Poziv na oživljavanje Krešimirca. Prikaz geneze najzelenijeg zagrebačkog trga

Svima koji monografiju ‘Krešimirac’ uzmu u ruke i prolistaju fotografije nekadašnjeg sjaja trga i parka, posjet Krešimirovom trgu i njegovom parku neće biti isti kao prije toga, piše Marina Pavković u osvrtu na monografiju koju potpisuju Dino Igrec i Sonja Leboš. U knjizi nije samo golo navođenje činjenica i kronologija trga, niti mirenje sa stanjem. Radi se o štivu koje ne uljepšava, koje ne romantizira niti podilazi, već zaziva arhitektonsko-urbanističku intervenciju i društveno-programsko djelovanje suvremenosti.

• Naslovna fotografija: Trg Kralja Petra Krešimira IV. 40-ih godina prošlog stoljeća.

• Autorica je diplomirana ekonomistica i doktorica arhitekture, stručnjakinja za urbani razvoj i prostorni branding, te nekadašnja direktorica Zagrebačkog velesajma. Politički je djelovala unutar stranke START, a kasnije kao čelnica inicijative Obnovimo Zagreb. Gošća-predavačica je na katedrama za projektiranje i urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Zagrepčani vole svoje trgove. Tepaju im. Britanac, Kvatrić, Tomislavac, Mažuranac. Pa je i Trg Kralja Krešimira IV. od milja znan kao Krešimirac. Njemu je posvećena istoimena monografija čiji autori su Dino Igrec, povjesničar umjetnosti i dr.sc. Sonja Leboš, kulturalna antropologinja i hispanistica s interesom za likovnu pedagogiju, scenografiju i arhitekturu.

Umotana u platneni omot, boje tamno zelene, poput krošnji stoljetnih platana, ginka i hrasta lužnjaka, knjiga prezentira nastanak urbane strukture trga te njegovo povijesno i suvremeno društveno-prostorno programiranje.

Ista nijansa “šumsko” zelene provlači se na razdjelnicama poglavlja, prošarana bijelim rasterom plana toga dijela grada, samoga parka i urbane strukture koja ga okružuje. Dizajnersko grafičko oblikovanje potpisuje Tessa Bachrach Krištofić.

Težnja knjige je prikazati genezu najzelenijega zagrebačkog trga, njegova parka i perivoja.

Uvodnim riječima urednice Sonje Leboš, ujedno i autorice drugoga poglavlja, težnja knjige je prikazati genezu najzelenijeg zagrebačkog trga, njegova parka i perivoja, kroz zalaganje za interdisciplinarnim pristupom pri oblikovanju grada i okoliša, te ukazivanje na važnost javnog i komunalnog prostora.

S obzirom da brojni elementi nisu monografijom obuhvaćeni, poput pitanja Branimirove tržnice na njegovu obodu, redefinicije osvjetljenja vezano uz suvremene eko standarde, analize unutrašnjosti blokova u okruženju, kao i podrobnije kulturno-antropološke studije trga, koja bi naglasak stavila na potrebe korisnika, otvoren je put ka daljnjim interdisciplinarnim koracima vezanim uz donošenje novih planova o revitalizaciji trga.

Uvodna riječ završava dojmljivom koloriranom razglednicom trga oko 1939. godine. Prikazana arhitektonsko-urbanistička ambicija zahvata, s tada skromnim gabaritima danas veličanstvenih krošnji stabala, zorno svjedoči o duljini vremena koje parkovi i perivoji trebaju kako bi zaživjeli u svoj punini raskoši.

Kolorirana razglednica (oko 1939.) (Arhiva UIII)

Prvi dio “Nastanak urbane strukture Krešimirova trga” potpisuje Dino Igrec.

I premda se već polovinom 19. stoljeća nameće potreba regulacijske izgradnje, kao temelja nastanku modernoga grada, pravu prekretnicu i motor događanja bilježi veliki potres 1880.godine, te regulatorna osnova iz 1888.godine. Dotadašnje ledine i poljoprivredne površine počele su dobivati urbane obrise kakve poznajemo danas. Među njima su i Trg žrtava fašizma, tada znan kao Trg ‘N’, te Trg ‘D’, današnji Krešimirov trg. Formira se onovremeni novi Zagreb. Specifična struktura gradskoga tkiva iliti “urbanizam nove geometrije”, kako ga bilježi Ivo Maroević, inicira napuštanje uobičajene ortogonalne sheme pravilnih blokova.

