Povijest u obliku nijemog prirodnog bića. O Sebaldovom eseju Zračni rat i književnost.

Ogled Leonide Kovač o W.G. Sebaldu, njemačkom prozaiku neobičnog i snažnog stila, i njegovim esejima u kojima se bavi šutnjom u njemačkoj književnosti o destrukciji gradova u vrijeme Drugog svjetskog rata.

• Naslovna ilustracija iz knjige Prirodna povijest destrukcije W.G. Sebalda

• Autorica je povjesničarka i teoretičarka umjetnosti, kustosica i redovita profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.

Na konferenciji Memory: The Question of Archives,  u Freudovoj kući u Londonu 1994. godine, Jacques Derrida održao je predavanje kasnije objavljeno pod naslovom Archive Fever: A Freudian Impression.[1] U tom tekstu Derrida eksplicite poistovjećuje arhivsku groznicu s nagonom smrti koji Freud elaborira u studiji S onu stranu principa ugode objavljenoj 1920. On naglašava da Freud za taj nagon koristi tri različita naziva: nagon smrti, nagon agresije i nagon destrukcije, te zaključuje da je taj nagon nijem, “nikada ne ostavlja svoj vlastiti arhiv” koji unaprijed razara; on je “anarhivičan” i “arhiviolitičan”. Derrida nadalje tvrdi da se arhiv događa na mjestu izvornog i strukturalnog sloma pamćenja, stoga je njegova struktura avetinjska. On također zapisuje da nema političke moći bez kontrole arhiva, ako ne i pamćenja. Baveći se pitanjem “istine o istini” Derrida podsjeća da je Freud htio naznačiti tu “vrtoglavu razliku” između “materijalne istine” i “povijesne istine”.

Tom “vrtoglavom razlikom” zaokupljen je i W. G. Sebald (1944. – 2001.), profesor europske književnosti na University of East Anglia u Norwichu, utemeljitelj Britanskog centra za književno prevođenje i jedan od najfascinantnijih pisaca čija se djela objavljuju na prijelazu 20. u 21. stoljeće. Opirući se disciplinarnim i žanrovskim odrednicama, Sebaldovo pismo koje postoji na presjecištu poezije, romana, eseja, (auto)biografije i putopisa, rijetkom virtuoznošću narativnih putanja uspostavlja osebujne relacije između svijeta riječi i svijeta slika koje se ne manifestiraju samo u ekfrastičnim opisima nego i u specifičnoj praksi uklapanja slika u tkivo teksta. U jednom od svojih posljednjih obraćanja javnosti, u listopadu 2001., Sebald je govorio o razlozima takvog postupka “pisanja slikama”. Fotografije, rekao je, prethode pisanju i zato ne smiju biti isključene iz teksta. Još važnijom istaknuo je činjenicu da fotografije usporavaju diskurs. Budući da knjige, čitane od početka prema kraju, po definiciji imaju apokaliptičnu strukturu, umetanje začudnosti, poput slika, usporava tu neizbježnu propast. Naglasio je da stare fotografije koje dolaze iz zaboravljenih kutija često imaju tajnu privlačnost i zahtijevaju da se netko obrati izgubljenim životima koji su njima reprezentirani. Pisanje, rekao je, mora biti pokušaj spašavanja duša, dakako, u potpuno nereligioznom smislu.[2] Sebald je svoja književna djela odbijao nazvati romanima i o njima je govorio kao o “proznim knjigama neodređene vrste”. Njegov kompletni književni opus, koji jest svojevrsni memorijski projekt, prožet je temama avetinjske prisutnosti, nijemosti traume i “prirodne povijesti destrukcije”.

Prozne knjige neodređene vrste. W. G. Sebald (Susan Wyndham, Wikipedia)

