Potop Damira Karakaša. Balkan samo guta, ništa ne vari. Patnja je naše najljudskije stanje

Potop je roman o onome o čemu se u familijama ne govori i ne pita. Nemir pokreće pisanje i upuhuje čitatelja u tekst, u čijim će pjesničkim dijelovima, u detaljima, pisac otkriti suštinu i bit, piše Nataša Hrupec u svojem pregledu najnovije djela Damira Karakaša.

• Naslovna fotografija: Karl Sirovy, Silueta, detalj (Matica hrvatska Sisak)

• Autorica je profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, autorica jedne zbirke kratkih priča i jedne nagrađene zbirke pjesama u prozi.

Pišem o onome što sam pročitala između redova i u redovima zadnjeg Karakaša odnosno njegovog romana „Potop“. Čitam i pišem subjektivno, jer drukčije ne znam, niti mislim da je moguće, osobito o umjetničkoj tvorevini pisati drukčije. Objektivnost je ovdje na klimavim nogama, a ja stojim na subjektivnim temeljima Barčeve „kritičke“ škole, ne posežem za usustavljenim izazovima prakse. Budući da „poznajem“ autora, već na prvoj stranici očekujem vjetar i naravno da je tu. Nije me iznevjerio. Nemir pokreće pisanje i upuhuje čitatelja u tekst.

Ovaj, zadnji objavljeni roman, ima vjetar na prvome mjestu. Vjetar je Az. Vjetar je Ja. Nemir je uvijek autorov. Vlati trave pjevaju i on tom pjesmom doziva Whitmana. Djelo ipak ima epski format kratkog romana i on poput starog majstora epike u invokaciji zaziva velikog prethodnika, barda za pomoć. Prozaist zove pjesnika za pomoć ne tek tako zbog obrasca, nego doista u pjesničkim dijelovima ovoga romana, u detaljima, Karakaš će otkriti suštinu i bit. Događaji teku kako već moraju u svome kauzalitetu, a detalji i motivi nude smisao. Što su dijelovi liričniji, u njima je smisao naglašeniji.

Nakon invokacije gleda pripovjedač Hanu, svoju ljubav i njene uši savijene u klempavost od slušanja. Čuje Hana dublje od drugih. Neki čuju više i jače i zato su sa svijetom na Vi pa bježe.

Jedna divnoća detalja ponuđena čitatelju na početku, smeđa slika u kretanju, plaha, bježat će i skrivati se životinje i vraćati k’o fuge

Čut će vlak, čut će onaj vlak koji je prevozio nesretne ljude, ali „to je ugljen“, kaže pripovjedač. Nekad ljudi, sada ugljen, trebalo je to iskopati iz dubokog rova nesvjesnog i crno je, ali gori. I kreću dublje u šumu, jer to je pravi put, siguran je pripovjedač. Oslanjat će se na nesvjesno, šuma je crna, ali nudi dublju razinu, uz onu osnovnu sa zbivanjima. U romanu je lakše, nego u životu, biti na dvije razine. Ljubavna priča kreće nježno i dirljivo, ratna zbivanja su važna, ali ono ispod toga još i više. I još sam uvijek na prvoj stranici i izviru iz nje ptice kliktave i vjeverica po čijem repu određuju smjer vjetra – jedna divnoća detalja ponuđena čitatelju na početku, smeđa slika u kretanju, plaha, bježat će i skrivati se životinje i vraćati k’o fuge. I dalje mili zmija i leptiri i potuljena crvena životinjica crvena kao oderana koža. Pisanje je deranje kože. I sjena kukca sa šest nogu krenut će zajedno sa svojim pripovjedačem. Mnogi stanovnici šume kreću s njime i izlazit će van iz prstiju kojima udara u tipkovnicu ili tipke ili dirke pa onda u čitatelja.

Pripovjedač ima iskustva u rezbarenju i radi si križ, dok Hana puše u maslačak. Valjda ima želju. Malo kasnije saznajemo i koju. Krenuli su niz prugu zagrljeni pa poslije niz brijeg kao oni koji u riječi oru istu brazdu ili idu istom prugom u jarmu ljubavi. „Šuma je pripitomila vjetar“ i uvijek to tako bude kad ipak uletimo u sebe, naša sjena i nemir neće tako divljati. Mještanima pripovjedačevim nije bilo lako prijateljski ući u šumu, oni su u njenom smjeru pucali i imali je na nišanu, ne samo u ratu, nego trajno su se gledali tako. Preko nišana. Stariji stanovnici sela i njihova šuma.

