Povijesni korijeni geopolitike. Integracija, dezintegracija i prijetnja prekarijata

Peter Turchin je znanstveni pionir čiji rad mijenja način na koji razumijemo prošlost i gledamo na sadašnjost, piše Zvonimir Šikić u pregledu Turchinovog rada na kliodinamici. Od teorija o nastanku carstava do predviđanja društvenih nestabilnosti, Turchin koristi velike skupove podataka i matematičke modele kako bi došao do teorija koje se mogu statistički testirati.

• Naslovna fotografija: Minimalistička ilustracija mongolskih strijelaca na konjima. (Midjourney v7)

Peter Turchin rođen je 1957. godine u Sovjetskom Savezu, a danas je profesor na University of Connecticut  i jedan od najutjecajnijih svjetskih znanstvenika u području kliodinamike – kvantitativne znanosti koja proučava dugotrajne povijesne procese uz pomoć podataka i modela. Njegov rad predstavlja revolucionarni most između humanističkih znanosti (povijesti i sociologije) i egzaktnih metoda (matematike, statistike i računalne znanosti).

Turchin je suosnivač i najglasniji zagovornik kliodinamike koja nastoji otkriti “zakone povijesti”.

Turchinovo djelo može se podijeliti u nekoliko tema:

1. Kliodinamika: Nova znanost o povijesti

Turchin je suosnivač i najglasniji zagovornik kliodinamike koja nastoji otkriti “zakone povijesti” koji nisu neoboriva pravila nego su opetovani obrasci i mehanizmi. Njeni glavni alati su:

• Veliki skupovi povijesnih podataka: Turchin i njegov tim sakupili su ogromne baze podataka o demografskim, ekonomskim, socijalnim i političkim indikatorima za stotine godina (npr. podatka o plaćama, nasilju i nestabilnosti).
• Matematički modeli i teorija složenih sustava: Povijesna društva promatraju se kao složeni sustavi čije se ponašanje može modelirati. Za to se, između ostalog, koriste metode iz ekologije, populacijske dinamike i epidemiologije.
• Testiranje hipoteza: Teorije se ne temelje na pojedinačnim primjerima, već se statistički testiraju na velikim, vremenski opsežnim skupovima podataka.

2. Sekularni ciklusi: “Otkucaji srca” povijesti

Turchin je najpoznatiji po teoriji sekularnih ciklusa – dugih valova u povijesti društava koji traju 2-3 stoljeća. Ciklus se sastoji od dvije faze:

• Faza integracije: Period rasta populacije, ekonomskog prosperiteta, političke stabilnosti i jake društvene kohezije (povjerenja i jednakosti).
• Faza dezintegracije: Period društvene krize koju karakterizira

  • Prekomjerna proizvodnja elita (Elite Overproduction): Previše obrazovanih ljudi se natječe za premalo pozicija moći, bogatstva i prestiža. To vodi do unutarnjih sukoba elita, klijentelizma i korupcije.

  • Pad životnog standarda radnika: Realne plaće padaju zbog rasta populacije i nejednake raspodjele bogatstva.

  • Povećano državno opterećenje: Država se financira kroz sve više poreza, često za vođenje ratova, što dodatno siromaši stanovništvo.

Ovi faktori zajedno dovode do krize legitimnosti, građanskih ratova, revolucija i kolapsa države. Nakon “doba nereda,” društvo se konsolidira i ulazi u novu fazu integracije.

3. Imperiogeneza: Zašto nastaju carstva?

U knjigama Ultrasociety i Historical Dynamics Turchin razvija teoriju o nastanku Velikih carstava. Glavni pokretač nisu “veliki ljudi” ili kulture, nego geopolitička konkurencija. Intenzivna vojna konkurencija između država na “graničnom području” stvara snažan evolucijski pritisak koji favorizira razvoj većih, centraliziranih, discipliniranih i inovativnih društvenih struktura – imperija. O tome više u nastavku članka.

