je do bitke došlo, u listopadu 1571.

Kačić Miošić opisuje flotu Lige:

Odkada su Mleci sagrađeni,
nije lipša vojska sakupljena,
što je vojska dužda mletačkoga
vrime rata Cipra nesrićnoga:

dvi stotine taneni galija,
dvajest i pet veliki đemija,
šest od boja silni galijaca,
ormanica ni broja se ne zna.

Prid njimam su sivi sokolovi,
od latinske zemlje vitezovi:
od Mletaka bane Veniere,
od Đenue Doria Andrija,

a od Španje Ivan đenerale
i od Rima Kolona principe,
od lijepe zemlje Sicilije
svitli bane, Kardon đenerale.

Kapetani, vlastela mletačka,
kavaliri, gospoda maltežka
od velika roda i plemena,
sve to trče, da Turčina siče.

Zavezoše uz more duždevo,
zajedriše izpod grčke zemlje.
Sinje se je more zapinilo
od galija i bojni đemija.

Pa daj reci! Je li ovo epski ili šta?

Flotom je, kao kompromis, zapovijedao mladi španjolski plemić Don Juan od Austrije, star svega 24 godine. Neke od članica skoro da su se više mrzile međusobno nego što su mrzili Turke. Pri plovidbi do Lepanta, često su izbijale tučnjave i sukobi među mornarima i pješacima ukrcanim na brodove iz različitih država i gradova. Većina pješaštva na brodovima bila je španjolska, najdiscipliniranije i najbolje pješaštvo Europe tada.

Ovdje želim ispraviti povijesnu nepravdu, i ubaciti mali intermezzo o načinima regrutacije veslača u pojedinim mornaricama.

Što se tiče prikupljanja veslača u pomorskim snagama 16. stoljeća, izvori otkrivaju raznolike prakse među glavnim sudionicima, s različitim oslanjanjem na slobodne ljude, osuđenike, ratne zarobljenike i robove. Venecija se tradicionalno oslanjala na slobodne građane i veslače koji su mogli nositi oružje, čime su povećali borbenu sposobnost svojih brodova. Vladimir Nazor i njegovi napadi na Veneciju za vrijeme Jugoslavije vrlo su intelektualno nepošteni. Sve druge sile, a Otomanci pogotovo, bile su manje „liberalne“ u mobilizaciji svojih mornara, pogotovo veslača, ali ako njega uzimate kao izvor – nema goreg zla od Venecije. Ne razumijem što su po njemu Venecijanci trebali napraviti? Nastojali su izbjegavati prisilnu mobilizaciju i veslače-robove u okovima, kakve su sve druge sile koristile pod normalno. Jasno da posao veslača na galiji nije neka high end karijera, ali u Veneciji je bio za slobodne ljude. Da je po Nazorovom, cijela bi Dalmacija pa i njegov rodni otok, bili turski arhipelag, a on ne bi imao materijala za Velog Jožu i druge anti-venecijanske pamflete. Što je povijesno bolje za nas, koji smjer vi, čitatelju, osobno birate?

Zbog ekonomskih pritisaka, Republika Venecija je počela koristiti osuđenike kao veslače, ograničeno, od 1549., dok su njihove glavne galije i dalje zadržavale slobodne veslače. Strateška pozicija Venecije, koja se više oslanjala na brzinu pod veslima i vrhunsko topništvo zbog nedostatka specijalizirane borbene snage – nemaju dovoljno ljudi za veliku kopnenu vojsku – utjecala je na dizajn njihovih galija, koje su bile optimizirane za brzinu i topničku podršku, a ne za izravne akcije desanta na protivnički brod, abordaža. Od Venecijanskih veslača, kao građana Venecije, očekivalo se da oružjem brane svoj brod, ako do toga dođe. Turci, koji su se oslanjali na robove i zarobljene kršćane, to nisu mogli očekivati – velika prednost za „naše“.

