Povijest biološkog oružja. Od oportunog širenja zaraza do zvjerskih ekspermenata

Najraniji zabilježeni primjer korištenja biooružja datira iz 14. stoljeća, kada su Tatari leševe umrlih od kuge prebacivali preko bedema utvrde Kafa, piše Tamara Čačev. Kroz povijest su biološka oružja većinom korištena oportunistički, kada bi se ukazala (ne)prilika, a tek s I. svjetskim ratom pojavila se ideja da mikroorganizme možemo koristi ciljano i selektivno kao oružje.

• Naslovna fotografija: Australski vojnici vježbaju s gas-maskama 1914. (Državna knjižnica Queenslanda)

• Dr. sc. Tamara Čačev viša je znanstvena suradnica u Zavodu za molekularnu medicinu Instituta Ruđer Bošković. Čačev je također članica Savjeta Ideje.hr

U današnjem svijetu, ulogu proroka, vidovnjaka i astrologa za obrazovane preuzeli su futuristi, najčešće fokusirani na tehnološke aspekte društva, i većinu vas je vjerojatno okrznula neka od njihovih prognoza budućnosti. Iako oni žive od takvih medijskih istupa, ne bi bilo korektno apsolutno otkloniti njihova razmišljanja jer su mnogi od njih relativno dobro upoznati s trenutnim statusom napretka u nekim poljima. No, kao što nitko nije prije 50 godina mogao primjerice predvidjeti ovakav bum interneta i mobilne telefonije, tako nitko nije mogao predvidjeti niti ovakav razvoj npr. tehnologija prekrajanja gena niti njihovih mogućnosti. I dok optimisti vide samo njene pozitivne primjene a pesimisti samo najgore, realisti kažu da su to alati poput noža i sjekire koji se kao i mnoge druge stvari mogu smatrati i oruđem i oružjem, ovisno kako ih netko preferira upotrijebiti. Tehnologija CRISPR-Cas9 ima potencijal riješiti niz dosad nerješivih patologija u medicini i otvoriti nove primjene u poljoprivredi, no isto tako može predstavljati i novo potencijalno oružje masovne destrukcije ako se primijeni u svrhu stvaranja biološkog oružja. U ova nestabilna postpandemijska vremena otvorenih ratnih sukoba pitanje bioterorizma otvaraju i teoretičari zavjera (o kojima ovdje nećemo) ali i ozbiljni analitičari zaposleni u sigurnosnim agencijama diljem svijeta.

Što je to zapravo bioterorizam? Najkraće rečeno, radi se o upotrebi mikroorganizama kao biološkog oružja. U biološko oružje se pak ubrajaju mikroorganizmi koji se mogu umnažati u živim organizmima te za njih biti pogubni poput bakterija, virusa, gljiva, praživotinja ali i priona te toksina koji su biološkog porijekla.

Aztečki crtež oboljelih od boginja iz 16. stoljeća. Mikroorganizmi su poslužili kao moćno biološko oružje kojim su Europljani zavladali novim svijetom. (Creative Commons)

Iako smo relativno nedavno u našoj povijesti upotrebom cjepiva i antibiotika donekle uspjeli savladati neke od najubojitijih bolesti koje mikroorganizmi uzrokuju, nismo ni približno njima ovladali, kao što nam ukazuje primjer nedavne pandemije. Iz povijesti znamo za velike epidemije kuge, kolere ili velikih boginja koje su usporavale razvoj čovječanstva te pobile većinu domicilnog stanovništva na novootkrivenim kontinentima. Pa se tako u suvremenom sagledavanju europskih osvajanja obaju Amerika kao oružje najjačeg učinka protiv domaćeg stanovništva na duge staze smatra upravo djelovanje mikroorganizama koje su otporni Europljani donijeli u te krajeve, a na koje starosjedioci nisu imali razvijen imunitet. Tako su slučajno, a prema nekim izvorima i namjerno, mikroorganizmi zapravo poslužili kao moćno biološko oružje kojim su Europljani zavladali novim svijetom te tako izmijenili tijek povijesti.

