‘Prema kraju’ Matka Meštrovića. Odmak od umjetnosti, potraga za alternativom kapitalizmu

Moglo bi se reći da su Nove tendencije bile obilježene pokušajem konvergencije umjetnosti i znanosti, ali i kapitalizma i socijalizma, piše Božo Kovačević u svojem pregledu nove knjige ideologa tog pokreta, Matka Meštrovića. Problemi o kojima je Meštrović govorio početkom šezdesetih godina 20. st., kojima je predvidio rješenje do kraja stoljeća, danas ne samo da nisu riješeni već su neki i drastično potencirani. Autor se u 'Prema kraju' više ne bavi umjetnošću, već onim što je nakon propasti socijalizma ostalo kao dominantna odrednica stvarnosti: kapitalizmom.

• Naslovna fotografija: Matko Meštrović (Boris Ščitar / PIXSELL)

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

I ovom knjigom Matko Meštrović je opravdao status i ugled ideologa Novih tendencija, umjetničkog pokreta koji je obilježio likovni i intelektualni život Zagreba, Hrvatske i Europe šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Sa sadržajem knjige usklađena je njezina grafička oprema za koju je zaslužan Nikša Eršeg. Očito poznajući ne samo ukus i stil rada slikara i grafičara iz redova Novih tendencija, nego i njihovo poimanje važnosti grafičkog i svakog drugog dizajna u iskazivanju pristupa sveukupnoj zbilji, Eršeg je knjigu grafički opremio u stilu koji su kao svojevrsnu tradiciju avangardnog grafičkog dizajna uspostavili Ivan Picelj i Mihajlo Arsovski.

Pokret Nove tendencije obilježila je avangardistička težnja za estetskim i etičkim prevrednovanjem svijeta. Umjetnici su pokušavali promijeniti svijet oslanjajući se na znanstvene spoznaje i nastojeći učiniti ga, između ostalog, umjetničkim djelom čime bi ukinuli umjetnost kao rezultat od zbilje odijeljenog, krajnje subjektivnog i iracionalnog nastojanja talentom posvećenog pojedinca. Promišljali su i raspravljali o umjetnosti, zajednički definirali njezine zadaće i mjesto u društvu, surađivali jedni s drugima i, što je bila novost izrazito naglašena u Novim tendencijama, surađivali sa znanstvenicima. Ta suradnja s kompjuterašima omogućila je umjetnicima stjecanje spoznaja o načinima za ostvarivanje novih multimedijalnih umjetničkih zamisli, a znanstvenicima dala prostor za iskazivanje kreativnosti za koju unutar njihove osnovne struke nije bilo ni kriterija za utvrđivanje vrijednosti ni posebnog interesa. Unutar Novih tendencija razvila se kompjuterska umjetnost i to ne samo kao nejasna anticipacija onoga što će uslijediti s naglim razvojem kompjutorske industrije u idućim desetljećima, nego kao niz impresivnih ostvarenja koja ne zaostaju za suvremenim djelima nastalim uz pomoć daleko superiornije tehnologije.

Meštrović, Matko (2023), Prema kraju, Zagreb: Sandorf

Mogli bismo reći da su Nove tendencije bile obilježene pokušajem konvergencije umjetnosti i znanosti, ali i konvergencije različitih sustava društvenog uređenja: kapitalizma i socijalizma. Nije nikakvu čudo da je posebno područje interesa tih umjetnika dizajn kao način za najizravniji utjecaj na oblikovanje svijeta: grafički, arhitektonski, urbanistički i industrijski dizajn. Kako je to Meštrović napisao u katalogu druge izložbe Novih tendencija u Zagrebu 1963. godine, umjetnici su nezadovoljni uvjetima koji “određuju da je mjera slobodne ljudske participacije u sudbini svijeta još uvijek minimalna, da su povijesna, idejna i socijalna problematika u glavama ljudi odvojene debelim pregradama i da su znanost, društvo i umjetnost realnosti ili fikcije po sebi”. (Meštrović 1967:122) Izlaz iz tog nezadovoljavajućeg stanja naći će se tek ako težnja prema slobodi stvaralaštva bude udružena s težnjom za oslobađanje od diktata kapitala. Znanost i tehnika trebaju biti na korist svima, cijelome društvu, a ne biti tek sredstvo za ostvarivanje profita. Jasna orijentacija prema društvenoj pravednosti iskazana je suprotstavljanjem otuđenju koje proizlazi bilo iz “dominantnih zakona robnih vrijednosti, bilo iz povlaštenih vrijednosti položaja u državnom aparatu”.(123) Meštrović, dakle, odbacuje i kapitalističko tržište i birokratsku dominaciju realnog socijalizma nad ekonomijom i kulturom. On smatra da je umjetnost pozvana sudjelovati u rješavanju osnovnih socijalnih problema: “raspodjeli svih duhovnih i materijalnih dobara po jednakoj mjeri”. (123)