Grad se razvija sve brže. Trg ‘N’, budući Trg žrtava fašizma, dvadesetih godina prošloga stoljeća definiran je na sjevernoj i zapadnoj strani, dok impozantna zgrada Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, tek treba nastati. Razvija se i Trg ’D’ na rubu sajmišnoga prostora, koji se protezao od današnje Draškovićeve do produžetka Bauerove, tada Klaoničke. Nastaju dvije signifikantne uglovnice, Činovnički dom, Valerijana Riesznera (1923.-1926.)[1] i stambena kuća Kasumović (1927./1928.), ateliera Benedik&Baranyai[2]. Osim dviju spomenutih, nastaje još nekoliko stambenih uglovnica sukladno broju prometnica, koje će vremenom izgraditi frekventno prometno čvorište. Među njima su najamna stambena zgrada Draganec, Vladimira Šterka (1927.-1928.)[3], zgrada hrvatskog književnog društva sv.Jeronima, Đure Kastla (1928.-1931.)[4], stambeno poslovna zgrada Pordes, Zlatka Neumanna (1929.-1931.)[5] i tako dalje.

Međutim, najznačajniji potez događa se na sjevernoj strani novoga trga, na južnom dijelu parcele, podizanjem sklopa Državne trgovačke akademije i Državne ženske stručne učiteljske škole, Zvonimira Vrkljana (1936.-1938.)[6], te zgrade Hrvatskog radiše, Vjekoslava Bastla (1924.-1929.)[7] na njezinom sjevernom kraju.

 Trgovačka akademija, Razglednica (oko 1939.) (Arhiva UIII)

Monumentalnost Državne trgovačke akademije, u sklopu s Državnom ženskom stručnom učiteljskom školom, te vibrantnost gotovo tisuću srednjoškolaca koji dnevno pohode trg, u znatnoj mjeri pridonosi oživljavanju toga prostora. Namjera je bila stvoriti moderan, reprezentativan i ugodan ambijent, pa mu ‘Uredba o izvođenju regulacionog plana za Krešimirov trg i okolinu’, iz 1933.godine, nalaže namjenu javnoga parka ovoga dijela grada, pri čemu je sjeverni dio predviđen za škole i dječje igralište, a južni za odmarališta i šetališta zasjenjena krošnjama drveća.[8]

Istovremeno kada nastaje Vrkljanov sklop, nastaje još jedna arhitektonska prepoznajnica Krešimirovog trga – zgrada Radničke komore – Vladimira Šterka, Jovana Korka, Đorđa Krekića i Đorđa Kiverova (1935.- 1938.).

Radnička komora (1945.) (Arhiva UIII)

Međutim, kako splet reprezentativnih zgrada nije pratilo i parterno oblikovanje trga, građani su inzistirali na njegovu uređenju. Raspisuje se prvi parkovni natječaj u Kraljevini Jugoslaviji. Autor prvonagrađenog projekta je Ciril Jeglič, slovenski pejzažni arhitekt, pedagog, pisac i teoretičar, čiji glavni cilj je bio da se, citat: “u javno gradsko zelenilo unese kulturnija oblikovna misao i socijalnom etikom nadahnuta volja”. Jeglič, prvi visokoobrazovani vrtni stručnjak u tadašnjoj Jugoslaviji zaslužan je za brojna krajobrazna ostvarenja u Zagrebu između dvaju ratova.[9]

Na Krešimirovom trgu Jeglič čini značajan iskorak, u odnosu na dotadašnju maniru dekorativno reprezentativnog oblikovanja parkova. Akcent stavlja na socijalnu dimenziju i prirodan ritam života. Površinu presječenu prometnicom, domišljato dijeli na južnu, u pejsažno organskoj maniri središnje livade omeđene raskošnim krošnjama, te sjevernu, koju čine tri komplementarne cjeline: cvjetni vrt za odrasle, središnji parterni vrt i dječje igralište, prvo takvo u Zagrebu i Hrvatskoj generalno.

Prava inovacija je dječje igralište koje se sastoji od, do tada neviđenog inventara, kao što su plitki bazen (takozvano praćakalište), pješčanik, tuševi za djecu. Motiv je promocija kulture vode. Godine 1939. u sjevernom je dijelu postavljena skulptura „Mali dječak“ autora Emila Bohutinskog. Središnji ružičnjak stavljen je u os s Državnom trgovačkom akademijom, dok u Cvjetnom vrtu za odrasle nastaje meditativan i intiman ambijent uz bazen i fontanu Josipa Seissela.