4. Predviđanje društvene nestabilnosti

Turchin je svoje modele primijenio i na suvremeni svijet. U knjizi Ages of Discord(2016) predvidio je povećanu društvenu i političku nestabilnost u SAD-u i dijelovima Europe oko 2020. godine. Njegova analiza temeljila se na klasičnim znakovima faze dezintegracije: rastućoj nejednakosti, prekomjernoj proizvodnji elita i eroziji društvenog kapitala. Njegovo upozorenje je bilo jedinstveno jer je proizašlo iz kvantitativne analize dugih povijesnih trendova, a ne iz trenutačne političke analize. I o tome više u nastavku članka.

Ključne Turchinove knjige su:

1. War and Peace and War (2006.) – Uvod u kliodinamiku i teoriju sekularnih ciklusa, s primjerima od Rimskog Carstva do moderne Rusije.
2. Secular Cycles (2009. sa Sergeyom Nefedovim) – Sustavna, kvantitativna analiza sekularnih ciklusa u Engleskoj, Francuskoj, Rusiji i drugdje.
3. Ultrasociety: How 10,000 Years of War Made Humans the Greatest Cooperators on Earth (2015.) – Pristupačna knjiga o evoluciji društvene suradnje kroz rat i imperiogenezu.
4. Ages of Discord: A Structural-Demographic Analysis of American History (2016) – Primjena teorije na SAD, s mračnim, ali utemeljenim predviđanjima za 21. stoljeće.
5. The Great Holocene Transformation (2023) – Opus magnum koji sintetizira Turchinovo životno djelo, obrađujući duboku povijest ljudskih društava od neolitika do danas.

Turchinov rad izazvao je kako pohvale tako i kritike.

• Kritike: Povjesničari ga često kritiziraju zbog “redukcionizma” – nastojanja da se složena ljudska povijest svede na brojke i modele. Najčešće ističu da njegovi modeli zanemaruju ulogu ideja, kulture, slučajnosti i individualnih odluka.
• Pohvale: Unatoč kritikama, Turchin je nepobitno revolucionirao dijalog među znanostima. Pokazao je da se povijesne teorije mogu i moraju testirati. Njegov rad je pokrenuo nove interdisciplinarne istraživačke programe i pružio duboke uvide u mehanizme koji pokreću društvenu stabilnost i kolaps. Njegovo najveće naslijeđe možda će biti baš to što je povijest učinio predmetom znanstvenog istraživanja, a ne samo filozofske rasprave.

Ukratko, Peter Turchin je znanstveni pionir čiji rad mijenja način na koji razumijemo prošlost i gledamo na sadašnjost. Kroz leću kliodinamike, on ne nudi jednostavne lekcije iz povijesti, već moćne alate za njenu analizu. Njegova djela nas upozoravaju da su prosperitet i mir krhki te da ovise o složenoj ravnoteži demografskih, ekonomskih i socijalnih sila. Iako njegovi modeli ne mogu sa sigurnošću predvidjeti budućnost, oni nam pružaju jedinstveni “alat” za navigaciju u sve kompleksnijem 21. stoljeću.

U nastavku dajem detaljniji opis Turchinovog objašnjenja izvora (današnje) geopolitike te jednu primjenu njegovog razumijevanja društvenih nestabilnosti na predviđanje naše neposredne budućnosti.

­
Prema Turchinu, glavni pokretač procesa koji generiraju velika carstva međudržavna je kompeticija.

Glavni geopolitički suparnici Sjedinjenih Američkih Država danas su Kina, Rusija i Iran. Prirodno je zapitati se što im je zajedničko? Kako je nedavno objavio New York Times (Who Is Winning the World War? ) “Amerikanci vide Rusiju, Iran i Kinu kao revizionistički savez koji američku imperijalnu moć stavlja na kušnju.” No, sličnosti ovih euroazijskih carstava sežu u mnogo dalju prošlost.

Prema Turchinu (The Great Holocene Transformation) glavni pokretač procesa koji generiraju velika carstva međudržavna je kompeticija koja se kroz povijest uvijek intenzivira s napretkom vojne tehnologije. Tako je i današnji svijet rezultat dviju najvažnijih revolucija u vojnoj tehnologiji.