Potencijal kojeg zarazne bolesti imaju u ratnom djelovanju prepoznat je prilično rano iako se o samim uzročnicima bolesti nije znalo ništa. Zagađivanje izvora pitke vode infektivnim materijalom bilo je jedno od često korištenih sredstava ratovanja sve do suvremenih dana. Već su se u ratnim strategijama prije nove ere koristili leševi ljudi i životinja kao izvora zaraze kojima se nastojalo oslabiti pozicije neprijatelja. Zarazne bolesti su često (nenamjerno) bile prevaga u mnogim opsadama i ratnim pohodima, i ponekad su onesposobile napadnutog, a ponekad i napadača. U povijesnim zapisima navodi se primjer srednjovjekovne opsade genovske utvrde Kafa (1346.g) u današnjoj Ukrajini prilikom koje su Tatari leševe svojih vojnika umrlih od kuge prebacivali preko bedema kako bi se inicirala pandemija unutar utvrde. To im je i uspjelo, te se epidemija crne kuge skupa s povlačenjem izbjeglica proširila po cijeloj Europi, Bliskom istoku i sjevernoj Africi. Smatra se da su brodovi sa zaraženim ljudima, ali i štakorima otplovili u sve veće mediteranske centre tog doba poput Venecije i Genove ali i Carigrada.

Iako se danas smatra kako je malo vjerojatno da je samo taj jedinstveni događaj doveo do takvog širenja epidemije, ipak je povijesno značajan jer je opisan u povijesti ratovanja kao primjer korištenja biološkog oružja u ratnim operacijama, a upravo su se leševi oboljelih od kuge na ovaj način koristili u nizu kasnijih povijesnih primjera. Tako su primjerice istu taktiku primijenili Rusi u opsadi švedskih gradova početkom 18. stoljeća. Još jedan od bizarnijih primjera je onaj iz 1495. kada su Španjolci pomiješali crno vino s krvlju oboljelih od lepre te ga prodavali Francuzima u Napulju. Jedan od grandioznijih pokušaja korištenja biološkog oružja bio je kad je Napoleon poplavio ravnice oko Mantove radi širenja malarije. Korištenje odjeće zaraženih osoba i podmetanje neprijatelju primijenjeno je više puta u povijesti ratovanja. Svi ovi primjeri su donekle oportunistički – kada se ukazala (ne)prilika i bio je prisutan neki izvor zaraze, on se iskoristio, no njime se nije moglo kontrolirano manipulirati te je uvijek postojao rizik puno veće štete.

Spore Bacillus anthracisa izrazito su otporne i mogu preživjeti godinama, a u aktiviranom obliku mogu voditi do sistemskog otkazivanja organa.

Ideja o ciljanom selektivnom korištenju mikroorganizama kao oružja došla je puno kasnije, zapravo nekako paralelno kako smo se osilili u ideji da možemo njima vladati i ciljano manipulirati. Tako su tijekom Prvog svjetskog rata korišteni mikroorganizmi primarno opasni za životinje. Tako zaraženi konji i magarci, bitne karike u tadašnjem ratovanju, ugibali bi i time smanjivali ratni potencijal neprijatelja. U oba svjetska rata korišten je i Bacillus anthracis, notorni antraks koji izaziva bedrenicu. Spore antraksa omiljene su i u suvremenih bioterorista kako je poznato iz relativno recentnih primjera pisama koja su slana na različite državne institucije u SAD. Kada se ova bakterija nalazi u obliku spore izrazito je otporna na različite uvjete okoliša i sredstva za dezinfekciju te može u tlu preživjeti i dugi niz godina. Ako se ove spore udahnu, unutar organizma dolazi do njihove aktivacije i ulaska u krvotok što vodi u daljnje širenje po organizmu. U takvom aktiviranom obliku ova bakterija proizvodi toksine koji štetno djeluju na krvožilni sustav, izazivaju oštećenja kapilara i aktiviraju zgrušavanje krvi i trombozu koja vodi u sistemsko otkazivanje organa i u konačnici smrt.

Ipak, glavno oružje masovne destrukcije u Prvom svjetskom ratu bilo je kemijsko, što je i potaknulo nastanak jednog od Ženevskih protokola 1925. godine kojim se zabranjuje uporaba otrovnih i zagušujućih plinova, ali i „bakterioloških“ agensa (termin koji se tad koristio za mikroorganizme) u ratnom djelovanju. No neke od najvećih sila potpisale su ga s „figom u džepu“, nastavile su razvoj biološkog oružja a u Drugi svjetski rat ušle s već prilično razvijenim istraživačkim programima. Procjenjuje se da je na tim istraživanjima u Njemačkoj radilo dvjestotinjak znanstvenika a deklarativno nisu smjela imati ofenzivnu namjenu. Navodno se Hitler protivio razvoju biološkog oružja zbog vlastitih iskustava tijekom Prvog svjetskog rata s kemijskim oružjem. Ta su se istraživanja u Njemačkoj provodila ipak u manjem obimu i zaostajala za onima u drugim državama. Iako su u logorima zarobljenike zaražavali Rickettsiom prowazekii, hepatitisom A i malarijom zapravo su Nijemci bili ti koji su prozivali druge za korištenje biološkog oružja pa je možda i to bio razlog da su se ti dijelovi prigodno izostavili iz postratnih suđenja.