Winfried Georg Sebald rođen je 1944. u ruralnom, alpskom dijelu Bavarske, kao sin njemačkog vojnika. Osjećajući averziju spram vlastitih krsnih imena u studentskim je danima sam sebe prozvao Max. Sredinom 1960-ih napušta Njemačku i uskoro se trajno nastanjuje u Istočnoj Angliji, na području gdje su se za vrijeme Drugog svjetskog rata nalazile britanske vojne baze iz kojih su saveznički bombarderi polijetali prema njemačkim gradovima zasipajući ih zapaljivim bombama. Razlog njegovoj emigraciji bila je spoznaja da su mnogi ugledni profesori, među njima i neki koji su mu predavali na Sveučilištu u Freiburgu, svoje karijere izgradili za vrijeme Trećeg Reicha kao pristaše nacionalsocijalizma, a zbog toga u poslijeratnom razdoblju nisu snosili nikakve posljedice. U eseju Luftkrieg und Literatur (Zračni rat i književnost) koji nastaje na temelju niza predavanja koje je 1997. održao u Zürichu na temu šutnje ili neadekvatnog odgovora njemačke poslijeratne književnosti na strahote holokausta i plamenih oluja kojima su od 1942. do 1945. uništeni njemački gradovi, Sebald piše: “[…] odrastao sam s osjećajem da se nešto skriva od mene; kod kuće, u školi, i u djelima njemačkih pisaca čije sam knjige čitao u nadi da ću skupiti više informacija o monstruoznim događajima koji su pozadina mog vlastitog života.”[3] U engleskom prijevodu esej je objavljen u knjizi naslovljenoj On the Natural History of Destruction koja osim studije Luftkrieg und Literatur sadrži i eseje o njemačkom književniku, nakladniku i radijskom uredniku Alfredu Anderchu, esejistu i zatočeniku njemačkih koncentracijskih logora Jeanu Améryju, te književniku, slikaru i sineastu Peteru Weissu.

U predgovoru knjige Sebald piše da je na zamisao o prvom predavanju došao čitajući Carla Seeliga koji opisuje izlet na koji je u ljeto 1943. pošao s piscem Robertom Walserom, tada pacijentom bolnice za mentalne poremećaje, samo dan prije nego je u savezničkom bombardiranju Hamburga, poznatom kao operacija Gomora u kojoj je poginulo četrdeset dvije tisuće šesto civila, grad praktički spržen. Sebald, osupnut činjenicom da Seelig nijednom riječju ne spominje taj događaj, priznaje da mu je to razbistrilo pogled na perspektivu iz koje se on sam, rođen 1944. u alpskom selu neokrznutom razaranjima, osvrće na događaje tih godina. Stoga je u prvom ciriškom predavanju, čitajući ulomke iz svojih književnih djela, pokušao pokazati kako je ta katastrofa ipak obilježila njegov um. [4]

Simbolički oblici u kojima i kroz koje se život strukturira mogu biti prošupljeni, izgubiti svoju vitalnost, i razbiti se na niz enigmatičnih označitelja ‘hijeroglifa’ koji nam se na neki način nastavljaju obraćati, uvlačiti pod našu psihičku kožu, premda mi više nemamo ključ njihovog značenja

Prirodna povijest destrukcije Sebaldova je ostinatna tema[5]. Artikulirajući je on trasira ishodišta dvadesetostoljetnih genocidnih politika u povijesti europskog kolonijalizma, neodvojivog od racionalizma i industrijalizacije. Genealogiju njegove opsjednutosti temom prirodne povijesti Erich Santner izvodi iz Benjaminove upotrebe termina Naturgeschichte: “[Naturgeschischte] ne referira na činjenicu da i priroda ima povijest nego na činjenicu da artefakti ljudske povijesti tendiraju poprimiti aspekt nijemog prirodnog bića u točki u kojoj počinju gubiti svoje mjesto u održivom obliku života (misli se na proces u kojemu se arhitektonske ruševine ponovo vraćaju prirodi). […] Prirodna povijest, kako je Benjamin razumijeva ukazuje na fundamentalno obilježje ljudskog života, naime da simbolički oblici u kojima i kroz koje se život strukturira mogu biti prošupljeni, izgubiti svoju vitalnost, i razbiti se na niz enigmatičnih označitelja ‘hijeroglifa’ koji nam se na neki način nastavljaju obraćati, uvlačiti pod našu psihičku kožu, premda mi više nemamo ključ njihovog značenja. Za Benjamina, prirodna povijest konačno imenuje neprestano ponavljanje takvih ciklusa izranjanja i propadanja ljudskog poretka značenja, koji su […] uvijek povezani s nasiljem.”[6]