Dok čekaju vlak, Hanu preplaši zmija, vijuga prepuna šara i pobjegne u zid od hrpe kamenja, a muškarac se počne raspitivati o njoj, kaže da se ne boji zmija, zasuče rukav, izvuče je van i zgnječi joj petom glavu i kaže to je đavo. Pripovjedač joj kaže: „jel vidiš kako se to radi“. Ne znaju se svi oduprijeti zlu tako hrabro, ne mogu zasukati rukave, nisu tako djelatni, niti jaki, uplaše se.

Pripovjedač misli o tome vlaku, sili se usmjeriti na budućnost i ne misliti o tome kako svoje dijete ne viđa dovoljno često zbog nesuglasica s bivšom ženom. Pripovjedač krije od Hane te misli dok konstruira svoj križ sječivom. Tražila je ponekad da joj priča o bivšoj ženi i djetetu, ali on to ne voli. Odnosno ne zna pa ne može. Motorika oko izrade križa gurnula je priliku da progovori o emocijama. Ostale su unutra, no oboje osjete bijes u željeznim kotačima, a zapravo bijes u onome što ih pokreće.

Kasnije pripovjedač prebire po brojevima u javnoj govornici, pokušava dozvati dijete, ne ide mu, na drugoj strani je muk. Lupa slušalicom, poštarica ga gleda arijevskim očima, takve su davile židovsku djecu, misli. Vidi zgrade ukrašene lubanjama. I prvi put spominje slikara Karla Sirovyja. Jednom je posudio knjigu tvrdih korica u Ulici socijalističke revolucije i nikad je više nije vratio. Tad je prvi put vidio njegove slike i zavolio akvarele. Autor nas izborom motiva: zmije, arijevske oči, lubanje, ime ulice vodi do čovjeka, slikara koji je uspio ostati živ u Drugom svjetskom ratu, ali nije preživio ispitivanje UDBE 1947. godine (ubio se u automobilu). Negova žena, Židovka preživjela je Hitlera, a onda se on ubio kad su ga komunisti priveli, mislio je da mu nema spasa.

Tvrdoću je Karakaš pridjenuo koricama knjige. Potop (Oceanmore, 2023)

Tvrdoću je Karakaš pridjenuo koricama knjige, a tvrda je bila vlast. Detalj nosi težinu onoga što je u glavnoj radnji reducirano. I njegova Hana će se ubiti, kasnije saznajemo. I ona je mislila da joj nema spasa, ali pripovjedač je ostao, nije k’o slikareva žena krenuo za njom u smrt i sad treba naći način kako dalje. I njihova ljubav je uokvirena ratom. Sirovy je rođen u Bečkom Novom Mjestu, bio je pravnik i samouki slikar. Radi akvarele malih dimenzija i kolorističkog sklada. Za vrijeme rata u Zagrebu skrivao je svoju ženu Židovku. Dogovorili su da će se ubiti ukoliko ih uhvate i zato su nosili uvijek otrov sa sobom. Kad ga je uhvatila UDBA, ubio se u automobilu, a drugi dan ubila mu se i žena. I tako pripovjedač najavljuje svoj ulazak u galeriju. Iz galerije ide u snove. I sanja.

U galeriji radi Hana, i ona će se ubiti, a i pripovjedaču će rat odrediti život. Drukčije ne može biti, ratovi to čine, a konteksti se ponavljaju, autor će tu nit slikarevog života preplitati sa svojom. Tkanje mora biti čvrsto. Hana ne zna ubiti đavla. Ni slikar to nije znao, ubio je sebe. Slabi se ubijaju, oni koji ne znaju otkinuti glavu zmijama, a zmije mile stalno, holokaust je bio nedavno, UDBA također, Domovinski rat je bio jučer, zmije nam prijete.

Oni oboje sanjaju i to teške snove, ali Hana vrišti u snu. Sanja ono što ne zaslužuje da se ispriča na svjetlu dana. Čitatelju autor servira pitanje: Što je to što ne zaslužuje da se ispriča na svjetlu dana? Hana sanja intenzivno, budi se, ne zna zapravo što je san, a što java, vrišti i gazdarica se buni. Sanja svaki put nepoznatog muškarca s nožem kojim zamahne i ona ga ne može prepoznati, ali ima lice đavla.