Dječje igralište na Krešimirovom trgu (1940.-e) (Arhiva UIII)

Dječje igralište na Krešimirovom trgu (oko 1940.) (Arhiva UIII)

Skulptura ‘Mali dječak’ (1939.), autor Emil Bohutinski (Marina Pavković, 2025.)

Idila biva uskoro prekinuta Drugim svjetskim ratom i osnutkom Nezavisne Države Hrvatske, koja u zgrade Srednjoškolskog centra i Hrvatskog radiše useljava Ministarstvo hrvatskog domobranstva. Od tada na ovamo sklopu nikada nije vraćena izvorna namjena. U reprezentativnim zgradama kontinuirano se, do današnjega dana, izmjenjuju institucije vojnoga karaktera, najprije Vojna komanda JNA, potom Ministarstvo obrane RH, čime smislenost sjevernog kompendija parka gubi na izvornoj ležernosti i prirodnosti. Dječje igralište, odavno izgubljena meditativnost vrta za odrasle, kao i cvjetnjaci, u bliskom su perimetru vojne funkcije, koju karakteriziraju zatvorenost i disciplina, naspram početno zamišljene slobode i otvorenosti.

Južnu stranu parka, prometnicom odvojenu od sjeverne, kao i njegovu parkovnu arhitekturu, sve do 2.000. godine prati indolencija i zla kob svođenja na “zelenu površinu” koja se uz to i sustavno zapušta. Tek početkom novoga milenija park biva proglašen spomenikom parkovne arhitekture i dobiva konzervatorsku zaštitu. Time i šansu da Krešimirov trg i njegova vegetacija budu primjereno održavani i čuvani, sa svim svojim arhitektonsko-hortikulturnim atributima, te ostanu gradska perjanica u urbanizaciji grada.

Drugi dio “Društvene, kulturne i političke okolnosti inovativnoga društveno-prostornog programa Krešimirova trga: jučer, danas, sutra” potpisuje Sonja Leboš.

Tko gradi grad? Rasprava u nastavku teksta, za cilj ima čitatelja koncentrirati na pitanje kako, konkretno, na iskustvu prošlosti, pregovarati i promišljati realizaciju budućnosti.

Program, odnosno društveni sadržaj, koji nastanjuje arhitekturu nekoga prostora, utječe na njezinu gradotvornost, teza je koju postavlja autorica teksta. Urbanizam javnih institucija i javnih parkova, svima dostupno stanovanje, tekovina je Zagreba 20.stoljeća. Neposredna blizina trga ‘D’ budućeg Krešimirovog trga, područje nekadašnjeg sajmišta (Zagrebački zbor) od Draškovićeve prema Baureovoj, puni se trokatnim i četverokatnim stambenim zgradama s poslovnim prostorom u prizemlju. Predvodi ih markantna Kovačićeva zgrada Burze na razdjelnici Martićeve i Račkoga. U svrhu svođenja nove gradnje u regulatorni tok, a uslijed nedostatka sredstava za sveobuhvatnu provedbu, rješenja se traže u parcijalnim zahvatima koji će značajem stvoriti “nova infrastrukturalna čvorišta društvenih programa”. Jedno od njih je Krešimirov trg. Šetališni i uresni trg, označen zgradom Trgovačke akademije, Radničkom komorom i urbanističkim hibridom parka/perivoja.

Hrvatska književna moderna prepoznaje grad kao protagonista, a ne samo kao scenografiju, dok Viktor Kovačić u arhitektonsko urbano tkivo utiskuje svoja bečka iskustva u klasi Otta Wagnera, te iz prijateljevanja s Adolfom Loosom. Analogno, povučena je paralela između Zagreba i Beča, prvenstveno iz pozicije teškoga položaja radničke klase u oba grada prije Prvoga, kao i između dva svjetska rata, te nastajanja nacističkih i antisemitskih pokreta početkom 20.stoljeća.