Reprodukcije naslovnica njemačkog i britanskog izdanja Sebaldove knjige

Život i djelo Waltera Benjamina konstantno su prisutni u Sebaldovom književnom opusu u koji su upisani kao “citati bez navodnih znakova”. Analizirajući Benjaminovu petu tezu o pojmu povijesti[7], Giorgio Agamben zaključuje kako je pojam slike, Bild, jedan od najenigmatičnijih pojmova Benjaminove misli, pravi terminus technicus njegovog poimanja povijesti[8]. Pritom ključnim smatra jedan od komentara iz Benjaminove kartoteke koji sadrži zapise o spoznajnoj teoriji u kojemu piše: “Ovaj rad mora maksimalno razviti umjetnost citiranja bez navodnika.” Zaključuje pritom kako citiranje kod Benjamina ima stratešku funkciju: “Kao što dolazi do tajnih susreta između prijašnjih naraštaja i našeg, tako se susreću i tekstovi iz prošlosti i iz sadašnjosti – a citati su takoreći posrednici u tom susretu. Zato ne iznenađuje da moraju biti obzirni i znati obaviti svoju zadaću inkognito.”[9] I pismo W.G. Sebalda maksimalno je razvilo umjetnost citiranja bez navodnika. Čineći to ispisalo je vlastite teze o pojmu povijesti permanentno se usredotočujući na vrtoglavu razliku između materijalne istine i historijske istine. Sebald savršeno operacionalizira Benjaminov pojam dijalektičke slike[10] odbacujući historicističko poimanje univerzalne povijesti, odnosno povijesti kao nečega što može biti ispričano[11]. I on, poput Benjamina, kulturu poima kao “inventar plijena koji pobjednici pokazuju poraženima”[12].

U podtekstu Sebaldovog pisma obitava pitanje neizrecive i neprikazive katastrofe; Benjaminova zaokupljenost poviješću prirode kod Sebalda metamorfira u prirodnu povijest destrukcije, čineći razvidnom činjenicu da se povijest živi kao trauma. Budući da je trauma nijema[13], Sebald nikada pitanjima nacističkih koncentracijskih logora ili tepih bombardiranja njemačkih gradova koja u njegovim proznim djelima postoje kao ostinatni motivi, ne pristupa direktno nego tangencijalno, kristalizirajući dijalektičke slike.

U svom prvom književnom djelu Prema prirodi (1988.), koju pobliže određuje kao elementarnu poemu, Sebald plamene oluje postavlja u direktan odnos s trenutkom vlastitog začeća. Ovako:

“Majka s raskopčanim / kaputom bezbrižna, / što je kasnije izgubila; otac / malo po strani, s rukama u džepovima, / i on bezbrižna izgleda. / 26. je kolovoza 1943., / 27. otac odlazi u Dresden, / od čije ljepote u njegovu sjećanju, / kako mi je odgovorio na pitanje, / nije ostalo ništa. / U noći 28. kolovoza 582 zrakoplova / napada Nürnberg. Majka / koja se sljedećeg jutra / htjela vratiti / kući u Allgäu, / željeznicom je stigla / samo do Fürta. / Ondje je vidjela / kako Nürnberg plamti, / no danas više ne zna / kako je izgledao grad u plamenu / i kakvi su je osjećaji / pri tom prizoru proželi. / Nedavno je pripovijedala / da je još istog dana iz Fürta / otputovala u Windsheim poznanici / gdje je čekala najgore, / shvativši da je / ostala trudna. / Što se gorućeg grada tiče / u bečkome Kunsthistorisches / Museumu visi Altdorferova slika / Lota i njegovih kćeri.  Na obzoru / plamti silna vatra / i guta veliki grad. / Odande se uzdiže dim, / plamen što seže do neba, / a u krvavocrvenom odrazu / vide se tamna / pročelja kuća./ U srednjem planu je dio / zelenog, idiličnog krajolika, / a najbliže promatraču / stvara se novi / rod Moabita. / Kada sam pretprošle godine / prvi put vidio tu sliku, / osjećao sam se, začudo, / kao da sam sve to / već jednom vidio prije, / a malo kasnije sam, / prelazeći Friedensbrücke, / umalo / izgubio razum.”[14]

To što plamti u Altdorferovoj slici su gradovi Sodoma i Gomora, a Sebaldova je trudna majka vidjela kako Nürnberg plamti, kao što je mjesec dana prije toga plamtio Hamburg spaljen u operaciji Gomora čije će posljedice Sebald deset godina po objavljivanju Elementarne poeme, opisati u eseju o odnosu zračnog rata i književnosti kontekstualiziranom prirodnom povijesti destrukcije.