Kršćanstvo je zapravo neuspio pokušaj da se ljudsko zlo ublaži

Ne mogu se svi boriti s đavlom, jer ga ne mogu prepoznati i zato se stalno ponavljaju ti udarci nožem. Oni ne staju. Patnja je trajno stanje. I pripovjedač joj je napravio križić, možda pomogne. Kršćanstvo je zapravo neuspio pokušaj da se ljudsko zlo ublaži. Ono se samo tako lakše zakrabulji. Hana također sumnja u to da će križ pomoći. Likinja zna da neće, ali nikad ne objašnjava. Njegovom je djedu pomogao križ, kaže pripovjedač, ali to je ono što tradicija može ponuditi. Hana viče da će se ubiti. Prošlost se ponavlja, neprorađeno vrišti, vraća se novim generacijama u snove, u život, a što je život: „puste sanje, prazna sjena što nas ovi“, čujem Calderona u tim recima. Autor nudi i odgovor na prethodno implicitno pitanje, jer ako se ne iznese na svjetlo dana, ono strašno i prošlo, dolazit će pomalo i stalno i napadat će poput đavla naše ljudske i pojedinačne i kolektivne stvarnosti. I nikakav Bog tu neće pomoći, ako se ne uhvatimo s prošlošću ukoštac. Uzalud je rezbariti križeve od tisovine i drugih materijala, uzalud nam je kucati po vratima vračara, a može se govoriti, može se pisati o onome što nas muči.

Možda bi odlazak, putovanje ili bijeg bio izlaz, misle ljubavnici. I bijeg načas oslobađa od problema. I njima je pomoglo, bjegovi su divni, oni su za sjećanje i zato je tako lijepo to zadnje poglavlje kad odlaze na more i provode romantičan odmor, jedan kratak predah prije zla rata što iznova nadire.

Opet zove u Pariz, pita za dijete. Prebire u antikvarijatu po knjigama, nađe Wolfganga Borcherta, samo usput ga spominje bez objašnjavanja tko je on bio, a bio je antifašist i rat mu je uništio mladost. Vraća knjigu i izlazi. Neće niti on biti ni prvi ni zadnji, već samo jedan od mnogih kojima je rat uništio mladost i život. Suptilna poetika ne izražava da je njemu rat upropastio život, bilo bi to eksplicitno i patetično. Život je teško eksplicitno i kratko određivati. Zato to ostaje u bijeloj tinti, to je zrak što ga ostavlja ona vjeverica s prve stranice kad šmugne lijevo pa desno kroz stranice do kraja.

Pripovjedač hoda ulicama grada, dokoličari, a zapravo se taloži, sreće prijateljicu svoje stare ljubavi, pa ulazi u galeriju gdje je Hana, kuju planove za more, pa zove u Pariz, viče u telefonskoj govornici, želi čuti dijete. Misli o njoj, pamti je kako je djevojčica stajala između zemlje i neba kad je odlazio. Poslije toga više nije isti. I to je bio rat, ljubavni, rat bivših, a dijete je ostalo između neba i zemlje, negdje između njih, ali i taj problem autor ne eksplicira, samo stvara slike. Imamo sliku djevojčice između neba i zemlje, zapravo između oca i majke. Hoće li to dijete znati hodati po zemlji ili će ići po krovovima. Njegov likovni dar je vidljiv. Voli poput Herte Müller slikati riječima. A onda ga muha podsjeti na ljeta u djetinjstvu kad je čitanje bio najviši stupanj slobode. Čitanje uvijek može biti izlaz.

Što je čovjek prema zvijezdi, pitao ga je djed. Odgovor znamo. Šimić je svojim imperativom upozorio da tako ne bude. (Creative Commons)

Treba pomoći ocu, uzima pripovjedač kosu i odlazi. Slijedi moćan dio romana. Jasno mi je da je smrt natovario na leđa. I onda počinje sjećanje, priča iz prošlog rata kad su se mještani hvalili da su upali u selo s kosama koje su bile tako oštre da onaj kojeg su zahvatili nije ni znao da je mrtav. I piše dalje o zločinu, o crnim kukuljicama i o tome kako se njegov djed skrivao jer nije mogao ni kokoš zaklati, a kamoli čovjeka, ali nije htio biti izdajica. I kreće dalje, autor se hvata opet jednog pjesnika. Djed ga je noću odveo na brdo kad se neumorno raspitivao o tim događajima da osjeti tajanstveni strah. Te rečenice, misli Karakašev lik, nisu za danje svjetlo, „a i što je čovjek prema zvijezdi“, rekao mu je djed. Odgovor znamo. Šimić je svojim imperativom upozorio da tako ne bude („Čovječe, ne idi malen ispod zvijezda…“), ali nedostatan je ljudski materijal. Kakav je čovjek prema zvijezdi? Malen je. Nevidljivo sitne duše hodaju svijetom, ali spušta odmah pitanje na zemlju i izbjegava uspješno patetiku kad u djedova usta stavlja rečenicu: „Da nismo mi njih, oni bi nas… i ne pitaj više o tome.“