Prema jednom od najzanimljivijih Turchinovih rezultata (koji je u The Great Holocene Transformation potkrijepljen modelima, analizom velikih podataka i studijama slučaja) ključ za razumijevanje nastanka velikih carstava jest njihova prostorna konfiguracija u Euroaziji tijekom antičkog i srednjovjekovnog razdoblja. Naime, sva su ona smještena oko stepskoga srca euroazijskog kontinenta koji je bio dom nomadskih stočara. Preko 90% velikih carstava do 1500. godine nalazilo se na obalama ovog “mora trave”.

Ono što ujedinjuje sva tri carstva – Kinu, Iran i Rusiju – jest to da su rezultat obrane od nomada euroazijske stepe. (Peter Turchin)

Jedan takvo carstvo, sjeverna Kina, graničilo je s istočnom stepom (Mongolijom). Drugo carstvo, Iran, graničilo je sa središnjom stepom (Turkestanom). Treće carstvo, Rusija, razvilo se pod utjecajem zapadne (Pontsko-kaspijske) stepe. Sjeveroistočna Europa bila je kasni pridošlica, jer su njezina šumska područja postala poljoprivrednima prilično kasno, tek krajem prvog tisućljeća nove ere. Ali ono što ujedinjuje sva tri carstva – Kinu, Iran i Rusiju – jest to da su rezultat obrane od nomada euroazijske stepe.

Ovaj geopolitički obrazac počeo se formirati oko tisuću godina prije Krista, kada su ljudi koji su živjeli u tom „moru trave“ shvatili kako jahati konje i koristiti lukove i strijele. Ti stvarni kentauri kombinirali su jahanje konja sa snažnim kompozitnim lukom koji je bio dovoljno kratak da se ispaljuje u galopu i čije su strijele sa željeznim šiljkom bile ubojite kao ništa prije toga. Iako su jahanje konja i taljenje željeza otkriveni neovisno i u različitim regijama, do 500. godine prije Krista širili su se zajedno (vidi donju grafiku; detaljni prikaz ove vojne revolucije i njezinih dubokih učinaka na svjetsku povijest nalazi se u Turchinovoj knjizi Ultrasociety).

Poljoprivredna područja najbliža stepi imala su dva izbora – trpiti stalne pljačkaške pohode stepskih kentaura ili se ujediniti pod zaštitom velikog i moćnog carstva. (Seshat Global History Databank)

Rezultat ovih i kasnijih dostignuća (poput stremena) bila je dominacija konjaničkih postrojbi ratovanjem u sljedeća dva tisućljeća. Upravo je taj stalni vojni pritisak iz stepe stvorio intenzivnu „društvenu“ selekciju u poljoprivrednim regijama uz stepu. Poljoprivredna područja najbliža stepi imala su dva izbora, trpiti stalne pljačkaške pohode stepskih kentaura ili se ujediniti pod zaštitom velikog i moćnog carstva. Iako su se ova carstva povremeno fragmentirala (doživljavajući svoje “krajeve povijesti”) stalni pritisci iz stepe prisiljavali su ih da se iznova i iznova ujedinjuju. Potkraj prvog tisućljeća rezultat je sljedeća geopolitička konfiguracija Euroazije.

Stepska moć dostigla je vrhunac tijekom 13. stoljeća, kada su Mongoli pod Džingis-kanom i njegovim nasljednicima osvojili veći dio Euroazije. Do 1300. godine Kinom, Iranom i Rusijom vladali su Džingisidi — dinastija Yuan, Ilhanidi i Zlatna Horda. Međutim, ta su carstva bila prilično kratkog vijeka i sva su propala tijekom druge polovice četrnaestog stoljeća. Štoviše, ovaj trenutak stepske slave u sebi je nosio sjeme vlastitog uništenja. Pax Mongolica potaknula je golemu kulturnu i tehnološku razmjenu između istočnog i zapadnog kraja Euroazije, a najvažnija tehnologija koja se proširila iz Kine u Europu bio je, naravno, barut. Tijekom antičkog i srednjovjekovnog doba dijelove Europe nakratko su ujedinili Rimsko, Franačko i Bizantsko Carstvo. Ali za razliku od Euroazijskog carskog pojasa, u Europi ne vidimo ponavljanu rekonstituciju carstava koja bi pratila povremene slomove. Većinu vremena (Zapadna) Europa postojala je u vrlo fragmentiranom stanju.