U elementarnoj poemi Prema prirodi ime slavnog njemačkog renesansnog slikara Albrechta Altdorfera funkcionira kao označitelj višestoljetnog kontinuiteta antisemitizma. Altdorfer je bio i vrstan bakrorezac, te arhitekt, štoviše, gradski arhitekt Regensburga. I premda su njegova arhitektonska ostvarenja do danas ostala nepoznata, poznato je da je bio zadužen za ojačanje gradskih fortifikacija i nadzor izgradnje mnogih javnih građevina, među kojima klaonice i vinarije. Kao bogat i ugledan građanin bio je gradski vijećnik i u tom je svojstvu sudjelovao u progonu Židova, a 1519. i u rušenju sinagoge na čijem je mjestu podignuto marijansko svetište. Za tu crkvu Lijepe Djevice u Regensburgu Altdorfer je iste godine naslikao oltarnu sliku koja prikazuje Madonu s djetetom. 1519. godinom datirana su i dva njegova bakropisa s prikazom portika i unutrašnjosti sinagoge. Na svakom od njih umjetnik je ugravirao natpis: “Godine gospodnje 1519. židovska sinagoga u Regensburgu je, pravednim sudom Božjim, srušena do temelja.”, odnosno: “Portik židovske sinagoge u Regensburgu srušene 21 dana siječnja godine 1519.”[15]

Na samom kraju poeme Prema prirodi Altdorferova najpoznatija slika, Aleksandrova bitka kod Issa pojavljuje se u kontekstu naratorove noćne more:

“Gospode, sanjao sam / da sam letio u München / samo da vidim Aleksandrovu / bitku. Bio je sumrak, / a daleko pod sobom / vidio sam krov vlastite kuće, / sjene kako se izdužuju/ nad istočnoengleskim krajolikom, / vidio sam rub otoka, / valove kako prekrivaju sprud, / a na Sjevernome moru brodove / nepomične na bijelom, uspjenjenom tragu./ Onako kao što raža lebdi u dubini / mora, tako sam bešumno kliznuo, / gotovo ne pomičući krila, / visoko nad zemljom, / iznad ušća Rajne, / a zatim uzvodno / vodenom cestom, koja je / postala teškom i gorkom. Gradovi, / svjetlucavi uz obalu, / tinjajuća industrijska postrojenja,/ koja poput prekooceanskih brodova, / dok se dim vijori čekaju / da odjekne sirena, trepetava / svjetla željeznice i autoceste, mrmljanje / školjaka, račića i pijavica, hladna trulež, / ječanje stjenovitih rebara, / živin sjaj, oblaci / što jure kroz tornjeve Frankfurta,/ razvučeno i ubrzano vrijeme,/ sve mi je to prošlo kroz glavu / i bilo je već tako blizu kraja, / da mi je svaki dah izazivao drhtaj / lica. Poput valova je / hrašće šumjelo na obroncima / Odenwalda, a ondje je još bila i pustinja / i pustopoljina, kroz čije je doline / vjetar nosio kamenu / prašinu. Dvaput brušen / mač dijelio je nebo od / zemlje, svjetlucanje je / utjecalo u prostor, a ukazao se / cilj mojeg izleta / Altdorferova vizija. / Natpisi kažu da je / daleko više od sto tisuća/ mrtvih palo u bitci / za spas Zapada, koja / bjesni nad njima, obasjana / zrakama sunca na zalasku. / Sreća se upravo mijenja./ U središtu veličanstvenog klupka / stjegova i simbola, kopalja,/ ušiljenih batina i motki, oklopljenih / tijela ljudi i životinja, / stoji Aleksandar, junak zapadnog svijeta, / a pred njim, u smjeru / mjesečeva srpa, u bijegu je / Darije s izrazom potpunog / užasa na licu. Mudri je kapelan,/ objesivši oleografiju slike bitke / pokraj školske ploče, taj ishod / opisao kao sretan. On je, / kazao je, demonstracija / nužnog uništenja svih / hordi što dolaze s Istoka, / a također i prilog povijesti spasenja. / Otad sam kod jednog drugog / učitelja pročitao da je smrt pred nama / nekako onako kao slika Aleksandrove / bitke na školskom zidu.”[16]

Slika Albrechta Altdorfera Aleksandrova bitka kod Issa pojavljuje se u poemi Prema prirodi u naratorovoj noćnoj mori (Wikiart)