Teškog života zagrebačkog radništva bili su svjesni i industrijalci toga doba, pa konkretno Vladimir Arko u svojstvu predsjednika Industrijskog odsjeka Trgovinsko-industrijske komore u Zagrebu, konstatira da polovica radnika ne zarađuje niti za vlastito, a kamoli za uzdržavanje obitelji. Od 1929. do 1934. ni polovica zaposlenog radništva nije imala stalan posao, a samo četvrtina je imala zdravstveno osiguranje, dok je trećinu stanovništva Zagreba činilo upravo radništvo čije nezadovoljstvo je bujalo. U opreci samoživog i egzistencijom neopterećenog luksuza te ponižavajućeg siromaštva koje je raslo, uspjeh Komunističke partije Jugoslavije, nije bio iznenađenje.

Premda se u takvim okolnostima činilo nezamislivo promišljati urbanizam kvalitetnijeg života ljudi koji su radili i živjeli u bijednim uvjetima, tridesete godine prošloga stoljeća donose začetak urbanističke kulture, snage i zamaha sličnih velikoj obnovi nakon potresa 1880. Grade se željeznički nadvožnjaci, tramvajske postaje, gradske stube, bolnice, javne zgrade, planinarski domovi. Potpisuju ih vrhunska pera: Stjepan Hribar, Josip Seissel, Antun Ulrich, Vlado Antolić i drugi. Slavko Lövy projektira prvi zagrebački neboder, podiže se Zakladni blok, niče kultna Novakova ulica. Formira se Krešimirov trg kakvoga danas znamo.

Godine 1932. raspisan je natječaj za Radnički dom u Šubićevoj, prvi multifunkcionalni javni objekt nakon Zakladnog bloka. Uz urede i tavanski kat namijenjen stanovanju, u prizemlje Radničkog doma smještena je višenamjenska dvorana kapaciteta 1400 ljudi, koja je najprije služila kao kinodvorana, da bi u jednom periodu bila preuređena za potrebe Televizije Zagreb. Danas ju koristi Tvornica kulture.

‘Tvornica kulture’ u prizemlju ‘Radničkog doma’. (Marina Pavković, 2025.)

Nakon Drugog svjetskog rata Radnički dom dobiva ime Đuro Salaj (i danas ga nosi po predratnom sindikalisti i predsjedniku Centralnog odbora jedinstvenih sindikata Jugoslavije) te postaje domom sindikata, a Radnička biblioteka na prvome katu (prva javna knjižnica u Zagrebu) danas je Knjižnica Božidara Adžije. Ime je dobila po hrvatskom publicistu i političaru, te jednom od najistaknutijih marksističkih mislilaca i intelektualaca hrvatskog radničkog pokreta prije Drugog svjetskog rata, strijeljanom 1941. godine, zajedno sa skupinom kerestinečkih logoraša, među kojima su bili Otokar Keršovani i Ognjen Prica.

Formativno razdoblje osnivanja Radničke biblioteke uslijedilo je nakon imenovanja Božidara Adžije upraviteljem Radničke akademije. Cilj je bio organiziranje kurseva i popularnih predavanja za radnike, kojima su nuđeni tečajevi radnoga prava, sindikalni tečajevi i praktični tečajevi za rukovoditelje. Ipak, najbolje posjećeni bili su jezični tečajevi, prvenstveno njemačkog, potom francuskog jezika i esperanta.

Istaknuti predratni članovi Radničke biblioteke su Vjeko Afrić, Zdenka Baković, Mladen Kauzlarić, Ivan Supek, Bogdan Ogrizović, Tito Strozzi i mnogi drugi.

Nakon Drugog svjetskog rata, uz sačuvan cjelokupni knjižni fond, knjižnica nastavlja predratnu aktivnost približavanja knjige radnicima putem pokretnih knjižnica, stacionara, izložbi, predavanja i slično.

Jedno od najvažnijih institucionaliziranih dostignuća Radničke biblioteke je tribina Književni petak nastala 1955.godine. Od prvog predavanja Vladana Desnice, na njoj su gostovala znana domaća i strana imena, među kojima Branimir Donat, Gustav Krklec, Ivan Slamnig, Jean-Paul Sartre, Gunter Grass, Alain Finkielkraut.

Knjižnica Božidara Adžije, kao punopravna nasljednica Radničke biblioteke, uspjela je sačuvati dio originalnog namještaja koji u sklopu izuzetnog arhitektonskog djela, predstavlja značajnu kulturološku materijalnu vrijednost. Sveukupno gledajući, impozantna uglovnica u Šubićevoj, kao i sadržaji koji su je obilježili: Radnička komora, Radnički dom i Radnička biblioteka, riječima autorice, posve opravdano zavrjeđuju zasebno iscrpno izdanje.