Osmansko Carstvo značajno se oslanjalo na veslače robove, od kojih su mnogi bili kršćani zarobljeni u prethodnim osvajanjima i sukobima. Procjenjuje se da su osmanske galije kod Lepanta imale oko 37.000 veslača, gotovo svi robovi. Osmanski kroničari su čak raspravljali o idealnom omjeru muslimanskih i kršćanskih veslača za održavanje discipline.

Što se tiče šireg kršćanskog saveza, odnosno Svete lige, Don Juan Austrijski, vrhovni zapovjednik flote, oslobodio je galiote iz njihovih lanaca prije bitke. Ova akcija sugerira da je značajan broj veslača na ne-Venecijanskim brodovima Svete lige bio prisiljen na rad, vjerojatno kao robovi ili osuđenici.

Vijest o padu Famagošte došla je do flote Svete Lige u rujnu, dok je većina flote bila pred Messinom kod Sicilije. Što sad? Tijekom srpnja turska flota upadala je i u Jadran. Na ratnom vijeću, Don Juan je odlučio fokus s dizanja opsade ili oslobađanja Cipra prebaciti na uništenje glavne turske flote, kako bi, uz ostalo, spriječio mogućnost napada na jug Italije ili obale Jadrana – sudbinska odluka. Velike flote galija jako su čovjek-intenzivne, imaju mase ljudstva na relativno malim brodovima, ne mogu prelaziti velike udaljenosti odjednom, uglavnom skaču od baze do baze. Sredinom rujna Sveta liga skoknula je od Mesine do Crotone, a zatim do Krfa. Izvještaji s terena govorili su da su se Turci povukli u Patraski zaljev, gdje vjerojatno planiraju prezimiti. Don Juan dolazi do Igoumenitse. Flote su sve bliže!

Kod Igoumenitse, gdje su nekad znali pristajati i veliki trajekti Jadrolinije, Don Juan je rasporedio vojsku – Venecijanci su tu bili kratki, pa su na brodove dobili španjolsko i talijansko pješaštvo. Umjesto da budu zahvalni – kasnije se ovo pokazalo važnim elementom pobjede – Venecijanci su izazvali incident koji je umalo doveo do raspada cijele alijanse: nakon neke besmislene tučnjave, Venier je htio objesiti španjolskog časnika, što je izazvalo bijes Španjolaca. Don Juan, vrhunski diplomat koliko i taktičar, ipak je nekako riješio stvar i po tko zna koji put smirio posvađane.

Dana 6. listopada, večer pred bitku, flota je kod otoka Oxia. Turci su u zaljevu iz kojeg je samo jedan izlaz kod kojeg je flota Svete lige, sad je ili nikad! Ipak, kršćani su brojčano osjetno slabiji, a i Cipar je već pao… nisu svi jednako raspoloženi za fajt.

Raspored snaga pred bitku. Prvi fajt počeo je na sjevernoj, za Svetu Ligu lijevoj strani, bližoj kopnu.

Da bi minimizirao interne sukobe, Don Juan je flotu još prije bitke rasporedio ovako: lijevo krilo su činile venecijanske galije, uključujući dosta galija s Krete i nekoliko iz naših krajeva; u sredini su bile španjolske galije, uglavnom dimenzijama nešto veće od drugih, i nešto venecijanskih, malteških i galija manjih saveznika; desno krilo činili su dobrim dijelom Đenovljani, pod zapovjedništvom Đenovskog admirala Gian Andrea Dorie, ali i uz nešto Venecijanaca, no uglavnom iz gradova koji nisu sama Venecija. Iza svega je bila operativna rezerva, pod komandom Alvara de Bazana, s miješanim sastavom. Sveta liga imala je 206 galija i šest galeasa, Turci, po većini izvora, oko 280 galija.

