Prije proslave. Godina na odslasku u retrospektivi Darka Polšeka. Ipak nije kao druge

Svijet je premašio osam milijardi stanovnika, u 2022. godini došao najbliže svjetskom ratu od 1945., zabilježio prve znakove slabljenja autoritarnih režima Kine i Irana, ali i jačanje populista i nedemokratskih snaga, ističe Darko Polšek u pregledu zbivanja godine za koju pokazuje da predstavlja vrlo posebnu razdjelnicu, Zeitenwende, kako kaže njemački kancelar Olaf Scholz

• Naslovna fotografija, u smjeru kazaljke na satu: Vladimir Putin, Ursula von der Leyen, ukrajinski tenk, Pelješki most, prosvjedi solidarnosti s Iranom, novogodišnji ukras u Moskvi (Wikimedia Commons, Vlada RH, Ministarstvo Obrane Republike Ukrajine)

• dr. sc. Darko Polšek redoviti je profesor na Studiju antropologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Fotografija autora Žarko Bašić/PD/PIXSELL)

Samo 12 godina nakon što je broj stanovnika svijeta premašio sedam milijardi, u godini 2022. svijet je prekoračio i 8 milijardi stanovnika. „Neke godine donose kaos, neke donose odluke. Ova je godina“, kaže The Economist, „postavila važna pitanja“. Na prvi se pogled takav sažetak protekle godine ne čini posebno primjerenim. Umrla je Kraljica. Ubijen je Shinzo Abe. Preminuo je Gorbačov. I Goddard. I Bruno Latour. Will Smith je ošamario Chrisa Rocka. Zimsku Olimpijadu smo već zaboravili. Đokoviću je zabranjen nastup u Australiji. Sjeverna se Koreja igrala raketama. Britanija je promijenila tri premijera. Macron je pobijedio u Francuskoj. Meloni u Italiji. Trumpu se zaprijetilo zatvorom. Epidemija majmunske gripe. Depp je pobijedio Amber Heard. Atentat na Rushdija. Veliki požari u Kaliforniji i Australiji. Poplave u Pakistanu. Suša u istočnoj Africi. James Webb teleskop poslao dosad najljepše fotke iz dubokog svemira. Magnus Carlsen optužio Niemanna za varanje u šahu. Annie Ernaux dobila Nobela. Film Jeanne Dielman popeo se na prvo mjesto Sight & Sound filmova. (Good for them!) Musk kupuje Twitter za 44.3 milijarde dolara. Kripto-valute vjerojatno odlaze u povijest, a njihovi ‘vlasnici’ – u zatvor. Kao i neki korumpirani čelnici Europskog parlamenta (i njihovi srodnici).

Od domaćih vijesti: Otvoren je Pelješki most. Sanna Marin antešambrira kod Milanovića. Još koji dan do Schengena i eura. Naši osvojili broncu u Kataru. Na osobnom planu nemam što istaknuti. Još nisam dobio Covid. Ah, da: jordansko putovanje.

Kada ne bismo znali bolje, mogli bismo zaključiti: gotovo posve obična godina. Ali: bili bismo u krivu! Godina 2022. možda nije donijela posvemašnji kaos, možda nije bila godina važnih odluka, a možda nije čak ni „postavila pitanja“, kako tvrdi Economist, pa ipak, imamo razloga tvrditi da predstavlja vrlo posebnu razdjelnicu, Zeitenwende, kako kaže njemački premijer Olaf Scholz. Zasigurno ozbiljniju godinu od brojnih ranijih. Nikad prije, od 1945. do danas nismo bili tako blizu trećem svjetskom ratu. A inflacija i gospodarska kriza predstavljale su dodatni jezičac na vagi dojma o razdoblju opće nestabilnosti. A visoka inflacija u glavama nas starijih zaziva one „stare dane“ nestabilnosti i kaosa. Godina 2022. bit će zabilježena po nekoliko izuzetno važnih stvari.

Hrvatska je ove godine ostvarila svoje strateške ciljeve povezivanja – kako s vlastitim teritorijem putem Pelješkog mosta, tako i s užim krugom država Europske unije, kroz pristupanje Schengenu i eurozoni. (Wikimedia Commons)

Prva i najvažnija jest rat u Ukrajini. Za one koji su pratili zbivanja u Ukrajini posljednjih dvadesetak godina, Putinov napad na Ukrajinu nije bio neočekivan. Odavno je naime jasno da Rusi zemlje koje su nastale raspadom Sovjetskog saveza smatraju svojim dominionom. I kada su se Baltičke zemlje već povukle iz Zone, prema onim preostalima – sva su sredstva prisile i manipulacije dopuštena. Gušenje slobodarskih pokreta u Bjelorusiji, namještanje izbora, podrška diktatorima, zatvaranje i atentati na vođe opozicije – sve su to bile sličice-najave kako se „euroazijsko carstvo“ obračunava s neposlušnima. Predsjednik Volodimir Zelenski, po zvanju glumac, činio se običnom pokretnom metom. A u očima Rusa, Ukrajinci su ionako „braća“. Svrgavanje ukrajinskih vlasti, suočenih s gomilom teškog naoružanja druge ili treće vojne sile svijeta, činilo se lakim zadatkom. Ali Rusi su čini se zaboravili koliko su poniženja Ukrajinci doživjeli u proteklih dvadesetak godina. Kako su se Rusi dosad obračunavali s rezultatima ukrajinskih izbora, s voljom ukrajinskog naroda. Trovali voljom naroda izabrane ukrajinske predsjednike. Namještali poslušne diktatore i davali im utočišta nakon narodnih pobuna.