U Ujedinjenom kraljevstvu na takvim je istraživanjima radilo, smatra se, oko pedeset znanstvenika i to primarno vezanim uz antraks, slinavku te druge zoonoze, ali i bolesti koje zahvaćaju usjeve. U jednom od terenskih ispitivanja spore antraksa „posijane“ su bombama na otok Gruinard blizu škotske obale što je izazvalo dugotrajnu kontaminaciju tla koja se riješila tek 1986. sustavnom dekontaminacijom otoka.

Zgrada japanske Postrojbe 731, koja je istraživala učinak biološkog oružja na ljudima tijekom II. svjetskog rata. (Aising / CC BY-SA 4.0)

Zanimljivo je da su istraživanja biološkog oružja bila jako razvijena u Japanu, te se danas smatra kako je na njima radilo na tisuće znanstvenika prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Točni podaci nisu javno dostupni, budući da je Japan u tajnosti predao sve rezultate ovih istraživanja SAD-u u zamjenu za imunitet od podizanja optužnica za ratne zločine. Danas se vjeruje kako su se u ovim programima u Japanu istraživali antraks te uzročnici meningitisa, kolere, dizenterije i kuge (B. anthracis, Neisseria meningitidis, Vibrio cholerae, Shigella spp, Yersinia pestis). U ovoj crnoj epizodi u japanskoj povijesti smatra se kako je u periodu 1932.-1945. umrlo preko deset tisuća zarobljenika koji su bili podvrgnuti zaražavanju tijekom ovih eksperimenata.

Veliki dio ovih ljudi bili su ratni zarobljenici, Koreanci, Kinezi, Rusi, Amerikanci, Britanci i Australci. Japanci su daleko otišli i u primjeni biološkog oružja, no nisu ga mogli kontrolirati te im se to obilo o glavu. Ideja je bila sljedeća- u laboratoriju su buhe uzgajane na miševima zaraženim kugom te su se zatim ispuštale iznad kineskih gradova kako bi izazvale epidemiju kuge. No kako ni sami japanski vojnici na terenu nisu bili adekvatno zaštićeni bilo je značajnih gubitaka i u njihovim redovima te je ovaj program zaustavljen. I u Sovjetskom Savezu su tisuće znanstvenika proučavale uglavnom tifus i kugu. U samom SAD-u pred Drugi svjetski rat fokus je bio više na kemijskim herbicidima i antraksu no u značajnom kašnjenju u odnosu na prije spomenute države.

Uzročnici zaraznih bolesti 50-ih su se puštali i iznad najvećih američkih gradova poput New Yorka ili San Francisca

Od Drugog svjetskog rata na ovamo sve su velesile vješto izbjegavale odgovore na pitanja o takvim programima, deklarativno se držale ženevskog protokola (ako su ga uopće i potpisale) te poricale sve optužbe o mogućem korištenju biooružja tijekom pojedinih sukoba. U javnost su izlazili većinom podaci o programima kojima se istražuju mogući obrambeni mehanizmi kojima bi se napadi biooružjem mogli zaustaviti i neutralizirati poput cjepiva, antiseruma i drugih lijekova za specifične biološke agense. O tome što se istražuje moglo se saznati i iz službenih izvješća o zarazama/smrtima koje se nisu mogle zatajiti javnosti, no tu se nikad nije radilo o velikom broju ljudi. Gotovo nevjerojatno zvuči da su se uzročnici zaraznih bolesti 50-ih puštali i iznad najvećih američkih gradova poput New Yorka ili San Francisca s idejom da se ispita stamina nacije te otpornost samih uzročnika na atmosferske uvjete. Nakon što se povećao broj urinarnih infekcija izazvanih jednim od uzročnika u San Francisku, s time se prestalo, iako tadašnji oboljeli nisu pojma imali što ih je snašlo.