I cijeli je roman upravo o tome o čemu se u familijama ne govori i ne pita.

Pripovjedač kosi, pun je neslobode, pun tereta i kosi cvjetovima glave. Ne tako davno letjele su ljudske glave. Otac kosi ispred njega. On je bio prije. Mi kosimo iza očeva. Oni nam nabruse kosu. Očevi nam prirede teren. Pripovjedač ipak utvrdi da nikad nije dobro naučio kositi. Tako oštro i grubo rezati. Ali nikad mu nije išlo tako dobro kao taj dan kad je kosio očevom kosom. Stvar u kosi, u modelu, ako ga doslovno preuzmemo. Meni autor sugerira: mani se gotovih modela, preispituj.

U sljedećoj rečenici je motiv krave punog vimena na kratkom konopcu i tako fino opet daje sliku žene u patrijarhatu. Ono što su nam preci na ovim prostorima ostavili je patrijarhat i to je mjesto gdje bi trebalo rezati. Prerezati jednom taj konop, te kratke mogućnosti žena na lancu. I kosi pripovjedač dalje iza oca koji je elegantan poput derviša. Ovdje se mistificiraju strahovi pa je taj motiv derviša u funkciji da to pokaže, ovdje se na Balkanu urla, a ne razgovara. Pripovjedač se sjeća kako je jednom u košnji sljepiću odrezao glavu i poslije plakao, jer sljepić, tako govore, ubija zmije otrovnice.  Čini se da ovdje stalno sakate onoga koji bi se trebao boriti sa zlom. Otac ga je utješio da je i on mnoge „prepolovil“. Nije zadovoljan kako sinu ide, misli da će sve uništiti. I vadi brus koji je „zapjevao ljudskim glasom“. Novi rat samo što nije počeo. Zatim im se pridružuje mama. I sad imamo sliku klasičnog, obiteljskog trokuta. Otac-majka-sin. I odmah otac spominje njegovu nesposobnost da svoju obitelj, svoje dijete i ženu, složi u taj tradicionalni okvir.

Sjeća se kako je jednog ljeta ovdje pisao ljubavno pismo, ali „žuđeno nije dolazilo“ i shvatio je da od ljubavi nema ništa, jer ona ima drugog i prestao je pisati ljubavna pisma. Možda je krivo što prestajemo s ljubavnim pismima, to što uzimamo druge alate?

Ali u njima ljudi i tako i tako lažu, kaže pripovjedač.

Lako se i brzo odustaje od ljubavi pa se rezbare križići i površnom gestom vješaju na zid, meni se tako čini.

Šuma čudno šumi, pripovjedaču ostaje da se povuče u to nesvjesno, rat samo što nije počeo, ptica je odletjela, nisu vremena za umjetnost. Granata je fijuknula u selo, rat je tu. Otac pali kosilicu i odgovara granatama i opet se može pročitati kako će ono nesvjesno smantati ljude i složiti ih u zbor, muškarci su već naoružani, javlja Jargan, militantni lik, organizator obrane koji je spremno dočekao novi rat. Živo se spominje prošli, svi imaju oružje koje čuvaju iz prošlog rata, duhovit motiv puno kaže: iz jednog talijanskog šljema susjeda Joje pas je godinama jeo. Drugi svjetski rat ovdje još nije završio. Da jednom barem završimo i onda doratujemo na terapiji, jer izgleda da se na psihijatrijskom krevetu proglašava kraj rata, možda novi ne bi počinjali. I Hana je trebala leći na takav krevet. Balkan vapi za psihoterapijom. Gladan je prorađivanja. Balkan samo guta, ništa ne vari, on je praznovjeran derviš u transu koji se vrti do ludila . Majka zalijeva zidove kuće vrućom masti, to joj je Ciganka rekla da je dobro za „sriću“. I sve ide po starom i Jargan će u ratu vidjeti priliku za probitak, a otac će se boriti i braniti svoje, svoju kuću. Otac potresen udara stolicu, a majka plače. Gubitak čeka sve likove koji su nesvjesni toga da u ratu svi gube. Ovdje je mir samo predah između dva rata. Rat je stvarnost. Đavo je ovdje pripitomljen. Živimo s previše, divovskih potisnutih đavola.