Sebaldov narator u snu ne putuje u München avionom, nego transformiran u krilato biće lebdi poput raže u dubini mora. Njegova pozicija gledanja i to što vidi analogni su rakursu i sadržaju prizora s Altdorferove slike. Užasavajuće je to poput onoga u što se zagledao i od čega se želi udaljiti Kleeov Angelus Novus kojeg je Benjamin prisvojio učinivši ga protagonistom – parabolom svoje devete teze O pojmu povijesti koja glasi: “Oči su mu raskolačene, usta otvorena, a krila spremna za let. Anđeo povijesti sigurno tako izgleda. Lice je okrenuo prošlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac zgoda, on vidi samo katastrofu koja neprestano gomila razvaline na razvaline i baca ih pred njegove noge. Htio bi još ostati, probuditi mrtve i popraviti razvaljeno. No iz raja dopire vihor koji mu se uhvatio u krila, a tako je jak da ih anđeo više ne može sklopiti. Taj ga vihor nezadrživo tjera u budućnost kojoj je okrenuo leđa, dok hrpa razvalina pred njim raste do nebesa. To što nazivamo napretkom, taj je vihor.”[17]

Sebaldova aproprijacija pozicije motrišta s Altdorferove ‘zračne snimke’, odnosno vizure Benjaminovog anđela iz koje narator gleda isto ono što su vidjeli piloti i kamere savezničkih bombardera može se shvatiti kao njegov svojevrsni ‘povratk u domovinu’.[18] Narator rođen “na dan Kristova uzašašća godine četrdeset i četvrte”[19] prema Münchenu, gdje stanuje Altdorferova slika čija je reprodukcija u poratnoj Njemačkoj obješena uz školsku ploču, prema kapelanovim riječima označavala prilog spasenju koje se dosezalo nužnim uništenjem svih hordi što dolaze s Istoka, polijeće iz engleske grofovije Norfolk u kojoj su za vrijeme Drugog svjetskog rata bile smještene vojne baze iz kojih su saveznički bombarderi polijetali prema Njemačkoj. U tepih bombardiranjima, ili kako ih Sebald naziva, plamenim olujama[20], ubijeno je, kao i u Aleksandrovoj bitci “za spas Zapada” o čemu svjedoči natpis koji lebdi nošen krilima plamenocrvene tkanine u Altdorferovoj slici, više od sto tisuća ljudi.

U trećem dijelu eseja Zračni rat i književnost koji je, kao što sam Sebald kaže, post scriptum koji su zahtijevale reakcije njemačke javnosti na njegova ciriška predavanja, on izrijekom pokazuje vezu između izbora da svoj radni vijek proživi na području s kojeg su saveznički avioni polijetali s ciljem uništenja njemačkih gradova i pitanja njegovog vlastitog identiteta obilježenog ratnom katastrofom. Primjerice, pišući o bombardiranju gradića Sonhofena u koji se 1952. s roditeljima i sestrama preselio iz Wertacha, nabraja imena poginulih civila među kojima je i redovnica Viktoria Stürmer čije je crkveno ime bilo Majka Sebalda. Ta znakovita koincidencija u vlastitom imenu ima i svojevrsnu semantičku inverziju u prvom dijelu elementarne poeme Prema prirodi posvećene životu renesansnog slikara Mattheusa Grünewalda, gdje W. G. Sebald spominje braću Beham, bakroresca Barthela i crtača Sebalda koji su 12. siječnja 1525. uhićeni kao bezbožnici i zbog hereze protjerani iz rodnog Nürnberga, pa su privremeno obitavali kod majstora Grünewalda u Windsheimu[21]. Pišući o uzletištima napuštenih vojnih baza u svom engleskom susjedstvu Sebald kaže da je još uvijek moguće osjetiti mrtve duše muškaraca koji se nikada nisu vratili iz svojih misija i onih koji su nestali u golemim požarima. “Živim blizu uzletišta Seething. Ponekad tamo šećem psa i zamišljam kako je to mjesto izgledalo kad je zrakoplov uzlijetao sa svojim teretom i prelijetao more na putu za Njemačku. Dvije godine prije nego što su ti letovi započeli, Luftwaffeov Dornier srušio se za vrijeme napada na Norwich na polje nedaleko od moje kuće. Jednom od četvorice članova posade koji su izgubili život, Lieutenantu Bollertu, rođendan je bio istog dana kada i meni, a bio je godište mog oca. Toliko o nekoliko točaka u kojima moj vlastiti život dotiče povijest zračnog rata.”[22] Fotokopija fotografije na kojoj četvorica njemačkih časnika poziraju pred avionom, zalijepljena na arhivsku karticu na kojoj su rukom ispisana njihova imena i dob, reproducirana je u Sebaldovu tekstu.