Mjestimično, Meštrovićevo inzistiranje šezdesetih godina na socijalno angažiranoj umjetnosti podsjeća na nastojanja sovjetskih umjetnika dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća da svojim radom doprinesu ostvarivanju ciljeva revolucije. On se zauzima za prevladavanje individualizma i za duh kolektivnog rada. Ruku pod ruku s naprednom političkom orijentacijom ide rasprava o umjetnosti, koja je usmjerena “ne na pitanje unikatnog umjetničkog djela nego na plastično-vizualna istraživanja s nastojanjem da se utvrde objektivne psihofizičke osnove plastičnog fenomena i vizualne percepcije, isključujući tako unaprijed svaku mogućnost upletanja subjektivizma, individualizma i romantizma, čime su sve tradicionalne estetike opterećene.” (125)

Ključni korak u prevladavanju tradicionalnih estetika je scijentifikacija umjetnosti. Prema toj zamisli, umjetnici postaju istraživači, a istraživački pristup “jest takav stav koji znači prihvaćanje sa željom mijenjanja, koji spoznato i utvrđeno hoće pretvoriti u primjenjivo, u bitnu praksu.” (126) To je, zapravo, program redefiniranja umjetnosti tako da ona, zajedno sa znanošću, bude dizajniranje uvjeta za život u slobodi. Takve zamisli Meštrović predstavlja kao klicu “jedne opće i sveobuhvatne prevratničke ideje koja se ne želi ispoljiti ni buntovnički ni rušilački niti ikakvim činom kratkog daha.” (126) Dakle, ne nasilna revolucija, nego dugotrajno planiranje i projektiranje uvjeta u kojima će ljudi moći upravljati svojom sudbinom. Da bi bila korisna u sklopu takvog plana, umjetnost “mora izvršiti prodor u vanpoetsko i izvanljudsko jer se bez toga danas više ljudsko ne da obogatiti.” (126) Pravo bogatstvo je oslobađanje ljudi od stega kapitala i nasilja birokratske države. To pitanje, koje je tada bilo jednako relevantno za Istok i za Zapad, trebalo bi, kako je to optimistički izjavio Meštrović 1963. godine, biti riješeno do kraja 20. stoljeća: “Pitanje oslobođenja svih ljudi materijalnog, moralnog i duhovnog ropstva pitanje je koje će ovo stoljeće prije svoga kraja morati barem jasno postaviti, ako ne i riješiti, postaviti tako da ga upravo sredstva nauke učine rješivim.” (133)

Propast realnog socijalizma otvorila je mogućnost za nesputano iskazivanje loših strana kapitalizma

Meštrovićeva knjiga koju ovdje prikazujem objavljena je na isteku prve četvrtine 21. stoljeća, a problemi o kojima je on govorio početkom šezdesetih godina 20. stoljeća ne samo da nisu riješeni, nego su neki od njih drastično potencirani. Propast realnog socijalizma otvorila je mogućnost za nesputano iskazivanje loših strana kapitalizma jer, kako su to eksplicirali žreci neoliberalne globalizacije, there is no alternative. Ne možemo sa sigurnošću reći je li Meštrović možda odustao od zamisli o presudnom utjecaju umjetnosti u promijeni svijeta, ali možemo konstatirati da se u ovoj knjizi on ne bavi umjetnošću. On se bavi onim što je nakon propasti realnog socijalizma i nakon završetka Hladnog rata ostalo kao dominantna odrednica stvarnosti ljudskog života: kapitalizmom.

Meštrović je pažljivi i uporni proučavatelj recentne kritičke produkcije. Nevjerojatno je širok krug autora na koje se poziva i koje citira. U tom mnoštvu ipak se razabire da su Hardt i Negri svojom trilogijom Empire, Multitude i Commonwealth uvelike odredili obzor njegove percepcije suvremenog svijeta i okvire za njegovo preuređivanje. Dokidanje kapitalizma preduvjet je opstanka ljudske vrste, poruka je koja dolazi s tih kritičkih strana i koja se provlači kroz cijelu knjigu. Umjesto da združene snage umjetnosti i znanosti omoguće stvaranje uvjeta za ljudsku kreativnost i slobodu, umjesto epohe čovječanstva – koju je Meštrović najavljivao i promicao kao ideolog Novih tendencija – nastala je epoha kapitala. S rezignacijom on konstatira: “Naša geološka epoha nije epoha čovječanstva, već kapitala.” (Meštrović 2023:119) Ta epoha ide prema svome kraju ili barem Meštrović želi da tako bude pa je knjizi dao naslov koji je u skladu s tom njegovom željom: Prema kraju. Bilo bi dobro da se kraj kapitalizma dogodi što je moguće prije jer je svjetski kapitalistički sustav zorni primjer entropije. “Dok se ne sruši, donijet će smrt i razaranja bez presedana u povijesti čovječanstva.” (93) Takvu bi budućnost svakako trebalo izbjeći. Uobličene spoznaje o ekološkim katastrofama i svakovrsnim nepravdama na globalnoj razini potrebno je pretočiti u operativne političke programe. Svijest i znanje o krajnje nezadovoljavajućem stanju svijeta i volja da se to stanje promijeni nisu dovoljno jamstvo da će ishod poduzetih koraka nužno biti onakav kakav se želi. “Radikalne promjene su ne samo moguće, nego i nužne, ali otvoreno je pitanje na koju će stranu prevagnuti.” (189)