Sadržajno oprečna, kada je radnički nazivnik u pitanju, ali podjednako značajna bila je i namjena Državne trgovačke akademije i Državne dvorazredne trgovačke škole u Zagrebu, sa zadaćom pripreme činovničkog kadra za industriju, trgovinu i banke. Osnova za kasnije konceptualiziran sustav nastave ekonomskih znanosti. Zgrada, završena 1938. godine, dvije i pol godine od polaganja kamena temeljca, bila je za ono vrijeme najsuvremenija opremljena i izgrađena škola u Jugoslaviji. Zemljište za gradnju je darovao Grad Zagreb, a novac za gradnju, u visini deset milijuna dinara, dala je Kraljevska banska uprava Savske banovine. Bilo je tu i donacija Gradske štedionice, Srpske banke, Jugoslavenske udružene banke, Udruženja industrijalaca, Zagrebačke pivovare, Tvornice ulja, Francka, knjižare Kugli i tako dalje.

Nitko od mecena nije slutio da će zgradu, umjesto đaka, vrlo brzo naseliti najprije njemačke trupe, pa potom ustaška vojska, te da će škola biti izmještena u zgradu Obrtne škole, danas Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, a da će novi namještaj i zbirke iz svijetlih suvremenih učionica biti bačeni u tamu podruma i uništeni.

Ostali su zapisi i svjedočanstva toga vremena, koja se u knjizi navode, među kojima i svjedočanstvo gospođe Ingeborg Mataković, o organizaciji nastave u velikim učionicama s garderobama i prikladno opremljenim kabinetima. Organizaciju prostora dade se iščitati iz tlocrta prizemlja. Uz veliki ulazni hall, s desne strane su bili čekaonica, čitaonica, knjižnica, profesorska soba, ambulanta, svlačionica i kupaonica, te radionica. Dok su lijevo od njega bili muško i žensko obdanište, svlačionice, prostorije bez definirane namjene i spremišta za drvo. Znakovito je bilo, a radi se o 1936.godini, ucrtavanje skloništa od zračnog napada. Nasilna prenamjena u ratnim okolnostima nanijela je trajnu štetu projektiranoj i izvedenoj urbanističkoj osi. Jugoslavenska vlast ne ispravlja nepravdu, zgrada ostaje vojna, da bi se uz nju nadogradile dvije nove u vojne svrhe: Koncertna dvorana Doma JNA (1947.) – danas Dom hrvatske vojske Zvonimir, te hotel Kalnik (1977.) – danas hotel Zvonimir.

S tim u vezi, autorica postavlja pitanje nudeći i odgovor: Ako se nasilno razdvajanje forme i sadržaja, u ovom slučaju zamjena obrazovne funkcije vojnom, kontinuirano legitimizira, što onda zapravo arhitekti proizvode? Formu bez sadržaja?

U poglavlju naslovljenom “Krešić na Lenjinovom” geneza zapuštenosti parka, mada je započeta desetljećima ranije, fokus stavlja na zadnjih desetak godina, navodeći prenisku sječu živice, zapuštenost staza pod sipinom, kao i brojnost neprimjereno afaltiranih traka u parku, preblizu nabacanih klupa i premalog broja koševa za smeće. Tu je i zapuštenost fontani, prašnjavost raslinja koje traži njegu, slabo održavanje nasada, uz primjedbu nestanka iz parka izvornog elementa – takozvane gombaljke – dječje penjalice koja je sačuvana na fotografijama iz 2012. godine. Odgovornost za to, prije svih, moraju podnijeti gradske institucije.

U poglavlju “Kategorija zaštićenog javnog dobra” kronološki su navedene etape tretiranja parka od početka na ovamo. Od nastanka 30-ih godina prošloga stoljeća, preko pojačane devastacije u 70-ima, kada, kontradiktorno, socijalna funkcija parka biva sve naglašenija, sve do zadnje cjelovite obnove iz 1997. godine, dok park još nije bio zaštićen.[10]