I nesvjesno jedva dočeka novi rat. Dolazi njegova službena i javna sezona i psa im odnosi vuk. I čovjek je čovjeku baš to. Vuk. I sunce je izgurano iz šume. I ćosavo drvo pokušat će iskoristiti da njime podboče daske u rovu, ali ono se otima. Priroda se otima tome da bude municija i da bude grob čovjeku. A rov će to lako postati. Priroda se otima, ali čovjek ne, on se ne kloni municije, čovjek vapi za Božjom pomoći kad puni šaržere i naoružava sebe i još zdušnije druge. Tako čitam ove redove, valjda kad me trenutno dnevno zasipaju vijesti o tome koliko je naoružanja poslano.

I pripovjedač je već u rovu, nema perspektive, gleda u brda mraka i misli na Hanu, misli da ga ljubi i to više ugrizima nego poljupcima. Podsvijest voli ugrize, jer viče: osvijesti me, rodi me, želim van. Misli na svoje dijete, kćerkicu, koja se u to doba odijeva za spavanje. I tu se zapitam kako živimo i hoće li od toga načina naša djeca mirno spavati. Ili će vrištati k’o Hana. Autor ne nudi, jer čini se da ne zna točno priču koja stoji iza noćne more, priču koja je bila prije, a bila je strašna.

Pripovjedač čita Josifa Brodskog, on piše kako su mu sudili jer je navodno bio samo besposleni pjesnik. Ljudi uvijek sude. (Creative Commons)

Iz Njemačke stiže još jedan lik: mamin brat i donosi mitraljez. Odmara se u njihovoj kući. Nitko to od njega nije očekivao. Pripovjedač je u rovu, spreman na obranu, a napadaju ga rovovi kukaca. Sam sebe šamara svjestan da će se ovdje pretvoriti u životinju. Teško je u ratu ne poživiniti. Žudi za Hanom. Čita knjižicu Josifa Brodskog o tome kako su njemu sudili, jer je navodno bio samo besposleni pjesnik. Ljudi uvijek sude. Sudit će selo i njegovom ujaku, jer je drukčiji, on radi od WC školjke posude za cvijeće, aludira na umjetničke pretenzije, nije se ženio, nije se ni smijao, nema djece i zna da je pozadina rata odvratnija od samog rata. Ujak leži na krevetu, a iznad njegove glave pauk prede mrežu, svud u staroj babinoj kući je prašina i autor ovdje spominje kako je Brodskom prašina meso vremena. Opet je osnovu fino povezao s potkom. Mitraljez je nestao, pitaju ga gdje je. Ujak kaže da ne zna. Majka ga opravdava jer je slab sa živcima. Pripovjedaču dođe da krikne da je i on slab. Sestra brani slabu obiteljsku kariku, obično to žene čine, dok selo sudi i reže. Jargan je bijesan, ustanovio je da ga je nosio u šumu i sad ne zna gdje je. Selo želi osvetu i kaznu, a pripovjedač ono što misliš izrazi na detalju, na motivu kukca što ga promatra, vretenastog kukca s mađioničarskim šeširom. Ja vidim Kafku. I on je bio drukčiji, otac ga nije podnosio, jer suviše je bio nježan i neotporan. To su oni neshvaćeni i drukčiji članovi familije čije se spolne orijentacije taje. To su kukci zbog kojih se srame. A sramu se na Balkanu ne prilazi ljudski.

Pripovjedač je otišao u grad. Ima pištolj, maskirnu uniformu gore i zelene hlače koje mu je mama sašila mjereći na lakat. Tako su nekad žene šivale kukuljice iz čijih je sigurnosti bilo lakše kosom mahati i skidati glave. Ljudi ga gledaju, neki izlaze van iz tramvaja, a pripovjedaču se gadi neki lik ljepljive kose suviše namirisan kolonjskom vodom. Zamalo ga je i nogom udario. Požuruje vozača. Ovdje je važno to „zamalo“. Lako se postaje rasist. Cijele je biblioteke potrebno svariti pa da u intimnim solilokvijima možemo reći zamalo je bilo, ali srećom nije. To zamalo je uspjeh i valjda se može zahvaliti u jednom važnoj mjeri literaturi i obrazovanju. Želim još uvijek vjerovati u to.