Iz svega toga, više tajnog nego javnog, vladajuće elite diljem svijeta došle su više-manje do sličnog zaključka a to je da se ogroman potencijal biološkog oružja ne može kontrolirati bez velike opasnosti da se pošiljatelju vrati kao bumerang. Korištenje takvog oružja je nepredvidljivo, epidemiološki rizici su veliki a ne postoje adekvatne kontramjere kojima bi se učinak biološkog oružja brzo i učinkovito zaustavio Stoga je 1969. i s istoka i s zapada došao prijedlog prema Ujedinjenim narodima o potrebi zabrane razvoja, proizvodnje i skladištenja biološkog oružja uz mjere kontrole i nadzora kao i sankcija za kršenje ovog dogovora što je 1972. rezultiralo i UN-ovom konvencijom koju su potpisale 103 zemlje članice. Potpisivanje ove konvencije ipak nije značilo apsolutni moratorij na istraživanja, no ona su se smjela provoditi samo u preventivne i miroljubive svrhe. No, kao i u Ženevskom protokolu i ovdje se pokazalo da se mjere nadzora i kontrole kao i svrhe istraživanja prilično labavo i rastezljivo tumače.

Replika ‘bugarskog kišobrana’, oružja koje je uštrcavalo biotoksin ricin u svoju metu. (The International Spy Museum)

Sedamdesetih smo ušli u eru špijunskih trilera i poznatih napada kišobranom sa skrivenim injektivnim mehanizmom. Na ovom su se planu iskazali Bugari (uz primjenu sovjetskog biooružja) kada su u Londonu i Parizu izvršili napade na dvojicu bugarskih disidenata. Prvi se napad zbio u Parizu na izlasku iz metroa no nije bio uspješan. Drugog disidenta je ubod u nogu kišobranom stigao na autobusnoj stanici u Londonu te je nekoliko dana kasnije preminuo. Tek se po ovom događaju napad u Parizu povezao s ovim drugim napadom te se utvrdilo da se radilo o biljnom toksinu ricinu. Tijekom različitih sukoba, zemlje sudionice ponekad su optuživale jedna drugu za upotrebu biološkog oružja dok su optužene države poricale i umanjivale incidente. U 80-im i 90-im se pobudio interes i pojedinih društvenih grupacija, poput različitih kultova i terorističkih skupina za potencijal koji biološko oružje može imati. Tako se na sceni pojavio još jedan od značajnih čimbenika u kontroli dinamike korištenja ovih sredstava. Možda nije toliko poznato ali nakon napada sarinom na tokijsku podzemnu željeznicu 1995. otkriveno je kako je kult koji je odgovoran za ovaj napad imao rudimentaran program biološkog oružja. Navodno su i izvedena tri napada antraksom i botulinom prije ovog kobnog sarinom ali nisu bili uspješni. Također su se članovi kulta nastojali domoći virusa ebole no detalji toga čime je ovaj kult raspolagao i dalje nisu poznati javnosti.

Nakon terorističkog napada 11. 9. 2001. na World Trade Center poslana je i nekolicina pisama koja su sadržavala spore antraksa na adrese državnih institucija u SAD. Iako je konkretni učinak u smislu infekcije bio zanemariv, strah i nesigurnost koji su tako posijani bili su višestruko veći.

Ipak, unatoč svemu navedenom biološka se prijetnja nije se smatrala toliko velikom kao prijetnja kemijskim oružjem ili atomskom bombom sve do velikog i galopirajućeg napretka u području molekularne biologije. Sve veća lakoća kojom se može precizno manipulirati genomima mikroorganizama te mogućnost da se toga domognu i amateri te države koje nisu predstavljale sile u nekom svjetskom omjeru snaga, otvara niz mogućnosti koje donedavno nisu postojale, no o tome nešto više u idućem nastavku.

• Literatura

Eitzen EM, Jr, Takafuji ET. Historical overview of biological warfare. In: Sidell FR, Takafuji ET, Franz DR, editors. Medical Aspects of Chemical and Biological Warfare. Washington, DC: Office of the Surgeon General, Borden Institute, Walter Reed Army Medical Center; 1997. pp. 415–423.

Harris S. Japanese biological warfare research on humans: a case study of microbiology and ethics. Ann N Y Acad Sci. 1992;666:21–52

Poupard JA, Miller LA. History of biological warfare: catapults to capsomeres. Ann NY Acad Sci. 1992;666:9–20

Carus WS. The History of Biological Weapons Use: What We Know and What We Don’t. Health Security.2015; 13:219-255.