Povijesna samoposluga, ili: poteškoće s političkom naplatom transgeneracijskih dugova

Imaju li doista današnji predstavnici/e pojedinih etnija (povijesno, ili čak: moralno) pravo penjati se na leđa prošlih naraštaja. Ne vodi li to, svim frazama unatoč, nijekanju prava onih koji žive danas i ovdje?

Svaki nacionalizam pretpostavlja prošlost kao gigantsko samoposluživanje, kao neiscrpnu pohranu materijala za učvršćivanje „naše stvari“ (cosa nostra, u originalu). Važi to, dakako, i za ideologije općenito (a nacionalizam jest specifičan vid ideologijske reprodukcije zbilje), no baš je nacionalizam posebice orijentiran na (svagda „slavnu“) prošlost kao (načelno nepresušni) rezervoar aktualno uporabivih vrijednosti i, iznad svega, opravdanja za trenutna postupanja (u ime) tako proizvedene nacije. Nacionalističko posezanje za prošlošću počiva stoga na osebujnome povijesnom konzumerizmu, otprilike označenome starom amerikanskom trgovinskom formulom: „Buy the best, sale the rest!“. U verziji nacionalističke prakse ta se formula shvaća kao obvezatan metodički naputak: uzeti za sebe najbolje iz prošlosti, ostaviti sve ostalo, a naročito ono što je negativno vrednovano, drugima, po mogućnosti susjedima (još bolje: tradicionalnim neprijateljima, ili, barem, konkurentima). Ne slučajno, uvodno fraziranje na brojnim seminarima posvećenima „brendiranju“ gotovo bezizuzetno navodi (kao ideal, dakako) austrijsko postignuće: „Uvjerili su svijet da je Beethoven njihov, a Hitler njemački“.

Tikve s korijenom

Ovakvo konstitucijski određeno okretanje prošlosti osnaženo je – baš kada je o nacionalizmu riječ – time što ujedno i naglašava konstrukcijsku pretpostavku da je nacija zapravo proširena porodica. Ne radi se tek o nacionalnome proširenju obitelji kao zajednice aktualnoga opstanka, nego baš o porodičnome, multigeneracijskom utemeljenju egzistencije individue. Kako ljudi, eto, nisu „tikve bez korijena“, baš taj korijen dobiva na značenju do te mjere da postaje suvremeno djelatnim, ma koliko se duboko u dubinu (tj. davninu) protezao. Riječju, nacionalistički svjetonazor svagda vidi prošlost kao neprijeporno aktualnu činjenicu, dapače: kao trenutno djelatni argument. Transgeneracijsko prenošenje pobjeda i poraza, zasluga i trauma, znači stoga njihovu (ponajprije moralnu, a onda, gotovo u kontinuumu, i političku) prezentnost u dnevnim raspravama.

Paradigmatički to otkrivaju izrazito česte formulacije tipa: „Oni su nas napali 1869., a mi smo im pobjedonosno uzvratili dvije godine kasnije“. Da bi pak u današnjici postojali isti „mi“ i „oni“ kao i prije stoljeća i pol nužno je pretpostaviti svojevrsnu naciju zombija, ili pak prihvatiti u bitnome nacionalistički procédé, samorazumljiv suživot s nekadašnjim naraštajima iste nacije, naime. Karakteristični su ovakvi iskazi za različite nacije (i „njihove“ nacionalizme), jer konstitutivna je tragedija svakoga nacionalizma u tomu što, trseći se dokazati posebnost svoje nacije, uvijek iznova argumentira na isti, logikom stvari zadani način – dakle internacionalistički.

Pozicija drugoga

Ostavi li se po strani (u mnogim raščlambama uvjerljivo pokazana) istinosna insuficijentnost nacionalističkoga govora, dvojbenom ostaje jedna druga njegova značajka, nužna inkonsekventnost. Budući da nacionalizam živi od njegovanja, naglašavanja, dapače: idealiziranja, pa onda i štrapaciranja naslovnoga subjekta, pozicija drugih (uvijek je, zapravo, riječ o kolektivima) ostaje mu ne samo izvan fokusa, nego do te mjere neinteresantnom da, posljedično, postaje posve nespoznatljivom (osim u slučaju pervertirano intimnoga odnosa s tradicionalnim neprijateljima). Ovakvo postupanje ispostavlja, dakako, nacionalističku paradigmu ozbiljnim moralnim i političkim prigovorima (koji nacionalizam – već i zbog njegova polazišta „s onu stranu dobra i zla“ – ne pogađaju previše). No, u komunikacijskome pogledu ozbiljnija je poteškoća u nesposobnosti za poopćivost vlastita stajališta, ukratko u nacionalistički „urođenoj“ sljepoći za vlastitu izloženost iniciranoj argumentacijskoj strategiji; „Mutato nomine de te fabula narratur“ (Horacije, „Satire“, I,1, 69-70). Nacionalistički ekspoze naprosto ne može ni osjetiti (a kamoli pojmiti) da u vlastitoj pripovijesti i o sebi govori (pa čak gdjekada i samome sebi – nehotice – prigovara).