Dolazi do Hane. Osjeća čvor u duši kad se sjeti djeteta.

Odlaze k njoj doma u građansku kuću, nepokretnoj baki se predstavlja kao pisac, a ona mu kaže da ne izgleda tako. Za taj fini, gospodski milje pisci moraju izgledati drukčije. Poslije kad pije s bakom čaj, podmetnuo je ruku ispod tanke šalice, bio je to pokret koji mu nije pristajao. Sredina u kojoj se nađemo uvijek nas sili na te nespretne pokrete. Pita ga baka odakle je. Kad kaže da je iz Like, ona odmah doda da poznaje okrutnost toga kraja, njenoj su trudnoj prijateljici skakali po trbuhu. Baka mu priča o slikaru s početka romana i njegovoj ženi, o tome kako su preživjeli fašiste, ali ne i komuniste. I tad autor prelazi na nježan motiv leptira „krila otežanih od eterične prašine, slijeće na nepomično lišće; pomislio sam, zar ovako lijepih leptira ima u gradu. Nema više takvih ljubavi, prene me starica“. Pripovjedač nježno otkriva svoje predrasude o gradu, nije mislio da tako lijepih duša ovdje ima ili ih je bilo, pripadaju li te lijepe duše ovom vremenu ili je ta eterična prašina meso nekog drugog vremena. Jesu li lijepe duše već nataložene prašinom?

I opet je u selu, u rovu i ratu. Na glavu stavlja kapu ušaru i pomisli kako izgleda poput lovačkog psa. Za preživjeti rat treba životinjska mimikrija. Slijedi dirljiv moment. Kad ga otac vidi da se vratio, ljut je i samo mu kroz zube kaže: „Ča si se vraćal, misliš da ću te ja u kolicima služit.“

Pripovjedač hoda kroz šumu i svi motivi pripadaju nesvjesnom. Drag mi je taj dio romana. Učini mu se da netko prolazi kroz paprat, priljubili su oči, on i Želja, na puščane cijevi, a kad tamo ptica i to majušna, vrlo sitnog tijela stvarala je veliku buku. Mene sjeti na Edith Piaf. I ona je rat preživjela iz dubokog grla pjevajući.

Ulazi dublje sa svojim kamaradom u šumu, kaže „drevnu šumu“. Kolektivno nesvjesno nastupa i sve u jungovskoj šumi, svako stablo i šušanj je simbol. Baudelaireovska šuma simbola raste. Iznenadni šušnji su proboj nesvjesnog i to može biti ubojito. To pokreće kažiprst na obaraču. Ali oni koji su barem dijelom osvijestili, autor kaže „osokoljeni ptičjom simfonijom“, zapravo ohrabreni umjetnošću koja pušta u svoj izraz nesvjesno, tu svoju šumu možda ipak mogu staviti lakše pod kontrolu mrak i kolektivni i vlastiti.

Oni „promatraju ustrojstvo razna drveća“, oni koji su sposobni psihoanalitički pogledati, zatim oni koji žive umjetnost, uspijevaju baratati nesvjesnim i onim što je „moguće još samo u snu“. I tako se uđe silom prilika i u anarhičnu šumu, svijet nije počeo s nama, mnogo je ptica bilo i pjevalo prije nas, ali ponekad treba kriknuti u disonanci, kontra svega i kontra svih. Pripovjedač o tome nešto zna, a čini se da četa mrava koja ispod njegovih nogu stupa i prolazi o tome ništa ne zna. Četa ne može biti anarhična. Oni iz čete izvršavaju zapovijedi, to su muškarci ili žene kojima se čitalo, jer sami nisu znali i skrivali su to. I nakon toga je pripovjedač zapucao, kaže: „bar da jednom u ratu zapucam“. Jer prvo ih je napalo sunce, a onda je netko opalio po njima pa su udruženo vratili. I došla je zima: „Hladnoća je sve jača, onda iznenada počne prosijavati snijeg, kao bacan Božjom rukom, mijenjajući lišću boju: brzo sve zabijeli; snijeg mi najprije izgleda kao bijelo cvijeće koje pada s drveća, onda kao neka zavjesa između njih i nas, kao neko mjesto gdje se ništa više ne može dogoditi.“

I Hana se ubila.