Katkad ne možemo biti sigurni iznosi li Meštrović svoje stajalište ili samo eksplicira ono što misle drugi autori. No, ipak mi se čini da neke poruke pronađena na stranicama ove knjige možemo smatrati Meštrovićevim stajalištima i uvjerenjima. Pomalo iznenađujuće s obzirom na njegovo evidentno oslanjanje na recentnu postmarksističku i postmaterijalističku intelektualnu produkciju zvuči stajalište da “marksizam kao revolucionarno-emancipacijski projekt ostaje intelektualno i politički najuvjerljivija nada u borbi protiv vladavine kapitala.” (40) Pritom on naglašava da aktualno oživljavanje prijedloga o zadrugama i, kako on kaže, zajedničkovanju (umjesto zajedničarenju, što bi bilo bolje jezično rješenje) nije oživljavanje marksovskih komunističkih ideala. “Izraz common, napominju autori, nikako se ne odnosi na preporod vječnog komunističkog ideala, nego prije označuje pojavu novog načina osporavanja kapitalizma i promišljanja njegovog nadilaženja. Živimo upravo u momentu u kojem ‘zajedničko’ označuje oblik praksi, borbi, institucija i istraživanja posvećenih ostvarivanju ne-kapitalističke budućnosti.” (84) Ovdje kao da susrećemo odjeke rasprava na konferencijama Novih inicijativa šezdesetih godina o umjetničko-znanstvenim istraživanjima usmjerenim na dizajniranje svijeta unutar kojega bi ljudi mogli biti slobodni.

Neupitni odmak od marksističke teleologije nalazimo u stajalištu da “kapitalizam može kolabirati a da to ne znači emancipaciju individua; ljudi se pak mogu emancipirati ne čekajući da se kapitalizam uruši.” (24) Politički prevrat, diktatura proletarijata i eksproprijacija eksproprijatora u ovom viđenju nisu nužni preduvjeti emancipacije pojedinaca i društva. Sovjetski eksperiment je doveo do uništenja kapitalizma, ali ne i do stvaranja uvjeta za slobodan i nesputan razvoj pojedinaca i zajednica. S druge strane, emancipirani pojedinci i skupine, ili zajednice, mogu i unutar kapitalističkog poretka prakticirati slobodu i pronalaziti načine za prevladavanje kapitalizma, koji se ne moraju nužno poklapati s receptima iz marksističkih revolucionarnih priručnika.

U mnoštvu pozivanja na različite autore, sve redom kritičare suvremenog kapitalizma, moguće je razabrati Meštrovićevu sklonost demokratskim i socijalističkim rješenjima problema koje je proizveo kapitalizam. Zapravo, takva su rješenja u većoj mjeri socijaldemokratska nego pravovjerno marksistička. Meštroviću su prihvatljive “inicijative za sudjelovanje radnika u upravnim odborima, demokratizaciju vlasništva nad financijskim kapitalom i lobiranje za globalne propise o otkupu korporativnih dionica.” (42) Razmatrajući različite prijedloge za izlaz iz suvremene krize demokracije i kapitalizma – od liberalno tehnokratskih do desno populističkih – on dolazi do zaključka da je “demokratski socijalizam najpogodniji izbor za budućnost čovječanstva.” (44) Taj demokratski socijalizam, a osobito ona njegova sastavnica koja se odnosi na industrijsku i ekonomsku demokraciju, kao da evocira iskustvo jugoslavenskog radničkog samoupravljanja koje je, kao i iskustvo zbližavanja umjetnosti i znanosti u okviru Novih tendencija, svojedobno zaokupljalo pažnju slobodoumnih intelektualaca u svijetu.