Potpredsjednik Sabora Furio Radin

Recentna domaća politička scena uporno ponavlja ove opće obrasce; već spomenuto miješanje suvremenosti i prošlosti, zahtijevanje prava (ili, češće, „prava“) na temelju nekadašnjih postignuća (i/ili žrtava) drugih, pokojnih, ljudi – no, ponajprije, neprestano demonstriranje slijepe pjege kada je o „drugoj strani“ riječ, točnije: o mogućnosti da i ona rabi iste argumente. Uvjerljivo to ilustrira način na koji je potpredsjednik Sabora, zastupnik talijanske manjine Furio Radin obrazlagao svoju (i, svakako, ne samo svoju) protimbu inicijativama da se promijeni način izbora predstavnik(c)a etničkih manjina u Sabor.

Ovdje nije tema fundamentalni demokratski deficit same nakane da se referendumom umanje stečena prava etničkih/nacionalnih manjina – jer to da većina bezostatno odlučuje o pravima manjina (bez suglasja manjina samih) zasigurno ne odgovara temeljima demokratske procedure, nego, jednostavno, tiraniji većine. Naravno, ako se pritom radi o tzv. egzistencijskim manjinama, dakle o onima kojima je manjinska pozicija zadana podrijetlom, a ne naknadnim prihvaćanjem neke od raspoloživih opcija u zajednici.

Nije, za sada, temom ni činjenica da (neke) manjine uživaju očite privilegije – u odnosu na etnički većinsko stanovništvo – s obzirom na broj glasova koji im je potreban da dođu do predstavnika/ce u Saboru, kao ni raspravljanje o  (ozbiljnim) razlozima (i cijeni) koji su doveli do te privilegije. (Indikativno je, ipak, da Đapića i njegovu političku „obitelj“ u navodnoj borbi za očuvanje načela jednakosti u izbornome sustavu uopće ne smeta činjenica da je npr. Pupovac u Sabor izabran s više glasova nego Glasnović – 5389: 5211 – pa su se koncentrirali samo na nijekanje izbornih privilegija etničkih manjina, a ne i zastupnika „dijaspore“, koji jednako tako ni približno ne dobivaju broj glasova koji je ostalima uvjet za izbor u Sabor.)

Ovdje se prvenstveno radi o jasnoj, zaoštreno formuliranoj nacionalističkoj retorici u interpretaciji prošlosti – koja u svemu odgovara uvodno spomenutim značajkama takva diskursa, a Radin ju svojim riječima samo ilustrira (u emisiji „Studio 4“ HTV-a, 19. rujna 2017.): „Mi imamo malo glasova zato što nas ima malo, a ima nas malo zato što smo istjerani nakon II. svjetskog rata i tu postoje neki povijesni razlozi zato što nas, Židova, pa i Srba ako hoćemo, ima manje nego što nas je nekad bilo.“

Rezultati popisa

Polazi se, dakle, od toga da je manjinskoga stanovništva manje nego „nekada“. I doista, potvrđuju to rezultati popisa iz 2001. (objavljeni više od dvije godine nakon samoga popisa, djelomice i zato što je račanovska elita očajnički pokušavala smisliti neka opravdanja za drastične promjene koje su se u tih deset godina dogodile u – ponajprije etničkoj – strukturi stanovništva). Jer, u deset godina, nakon popisa iz 1991., udio srpske manjine smanjen je sa 12,16 na 4,54%, a, u znatno manjoj mjeri doduše, reduciran je i udio pripadnik(c)a većine ostalih etničkih manjina u ukupnome pučanstvu Hrvatske (ne, međutim, i talijanske – kod koje je smanjen broj pripadnik(c)a, ali je udio u pučanstvu ostao isti). Radilo se je, zna se, o ratu, ali ako taj rat „nikako nije mogao biti građanski“ – kako to, nasuprot „jugokomunistima“, „udbašima“ i „titojugendu“ brojni „branitelji“ uporno tvrde – nije lako objasniti ove promjene. Etničko čišćenje, horribile dictu, unatoč domoljubnoj histeriji, ipak pada na pamet kao (barem) moguće objašnjenje ovih statističkih promjena.