Zatečeno stanje, pred gore spomenutu obnovu, je porazno. Gotovo potpuno je devastiran vrt trajnica. Parter oko skulpture Njegovateljica ruža djelomično je uništen deponiranjem otpada. Na dječjem igralištu su sanitarni uređaji bili van funkcije. Postavom kontejnera Zrinjevca narušene su povijesne, ambijentalne i ekološke vrijednosti toga dijela parka. Zapuštanjem dječjeg igrališta, djeca traže alternative i nastaju livadice pod krošnjama starih stabala na kojima se rola i vozi bicikle. Prostor, izvorno koncipiran kao odmaralište okruženo tisama, postaje okupljalište marginalnih skupina. Park je ispresijecan neplanski nastalim pješačkim prečacima kroz zelene površine koji su tražili korekciju staza. Drveće se ne orezuje na vrijeme, a rane na drveću se ne saniraju. Trajnice trajno propadaju. Odvodi su začepljeni. Česma van funkcije. Klupe dijelom oštećene. Ukratko: kolaps.

Obnova je koštala tri milijuna kuna i uključila cvjetni vrt, ružičnjak i dječje igralište, površinu jug, aleju platina, projektanstki nadzor, vodovod, kanalizaciju, crpnu stanicu i natapni sustav. Projektom predviđen kružni vrtni paviljon koji bi dijelom služio djeci, a dijelom kao komunalna baza Zrinjevca za održavanje parka, nije izveden jer nije dobio lokacijsku dozvolu. I to je velika, do sada neispravljena greška.

Slijedeća obnova, manjega obima, dogodila se 2016. godine kada je saniran Kozmički ciklus vode i takozvani vrt za odrasle, odnosno vrt trajnica. Obnovu je nadzirao Gradski zavod za zaštitu spomenika. Postavljene su nove klupe, obnovljene kamene staze, napravljena hidroizolacija, a umjesto ireverzibilnog postavljen reverzibilni sistem vodenog rada fontane. Napravljena je replika ranije pergole, kao i novi rasvjetni stupovi koji su doživjeli opravdane kritike, s obzirom na historicističku maniru nametnutu parku moderne.

 Kozmički ciklus vode. (Goran Kerić, 2016.)

 Vrt za odrasle. (Goran Kerić, 2016.)

 No, od tada na ovamo, proteklo je gotovo deset godina i stare boljke parka opet su vidljive. ‘Kozmički ciklus vode’ je dobar dio godine izvan funkcije, pri čemu nije niti održavan, a ‘Vrt za odrasle’ prepušten je psima i njihovim vlasnicima, koji u nedostatku alternative gase izvornu namjenu toga dijela parka. Pergola je u lošem stanju, drvena konstrukcija sasušena i neodržavana. Pa se opravdano postavlja pitanje – čemu obnova ako se gubi ideja i svrha?

Kozmički ciklus vode / Vrt za odrasle.  (Marina Pavković, 2025.)

Zaključno, monografijom se zaziva revitalizacija Krešimirovog trga, omiljenog Krešimirca, reprogramiranjem društvenog sadržaja kroz antropološki, ekološki, sociološki i arhitektonsko-urbanistički utemeljenu maniru. Kao moguća navode se dva načina obnove:1) vraćanjem obrazovne ili slične društvene funkcije zgradi nekadašnje Državne trgovačke akademije, u svrhu ponovnog uspostavljanja organske komunikacije između monumentalne zgrade i samoga trga, te 2) urbanističko-krajobraznim preoblikovanjem parka i cijeloga trga, prilagođeno sadašnjim funkcijama objekata koji tangiraju trg. Autori ne skrivaju da prvo rješenje drže gradotvornijim i društvenotvornijim.

Model nalaze u društvenom pregovaranju što većeg broja zainteresiranih građana, stručne javnosti, civilnih organizacija i gradskih institucija. Upravo to motiv je nastanka ove knjige, uz poziv za redovito održavanje, obnavljanje i nadzor. Taj zahtjevni, ali nužni zadatak moguć je interdisciplinarnom suradnjom suvremenika koji će Krešimirovom trgu 20.stoljeća udariti pečat 21.stoljeća i ekoloških potreba suvremenosti, vodeći računa da su im ga u naslijeđe ostavili velikani moderne.

Središnja os ružičnjaka (dio parka izvorno namijenjen srednjoškolcima). (Marina Pavković, 2025.)

Skulptura ‘Njegovateljica ruža’ (1955.), autor Frane Kršinić. (Marina Pavković, 2025.)

Južna strana parka/perivoja na Krešimirovom trgu, presječena prometnicom. (Marina Pavković, 2025.)

