Poslodavci i zaposlenici nestaju. Porezni model za koji svi znaju ali nitko o njemu ne raspravlja. Iz oportunizma, prema evaziji?

Svaki građanin može odlučiti hoće li raditi po uzancama poreza na dohodak ili pravilima poreza na dobit, piše Ratko Bošković, ali porezna pravila ne bi smjela biti takva da ohrabruju ili obeshrabruju da izabere jedan ili drugi format; teret bi trebao biti podjednak

Prije nekog vremena sretnem u Zagrebu na ulici poznanika, prominentnog i društveno vrlo angažiranog hrvatskog intelektualca koji vodi isto tako etabliranu firmu. Kako mu ide posao, pitam ga. „Dobro“, veli on. A koliko ima zaposlenih? „Trenutno petero“, kaže. Uh, pa nije mu lako svakog mjeseca osigurati plaće, poreze i doprinose za sebe i još petero, primjećujem ja. „Ma ne“, kaže on, „svima sam im rekao neka otvore svoja poduzeća, a meni da samo krajem mjeseca pošalju fakturu za svoj rad“.

Priča je stvarna, nije izmišljena, spomenuti intelektualac dobro je poznat hrvatskoj javnosti, no njegovo ime nije bitno. Bitno je da njegov poslovni model zadnjih godina u Hrvatskoj među manjim poduzetnicima nije iznimka nego je pravilo: zaposlenici zapravo više uopće nisu zaposleni, poslodavac zapravo više nikoga ne zapošljava.

Moj poznanik zapošljava petero ljudi, ali im ne isplaćuje dohodak niti plaća poreze na dohodak i doprinose iz radnog odnosa jer nikakvog radnog odnosa tu nema: njegova suradnja s njegovim zaposlenicima zapravo je ugovorni odnos između njegovog i njihovih poduzeća, a plaće, poreze i doprinose njima isplaćuju njihova poduzeća. Ali, ni to nije nužno tako. Možda ni poznanikovi zaposlenici u tvrtkama koje za njihov rad ispostavljaju fakture uopće nisu zaposleni nego si, kao vlasnici, isplaćuju dividendu. I uopće ne plaćaju nikakve poreze i doprinose iz dohotka i na dohodak.

To je „novi ekonomski model“ iz aspekta potražnje za radom, barem u privatnom sektoru: poslodavci i zaposlenici nestaju. Ali, i iz aspekta ponude rada sve češće i u Hrvatskoj vidimo da ljudi, pretežno mlađi i profesionalci, ne žele biti ničiji zaposlenici ni posloprimci, nego i samoinicijativno registriraju svoje tvrtke koje onda za njih naplaćuju njihov rad. Ti građani potom se zapošljavaju u svojim tvrtkama i sami sebi plaćaju osobni dohodak i poreze i doprinose na dohodak, te dobit i porez na dobit. Najčešći je slučaj, međutim, da se ta dva režima kombiniraju, ali tako da je plaća minimalna propisana, a dobit maksimalna. U biti, ti građani svjesno ili nesvjesno odabiru da će pretežito živjeti i raditi po pravilima poreza na dobit, a ne poreza na dohodak.

I prema poreznoj teoriji svaki hrvatski građanin može slobodno odlučiti hoće li raditi i živjeti po uzancama poreza na dohodak ili pravilima poreza na dobit. Opet, prema teoriji, porezna pravila ne bi smjela biti takva da ohrabruju ili obeshrabruju građanina da izabere jedan ili drugi format, a ukupni porezni teret trebao bi u oba slučaja biti podjednak. U prvom slučaju građanin se „zapošljava“, stupa u „radni odnos“, kao posloprimac ima svog poslodavca koji mu isplaćuje neto osobni dohodak, a poreze i doprinose u njegovo ime automatski plaća državi. Taj građanin potom „besplatno“ uživa državne usluge, besplatno zdravstvo, invalidsko i mirovinsko osiguranje, i tako dalje.

Čini se da je u Hrvatskoj najviše onih koji uz zapošljavanje na minimalnoj plaći ciljaju na maksimiziranje dobiti, bilo kroz dividendu, bilo kroz izgradnju poduzeća koje će u nekom trenutku unovčiti bez plaćanja poreza ili pretvoriti u generator rente

No građanin isto tako može odlučiti biti vlasnik poduzeća, raditi za dobit i isplaćivati si profit, odnosno dividendu. U tom slučaju plaća samo porez na dobit i porez na dividendu, a ne plaća porez na dohodak od rada i doprinose, pa sve one državne usluge koje zaposlenici uživaju „besplatno“, on plaća sam iz svojega džepa, uključujući i troškove preživljavanja kad više neće biti u stanju raditi. I takvih je građana i u Hrvatskoj svakoga dana sve više.

Mladi ljudi, osobito profesionalci, ne žele biti „zaposlenici“ i ne žele ovisiti ni o kakvom „poslodavcu“, a osobito ne o državnoj penziji. Čini se da je u Hrvatskoj najviše onih koji uz zapošljavanje na minimalnoj plaći ciljaju na maksimiziranje dobiti, bilo kroz dividendu, bilo kroz izgradnju poduzeća (akumulaciju kapitala) koje će u nekom trenutku moći unovčiti (bez plaćanja poreza) ili pretvoriti u generator rente. Društvene implikacije te pojave su enormne, epohalne i dramatične, a u javnosti i na političkoj sceni prolaze nezapaženo.