Pravo glasa pokojnima

Neprijeporna činjenica smanjenja udjela manjina u pučanstvu Hrvatske (ukupno s 25% na 10%) može biti razlogom za rasprave o ratu i njegovim posljedicama, o hrvatskoj politici u posljednjih četvrt stoljeća (a posebice u Tuđmanovo doba), može, uostalom, biti podlogom i za ozbiljne (ne samo političke) optužbe. No, nejasno je kako ta činjenica može biti osnovom zahtijevanja posebnih političkih prava (zapravo: privilegija) za preostale pripadnik(c)e manjinskih zajednica. Kako bi, naime, bilo moguće – čak i uz (posve nevjerojatan) uvjet da se probudi kolektivna nečista savjest – dati prava glasa pokojnima, protjeranima, pobijenima?

Činjenica je da se ovakve rasprave vode u brojnim zemljama svijeta ne mijenja na sadržajnoj problematičnosti ove „vertikalne“ (transgeneracijske) konstrukcije suvremenih političkih subjekata (ne samo u političkome, nego i u moralnom aspektu). Istina je da se u mnogim državama koje pokušavaju izići na kraj s postkolonijalnim složajima razmatraju modeli kakvog-takvog kompenziranja nekadašnjih (pa i davnih) nepravdi spram pojedinih skupina. Doduše, u većini takvih sredina (SAD, Kanada, Australija, Velika Britanija, itd.) „povijesno poravnanje“ dugova spram autohtonih naroda nastoji se provesti na simboličkoj razini (što je, jasno je, najjednostavnije) ili pak građanskopravnim institutima (koncept kolektivnoga nasljeđivanja imutka pritom otvara teška, ne samo pravna, pitanja). No, ne pokušava se, uglavnom, teško naslijeđe balansirati političkim privilegijama za one koji danas žive.

Opći se problem, u domaćim okvirima, još više komplicira dodatnom Radinovom kvalifikacijom (pogrešne) referendumske inicijative: „To je jedna vrsta odmazde koja se zasniva na diskriminaciji nacionalnih manjina…čudno je da ona dolazi u trenutku kada postoji ta bitka protiv table HOS-a u kojoj stoji: ‘Za Dom spremni!’“

Nesposobnost generaliziranja vlastite pozicije

Ako se doista protimba radikalnoj desnici veže uz manjine, onda je to – u svakome slučaju – smisleno, već i pozivom na protumanjinske sadržaje hrvatskih (nikako samo „marginalnih“) političkih djelovanja (od progona ćirilice u Vukovaru nadalje – u recentnome postavu). No, i tada se ne radi tek o etničkim manjinama; histerija koju izaziva samo spominjanje roda u Istambulskoj konvenciji to jasno pokazuje, premda nije bilo ni približno takvih reakcija na donošenje „Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova za razdoblje od 2006. do 2010. godine“ u kojoj se, kao jedna od zadaća navodi, “dugoročno promicanje rodne jednakosti” – vjerojatno stoga što je taj dokument bila donijela HDZ-ova vlada (tipično je za nesposobnost generaliziranja vlastite pozicije u redovima radikalne desnice i to što, niječući prihvatljivost ove konvencije,  na dnevnoj bazi neumorno insistiraju na jednoj drugoj konvenciji Vijeća Evrope, onoj  „o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“).