Onaj jedan pucanj, onaj jedan pokret kažiprstom po obaraču za vrijeme pripovjedačevog ratovanja kao da je pogodio Hanu. Metak grižnje savjesti. Metak se k’o eho vraća i muči pripovjedača.

Slijede slike poraća, grozne slike, pripovjedač hoda po zavičaju, dugo ga nije bilo, ali ide dalje. Niže motive kamenja, pleh muzike, zveckanja. Rat je gvožđurinje, sjetim se Marinettija. Gotovo kao da u ritmu njegove futurističke lirike idu riječi u rečenici. Da, možda bi civilizaciju trebalo uništiti, mislim.

Staje pred Isusom na križu, sjeti se mrtve Hane. Kiša ga je stigla tek pred kućom. I autor ovdje spominje sreću. Imao je sreće, jer je preživio. Tako se nakon rata imenuje sreća: preživjeti. Mnogi je nisu imali.

Majka mu tutne komad biskvita u ruke k’o u Combreu kad se pripovjedač vraća doma izmoren od perspektive žalosne budućnosti, a majka mu ponudi malu madelaine. On oblači pidžamu koju je prerastao. Izašao je iz okvira, prerastao tradiciju. Leži u krevetu, pali pa gasi svjetlo, radio je to i kao dijete. Chiaroscuro, upaljeno pa ugašeno, tako ide ritam života, rat pa mir, ljubav pa smrt, a sreća je kad čovjek i njegova sjena ne žive u odvojenim fazama. Knjige se na policama pomiču, čuje pripovjedač. Knjige su te koje nas pomaknu iz vječnih zadanosti. One nas odvedu dalje. Slike u kući su vječne, majka je u okviru prozora. Žena ne može u tome svijetu tako lako napustiti taj okvir, nju knjige nisu mogle pomaknuti, nije za to imala priliku. Otac je s vilama. Stoji vladar porodice i ne dopušta da se ugasi plamen, ognjište i tradicija. Otac se bori s plamenim jezicima, odnosno zlim jezicima. Trebalo je preživjeti komentare sredine o ujaku. Ima oruđe, vile su mu rukama kad nema snagu za prihvaćanje. Ni snagu, ni znanje, ni empatije. Sve to je vjeveričji rep prohujao kroz tekst. Trebalo je preživjeti i rat i zmije što su se približavale kući. Palili su zato stare krpe. Uvijek je to tako, zmije vrebaju nedužne postelje. Čuvali su od zmija i zlih jezika ognjište, a ognjište je njihov oltar. Oltar je šparet. Slijedi opis fotografije. Pripovjedač iza sebe ima neuspio pokušaj izgradnje svoga ognjišta i obitelji.

Na fotografiji iz kolica viri glavica njegovog djeteta, žena je u kožnim hlačama. Iza je Eiffelov toranj. Drugi je tamo svijet. Patrijarhat je tamo na koljenima. Ovdje je njegova majka na koljenima pored špareta. Krasno i suptilno crta s malo riječi gdje smo. Ovdje još uvijek dosta žena kleči, ovdje muškarci mole po trgovima da takvo stanje ostane. Ne znam je li Karakaš kad je pisao pomislio na klečavce. Ja jesam. Drugi brat blizanac, zapadni dio Europe, odakle je i ujak doputovao, što ne znači da je idealan.

Pripovjedač u jastuk viče: „Daj mi moje dijete!“ Pripovjedač oslobođen patrijarhata i stereotipa pati. Patnja je naše najljudskije stanje. Promatra svinju i zavidi joj na tome mulju u kojem leži. On to nije mogao. Izvesti stvari na čistac je skupo s računom na vlastitu štetu.

