Priče Slavenke Drakulić, čitane (i) iz ukrajinske perspektive

Dok je ukrajinski prijevod knjige Oni ne bi ni mrava zgazili stjecao novu popularnost nakon početka ruske invazije, Hana Samaržija prevodila je na hrvatski pojedine kratke ratne priče koje je Slavenka Drakulić objavljivala na engleskom i njemačkom devedesetih godina prošlog stoljeća. U svojem pregledu knjige Rat je svugdje isti, Samaržija ističe kako je gotovo svaka od ovih vješto napisanih priča poopćiva i na današnje stanje u Ukrajini.

• Naslovna ilustracija: Slavenka Drakulić, hrvatsko izdanje knjige Rat je svugdje isti (Wikimedia Commons)

• Autorica je magistrirala filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorska je studentica na Sveučilištu u Warwicku.

Prošlog svibnja, jedva četiri mjeseca nakon Putinove agresije na Ukrajinu 24. veljače, imala sam privilegij za Frakturu prevesti poneku kratku ratnu priču koju je Slavenka Drakulić tijekom Jugoslavenskih ratova objavljivala na engleskom i njemačkom jeziku. Drakulić u svojim tekstovima visceralno demistificira rat i podrobno anulira svaku mačističku implikaciju njegovog krvavog glamura ili potencijalne uloge u Bildsungsromanu muškog odrastanja. U nizu potresnih kratkih priča, Drakulić kritizira fetišizaciju smrti i ratnih stradanja odveć detaljnim opisima i slikovnim prilozima civilnih žrtava, na primjeru granatiranja mostarskog Starog mosta obrađuje korozivni učinak rata na neprocjenjivu kulturnu baštinu te naširoko tematizira anomiju i otuđenje izbjeglica prisiljenih priučiti se na strane kulture samo kako bi glave zadržali na ramenima.

Gotovo istovremeno, s početkom rata u Ukrajini, Slavenkina na ukrajinski prevedena knjiga ratne tematike Oni ne bi ni mrava zgazili ondje je naišla na kontekstualizirano drugo čitanje i počela se hrpimice prodavati, kao da su iznenađeni ukrajinski civili iziskivali kakav tumač rata i njegovih okrutnosti. Možda su, s druge strane, trebali emocionalni podsjetnik da ono što im se događa nije ni prvo ni jedinstveno, nego tek utjelovljenje najgorih ljudskih poriva i najokrutnijih političkih odluka. Najgore povijesne odluke donijete su upravo za osrednjim stolovima, kao osrednji proizvod osrednjih okrutnosti osrednje neostvarenih ljudi.

Slavenkina knjiga Rat je svugdje isti zorno nas podsjeća da rat uistinu jest zatupljujuće repetitivan, proziran, okrutan, krvožedan i jednoličan fenomen

U objavljenoj formi konačne zbirke priča i proizvoda posvećenog rada niza prevoditeljica i jedne izuzetne urednice, Slavenkina knjiga Rat je svugdje isti zorno nas podsjeća da rat uistinu jest zatupljujuće repetitivan, proziran, okrutan, krvožedan i jednoličan fenomen. Gotovo svaka afektivno nabijena i vješto napisana priča, kritika fabricirane neprozirnosti rata i pripovijetka napisana iz perspektive bošnjačkih izbjeglica poopćiva je i na današnje stanje u Ukrajini, a njezine maltene sječivom narisane poruge senzacionalističkim ratnim reportažama bolno podsjećaju na srcedrapajuće i nepotrebno intimne vijesti o ukrajinskim civilnim žrtvama. Konačno, Slavenka nije propustila ni naknadno objaviti na engleskom jeziku napisanu kratku priču Kovčeg straha tijesno uklopljenu u knjigu, pripovijetku nariranu iz gledišta ukrajinske izbjeglice prisiljene ostaviti sve što posjeduje, voli i u čemu se prepoznaje kako bi mogla preživjeti.

Za početak, svatko tko se nastoji informirati o ukrajinsko-ruskom sukobu tjelesnom će izravnošću prepoznati suvremenost priče Smrt u krupnom planu, na engleskom jeziku izvorno objavljene kasnih devedesetih. Visceralno opisujući neukusan televizijski prilog o bošnjačkoj djevojčici raznesenoj granatom, čije su se oskrnavljeno tijelo i uplakani roditelji naširoko ukazivali na ondašnjim malim ekranima, Drakulić proročki predviđa srcedrapajuće, senzacionalističke naslove o “mrtvim ukrajinskim trudnicama pronađenim u naručju svojih supruga” i beskrajnih, prašnjavih prikaza devastiranih ukrajinskih gradova.

Jedini neprijeporno ukusni prilozi su eksplanatorni i analitički. Pregršt glumljenog suosjećanja, kao i odveć indiferentno izvještavanje mahom promašuju metu.