Ispred sva tri kršćanska krila išla su po dva velika venecijanska galeasa – i ovo je bila najveća taktička inovacija u bici, možda i odlučna za ishod. Galeas je posebno velika galija, zapravo ploveća tvrđava namijenjena razbijanju protivničke flote prije nego pravi kontakt uopće i bude ostvaren. Osnovno oružje galija čine tri topa na pramcu – jedan veliki po sredini i najčešće dva, rijetko četiri, manja s obje strane glavnog. Nišanjenje se uglavnom obavlja usmjeravanjem cijele galije, zbog čega je bitna koordinacija s veslačima. Galija za prevaljivanje velikih udaljenosti uglavnom koristi latinsko jedro, ali u samoj bici manevrira se isključivo veslima.

Galeas je vrlo velika galija, s tornjem za topove na pramcu, kojima može tući u više smjerova, za razliku od obične galije koja vatrenu moć projicira samo direktno prema naprijed. Četiri od šest venecijanskih galeasa odigrali su ključnu ulogu u bici.

Jedan jedini pogodak središnjeg pramčanog topa galije mogao je „počistiti“ čitav red veslača kod protivnika, ili veći dio pješačkog kontingenta. Nakon topovske faze, galije bi se sudarile i krenula bi borba prsa u prsa, hladnim ili vatrenim oružjem, svime što tko dohvati.

Galeasi su bili velike galije, s tornjem na prednjem dijelu, i topovima s mogućnošću paljbe u više smjerova, ne samo naprijed, idealni za disrupciju protivničkog linijskog poretka. Galeasi na lijevom, venecijanskom krilu, i u sredini, su odigrali ključnu ulogu, dok se na desnom krilu nisu stigli ni postaviti, jer je zbog zaokreta cijele flote desno krilo imalo najveći put za prevaliti, i kasnilo je sa svime. Svih šest galeasa bili su Venecijanski, čak i oni predviđeni za raspored ispred Dorijinog, desnog krila.

U zoru 7. listopada 1571. flota svete lige počela se pomaljati iza otoka Oxia, i zauzimati raspored. Turci će prihvatiti bitku – u zaljevu su pa i nemaju mnogo izbora, a imaju i osjetnu premoć. Sudbinski moment je došao! Ali potrajat će…. Jer sve se miče na vesla, sporo. Na lijevom krilu kršćanske formacije nalazile su se snage pod zapovjedništvom Venecijanca Agostina Barbariga. Njegovom krilu suprotstavile su se brojnije osmanske snage pod vodstvom Mehmeta Sulika ‘Sirocca’.

Oko 10 sati ujutro, jedan od galeasa lijevog, sjevernog krila, ispalio je prvi, iako neučinkovit, hitac na tursku liniju s udaljenosti od otprilike 1,5 milje.

Oko 10:40 sati, dvije sjeverne strane flota žestoko su se sudarile, a bitka se brzo pretvorila u brutalan bliski sukob. Sirocco je pokušao obuhvatiti Venecijance s njihovog lijevog kraja, a Barbarigo je težište bacio na svoje desno (južno) krilo, ono blisko centru. Ideje su im dakle bile komplementarne – bilo je samo pitanje tko će svoju provesti bolje ili brže. Barbarigo je htio da na lijevoj, sjevernoj strani, pusti Turke, odnosno ne pritiska ih toliko, ali da ih stisne zdesna. Cilj je bio kompletno tursko sjeverno krilo pritisnuti uz obalu, s idejom da će se Turci tada lakše predati. Tursko pješaštvo i časnici, privučeni blizinom kopna bit će spremniji na predaju i skakanje u more. Ovo se više-manje i pokazalo točnim, ali taktika je bila vrlo riskantna. U slučaju da Sveta liga izgubi u centru, turske galije centra došle bi Venecijancima s leđa i potpuno ih uništile.

Usred ovog kaotičnog sukoba, Barbarigov admiralski brod bio je okružen s nekoliko turskih galija. Sam Barbarigo je smrtno ranjen strijelom u oko, a njegov mladi nećak Marino Contarini morao je doći iz pričuve kako bi ga podržao. Turska strana je također primila pojačanja iz svoje rezervne eskadre, dodatno intenzivirajući već krvavu i dugotrajnu bitku. Borbe su bile iznimno teške, a mnogi zapovjednici s obje strane poginuli su u akciji.

