Pravo na pobačaj, još jednom

Nije riječ o trenutku nego o kontinuitetu. Organizam se postupno konstituira. Zato zakoni uvode rokove nakon kojih se fetusu priznaju stvarne osobine, ne potencijalne, piše Nadežda Čačinovič

• Naslovna ilustracija: Prosvjed za pravo na pobačaj iz 1989 ispred Vrhovnog suda SAD. (Wikipedia)

Dosta sam se teško odlučila  uključiti u najnoviju raspravu o pravu na pobačaj: teško je izbjeći dojam da se ruše dostignuća i uvidi koji su se činili neospornima pa se sada s time moraju odlučno suočiti nove generacije, a ne da ponavljamo ono što smo govorili.

Esej Erike Bachiochi (What Makes a Fetus a Person, New York Times, 1. July 2022) povod ovoj bilješci,  napisan je u uvjerenju da iznosi nešto novo: da je tako možda bi i odgovor na njega trebalo prepustiti mlađima. Osnovna teza Erike Bachiochi je da i protivnici i zagovaratelji prava na prekid trudnoće griješe kada govore o zametku odnosno fetusu i njegovim postojećim i nepostojećim pravima a ne shvaćaju da je upravo riječ o specifičnoj vezi koja je veza ovisnosti pa traži brigu i pažnju. Pa onda i brigu i pažnju da se ona pruži: pomoć u trudnoći, a ne njezino prekidanje.

No time predlaže kao rješenje ono što je upravo problem: da ženama koje traže pobačaj iz različitih razloga nije moguće preuzeti položaj brige i njegovanja, jer im je nešto nametnuto, jer su u nesnosnom položaju, jer nisu spremne. Ako Bachiochi prihvaća stav da ih valja na to prisiliti, ne prihvaća samo kratkoročne i dugoročne nesreće već dolazi u suprotnost sa svojim polazištem: djeteta doista ne može biti ako ga netko ne želi, taj je odnos u temelju moguć samo prihvaćanjem, osim ako smatramo žene inkubatorima podređenima nekom drugom zakonu, državnim potrebama ili dogmama vjere.

To je dio minimalnoga programa oko kojega je vjerojatno moguće postići suglasnost kao i oko toga da ne valja donositi zakone koji dovode do neprihvatljivih posljedica, još veće nesreće. No kada već pišem ponovit ću još neke davne teze.

Abortus nije kontracepcijsko sredstvo, sredstvo planiranja obitelji. No mora biti zakonsko pravo a iskustva mnogih zemalja pokazala su da uz potpunu liberalizaciju prava na abortus i široki izbor sredstava protiv začeća, broj abortusa postaje minimalan.

Pobornici zabrane obično se koriste argumentacijom po kojoj život počinje trenutkom začeća. Očito se tu pojam «života» koristi kao nekada flogiston za objašnjenje vatre. U trenutku spajanja jajašca i spermija počinje proces a ako izostavimo teološke spekulacije o davanju života (koje su se uostalom u povijesti mijenjale) život se znanstveno uglavnom definira  pretpostavkom da je živo ono što iz sebe može biti u nekom zbivanju, nekom procesu. No živo, to jest organsko, je i sve ostalo što je u spolnom odnosu. Život nije nešto nešto što se pojavljuje od negdje drugdje u trenutku začeća nego je uvijek već tu.

Misli se, dakle, na moguće ljudsko biće koje može nastati iz spoja jajašca i spermija. Može nastati samo zbog toga što je mogućnost smještena u ženskom tijelu: ali tu mogućnost žena može i ne prihvatiti.

Protivnici abortusa koriste argumente svetosti života (iako su mnogi zagovornici smrtne kazne) ili mogućeg gubitka za čovječanstvo (ali genijalni umjetnik ili znanstvenik gube se neprestano kada nismo na poslu stalnog sparivanja naših jajašaca i spermija).

Pobornici zabrane obično se koriste argumentacijom po kojoj život počinje trenutkom začeća. No, život nije nešto nešto što se pojavljuje od negdje drugdje u trenutku začeća nego je uvijek već tu. Živo, to jest organsko, je i sve ostalo što je u spolnom odnosu

Na pragmatičnoj razini, uzimajući u obzir posljedice zabrane pobačaja, argumenti su također očiti i uvjerljivi. Kriminalizacija abortusa znači za privilegirane putovanje ili diskretni sanatorij a za siromašne žene smrtnu opasnost. Za razliku od učinka svjesne politike širenja alternativnih metoda, ukidanje prava na abortus ne smanjuje njihov broj ali smanjuje sigurnost takvih zahvata i povećava broj žrtava.

Američke krilatice “za izbor” i “za život” posve su nedostatne. Protivnice legalnog pobačaja računaju na emocionalni učinak govorenja o ubijanju nedužnih bića pa rutinski koriste slike mnogo starijih fetusa.  Pravo na izbor prenaglašava mogućnost izbora koja najčešće ne postoji. Dakako da je naš trbuh naš, da nitko ne može individuu tretirati kao sredstvo. Žena ne može biti obavezna iznijeti dijete kao što nitko nije obavezan darivati bubreg.

Abortus mora ostati legalna mogućnost zbog činjenice da još uvijek mnogo žena zatrudni a da ne mogu ili ne žele imati dijete. Ne željeti također znači da nema mogućnosti.

Protivnici i zagovornici  pobačaja rijetko se susreću u raspravama. Svi mi imamo visceralne, gotovo tjelesne reakcije na to pitanje; to i ne može biti drugačije. No važno je raditi na tomu da se pokaže neumjesnost optužbi za umorstvo pa i neumjesnost prihvaćanja da žena ima pravo na to. Pobačaj nije umorstvo, to je traumatično odustajanje od jedne mogućnosti.