Dolazak baruta pokrenuo je intenzivnu vojnu kompeticiju unutar Europe. Postoji ogromna akademska literatura o takozvanoj Vojnoj revoluciji 16. stoljeća, koja tvrdi da su radikalne promjene u vojnoj tehnologiji tijekom 16. i 17. stoljeća rezultirale velikim i trajnim promjenama u oblicima vlasti i organizaciji društva. Ono što je prema Turchinu najvažnije jest da je barut (koji je potaknuo intenziviranje međudržavne kompeticije) imao sličan učinak na nastanak carstava kao što ga je imala i prethodna željezno-konjanička revolucija. U Europi koja je 1500. godine imala stotine država i državica, do 1900. godine preostalo je njih samo tridesetak, ostale su progutali oni koji su preživjeli.

Jednako je važna (iako se prema Turchinu to ponekad zaboravlja) i druga ključna tehnologija. Uz barut, bilo je to umijeće izgradnje jedrenjaka sposobnih za plovidbu do najudaljenijih krajeva svijeta. Dok je željezno-konjanička revolucija imala kontinentalni učinak, revolucija baruta i jedrenjaka imala je globalne posljedice.

Zapravo je nevjerojatno koliko paralela postoji između ove dvije vojne revolucije. Dok su stanovnici stepe jahali konje i odapinjali strijele, Europljani su plovili jedrenjacima i pucali iz topova. Obje su skupine imale golemu vojnu nadmoć nad drugim društvima, posebno u početku, prije nego što su se ona mogla prilagoditi novim izazovima. Konačno, i najvažnije, obje skupine imale su ogroman učinak na izgradnju država i nastanak carstava. Ove paralele potaknule su neke povjesničare, poput Victora Liebermana, da Europljane zovu “White Inner Asians”.

Rano moderno razdoblje (1500.-1800.) bilo je razdoblje tranzicije, tijekom kojeg je stepska moć potpuno nestala. Rusija i Kina među sobom su podijelile većinu Velike stepe. Istodobno, moć “White Inner Asians” rasla je sve dok nisu postigli globalnu dominaciju. Geopolitika svijeta prešla je s granica Stepe na granice Oceana. Ta je tranzicija izvrnula geopolitičku konfiguraciju Euroazije.

Prije 1500. motor geneze carstava nalazio se u Unutrašnjoj Aziji i vršio je pritisak na carstva u pojasu koji je okruživao samo srce stepe (vidi prethodnu kartu). Oko 1500. motor se pomaknuo u zapadnu Europu, a do sredine 20. stoljeća proširio se dalje na zapad do Sjeverne Amerike. Najtočnija lokalizacija je Washington-London-Bruxelles, ili ukratko “Atlantska os“. Danas geopolitički pritisci na Euroazijski carski pojas dolaze iz oceana i mora koja okružuju euroazijski kontinent.

Karta iz knjige The Geography of Peace, 1943. Natpis je dodan uz pomoć AI. (Nicholas Spykman / Nano Banana Pro)

Ovaj novi obrazac jasno proizlazi iz geopolitičkih spisa autora poput Nicholasa Spykmana, a dobro ga ilustrira karta iz Spykmanove knjige The Geography of the Peace iz 1943.

No, dok je Spykmanova karta konceptualna i shematska, suvremena provedba ovih geopolitičkih ideja vrlo je stvarna i konkretna što dobro ilustrira karta iz knjige The Sorrows of Empire iz 2004. Chalmersa Johnsona.