Univerzalni osnovni dohodak bi, kaže Meštrović, omogućio čovjeku da bude manje porobljen, manje podložan ucjenama, i aktivniji

Među mnogim razmatranim prijedlozima za prevladavanje krize demokracije, kapitalizma i čovječanstva je i onaj o zajamčenom univerzalnom osnovnom dohotku. Taj bi dohodak, kaže Meštrović, “omogućio čovjeku da bude manje porobljen, manje podložan ucjenama, i aktivniji. Osnovni dohodak valja zamisliti kao okidač za društvenu inventivnu moć, kao osnovu konačno za manje lakrdijaško ‘samo-poduzetništvo'”. (70) Šteta je što nije detaljnije razmotrio moguće posljedice uvođenja takvog dohotka. Takvim rješenjima bi danas mogle pribjeći ekonomski i tehnološki najrazvijenije zemlje. To su uglavnom zemlje razvijenog kapitalizma koje su danas meta milijuna ekonomskih migranata iz svih krajeva svijeta. Ako bi se zajamčeni univerzalni osnovni dohodak uveo samo u tim najrazvijenijim zemljama, može se pretpostaviti da bi porastao migrantski pritisak iz onih nerazvijenih zemalja u kojima takvo što nije moguće ili vlasti naprosto ne žele provesti takvo rješenje. Zajamčeni univerzalni osnovni dohodak mogao bi biti rješenje za velik dio ekonomskih, socijalnih i migrantskih problema ako bi se istodobno u istom iznosu uveo u cijelom svijetu, u svim zemljama. Taj dohodak, u iznosu o kojem u mnogim zemljama ljudi danas mogu samo sanjati, vjerojatno bi mnoge potencijalne ekonomske migrante odvratio od razmišljanja o opasnom putovanju na Zapad.

Meštrović razmatra uvođenje zajamčenog univerzalnog osnovnog dohotka kao jedan od načina za nadilaženje kapitalizma, za pronalaženje alternativa kapitalističkom uređenju društvenih odnosa. Zanimljivo je da, primjerice, Marcel H. van Herpen isto rješenje nudi kao jedan od 20 prijedloga za spas liberalne demokracije od populizma. Evo kako on vidi prednosti univerzalnog osnovnog dohotka:

“Budući da je univerzalan, nema žigosanja (što je jedan od razloga zašto neki koji bi imali pravo na to ne traže povlastice); birokracija zauzeta kontrolom onih koji rade postaje suvišna i time se štedi novac; nema zamke siromaštva, nezaposleni nemaju rizik financijskog pogoršanja ako prihvate posao što je čest slučaj u postojećem sustavu; osnovni dohodak isplaćen bogatima vratit će se putem poreznog sustava; povećat će slobodu onih slabo stojećih pojedinaca koji će biti sigurni da svaki mjesec dobivaju određen iznos novca; osposobit će građane u vrijeme ekonomske transformacije obilježeno robotizacijom, uvođenjem umjetne inteligencije, nezaposlenošću i stagnacijom plaća da zasluže pristojan život nadopunjujući zaradu osnovnim prihodom; nema radnog pritiska: građani su slobodni za uzmu plaćeni posao, da pokrenu vlastiti posao, da se bave stvaralaštvom, da rade kao volonteri ili čak da ne rade ništa.” (Herpen 2021:232)

Herpenovu argumentaciju mogao bi prihvatiti i Meštrović kao potvrdu svoje teze da je stanovite vidove emancipacije i slobode moguće postići i unutar kapitalističkog društvenog ustroja. No, upitno je bi li se Meštrović zauzimao za obranu ili čak za spas liberalne demokracije s obzirom na njezinu nedjeljivost od kapitalizma i s obzirom na svoju lapidarnu definiciju liberalizma: “Liberalizam je teorija odraslih koji nisu robovi.” (Meštrović 2023:189)

Još je zanimljivije da uvođenje univerzalnog osnovnog dohotka kao jedne od mjera za prevladavanje krize neoliberalnog modela kapitalizma predlaže Trilateralna komisija u svom izviješću A New Spirit of Capitalism (2022). U toj knjizi naći ćemo i prijedloge o uvođenju predstavnika radnika u upravljačka tijela kompanija te o jačanju uloge sindikata. Izričita je svrha tog izviješća predložiti načine za spas kapitalizma, a ne za njegovo prevladavanje iznalaženjem neke nekapitalističke alternative. Osnovna je poruka te knjige da je za opstanak kapitalizma nužno da zapadne zemlje odbace neoliberalni model regulacije odnosa društva i ekonomije te da primijene socijaldemokratski model.

Ostaje nam samo konstatirati postojanje začuđujuće konvergencije u stajalištima radikalnih kritičara kapitalizma, među koje spada i Matko Meštrović, i onih koji pronalaze rješenja za njegov spas.

• Literatura

Herpen. Marcel H. van (2021), The End of Populism, Manchester University Press

Meštrović, Matko (2023), Prema kraju, Zagreb: Sandorf

Meštrović, Matko (1967), Od pojedinačnog općem, Zagreb: Mladost

The Trilateral Commission (2022), A New Spirit of Capitalism, London: Hurst&Company