Rat ljudima čini i iz njih izvlači ono najgore. Dok sam rat svoje žrtve skrnavi prijestupima protiv Ženevske konvencije, kapitalizam rat aproprira pretvarajući ga u toplu ljudsku priču koja nas u dramatičnim novinskim prilozima – dakako, zatvorenim barbarski nepretplaćenoj publici, kao da se od nas očekuje pretplatiti se baš na svaki medijski servis, a potom kupiti i tiskanu inačicu – valja rasplakati. Drakulić pričom ujedno i implicitno postavlja pitanje kako ispravno reportirati o ratu. U poslovično neugodnoj Prokrustovoj postelji ratnog novinarstva, jedini neprijeporno ukusni prilozi oni su eksplanatorni i analitički. I pregršt glumljenog suosjećanja spram žrtava u ulozi mamca za klikove i odveć indiferentno reportiranje mahom promašuju metu, odvlačeći nas na suprotne polove fetišizacije stradanja i poimanja rata kao nečega što se uistinu ne događa, poput osobito uvjerljivo nasilnog filma koji se neočekivano često vrti na vijestima.

Priča Silovanje kao ratno oružje, s druge strane, govori o prekobrojnim dojavama o spolno i rodno motiviranim ratnim zvjerstvima, kako u Jugoslavenskim ratovima, tako i onim ruskih vojnika spram ukrajinskih civilnih žrtava. Silovanje, spolno i rodno mučenje, prisilne trudnoće te prodaja žena i djevojčica u roblje u svakom su ratu također isti, kao istovremena apoteoza ženske biološke podjarmljenosti i sadističke potrage za metodom kako svoju žrtvu do konca poniziti. Neizgovorljivo prisustvo silovanja kao aspekta ratovanja protkano je kroz čitavu povijest ljudskih sukoba, no europske su žrtve u javnost počele izlaziti i pravdu iziskivati, kako Drakulić i potcrtava, tek s osnutkom Međunarodnog kriminalnog tribunala u Haagu kao neovisnog sudbenog tijela. Matičnim državama silovatelja oduvijek je manjkalo želje, volje, spremnosti i svijesti o rodnoj ravnopravnosti da procesuiraju momke koji su se u jeku ratovanja odlučivali i malo zabaviti.

Presuda u slučaju Kunarac, Kovač i Vuković postavila je povijesni presedan nakon što je silovanje uvrstila na popis zločina protiv čovječnosti, što će možda koristiti i ukrajinskim žrtvama. (ICTY)

Važnije, troje zloglasnih počinitelja seksualnih ratnih zločina u Foči, u Haagu definiranih kao zločina protiv čovječnosti – Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač i Zoran Vuković – prvi su u europskoj pravnoj historiji osuđeni za dvanaest do dvadeset i osam godina zatvora isključivo za silovanje, čime je postavljen povijesni presedan koji će danas možda koristiti i iskorištenim ukrajinskim ženama i muškarcima. Kondicionalnost ove rečenice temeljena je na ocjenama analitičara koji smatraju da Rusija, kao država koja nije učlanjena u Europsku uniju i suspendirana je iz Ujedinjenih naroda, nije podložna pravnim ocjenama Međunarodnog tribunala u Haagu. S druge strane, nagli nalet europske humanosti spram ukrajinske patnje i sveprisutnost žuto-plavih zastava u našem javnom životu ukazuju na spremnost da se ruski zločini protiv čovječnosti kazne barem političkim i ekonomskim sankcijama, koje na život države u zbilji imaju značajniji utjecaj od kažnjavanja izdvojenih pojedinaca. Možda je i primjerenije da se na prešutno toleriranje prakse zlostavljanja civila odgovori kažnjavanjem čitavog režima, umjesto individualnih vojnika koji su tu toleranciju uporabili u svoju korist.

Slavenkine priče o iskustvima izbjeglištva – između ostalih, Božićni šoping u Beču i Kovčeg straha – tematiziraju teškoću prilagodbe starijih generacija na nov kulturni kontekst i otuđujući učinak izbjeglištva na koncepciju vlastitog prostornog identiteta. U Božićnom šopingu u Beču, Drakulić preuzima perspektivu mlade djevojke oduševljene zanosnim potrošačkim društvom kapitalističkog Beča gdje je izbjegla iz Bosne. Međutim, čitateljstvu istinski relevantno gledište ono je njezine introvertirane i sredovječne majke, koja se, pokrivene glave, slabo prilagođava na ekonomske i vjerske uvjete ne nalik svemu što je tijekom života poznavala. Nastojeći majku nagnati da bar pokuša uživati u raskoši bečke prazničke ponude kremastih kava, kuhanog vina i svilenih čarapa, pripovjedačica melankolično promatra nespretnost svoje majke u usporedbi s austrijskom elegancijom te joj na koncu nastoji ukazati da im njihov novi svijet ne mora oduzeti sebstvo kupujući joj novi rubac.