Primjerice, minimalna plaća koju propisuje vlast prestaje biti zaštita zaposlenika od pretjerane eksploatacije zlih poslodavaca, a postaje potez očajne države da si ipak osigura kakve-takve doprinose za isplatu akumuliranih obveza za mirovine i ostale izdatke u sustavu „generacijske solidarnosti“. Minimalnu plaću, naime, država je zakonom propisala i direktorima!

William Lazonick razlikuje „poslovne modele stare“ i „nove ekonomije“

Nema više „kapitalista“ i „radnika“. Nema „radnog odnosa“ ni „radne snage“, pa ni zaposlenih i nezaposlenih. Postalo je besmisleno govoriti o radu na određeno ili neodređeno vrijeme ako se svatko može sam zaposliti u svojoj tvrtki kako god želi, a i ne mora (ali onda mu mora biti direktor netko drugi tko je zaposlen drugdje ili je u mirovini). Besmisleno je govoriti o dobro ili slabo plaćenom radnom mjestu, jer svatko si može dati plaću ili dividendu kakvu god može i želi, besmisleno je govoriti i o prekarnom radu jer tko je nekome kriv ako nije u stanju nekom drugom prodati skuplje svoje proizvode ili usluge?

Svaki građanin postaje kapitalist sa svojim kapitalom. Nekome su kapital njegovo znanje i poznanstva, drugome vještine, milozvučni glas ili iskustvo, trećemu fizička snaga i izdržljivost, četvrtome naslijeđeni novac, petome strojevi, kamioni ili Stradivarijeva violina. I ti kapitalisti više jedan drugoga ne zapošljavaju nego međusobno sklapaju ugovore o kupnji i prodaji proizvoda i usluga – po cijeni koju ispregovaraju, na rok i pod uvjetima o kojima se dogovore. I nikakvih drugih obveza jedni prema drugima nemaju.

Ekonomska se stvarnost transformira u tom smjeru, ali sustav propisa i zakona koji u hrvatskom društvu postoji, kao i način financiranja i funkcioniranja države, to ne prepoznaju i ne reguliraju. Državne strategije razvoja, zakoni i proračunski planovi još su napisani za „poslodavce i posloprimce“, još računaju s plaćama i doprinosima te pregovorima „socijalnih partnera“ (poslodavaca, države i sindikata), vodi se borba za kolektivne ugovore… a malo tko vidi da sve to u stvarnosti iščezava i da su zaposlenici u međuvremenu masovno postali kapitalisti dioničari. Osim, dakako, kad je posrijedi država kao poslodavac i njezini posloprimci u državnom i javnom sektoru, svojevrsni ostatak nekadašnjeg „socijalizma“.

Je li slika koju iznosim „darvinistička“, nehumana, asocijalna, previše „neoliberalna“? Može biti. Ali, htjeli-nehtjeli, nju sve više nameće suvremena tehnološka revolucija. William Lazonick tako razlikuje „poslovne modele stare“ i „nove ekonomije“: u prvom su od kraja Drugog svjetskog rata pa do 1980-ih prevladavali stalno i stabilno zaposlenje u hijerarhiziranim korporacijama, s velikodušnim i ravnomjernim plaćama, subvencioniranim zdravstvom i unaprijed određenim penzijama. U modelu nove ekonomije, koji su posljednjih desetljeće uvelike prihvatile i razvile kompanije u visokim tehnologijama, tvrtke više ne nude sigurno ni stabilno zaposlenje, ni stjecanje vještina ni predvidive karijere; ali, ni zaposlenici ne osjećaju da kompaniji u kojoj rade duguju doživotnu vjernost i posvećenost nego traže „interkompanijsku mobilnost“ i žele uživati njezine prednosti.

Međutim, nisu svi građani kompjutorski inženjeri, robotičari ili programeri za koje će se kompanije otimati. Većina ih je „običnih“, „prosječnih“, koji žele „dobiti posao“ i traže doživotnu sigurnost i predvidivost „radnog mjesta“. No ona zapravo više ne postoji pa bi i tim  „normalnim“ zaposlenicima bilo dobro da to što prije shvate i da se tome prilagode: da sami sebe počnu doživljavati kao kapitaliste, a ne više kao zaposlenike posloprimce, da objektivno sagledaju i procijene svoj kapital i da ga nastoje povećati, a s njime i realnu vrijednost svojega rada s tim kapitalom te svojih proizvoda i usluga na tržištu.

Problem je pritom što u Hrvatskoj ne postoji organizirana politička snaga koja bi im u tome pomogla, koja bi prepoznala i sustavno politički formulirala njihove stavove i težnje i zastupala ih, i koja bi se zalagala da se ukine i na smetlište povijesti pošalje kompletan sustav propisa o radnim odnosima, poslodavcima i posloprimcima, kolektivnim ugovorima i nepostojećem „socijalnom partnerstvu“, a ozakoni i provede regulativa i zaštita ugovornih odnosa među građanima-kapitalistima.

U Hrvatskoj ne postoji ni stranka, ni politički pokret, pa čak ni udruga građana, koja je uočila postojanje čitavih (pretežito mlađih) generacija građana koji ne žele živjeti i raditi po pravilima poreza na dohodak, nego po uzancama poreza na dobit. Nitko nije procijenio koliko ih je, što će oni značiti za državu i što u njezinom ustroju treba promijeniti da i u tim okolnostima država opstane i ostane dovoljno „socijalna“ i „inkluzivna“. Građani-kapitalisti čekaju svog ideologa i vođu.