Opće Turchinovo načelo jest da ako je geografska regija podvrgnuta trajnom vojnom pritisku izvana, to stvara jak selektivni pritisak za nastanak carstva. (Chalmers Johnson)

To nas dovodi do ključnog pitanja: što možemo reći o budućoj evoluciji ove geopolitičke konfiguracije?

Opće Turchinovo načelo jest da ako je geografska regija podvrgnuta trajnom vojnom pritisku izvana, to stvara jak selektivni pritisak za nastanak carstva. Može to potrajati čak dva ili tri stoljeća, ali na kraju će se u toj regiji razviti veliko, moćno i vrlo vjerojatno ekspanzionističko carstvo.

Ovo načelo kaže da je iznimno vjerojatno da će, kao rezultat trenutne geopolitičke dinamike, Rusija i Kina (a možda i Iran) iznutra postatajati sve ujedinjenije, a izvana sve moćnije. Zapravo, to se već događa. Moderna Rusija razvija se pod stalnim pritiskom iz Europe još od 16. stoljeća, a Kina od Prvog opijumskog rata 1840-ih.

Važno je i to što euroazijska carstva imaju dugu povijest još od prije „izvrtanja stepe u ocean“. Ona su stekla mnoge kulturne elemente koji su im pomogli da se učinkovito odupru izvornim “Inner Asians”, a uspješno su ih prenamijenili i za obranu od “White Inner Asians”.

U konačnici, neke su povijesne struje toliko moćne da ih puste želje neće moći prevladati

Ako je Turchin u pravu, jesu li Sjedinjene Američke Države i njeni saveznici svjesni da stvaraju iznutra kohezivna, moćna i antagonistička carstva, koja bi im mogla zaprijetiti ogromnim “povratnim udarom” čiji bi razmjer nadmašio sve prethodne primjere? Slična upozorenja često iznose umirovljeni diplomati i obavještajni ili vojni časnici (usp. Turchinov razgovor s Danielom L. Davisom). Ali ti su kritičari uglavnom zanemareni. Službeni Washington i Bruxelles i dalje ustrajno slijede kurs zacrtan 1990-ih od strane Henryja Kissingera i Zbigniewa Brzezinskog (usp. potonjeg u The Grand Chessboard). U konačnici, međutim, neke su povijesne struje toliko moćne da ih puste želje (wishful thinking ) neće moći prevladati. Na primjer, očito je da vanjski pritisci na euroazijske države potiču jačanje njihova saveza. To jasno sugerira stalni rast Šangajske organizacije za suradnju.

Rezimirajmo Turchinove osnovne teze, na kraju ovog prikaza njegovog razumijevanja geopolitike. Velika stepa (koju neke geopolitičke teorije još uvijek tretiraju kao ključnu regiju) danas je od male važnosti, osim po svojem povijesnom učinku. Do 1900. godine potpuno su je preuzele Rusija i Kina. Danas je dom skupu slabih i geopolitički beznačajnih država, poput Mongolije i raznih “stanova”. Nasljednici starih velikih carstava, koja su nastala na granicama Velike stepe, mjesta su u kojima danas počiva euroazijska moć.

Drugi pol moći je Oceanija, koja je nastala na zapadnim obalama Euroazije tijekom 16. stoljeća (Portugal, Španjolska, Nizozemska i Britanija), zatim se proširila preko Atlantika. Danas je to globalno carstvo kojim se upravlja iz Washingtona i donekle Bruxellesa kao sekundarnog glavnog grada (iako postoje pukotine između ova dva središta moći zbog politike Donalda Trumpa). Dobar način da se ovaj geopolitički entitet vizualizira je gornja karta američkih vojnih baza. Geopolitička logika Oceanije, okruživanje euroazijskih carstava, očita je.

Kao što je spomenuto, jedinstvo Oceanije donekle je potkopano politikom Donalda Trumpa. S druge strane, važno je ne preuveličavati jedinstvo euroazijskog carskog pojasa. Glavni razlog prilično čvrstog trenutnog saveza između Kine i Rusije jest geopolitički pritisak Amerike i njezinih saveznika. Iran je najslabiji član ovog trijumvirata i najmanje integriran s druga dva (iako će se to vjerojatno promijeniti u bliskoj budućnosti, budući da je pod velikim pritiskom tandema Izrael/SAD).