Približavanjem brodova s obje strane, topovi su već odigrali svoje i borbe su se vodile na blizinu ili prsa u prsa, harkebuzama, kuburama, mačevima, helebardama, sjekirama, kao i granatama i zapaljivim bombama. Pješaštvo na brodovima preuzelo je glavnu ulogu, a tu su Španjolci bili prvaci svijeta.

Maketa Don Juanove galije La Reala, u pomorskom muzeju u Barceloni. U muzeju imaju i repliku galije u punoj veličini – svakako preporučam obilazak ako ste u blizini.

U sredini je nakon krvave borbe španjolsko pješaštvo u izravnoj tučnjavi na palubama ukrštenih brodova odnijelo pobjedu. Izravno su se sudarile galija Sultana, otomanskog zapovjednika Ali Paše, i La Reala (Kraljevska) Don Juana. U brutalnoj bliskoj borbi, nakon dva odbijena napada španjolskog pješaštva treći je uspio, Ali Paša je ubijen, a glava mu je odmah odsječena i istaknuta na koplju, što je značajno utjecalo na moral obaju strana, odnosno barem onih koji su bili dovoljno blizu centru da to vide…. ali sve je to moglo biti uzalud da su na desnom krilu Turci prevagnuli.

O tome što se zbivalo na južnoj strani vode se prijepori do današnjeg dana. Kako je turska flota ukupno bila brojnija, ta se prednost posebno vidjela na desnoj strani, koja je završavala na otvorenom moru, odnosno sredini Patraskog zaljeva, lijevo krilo je dodirivalo kopno i tu nije bilo mjesta za „širenje“ flota, što je Barbarigo iskoristio na opisani način.

Na južnom krilu bilo je drugačije. Videći da će ga brojnija turska flota okružiti s juga, s njegove desne strane, što je u taktičkom smislu značilo gotovo siguran poraz, Gian Andrea Doria je svoju, malobrojniju eskadru, odvukao još više udesno, prema otvorenom moru. Turski admiral, Uluč Ali, inače alžirski pirat, je onda otišao još više prema van (za njega ulijevo), Doria opet udesno….

Uluč Ali, lukavi alžirski pirat, bježi u smjeru zapada sa zarobljenom kršćanskom galijom – jedina mala turska pobjeda tog dana.

Dok su se ova dvojica nadmudrivali, a obzirom da je za raspored desnog krila zbog udaljenosti od početnih pozicija ionako trebalo najviše vremena, bitke na lijevom krilu i u centru već su se razvijale. U jednom trenutku Uluč Ali, svojim manjim i bržim brodovima upada u procjep koji se kod kršćana otvorio između centra i desnog krila. Kršćanski centar bio je ugrožen, no reagira Alvaro de Bazan, markiz od Santa Cruza, sa svojim brodovima rezerve, i rješava stvar, a dolazi i glavnina Dorijinog krila. Uluč Ali s nekoliko preživjelih brodova i jednom zarobljenom kršćanskom galijom, bježi prema zapadu, van zaljeva…

Dorijini brodovi jedva da su i vidjeli bitke, ali su ipak odigrali ključnu ulogu. Neutralni se današnji povjesničari uglavnom slažu – Doria je svojim manevrima vjerojatno spasio kršćansku flotu od poraza. To, međutim, nije verzija koju ćete naći u povijesnim knjigama, posebno u suvremenim zapisima, dakle onima nastalim odmah nakon bitke. Pogotovo je nećete naći kod našeg dragog i pametnog Kačića Miošića, koji je, iako velik pjesnik, vrlo pristran, i Đenoveze prikazuje možda tek marginalno manje zlima od Turaka, koji su otjelovljenje samog Đavla.