Današnje ukrajinske izbjeglice diljem Europe usporedive su izbjeglom Bosankom o kojoj piše Drakulić. Istinski kovčeg izbjeglištva je emocionalni kovčeg sjećanja i vezanosti uz svoj identitet. (UN Women / Flickr)

Informirano čitanje Slavenkinih priča otvara i pitanje nepripremljenosti licemjerno progresivne strukture na pripremu socijalne infrastrukture za primitak ukrajinskih školarki, školaraca, studentica, studenata, zaposlenica i zaposlenika. Iako sam, prevodeći, gajila skepsu spram Slavenkinog prava da si u pripovijedanju pripiše gledište bošnjačkih žena – jer Slavenka nije Bošnjakinja, nego Hrvatica koja je tijekom rata izbjegla u poslovično ksenofobnu, no uređenu Švedsku – cjelina zbirka otkriva da je to upravo srž poetike reduktivnog prikaza rata. Bol bošnjačke djevojke čija se majka pokrivene glave slabo prilagođava na zamamne potrošačke čari razvijenog austrijskog kapitalizma jednaka je boli hrvatske izbjeglice koja u Njemačkoj jedva muca materinji jezik svojih novih sugrađanki i sugrađana, a ona je jednaka boli ukrajinskih izbjeglica u reklamnom naletu humanosti razasutih po čitavoj Europi bez prikladnih izbjegličkih centara, školskih programa, studija i radnih mjesta.

Iz današnjem kontekstu bliže perspektive, pripovjedačica Kovčega straha mlada je Ukrajinka prisiljena ostaviti sve što je čitavog života voljela i na čemu je gradila identitet kako bi izbjegla samo s malim kovčegom panično probranih artikala i čvrstim cipelama za dugo hodanje, u svijesti pritom slušajući umirujuće savjete svoje preminule bake. Njezina voljena “babusja” stoički joj tumači da ljudi oduvijek ubijaju ljude te da će Ukrajinci ubijati Ruse jednako kao što i Rusi sad ubijaju njih. Istinski kovčeg izbjeglištva, prema Drakulić, onaj je doksastički i emocionalni kovčeg sjećanja i vezanosti uz svoj identitet neophodan da pri bijegu ne izgubimo sebe.

Drakulić zaključuje da smrt kulturnih dobara doživljavamo tragičnije od smrti nasumičnih individua jer ljudsku smrt očekujemo, dok u spomenicima ogledamo vječnost. (Pascal Hassenforder / Flickr)

Konačno, pripovijetka o mostarskom Starom mostu, Most koji nas je trebao nadživjeti, smjenom tri emocionalno nabijene fotografije artikulira ratnu devastaciju neprocjenjivih kulturnih dobara koja nikad ne mogu biti vjerno obnovljena. Prva fotografija na smećkastom je kartonu otisnuta razglednica raskoši Starog mosta koju je Slavenkin otac poslao obitelji pedesetih godina prošlog stoljeća sa svojeg putovanja u Bosnu i Hercegovinu. Drakulić pritom ukratko pripovijeda o četiri stoljeća dugačkoj povijesti mosta podignutog tijekom Osmanskog Carstva i navodno izgrađenog kamenom povezanim bjelanjcima. Druga je fotografija doslovna slika propadanja, prikaz derutnog i probušenog mosta navrat nanos zakrpanog drvenim krovovima i klimavim daskama. Posljednja je slika, dakako, fotografija sunčanog Mostara nakon rušenja mosta, pri čemu Drakulić zaključuje da smrt kulturnih dobara doživljavamo tragičnije od smrti nasumičnih individua jer ljudsku smrt očekujemo, dok u spomenicima ogledamo vječnost.

Jedini ljudi koji takve spomenike ne poštuju i ne trebaju, prema Drakulić, oni su koji ne vjeruju u budućnost vrijednu življenja. Slavenkin emocionalni opis gubitka Starog mosta neodoljivo podsjeća na nedavno uništenje više od stotinu i pedeset ukrajinskih zaštićenih kulturnih dobara, uključujući sedamdeset crkava, trideset povijesnih građevina, osamnaest kulturnih centara, petnaest spomenika, dvanaest muzeja i sedam knjižnica. Slijedeći Slavenkino rasuđivanje, doista se doima da vojnici koji uništavaju muzeje, knjižnice i kulturne centre svojim protivnicima ne namjenjuju budućnost vrijednu preživljavanja, a zbirka Rat je svugdje isti zorno dokazuje svoju trajnu i deprimirajuće poopćivu epistemičku vrijednost.