Ovo Turchina dovodi do posljednjeg zapažanja, važnog za sukob „White Inner Asians” s tri stara carstva. Za razliku od kopnenih carskih sila, plutokratske pomorske sile nerado koriste vlastite građane kao topovsko meso. Talijanske su se trgovačke republike oslanjale na plaćenike. Britansko Carstvo radije je koristilo domorodačke trupe, poput Gurka. Američko Carstvo danas nerado koristi američke vojnike u vrućim ratovima, te su stoga skloni oslanjati se na države klijente: na Tajvan protiv Kine, na Ukrajinu protiv Rusije i na Izrael protiv Irana. To Oceaniju prilično oslabljuje u mogućem ozbiljnijem sukobu.

­­

Turchin frustrirane aspirante na elitne pozicije vidi kao najveću prijetnju etabliranim društvenim porecima.

Evo, na kraju, i nešto detaljnijeg opisa Turchinovog razumijevanja društvenih unutarnjih nestabilnosti. Prekarijat je kao novu socioekonomsku klasu koja potiče uspon populizma prepoznao Guy Standing (The Precariat: The New Dangerous Class). Članove te nove klase karakteriziraju tri specifične osobine: 1) nisu im zajamčeni sigurni poslovi, 2) osim što primaju neposrednu plaću za svoj rad, ne primaju nikakva dodatna socijalna jamstva u obliku mirovina ili naknada za nezaposlenost i 3) često su lišeni građanskih prava koja uživaju drugi članovi društva. Turchin kao revolucionarni dio prekarijata prepoznaje njegov visoko obrazovani dio. On se sastoji se od ljudi koje su roditelji, učitelji i političari uvjeravali da će im obrazovanje osigurati prosperitet, a budućnost im je donijela tek težak život pun dugova. Oni ne podržavaju populiste, ali odbacuju i stare konzervativne ili socijaldemokratske stranke, jer traže novu politiku prosperiteta koju ne vide ni u starom političkom spektru ni u institucijama poput sindikata. Oni su posebno važni ako uzmemo u obzir Turchinovu kliodinamiku (End Times: Elites, Counter Elites and the Path of Political Disintegration) koja te frustrirane aspirante na elitne pozicije vidi kao najveću prijetnju etabliranim društvenim porecima.

Što nam to prema Turchinu  govori o evoluciji političkih stranaka Amerike i Europe (koja je uporno slijedi). Prije deset godina politikom SAD-a dominirale su dvije stranke. Jedna je štitila interese 1% vlasnika bogatstava, a druga 10% vlasnika diploma. Obje su se usredotočile na promicanje interesa svojih postotaka, ignorirajući interese preostalih 90%. Donald Trump je 2016. kanalizirao tih 90% osiromašenih kako bi započeo preoblikovanje republikanaca u desničarsku populističku stranku MAGA. Ovaj proces i dalje traje. U međuvremenu, demokrati su učinkovito kontrolirali lijeve populiste u svojim redovima kombinacijom suzbijanja (npr. Bernieja Sandersa) ili kooptiranja (npr. Alexandrie Ocasio-Cortez). Kao rezultat toga, do 2024. Demokratska stranka evoluirala je u jedinu stranku vladajućih elita. Njihov poraz na izborima 2024. rezultirao je (barem zasad) nenasilnom revolucijom. Etablirane demokratske elite su u kaosu, rejting Demokratske stranke pao je na rekordno nisku razinu i to je pružilo novu priliku lijevom krilu stranke.

Pobjeda Zohrana Mamdanija u New Yorku mogla bi biti znak da će lijevi populisti preuzeti Demokratsku stranku kako je MAGA preuzela Republikansku (no treba priznati da je New York daleko od tipične američke izborne jedinice). Koje su snage donijele Mamdanijevu pobjedu nad kandidatom srednje struje Andrewom Cuomom? On uživa podršku mlađih birača; 78% najmlađe kohorte (18-29 godina) glasalo je za njega, a samo 18% za Cuoma. To je prednost od 60%. No posebno zanimljive dimenzije su obrazovanje i bogatstvo.