Fotokopija fotografije na kojoj poziraju četvorica njemačkih časnika

Stihovi završnog, autobiografskog dijela prvog Sebaldovog književnog djela, elementarne poeme objavljene 1988., u kojima pjesnik opisuje vlastito snoviđenje tijekom leta prema Altorferovoj Aleksandrovoj bitci, gdje u razvučenom i ubrzanom vremenu gleda gradove koji svjetlucaju uz obalu, tinjajuća industrijska postrojenja, živin sjaj i oblake što jure kroz tornjeve Frankfurta, svoje eksplicitno objašnjenje potkrijepljeno i fotografskom slikom dobivaju u eseju Luftkrieg und Literatur objavljenom 1999. Pri samom početku Sebald spominje zapanjenost Roberta Thomasa Pella onime što je čuo u razgovoru koji je u travnju 1945. vodio s direktorima tvornice I.G. Farben (čiji su proizvodni pogoni opskrbljivani ropskim radom logoraša iz Auschwitza) jer su se u tonu njihovog iskaza namjere da svoju zemlju izgrade “veličanstvenijom i jačom no ikada” miješali “samosažaljenje, ulizičko samoopravdavanje, osjećaj povrijeđene nedužnosti i prkos”. Sebald zaključuje kako je ta namjera ubrzo provedena u djelo o čemu svjedoči i razglednica koja se još i u vrijeme nastanka njegovog eseja mogla kupiti na novinskim kioscima u Frankfurtu. Ta je razglednica inkorporirana u tekst. Njezinu gornju polovinu zauzima fotografija iz 1947. na kojoj se vide ruševine gradskog središta iz kojih strše crkveni zvonici. U donjoj je polovini isti, ali obnovljeni Römer, iza kojega se u središnjem planu fotografske slike uzdižu neboderi čiji gabariti svjedoče o financijskoj moći korporacija i banaka koje ih nastanjuju. U rascjepu između dviju fotografija snimljenih u vremenskom razmaku od pedeset godina teče tekst ispisan velikim štampanim slovima: Frankfurt – Gestern + Heute. To jednostavno i jednosmjerno pribrajanje današnjice jučerašnjici eksplicirano reproduciranom razglednicom Sebald vidi kao pretpostavku takozvanog njemačkog ekonomskog čuda: “Pretpostavke njemačkog ekonomskog čuda nisu samo golemi iznosi koji su u zemlju investirani Marshallovim planom, izbijanje hladnog rata i raščišćavanje zastarjelih industrijskih kompleksa – operacija koju su brutalnom učinkovitošću izvele eskadrile bombardera – nego i nešto što se puno rjeđe spominje: neupitna radna etika naučena u totalitarnom društvu, logistički kapacitet za improvizaciju koji je ekonomija pod neprestanom prijetnjom pokazala, iskustvo upotrebe “strane radne snage” i oslobađanje od teškog bremena povijesti koja je između 1942. i 1945. izgorjela zajedno sa stoljetnim stambenim i poslovnim zgradama u Nürnbergu i Kölnu, u Frankfurtu, Achenu, Brunswicku i Würzburgu, povijesnog bremena za kojim je konačno samo nekolicina žalila. Uz te manje-više prepoznatljive faktore u genezi ekonomskog čuda postojao je i čisto nematerijalni katalizator: tok psihičke energije koji do danas nije presušilo, a kojemu je izvor u dobro čuvanoj tajni o leševima ugrađenim u temelje naše države, tajni koja je u poslijeratnim godinama povezivala sve Nijemce, i štoviše, povezuje ih i danas puno jače nego što bi to ikad moglo bilo koje pozitivno postignuće kao što je ostvarenje demokracije. Možda smo se tog konteksta dužni podsjetiti sada kad projekt stvaranja veće Europe, projekt koji je već dva puta propao, ulazi u novu fazu, a čini se da se sfera utjecaja njemačke marke – povijest uvijek nađe načina da se ponovi – proteže gotovo precizno do granica područja koje je Wermacht okupirao 1941.”[23] Nepotrebno je posebno spominjati da je Frankfurt kojemu Sebald svojom elementarnom poemom trasira povijesni kontinuitet “plamenih oluja”, od spaljivanja Židova u 13. stoljeću do savezničkih tepih bombardiranja, danas sjedište Europske centralne banke, a njemačka marka nestala je iz optjecaja kada je kao jedinstvena valuta te ujedinjene “veće Europe” službeno uveden euro. Iste godine kad minhenski Hanser Verlag objavljuje prvo izdanje knjige Luftkrieg und Literatur.