Dino Igrec i Sonja Leboš nisu pioniri bavljenja Krešimirovim trgom, ali su sintezom arhitektonsko-urbanističkog nastanka i društveno-prostornog programa, zainteresiranoj javnosti približili fenomenološki profil njegova predratnog nastanka i poslijeratne transformacije, bogateći već poznate informacije o trgu kritičkim autorskim stavom i iskazima živućih svjedoka. Osobita dodana vrijednost su fotografije iz javnih i privatnih izvora koje čitaocu omogućavaju uvid u izvorno stanje, tada, kao i za današnje pojmove, inovativnog parka i trga u cjelini.

Monografija o Krešimircu nije samo golo navođenje činjenica i kronologija trga. Nije ni mirenje sa stanjem. Angažirano je štivo koje ne uljepšava, koje ne romantizira niti podilazi, zazivajući kako arhitektonsko-urbanističku intervenciju, tako i društveno-programsko djelovanje suvremenosti. Kritički se zariva u prostorno društvene sfere, jednakim aršinom prema svim oblicima državnog uređenja, koja su se na trgu smjenjivala i koja su njegove sadržaje krojila sukladno svojim politikama i potrebama, u većoj ga mjeri kvareći nego oplemenjujući.

Svima koji monografiju ‘Krešimirac’ uzmu u ruke i prolistaju fotografije nekadašnjeg sjaja trga i parka, pojmivši da se bilježi i bliži stogodišnjica inovacijskog mara tadašnjih zagrebačkih vlasti, graditelja i krajobraznih magova, posjet Krešimirovom trgu i njegovom parku neće biti isti kao prije toga. Nekadašnji bazen za djecu danas je pješčanik, a ružičnjaci scenografija vojnoj instituciji koja dominira sjevernom stranom trga i najmanje joj je stalo do njihovih boja i mirisa. Park nema čuvara, mada ga je osnivanjem imao. Gradsko poduzeće Zrinjevac nema na trgu paviljonski tabor iz kojega bi se na dnevnoj bazi održavao park pun dragocjenog raslinja i drveća, mada je projektom obnove bio predviđen. Evidentan je manjak kulture vode koju je Ciril Jeglič vizionarski implementirao, kao i degradacija Seisselovog vrta za odrasle, oaze meditacije.

Trgovi se mijenjaju kao i gradovi. Suvremenost im daje pečat, ali jedini prihvatljivi i dobrodošao pečat je poboljšanje. Kako funkcije trga, tako i njegove estetike i flore koja ga čini jedinstvenim. Listanje monografije ‘Krešimirac’ osvijestit će čitaocu koliko duboko se zaglibilo u nemaru i nepoštivanju gotovo sto godina starije, ali i jednako toliko naprednije generacije neimara moderne, dok će s druge strane artikulirane smjernice i foto dokumentirana estetika dati inspiracije i volje da sadašnje generacije od društvenotvornih i gradotvornih dionika traže barem jednaku razinu inovacije u gradotvornosti i društvenotvornosti.

• Bilješke

[1] Neznane Junakinje 1 / Trg kralja Petra Krešimira IV. 4 – 5

[2] Kneza Višeslava 14 / Trg kralja Petra Krešimira IV.

[3] Hrvojeva / Trg kralja Petra Krešimira IV. 17

[4] Trg kralja Petra Krešimira IV. 12 / Tvrtkova

[5] Hrvojeva 10 / Trg kralja Petra Krešimira IV. 16

[6] Bauerova 35 / Stančićeva 6 / Trg kralja Petra Krešimira IV. 1

[7] Kneza Mislava 6 – 10

[8] Javnosti je slabo poznato da je spomenutom ‘Uredbom o izvođenju regulacionog plana za Krešimirov trg i okolinu’, bila predviđena i gradnja župne crkve s istočne strane dječjeg igrališta u osi sa stančićevom ulicom.

[9] Trg žrtava fašizma; Strossmayerov trg; pejsažni koncept novoga groblja na Mirogoju; hortikulturno oblikovanje Ulice Medveščak, Zvonimirove ulice, Mirogojske ceste; okoliš škola u Križanićevoj i Savskoj. (Z.Barišić, Trg kralja Petra Krešimira IV. u Zagrebu)

[10] Krajobrazno uređenje i sanaciju parka vodio je Axis Studio u suradnji s autoricom projekta preuređenja parka Mirom Halambek Wenzler, ing. krajobrazne arhitekture. Investitor projekta je bio Gradski ured za izgradnju grada.