Zapanjujuće je da je udio ljudi koji su glasali na ovim izborima, a imali su barem nešto fakultetskog iskustva, 80% (njih 31% ima prvostupničku diplomu, a čak 27% ih ima fakultetsku diplomu, pri čemu obje skupine daju prednost Mamdaniju). Takva koncentracija visoko obrazovanih pojedinaca je nevjerojatna. No, prema anketi vlade New Yorka iz 2023, udio Njujorčana s diplomom prvostupnika porastao je za 10% u odnosu na 2010. Od bijelih odraslih osoba (25 ili više godina) dvije trećine završilo je fakultet. To je ogromna količina diplomaca.

Pogledajmo prihode. Ovdje je odnos nelinearan. Najsiromašniji (s prihodima manjim od 30.000 dolara godišnje) i najbogatiji (300.000 dolara ili više) dali su više glasova Cuomu, dok su oni između preferirali Mamdanija. Najbogatijih 8%, s prihodima od 300.000 dolara ili više, preferiralo je Cuoma s 29% prednosti. Problem za Cuoma je što oni u srednjoj kategoriji čine 77% birača. Najveći stupanj preferencije za Mamdanija u usporedbi s Cuomom, 20% prednosti jest među onima koji zarađuju 50-100.000 dolara. To je ujedno bila i najveća skupina (27% birača). Sljedeća skupina, 100-200.000 dolara, odmah je iza njih: s 18% prednosti za Mamdanija.

Možda se čini čudnim nazivati ​​one koji zarađuju 50-100 tisuća dolara “prekarijatom”, ali treba uzeti u obzir da je New York vrlo skup grad. Godišnji medijan najamnina za dvosobne stanove u New Yorku porastao je za 16% u protekloj godini i sada iznosi 65.000 dolara (v. Zohran’s Park Slope Populists). Drugim riječima, 85% prihoda od 75.000 dolara oni bi trebali dati za pristojno stanovanje. Ne ostaje mnogo za hranu, a mogu zaboraviti na zabavu, putovanja ili odmor.

Mamdaniju je pobjedu donio mladi prekarijat s kvalifikacijama, tj. mladi s fakultetskom diplomom, koji zarađuju tek toliko da preživljavaju

Ovi brojevi snažno podupiru tezu da je Mamdaniju pobjedu donio mladi prekarijat s kvalifikacijama, tj. mladi s fakultetskom diplomom, koji zarađuju tek toliko da preživljavaju. Tu istu tezu iznose mnogi drugi autori. Na primjer, John Carney svoj već spomenuti članak Zohran’s Park Slope Populists zaključuje sljedećim riječima „Politiku u ovoj zemlji neće oblikovati samo kapitalistička klasa, niti sama radnička klasa. Ljudi koji su glasali za Mamdanija su treća sila – frustrirani profesionalni srednji sloj, preobrazovani i nedovoljno nagrađeni, oni koji se bore bez izgleda. Mamdanijev izbor nije ispad bijesa privilegiranih. To je prognoza.“  To je u skladu s temeljitijom razradom tog zaključka u Turchinovoj End Times (usp. prikaz u The Guardianu).

Iako je New York najveća enklava visoko obrazovanog prekarijata, ona nije jedina. Postoji mnogo visoko obrazovanih nerealiziranih aspiranata i u drugim gradovima na istočnoj i zapadnoj obali, a sve ih je više i u Europi. To znači da je srednja struja demokrata sada ozbiljno pritisnuta s ljevice. No „plavi val“ koji će, kako danas mnogi predviđaju, demokratima omogućiti da 2026. ponovno osvoje Zastupnički dom bit će neka druga vrsta demokrata.

Sve u svemu toplo preporučam Turchinove knjige za bolje razumijevanje kako prošlosti tako i sadašnjosti.