Predstava se neprestano ponavlja, a kraj se zna od početka. U Hrvatskoj pravo nije bitno

O posljedicama odluke šefa Vlade i HDZ-a Andreja Plenkovića da zaobiđe Grad Zagreb i sam organizira proslavu rukometaša uz Thompsona skrivajući se iz akrobacija kojima stvara privid funkcioniranja pravne države piše ustavni stručnjak Matija Miloš. Iako je za premijera je to samo politička predstava, posljedice protuustavnog djelovanja bit će dugoročno štetne.

• Naslovna fotografija: Zoran Gobac, Tomislav Grahovac, Marko Perković, Tomislav Tomašević. (Igor Kralj, Marko Prpić, Neva Zganec / PIXSELL)

• Autor je docent na Katedri za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci.

Kada je Vlada Republike Hrvatske svojim Zaključkom odlučila, zajedno s Hrvatskim rukometnim savezom, organizirati doček rukometašima mimo odluke Grada Zagreba, uprizorila je novu Aizvedbu najveće hrvatske pravne drame. Iako se uloge dodjeljuju drugim glumcima, radnja je u bitnome ista i pouka nepromijenjena. U njoj se pravo, od Ustava do odluka jedinica lokalne samouprave, prikazuje kao nešto što postoji, stvarno je i bitno, da bi se u iznenadnom obratu otkrilo kao himba, larpurlartizam. Nedavno smo tako imali dramu u kojoj je glavnu ulogu igrao Zoran Milanović, nesuđeni kandidat na parlamentarnim izborima. Danas je tu ulogu preuzeo Andrej Plenković i zajedno s ostatkom Vlade odlučio publici pokazati da pravo jest i nije bitno. Problem je što se dramu koju su se odlučili igrati zaista doživljava poput predstave koja ne trati ništa osim vremena. Publika je, međutim, umorna od istog zaključka. Opterećena je njime, posebno dok ga uočava svakog dana. Vidi ga kada radno mjesto u javnoj upravi dobije podoban, a ne stručan. Vidi ga kada nemaju svi građani pravo na jednaku zdravstvenu zaštitu. Vidi ga u onima koji ne dobivaju adekvatnu naknadu za svoj rad. Publika vidi da predstava nije samo predstava. Problem je što to ansambl ne vidi ili ne želi vidjeti.

Ova je izvedba svoj vrhunac doživjela zaključkom Vlade Republike Hrvatske. Njega je Vlada usvojila kao reakciju na djelovanja Grada Zagreba, koji nije dozvolio održavanje dočeka rukometašima s Markom Perkovićem Thompsonom. Njemu je, pak, Grad odbio dopustiti ponovno nastupanje na prostorima koji su pod gradskom upravom nakon što je koristio pozdrav „Za dom spremni“ i pozvao na rušenje tamošnje vlasti. Zaključujući da je doček brončanih rukometaša od nacionalnog interesa, Vlada se zapravo suprotstavila odluci Grada i odlučila da će mimo njega i bez njegove suglasnosti organizirati doček. U tu je svrhu mobilizirala i policiju, koja je onemogućavala djelovanje komunalnih redara u provedbi odluka Grada.

Na samom sam početku ovu situaciju usporedio s predstavom. To nisam učinio kako bih je trivijalizirao, već zato što ideja predstave pomaže da se usredotočimo na ono bitno. Kada gledamo predstavu, jasno nam je na što trebamo usmjeriti pažnju. Koristeći tu metaforu, mogu utvrditi da se neću baviti velikim i nedvojbenim uspjehom rukometaša, jer on za radnju predstave nije bitan. Nije bitan niti Thompson. Bitno je samo i isključivo kako se prikazuje pravo i što se s njime radi.

• Moćni plemenitaš

Pravo u radnji predstave ima istaknutu ulogu. Na samom početku Zaključka Vlade, pojavljuje se u vidu dvaju zakona. Osim što se Vlada poziva na Zakon o Vladi Republike Hrvatske, poziva se i na Zakon o javnom okupljanju. Ovo je bitno zato što je Zaključak nešto što nazivamo podzakonskim aktom. On zato mora imati osnovu u višem propisu, a viši propis je zakon. Zakon o Vladi daje tom tijelu izvršne vlasti da donosi zaključke. To nije sporno. U radnji predstave, to je očekivani manevar. Moćnog plemenitaša prepoznajemo po kvalitetnom ruhu, a u ovom je slučaju Zakon o Vladi ruho. Tada se, međutim, dogodilo nešto što je sastavni dio hrvatske predstave o pravu. Plemenitaš je čvrsto prigrlio svoje ruho i spustio se među pučane. Istovremeno se pokušao postaviti iznad njih i glumiti jednog od njih. To je u Zaključku Vlade pozivanje na Zakon o javnom okupljanju. Tim se Zakonom razrađuje pravo koje građanstvu omogućuje da organizira prosvjede i druge javne skupove, usprkos državi. Kada se moćnik odlučio istovremeno spustiti na razinu drugih građana i zadržati svoju poziciju plemenitaša, njegovo se ruho počelo napinjati. Počeo je izlaziti iz svoje uloge. Na pozornici se počeo nazirati kraj svake pravne drame, rasplitanje prava. Upravo se to počelo događati kada se Vlada pokušala prikazati u ulozi građana koji jednostavno, uz sitna proračunska sredstva, organizira tek još jednu sportsku priredbu.