Sjedne na lonac. Majka ga opominje, jer „ružno je za vidjeti“, ali njega nije briga za obzire, a zmije i zmijske košuljice zaobilazi. I teško je tako, napet je i sjeti se Hane. Muči ga sjećanje, liječi se odlaskom do livade. To je radio i djed. Pitao bi ga sad rado koliko traje sjećanje. Ali ona su zauvijek, kreću se po njemu „poput gelera“. Želi zaboraviti, želi opet u Pariz, želi biti blizu djeteta. Osjeća miris „pogaženih jagoda“. Jagode su život, makar su i iluzije u životu pogažene, život je ipak život. Takve pogažene mirišu još jače. Zamirišu u literaturi. On ima priliku pisati. Onda šutira gljive. On je gljiva, bolje je i tako nego da istrune u korijenu. Ipak se desi prihvaćanje. I sa sjenom se naučimo nekako hodati. Skriva po kući knjige, pokradenu mudrost, k’o otac bukve. Različiti svjetovi imaju različite vrijednosti. Njega zove pisanje – „pročišćeni zvuk ptičjeg pjeva“. Dosta napora treba da se izraz pročisti. Autoru je uspjelo. Pisanje će donijeti spas, padovi i nesreće do tamo vode. Hana Križevska bila je put. Gleda oca u štali. Zna da je život štala, a ljudi stoka. Iz nje je pobjegao u pisanje, naravno kroz šumu. Preko nesvjesnog do istine. Jede jabuku. Raja odavno nema, već je pripovjedač dobrano spoznao život, djetinjstvo je daleko sa svojim nevinim rajevima. Shvaća da je odnos s ocem moguć jedino u nasilju, jer tad se povezuju ljudi koji u normalno vrijeme ne idu skupa. Ono kolektivno mračno ih zgrabi. Postoji bezbroj pogleda i kutova iz kojih se može pogledati na život i na oca. Kad se krošnje miču otvaraju nebo k’o bezbroj zrcala. Stvarnosti se može i mora na razne načine prići. I bude teško i branimo se i ne prihvaćamo, k’o njegovi roditelji ujaka i troše se u obrani, iscrpljuju do ludila, vide vraga u toj istini jer ne znaju kako joj prići. Na rubovima ludila, k’o na kapi gljive crvenog ruba, mravi se sreću, ljudi na tim rubovima sreću ono što su proživjeli kao dio kolektivnog ludila, a i svog osobnog. Žele smrt onome što ne mogu prihvatiti, ciljaju u vraga, a vrag je u čovjeku, Poe je odavno to napisao. Treba okrenuti oružje u sebe, kundakom gurnuti teška vrata podsvijesti. Zajedno s ocem na kraju pretposljednjeg poglavlja osluškuje Boga, a i on je valjda unutra, tamo gdje je i đavo i kaže na kraju : „Moramo tiho disati.“ Možda se oslušne i on, gospodin Bog u čovjeku.

I posljednje poglavlje romana je proživljeno romantično poglavlje Hanine i pripovjedačeve ljubavi u osvitu rata na moru. Bio je to odmor za sjećanje. Mene već prve slike asociraju na kanconu Gina Paolija Sa okusom mora, sa okusom soli. Pripovjedač lizne tu sol s njenih leđa. Ona skače u more veselih pokreta pa se vraća pa ga ljubi. Sretni su. Ona kaže: „Ja se više odavde ne vraćam.“ I ostala je tu zauvijek. U sjećanju. Vjetar je mijenjao nabore njene haljine, Hana roni: „Uroni kao jeguljasta riba, nestane, ja također zaronim, vidim jata riba, a jedna mi kroz krugove u vodi dovikuje, vas blagosilja Bog, mene jastog.“ Divotna rečenica. Pitam se ima li bog kliješta kojima nas zagrabi, prolaze pored groblja, pripovjedač prepoznaje samo majčinu dušicu. Sjeća se kako ga je otac nakratko dao Ciganima da ga odvedu pa su mu ga zaplakana vratili, a otac je samo htio da vidi kako će otići i vratit se kao gospodin čovjek u Mercedesu. Piju crno vino, jedu ribu, vode ljubav, osluškuju cvrčke, on joj čita Brodskog, a na đavla iz snova su zaboravili. Ratni brodovi se premještaju u daljini. Hana izgovara da će biti rata, ali ne žele misliti o tome. Lijepe trenutke treba snažno uhvatiti. I pop je prošao u vojničkim čizmama, osjetili su u tom nešto loše, ali more im je šumilo ljekovito. Mačka je ljudskim glasom rekla: „Tata“. Iako se pokušavaju spasiti samo lijepe misli, od boli i strahova ipak ne treba bježati. Možda bi bilo dobro da su tad i đavolu i mački na tome otoku pogledali u oči. Možda?

Spavali su, ali đavo nije. Probudila ih je buka aviona. Hana je raščupana od sna silazila stubama i još uvijek silazi i pjevuši pjesmu. Koju pjesmu? Čiju? Pa našu.