Venecijanci, majstori PR-a, odmah su oko sredine dana, dok je more bilo crveno od krvi, preživjeli iscrpljeni, a brodovi još dogorijevali, sastavili izvještaj senatu, i poslali ga natrag u Veneciju brzom fustom (fusta je mala, brza galija). Ovo je naljutilo Don Juana, jer hijerarhija nalaže da prvi izvještaj bude njegov, ali kad su odnosi s javnošću u pitanju Venecijanci se nikad nisu zamarali bontonom. Kad je fusta s press releaseom došla u Veneciju, ne samo što je zavladala radost zbog pobjede, nego je i venecijanska PR agencija odmah stvar stavila na web – dakle, poslala na sve dvorove Europe i ostalo je – legenda, ili tek povijest. Ovaj prvi izvještaj imao je golem utjecaj na sve kasnije prikaze bitke.

U Venecijanskoj verziji Đenovezi su kukavice, a Gian Andrea Doria najveći bijednik što postoji. Andrija Kačić Miošić, u Razgovoru ugodnom naroda Slovinskoga, u Pismi od strašnoga boja je vrlo jasan. Kao pošten Slaven-Venecijanac, za Doriu nema dobrih riječi: „Ej neviro, nigdi te ne bilo!“

Ni tada nije bilo bitno tko je što zapravo uradio, već tko je poslao brži i kvalitetniji PR!

U ovom tekstu, ispravimo još jednu nepravdu – Gian Andrea Doria je heroj, a ne zločinac. Da je išta napravio drugačije, Sveta liga bi vjerojatno bila poražena, s nesagledivim posljedicama.

Gdje su bili Hrvati, galije s naše obale? Lavlja glava iz Istre (ne navodi se točan grad), Sveti Nikola s Cresa i Uskrsli Krist s Krka, bili su na lijevom krilu, pod Barbarigom. Sveti Jeronim s Hvara bio je u centru. Sveti Ivan s Raba, Gospoja iz Trogira te galija iz Kotora bili su u sastavu venecijanskog kontingenta na desnom, Dorijinom krilu. U rezervi, pod de Bazanom, bio je šibenski Sveti Juraj.

Zamjetno je odsustvo galije iz mog Zadra, koji je tada bio velik grad i svakako bi se očekivalo da da galiju za ovakav boj?

O tome što se desilo sa zadarskom galijom postoji više verzija, no najvjerojatnija je ona po kojoj je, zajedno s još par galija, izgubljena krajem lipnja ili početkom srpnja 1571. u turskoj zasjedi kod Krfa, dok su pokušavali dostići glavninu kršćanske flote. Zadarska se galija – u izvorima nisam našao njeno ime – do tog gubitka nalazila na popisima Venierovog Venecijanskog kontingenta.

Lepanto je po broju sudionika snažan kandidat za najveću pomorsku bitku u povijesti, no to je dijelom i zbog tada važeće taktike koja se oslanjala ne samo na velik broj veslača, već i pješaštvo na brodovima. Neki kažu da je cijela bitka bila borba pješaštva na plovećim platformama – simpatično i ne posve točno, ali dobro oslikava koncentraciju ljudstva. S kršćanske strane sudjelovalo je 60-65.000 ljudi, s otomanske 65-70.000. Gubici svete lige bili su oko 7-10.000 mrtvih i 13 izgubljenih galija. Otomanski – mnogo veći: 20-25.000 mrtvih, 50 uništenih galija i oko 150 zarobljenih. Oslobođeno je i oko 15-30.000 robova-veslača, kršćana, s turskih galija.

Poznata je izreka – dobiti bitku, a izgubiti rat. Kao, uzaludan trud, nedovoljan uspjeh. Ipak, postoje primjeri bitaka koje se itekako isplatilo dobiti, iako je rat bio izgubljen. Bitka kod Lepanta bila je dio Ciparskog rata, kojeg je Venecija – izgubila. Turci su osvojili Cipar. Nakon Lepanta, Sveta liga se efektivno raspala. Svaki kontingent vratio se prezimiti u matične luke svojih zemalja, i flota se više nikad nije okupila u istom sastavu. 1573. Venecijanci potpisuju mir s Turcima, važniji im je nastavak trgovanja. Ostatak Svete Lige, koji je u rat ušao radi Venecije, izgovara jedno veliko WTF? I naravno obustavlja neprijateljstva.