Sve i da su, dakle, etničke manjine doista odlikovani lakmus (anti)demokratskoga političkoga stajališta, čak i ako ih se smatra jasnim objektom (novo)ustaških slogana i simbola, ostaje ozbiljan problem. Jer, pozivanje na prošlost u kojoj su posve nedvojbeno bili proganjani pripadnici/e talijanske manjine (sredinom četrdesetih godina prošloga stoljeća), ili srpske manjine (za vrijeme NDH, ali – u neusporedivim razmjerima, doduše – i u ranim devedesetima) uspostavlja okvir i za dodatna pitanja. Oni koji govore u ime prošlosti ovih manjina očito, naime, izabiru pogodne povijesne elemente, ali, nekako, ne prihvaćaju istorodnu odgovornost, primjerice, za djelovanje talijanskih okupatora Jugoslavije u II. svjetskom ratu (bez kojih „Za dom spremni!“ ne bi mogao postati razmjerno omiljenim koljačkim pozdravom), ili pak za četničke pokolje (ponajprije 1941.-1945., ali, na marginama intervencije JNA, i u devedesetima).

Izborni sustav

Ovdje je – s jedne strane – riječ i o tomu da sadašnji izborni sustav zapravo ne dopušta politički pluralizam etničkim manjinama (što zastupnike promjena ovoga sustava referendumom jedva brine), pa nekako ispada da je manjinska pozicija u Hrvatskoj maltene automatski i antifašistička.  I ako je to objektivno blizu istini, ipak se u toj populaciji, posve statistički mora nalaziti i stanovit postotak onih koji i danas prihvaćaju zasade talijanskih iredentista, ili četnička počela. Pa ako se toliko zagađuje javnost fašistoidnim simpatijama dijela većinske populacije zašto i manjine ne bi imale pravo na svoj udio u recentnoj rehabilitaciji krvoločnih praksi? Svemu ovome unatoč, ili baš zbog toga, ponajprije se, i opet, radi o samoposlužnoj interpretaciji prošlosti.

Jedva je i potrebno naglašavati da se transgeneracijsko samorazumijevnje kod manjinskih govornik(c)a ipak u osnovi iskazuje kao odraz takva ozračja na većinskoj strani. Dva i pol desetljeća službenoga čišćenja hrvatske prošlosti (u najmanju ruku od Trenka na ovamo) izazivalo je (oponašajuće) reakcije i u redovima manjina (iako se, baš zbog tradicijskih razloga, nije radilo samo o imitacijama). S obzirom na nadmoć u kolikoći, hrvatska bi većina nekako trebala pokazati i prednosti u kakvoći svoje nacionalističke argumentacije. To se – na žalost ili na sreću – međutim nije dogodilo. Isto se robovanje (ne)poopćivim obrascima zastupanja vlastite stvari pokazuje i na ovoj strani.

Veličina manjina

Službena je, dakle: državna, politička pozicija bila u mnogome prožeta fingiranjem neke vrsti (dakako nepriznate) nečiste savjesti; nakon što je broj pripadnika manjina u zemlji drastično smanjen, uveden je (za preostale) kompliciran sustav zaštite manjinskih zajednica, s gotovo tragikomičnim posljedicama. Najmanja od manjina koje hrvatski sustav štiti (vlaška) ima, prema posljednjem popisu, 29 pripadnik(c)a (!?). Istovremeno, u neposrednim se iskazima odbija svaka državna odgovornost za nekadašnja zbivanja, posebice za teško osporivo etničko čišćenje u devedesetima (no ne odustaje se od već izmijenjenih toponima, ili pak od prethodnoga eliminiranja srpskih i drugih imena ulica i trgova).

Hrvatska Enciklopedija to, začuđujuće nespretno, demonstrira u odrednici posvećenoj Hrvatskoj (IV. tom) gdje se, u raščlambi etničkoga sastava pučanstva (str. 719), pojavljuje posve osebujna leksikografijska rečenica: „Popisom iz 2001. registrirano je u Hrvatskoj 576 pripadnika žid. naroda (ne vjerske manjine!), iako je njihov broj zacijelo veći.“ Smisao je ove neobične tvrdnje (kako jedna manjina ima – i to „zacijelo“ – više pripadnik(c)a no što to statistika pokazuje) vjerojatno u nastojanju da se naglasi kako eliminacija židovskoga stanovništva ipak nije bila tako radikalno provedena kako to statistički podaci impliciraju.