Gornju polovicu razglednice, koja se u vrijeme nastanka Sebaldova eseja još mogla kupiti na kioscima, zauzima fotografija iz 1947. na kojoj se vide ruševine gradskog središta iz kojih strše crkveni zvonici. U donjoj je polovini isti, ali obnovljeni Römer, čiji neboderi svjedoče o financijskoj moći grada

Ciriška predavanja u kojima Sebald opisuje nezamislive razmjere uništenja tijekom savezničkih bombardiranja njemačkih gradova, nerijetko su zloupotrebljavana u javnim polemikama vođenim s ciljem revizije povijesti i viktimizacije Njemačke[24]. Međutim, svjetlosnim godinama daleko od tona “u kojemu se miješaju samosažaljenje, ulizičko samoopravdavanje, i osjećaj povrijeđene nedužnosti” Sebaldov diskurs nedvosmisleno i precizno odriče svaku mogućnost poricanja njemačke krivnje. Primjerice, u njegovom posljednjem proznom djelu Austerlitz objavljenom nekoliko mjeseci prije piščeve pogibije u prometnoj nesreći, transtjelesni glas, koji od Austerlitzovog oca Maximiliana, preko Austerlitzove praške guvernante Vere i samog Austerlitza putuje do naratora, izriče sljedeće: “Usprkos tome, rekla je Vera, nastavio je Austerlitz, Maximilian nikako nije mislio da je njemački narod natjeran u svoju nesreću. Naprotiv, on se, po njegovu mišljenju, u tome perverznom obliku iz temelja stvorio sam, iz maštarija svakog pojedinca i osjećaja uzgajanog u obiteljima, a zatim je nacističke veličine, koje je Maximilian bez iznimke smatrao smetenjacima i lijenčinama, istaknuo kao simboličke eksponente svojih unutarnjih previranja.”[25] Analognu misao, nemaskiranu glasom fikcionalnih likova, Sebald izriče u trećem, postskriptualnom dijelu eseja Luftkrieg und Literatur objavljenom dvije godine prije Austerlitza. Posrijedi je njegov javni odgovor na pisma koja su mu upućena povodom ciriških predavanja. U jednom od tih pisama tvrdi se da su saveznički zračni napadi vođeni zato da bi Nijemce odsjekli od njihovih korijena i nasljeđa i utrli put kulturnoj invaziji i općoj amerikanizaciji koja je uslijedila u poslijeratnom razdoblju, te da su tu strategiju osmislili Židovi iz inozemstva koristeći se posebnim znanjima o ljudskoj psihi, stranim kulturama i stranim mentalitetima, koja su stekli tijekom svojih lutanja. Na tragu svog velikog književnog uzora, Thomasa Bernharda, Sebald ishodište ovakvim poimanjima povijesti koja generiraju nacifašizam, prepoznaje u postojanom i tvrdokornom malograđanskom mentalitetu.

On piše kako ljudi poput pošiljatelja pisma, izvjesnog doktora H., koji posvuda vide tajne spletke protiv vitalnih interesa Njemačke

“vole pripadati svojevrsnom redu ili udruzi. Ako potječu iz srednje klase i ne mogu, poput aristokracije, polagati pravo da budu prirodni predstavnici nacionalne konzervativne elite, oni će se svrstati među intelektualne (obično samoproglašene) branitelje kršćanskog Zapada ili nacionalne baštine. Poznato je da je snažni poriv da se bude dijelom nekog korporativnog tijela koje svoje opravdanje nalazi u zazivanju višeg zakona bio osobito jak kod konzervativne i revolucionarne desnice tijekom 1920ih i 1930ih.  Linija vodi ravno od Georgove Stern des Bundes do ideje nadolazećeg Reicha kao stvaranja nove lige muškaraca, koncepta koji Alfred Rosenberg propagira u knjizi Mythus des 20. Jahrhunderts objavljenoj u godini milosti 1933. Formiranje SA i SS od početka je kanilo služiti ne samo provedbi moći, već i privlačenju nove elite povezane bezuvjetnom lojalnošću, kvalitetom koja je naročito bila svojstvena nasljednom plemstvu. Rivalstvo u Wermachtu između aristokrata i skorojevića i karijernih oficira koji su potjecali iz niže srednje klase, tako da su se ljudi poput Himmlera, kokošara amatera, sada postavili kao branitelji Domovine, zacijelo je važno poglavlje u još uvijek naširoko nenapisanoj društvenoj povijesti korupcije Nijemaca.”[26]