Ipak, zahvaljujući pobjedi kod Lepanta spašena je granica u Dalmaciji i spriječen gotovo siguran pad svih gradova uz dalmatinsku obalu Turcima, s nesagledivim povijesnim posljedicama. Gubitak je „ograničen“ na nama daleki Cipar. Bitka je dobivena, rat izgubljen, ali stvar je za Veneciju i pogotovo naše krajeve u sklopu Venecije itekako imala smisla. Otomanski je prodor na Mediteran zaustavljen, i mit o nepobjedivosti srušen. Samo mali problem, ali i pouka – za takve je uspjehe Europa morala biti ujedinjena.

Don Juan od Austrije umro je od groznice 1578, u dobi od svega 31 godine, moment slave kod Lepanta bio je njegov bljesak za stoljeća. Agostino Barbarigo, zapovjednik lijevog krila, poginuo je u bici, u dobi od 55 godina. Sebastiano Venier, zapovjednik venecijanskog kontingenta, šest godina nakon bitke postao je dužd, u već poodmakloj dobi od 81 godine – vrlo stari duždevi nisu bili rijetkost. Umro je godinu kasnije. Gian Andrea Doria umro je 1606., u dobi od 66 godina, ne doživjevši ovaj tekst, u kojem se skida venecijansko blato s njegovog imena. Alvaro de Bazan, zapovjednik rezerve Svete Lige, sjajan taktičar i lukavi morski vuk – njegova galija se zvala La Loba, Vučica – umro je 1588. u Lisabonu, u dobi od 61 godine.

Miguel Cervantes, vjerojatno najveći „celeb“ koji je sudjelovao u bici, i u kojoj je nekoliko je puta ranjen, do kraja života je bio ponosan na svoje sudjelovanje u onom što je nazvao „najplemenitiji i najuzvišeniji pothvat što su ga vidjela prošla, ili će ga vidjeti buduća stoljeća“.

Slike

Bertelli.jpg

Slika Lepantskog boja Fernanda Bertellija, nije posve točna, ali svakako upečatljiva detaljima

• Za odlikaše – Nikožija i bastioni

Zidovi Nikožije… sagradili su ih Venecijanci za vrijeme svoje cca stogodišnje vladavine Ciprom. Riječ je o jednom od najboljih primjera utvrde rane renesanse, ovo se stručno zove „trace italienne“, ili tvrđava s bastionima. Pretpostavlja se da gradnja ovakve tvrđave traje desetljećima, od desetak do, u slučaju većih kao Nikožija, i pedesetak godina.

Zašto bastioni i što je uopće bastion?

Prije pojave vatrenog oružja svaka tvrđava je mogla biti jednostavni pravokutnik ili rijeđe krug ili oval bez izbočina. Ekipa nasrće na zidove i pokušava se popeti i ti ih mlatiš s tih zidova i to je to. Pojavom vatrenog oružja isplati se napraviti razne tipove izbočina na obrambenom zidu, kako bi s te izbočine topovima i arkebuzama tukao s boka ekipu koja napada zid raznim aparatima za penjanje. Ujedno, svaki bastion vatrom pokriva bastione lijevo i desno od sebe. Izbočine su multiplikator vatrene moći branitelja. Nikožija je odličan primjer rane i relativno jednostavne trace italienne utvrde, kružni oblik promjera oko 1,4 kilometra, 11 bastiona, koji i danas nose imena venecijanskih zapovjednika…. Barbaro, Quirini, Loredano, Roccas, Carafa, Podocataro, Constanza… danas ih je šest u turskom, a pet u grčkom dijelu podijeljenog grada. Dosta su veliki ti bastioni, na svaki bi stao recimo nogometni teren.

Bedemi Nikožije – nisu osobito visoki, ali su debeli.