Spoticanje o vlastite skute

No, pravi se, u punome smislu raspojasani (dakle: nesuvisli), hrvatski nacionalistički obrazac egzemplarno iskazuje u brojnim ideologemima koji se, najčešće neformalno (premda masovno), rabe u javnosti, od posve plitkoumnih spoticanja o vlastite skute, nadalje. Počevši s gromoglasnim zastupanjem „nacionalne obveze“ proglašenja Vukovara „mjestom posebnog pijeteta“ uz istovremeno odbijanje da se isti status prida i Jasenovcu. U nešto kompleksnijoj nadgradnji paralelno se traži eliminacija ćirilice kao „okupatorskog pisma“ i legalizacija („starog hrvatskog pozdrava“) „Za dom spremni!“. No, unutrašnja je diskrepancija ponovno posve bjelodana (za sve koji razmišljaju, naravno). Možda se, na razini neinformirane frustriranosti, i može tvrditi da je pismo kojim piše dvjestotinjak milijuna ljudi iz tucet nacija, koje je, čak, i treće službeno pismo Evropske unije, nepopravljivo kontaminirano time što je nešto dulje od pet godina otprilike polovina službenih dokumenata okupatorske uprave pisana na ćirilici. Ali, kako se, istovremeno, može propustiti uvid u to da je „Za dom spremni!“ – sve da je i postojao prije (a nije) – nedvojbeno nepopravljivo zaprljan endehaovskom službenom porabom (koja je uzrokovala otprilike tisuću puta više žrtava od onih za koje su krivi vukovarski koljači).

Stranačka vojska

Tvrdnja pak da je rečeni „pozdrav“ u devedesetima „očišćen“, jer je pod njime „obranjena Hrvatska“,  i opet se lako nasukava u činjeničnim (i logičkim) plićacima. HOS dugo nije bio dio službene vojske, jer je bio striktno stranačka vojska koja je svojim zazivanjem ustaških simbola ugrožavala prihvatljivost hrvatske pozicije u inozemstvu, u vrijeme u kojem je vanjska pomoć – u svakome obliku, a naročito kao politička podrška – bila odlučujuće važna (doduše, vladajući HDZ je i sam – posebice u početnim fazama – nastojao stranački profilirati neke od prvih oružanih jedinica, no to se je, ipak, pokazalo neprovedivim – barem u cjelini – posebice u trenucima u kojima je broj vojnika dosegao razinu od nekoliko stotina tisuća).

HOS-ovci su se borili – na temelju svojega (HSP-ova) stranačkog programa – „za Hrvatsku do Zemuna“, sukladno međunarodnome pravu oni, dakle, već svojom intencijom, nisu bili branitelji nego agresori,  jer su posezali za tuđim teritorijem. A bili su i unutarnji „agresori“, jer su se, opet stranački, pozivali na Pavelića koji je masovno likvidirao pripadnik(c)e manjina (to što mnogi od vojnika HOS-a to nisu znali i/ili razumjeli ne mijenja bitno ovaj kontekst, barem ne na simboličkome nivou).

Ideologijski autogolovi

Konačno, potka svih današnjih ideologijskih (re)interpretacija prošlosti nalazi se u uvjerenju da je „Nezavisna država Hrvatska“ doista bila država hrvatskog naroda (osim nekoliko prvih dana, takvo što su, zapravo, mogli vjerovati samo ljudi konstitutivno nesposobni za razumijevanje vlastita vremena – pa bili oni, naknadno, i kandidati za svece). Zamka je ove praznovjerice – osim u neistini, koja praznovjernicima očito ne smeta – u još jednoj logičkoj „zamci“. Teško je, naime, osporiti da je NDH bila genocidna tvorevina (koja je, realno, bila podjednako neovisna koliko je bila i država u modernome smislu riječi), pa – ako je doista bila država hrvatskoga naroda, taj je narod onda nužno genocidan. I opet, uspuhani nacionalistički glasovi sami sebe olako dovode u ozbiljne nevolje.

Bilo bi, jasno je, odveć cinično nazvati ove primjere ideologijskim autogolovima nacionalističkoga svjetonazora. Jer, iza posve nespretnih formulacija nerijetko se kriju posve spretni egzekucijski postupci. No, argumentacijski modus kolektiviziranja zasluga i krivice nije održiv u racionalnoj raspravi, posebice onda kada stremi zagovaranju pustopašnih političkih „poravnanja“ današnjih s nekadašnjima. Ili, drukčije postavljeno, imaju li doista današnji predstavnici/e pojedinih etnija (povijesno, ili čak: moralno) pravo penjati se na leđa prošlih naraštaja (očito s posve drukčijim nakanama od onih koje slijede iz prvotne Newtonove formulacije)? Ne vodi li to, svim frazama unatoč, nijekanju prava onih koji žive danas i ovdje?