Referirajući na studije slučajeva koje su u knjizi Unfähigkeit zu trauern (Nesposobnost žalovanja) njemački psihoanalitičari Margarete i Alexander Mitscherlich objavili 1967., Sebald zaključuje kako postoji neka veza između njemačke katastrofe koja je započela za vrijeme Hitlerova režima i regulacije intimnih osjećaja unutar njemačke obitelji.[27]

• Bilješke

[1] Jacques Derrida, “Archive Fever: A Freudian Impression”, in Diacritics, Summer 1995, Vol. 25, No.2, pp 9-63

[2] W.G. Sebald 92Y Readings, https://www.youtube.com/watch?v=ccMCGjWLlhY&frags=pl%2Cw (pristup 26.09.2021.)

[3] W.G. Sebald, “Air War and Literature”, u On the Natural History of Destruction, The Modern Library, New York, 2004, str. 70

[4] Ibid., str. vii

[5] Književnu studiju o odsutnosti teme uništenja njemačkih gradova u njemačkoj posljeratnoj književnosti Sebald naslovljuje Između povijesti i prirodne povijesti:O književnom opisu totalnog uništenja. W.G.Sebald, “Between History and Natural History: On the literary description of total destruction” u Campo Santo, (trans. Anthea Bell), Penguin Books, London, 2003.

[6] Erich L. Santner, On Creaturely Life: Rilke, Benjamin, Sebald, University of Chicago Press, Chicago and London, 2006, str. 16-17

[7] Walter Benjamin, ‘On the Concept of History’, in Selected Writings, Volume 4, 1938-1940, (eds. Howard Eiland and Michael W. Jennings; trans. Edmund Jephcott et.al.), The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge Massachusetts, and London England, 2006., str. 390-391

[8]Giorgio Agamben, Vrijeme što ostaje: Komentar uz poslanicu Rimljanima, (prev. Mario Kopić), Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2010., str. 133-134

[9] Ibid., str. 131

[10] Vidjeti u Walter Benjamin, “Paralipomena to ‘On the Concept of History’ ”, in Selected Writings, Volume 4, p. 403

[11] Ibid., p. 406

[12] Ibid., pp. 406-407

[13] Raspravu o nijemosti traume vidjeti u Shoshana Felman, Pravno nesvjesno: Suđenja i traume u dvadesetom stoljeću, (prev. Marina Miladinov), Deltakont, Zagreb, 2007.

[14] W.G. Sebald, “ Pada mračna noć”, u Prema prirodi: Elementarna poema, (prev. Andy Jelčić), Vuković & Runjić, Zagreb, 2013, str. 81-83

[15] https://www.nga.gov/collection/highlights/altdorfer-the-beautiful-virgin-of-regensburg.html (pristup 15.1.2019.)

[16] Sebald, Prema prirodi, str. 104 – 106

[17] citirano prema “Povijesno- filozofijske teze” u Novi anđeo, (prev. Snješke Knežević), Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 117-118

[18] “Il ritorno in partia” naslov je posljednjeg poglavlja Sebaldovog prvog proznog djela Vrtoglavica objavljenog 1990. U hrvatskom prijevodu Andyja Jelčića knjigu je 2011. objavila nakladnička kuća Vuković & Runjić.

[19] Sebald, Prema prirodi, str. 84

[20] Sebald, “Air War and Literature” u On the Natural History of Destruction

[21] Sebald, Prema prirodi, str. 34

[22] Sebald, “Air War and Literature” u On the Natural History of Destruction, str. 77-78

[23] Sebald, “Air War and Literature” u On the Natural History of Destruction, str. 12-13

[24] O tome opsežno piše Colette Lawson u doktorskoj disertaciji “W. G. Sebald’s Lufrkrieg und Literatur: German Literature and the Allied Bombings of German Cities in World War II”, obranjenoj 2010. na Nottingham Trent University. http://irep.ntu.ac.uk/id/eprint/109/1/201323_THESIS%20BIND%20VERSION.pdf (pristup 25.9.2018.)

[25] W.G. Sebald, Austerlitz, (prev. Andy Jelčić), Vuković & Runjić, Zagreb, 2006., str. 180

[26] Sebald, “Air War and Literature” u On the Natural History of Destruction, str. 98-100

[27] Ibid., str. 84