Zidovi su konstrukcijski slični zadarskim bedemima, nisu osobito visoki, ali su debeli – ideja je da dobro apsorbiraju topovske kugle, a što nisu posebno visoki rješavala bi vatrena moć branitelja s bastiona. U praksi s Nikožijom to nije funkcioniralo baš dobro, grad je izdržao opsadu svega 7 tjedana, od 22. srpnja do 9. rujna 1570.

Ne gradi se tolika utvrda da se drži samo tako kratko kad dođe rat. Relativno neuspješna obrana grada pripisuje se nesposobnosti venecijanskog providura (provedittore). Vijest o padu Nikožije i pokolju cca 20-30.000 ljudi došla je do dvije preostale venecijanske baze na Cipru – Kirenije na sjevernoj obali, i Famagošte na istočnoj. Vijest je na te dvije utvrde djelovala potpuno suprotno – u jednoj su se prepali i odlučili predati, u drugoj su se odlučili još žešće boriti.

Prvi proboj bedema Nikožije desio se na jugu, kod bastiona Podocataro. Taj bastion je danas na grčkoj strani, ali mala džamija zahvalnosti Allahu koju su Turci sagradili na mjestu proboja stoji i danas, samo je ograđena, van upotrebe i pristup je nemoguć. Turci su sagradili relativno malo novih džamija – zapravo nijednu vrijednu spomena. Uglavnom su radili prenamjenu postojećih crkava. Na katedrali su samo macom obili neke kamene ukrase i vrhove arkada, dodali minarete i to je to.

Nakon turskog osvajanja, Nikožija bilježi konstantni pad značaja i ugleda, sve do dolaska Engleza krajem 19. stoljeća.

• Za još veće odlikaše – spomenici i društvena pravda

Venecijanski stup i danas stoji u sjevernom, turskom dijelu Nikožije.

Ovo je venecijanska „kolona“ (stup) na glavnom trgu sjeverne Nikožije. Postavili Venecijanci, stoji i danas. Otomanci su čudni kao osvajači. Pokolju ljude bez problema, odnosno impulsivno, nikad ne znaš hoće li biti milostivi ili krajnje okrutni. S druge strane, crkve i spomenike najčešće ostave, ponekad trapavo prenamjene, ponekad čak niti to. Veneciju zovu Venedik. Pored stupa uredno piše da je to Venedik (+ turska riječ za stup).

S druge strane, kad zapadnjaci (re)osvajaju turske zemlje, neće prenamijeniti džamiju u crkvu, srušit će je do temelja. I teško da će čuvati neke turske spomenike, sve će zapaliti i srušiti. Da je ovo turski stup u nekom gradu kojeg su kršćani uzeli, bio bi srušen prvog dana. Ali s druge strane zapadnjaci u pravilu neće nabijati ljude na kolac niti masovno raditi neke takve nepotrebno surove i barbarske stvari. Čak ni u renesansi i inače okrutnom srednjem vijeku. Iznimke naravno postoje.

Autorica Diana Darke objašnjava kako su Otomanci bili „socijalna država“. Nakon osvajanja Cipra grčkom stanovništvu dana je veća autonomija nego su je uživali ikad prije, pod Lusignanskim kraljevima i republikom Venedik. Nije im se nametao prelazak na Islam. Obaveza prisilnog rada je ukinuta. Otomanci nisu marili za podizanje spomenika – tako da nisu ostavili niti nešto tako relativno sitno kao ovaj stup. „Turci su se rijetko upuštali u gradnju raskošnih, samohvalisavih građevina poput rimskih slavoluka ili egipatskih piramida.“ U tri stoljeća vladavine Otomanci nisu ostavili spomenik veći od ovog Venedik stupića!

Mislili su na zadovoljavanje potreba naroda i gradnju za „javno dobro“ – javna kupališta, česme da svatko ima dostup do čiste vode, dobrotvorne i/ili vjerske zaklade (waqf, odnosno vakuf, po Bosni ima nekoliko gradova Vakuf), tekije (tekke), škole, medrese, knjižnice, karavan-seraje, tržnice i sl. Bili su social justice warriors.