Dakle, iako je pravo na početku istaknuto, do kraja predstave pretvara se u grotesknu igru, larpurlartizam. Ispada da je jedino bitno ovlaš se pozvati na njega, neovisno o njegovom sadržaju, kao da je svrha sam sebi. Ispada da je odluka Grada Zagreba, kojom su zabranjeni Thompsonovi nastupi, jedna neodlučna tričarija, koju se može po potrebi zaobići manevrom po izboru jačega. Ne treba posebno isticati da je to potpuno suprotno samoj  ideji prava, koje mora biti protivno načelu „tko jači, taj kvači“. Jezik prava mora svima služiti ravnopravno. Ako je odluka Grada Zagreba nekome bila sporna, postojala su i postoje sredstva kojima se tu odluku moglo osporavati. Sve izvan toga nije samo poricanje odluke izabrane vlasti glavnog grada, već je i poricanje autoriteta prava uopće. Ako nije bitno kako se pravo usvaja i osporava, onda pravo zapravo nije uopće bitno. Kao ruho razvučeno preko prenapuhanog vladara, pitanje je vremena kad će prsnuti. Zaključak Vlade predstavlja upravo napinjanje odijela preko svake mjere.

• Bez pravnog smisla

S jedne je strane ono što se dogodilo s pravnim ruhom očekivani scenarij. Kao što sam na početku istaknuo, gledali smo ga i gledamo ga u bezbroj situacija. To je lajtmotiv mnogih pravnih predstava. Ustav i pravo u Hrvatskoj se razumiju kao tehničko sredstvo, poput sažvakane žvakaće gume koju ćemo zalijepiti preko neke rupe, ne bismo li sanirali problem dok se naša pažnja ne premjesti na nešto drugo. Tako je i ovdje pravo poslužilo kao flaster usmjeren na političko zatvaranje određene situacije. Nema tu nekog velikog tumačenja, traženja pravnog smisla, pa niti političke finese. Na zakon se pozvalo tek tako i odluka druge javne vlasti, one gradske, jednako se tako olako pogazila.

S druge strane, ovaj scenarij svojim ponavljanjem zamara i razara. Zamara jer postaje očekivan preko svake mjere. Znamo kako će predstava završiti i prije kraja prvog čina. Naviknuli smo se podrazumijevati da je to hrvatska „vladavina prava“. Ponavljanje predstave ujedno i razara, jer uči nas da je, u bezbroj situacija u kojima se ista radnja ponavlja, pravo ništa više od privida vladajućih, mađioničarskog trika. To navodi publiku da digne ruke, da ostane publika i da uopće ne razmišlja o smislu prava niti da nastoji svoje interese pretočiti u njega.

Naravno, ovim se utjecajima ponavljajuće predstave treba suprotstaviti. Pravo je više od larpurlartizma. U njegovoj je srži praksa argumentiranja, dokazivanja i osporavanja. Svaka se odluka i svako pravilo može propitivati i time preispitati odnose moći, barem u određenoj mjeri. Međutim, da bi to bilo moguće, bitno je izbjegavati gledati pravo kao nesretan ishod drame koja se ponavlja. Ono je kao proces koji bolje funkcionira što je više građanstvo u njega upućeno i što više na njemu inzistira. Bitno je razumjeti da je to proces koji se odvija u različitim forumima i sukladno predviđenim postupcima. Zato je ova najnovija izvedba hrvatske pravne drame posebno zabrinjavajuća. Vlada svojim zaključkom nije samo pustila po strani jednu odluku lokalne vlasti, već se suprotstavila diobi vlasti, i to onoj između središnje države i lokalne samouprave. Lokalna samouprava tvori bitno mjesto političkog života, jedan je dodatni forum u kojem građani mogu artikulirati svoje interese. Svojim postupanjem Vlada je pokazala protuustavni i nelegitimni prkos tom forumu politike. Djelujući protivno diobi vlasti, pokazala je da nije sklona birati sredstava u ponovnom oživljavanju hrvatske pravne drame.