Kada se pokrenula ruska vojska, počela uništavati i osvajati ukrajinske gradove i ubijati ukrajinske civile, 24. veljače ove godine, malo je tko vjerovao da Ukrajinci mogu pobijediti. Gotovo osam milijuna Ukrajinaca (!) – uglavnom žena i djece – pobjeglo je prema Europi. Dodatnih sedam milijuna raseljeno je u samoj Ukrajini. Bila je to izbjeglička kriza bez presedana u europskoj povijesti, ali taj je izbjeglički val dokazao da Europa još nešto znači – ne samo u glavama obespravljenih naroda bivšeg komunističkog bloka, već i u stvarnom ponašanju građana koji su ovaj put izbjeglice prihvatili prepuni opće empatije. I upravo je ta empatija Europljana (najvećim dijelom Poljaka i Balta) pokrenula val važnih političkih odluka. Švedska i Finska odlučile su odmah pristupiti NATO savezu. Čelnici EU, uključujući i Njemačku koja je s Rusima imala važne energetske ugovore i veze, prihvatili su jedinstvenu politiku prema Rusiji i Ukrajini. Uslijedile su brojne ekonomske sankcije. Tek se tada pokrenuo i NATO. A i UN je donio značajne rezolucije. Počela je i vojna podrška Ukrajini. Malo kasnije, tijekom ljeta, Europska je unija Ukrajincima obećala pridruživanje po brzom postupku. Kao da se odjednom liberalni, slobodarski svijet, ujedinio pred diktatorskim neprijateljem. Efemernija pitanja funkcioniranja demokracija kao da su ostala po strani. A ukrajinski je otpor još jedan dokaz o važnosti ‘ljudskog faktora’ u ratovanju.

Rat u Ukrajini više nije na prvim stranicama novina. No, unatoč ukrajinskim uspjesima i ruskim neuspjesima, postavlja se pitanje – koliko još dugo Ukrajina može izdržati ljudski i materijalni teret ratovanja? (Dmitrij Muravskij / Ministarstvo obrane Ukrajine)

Prve ruske pobjede na ukrajinskom terenu počele su kopnjeti. Ruski tenkovi završavali su u blatu. Krenuo je veliki egzodus Rusa koji se nisu slagali s Putinovom strahovladom i pokušajima opće – nemušto provedene regrutacije. Pa ipak, nevjerojatan otpor Ukrajinaca i njihove pobjede na terenu, u glavama Europljana i građana svijeta početnu su indignaciju zbog ponašanja Rusa, početni zanos i oduševljenje odjednom pretvorile u ozbiljniju brigu. Istina, mnogi su otpočetka širili defetizam zbog rusofilstva, zbog mržnje prema kapitalizmu i Americi, i pogotovo zbog rastućih cijena energenata. I da: postoji ozbiljna šansa da ukrajinsko žito neće redovito dolaziti do gladnih u Africi. Ali izvori brige sada su malo drukčiji. Rat u Ukrajini više nije na prvim stranicama novina. Gledajući vojno, nameće se analogija s Čečenijom. U prvom su čečenskom ratu pobijedili Čečeni. Ali u potpuno razrušenom okružju, bez struje, hrane i dodatne podrške nisu izdržali dugotrajne „ruske zime“. Unatoč trenutno optimističnom stanju na vojnom terenu, i Ukrajina je razrušena. S razrušenim elektranama, trenutno bez struje, razrušenih prometnica, često bez važnih linija komunikacija, i običnih sredstava za život. Koliko dugo Ukrajina može izdržati ljudski i materijalni teret ratovanja? I još važnije: koliko je svijet i dalje voljan pomagati? I što ako se promijeni vlast u Americi? Ili Rusiji? Ili Kini? Sve te ‘kontingencije’ mogu igrati odlučujuću ulogu u sudbini Ukrajine, a možda i svijeta.

Godine 1985. Jürgen Habermas objavio je knjigu „Nova neprozirnost“. Što je bilo neprozirno godine 1985.? Teško se toga prisjetiti nama starijima. Je li uopće bilo ikakve neprozirnosti? Ali godine 2022. nama još živima, taj se izraz odjednom čini posebno stvaran. Istina, „kaotične demokracije pokazale su neočekivanu odlučnost, a stabilne autokracije pokazale su da stoje na labavim nogama… Za sve one koji prihvaćaju klasične liberalne vrijednosti, zapadnjačka je otpornost stvorila novu srčanost – što je važna promjena nakon dugog razdoblja uzmaka. Ali dobre vijesti obično kratko traju. Test 2022. godine pokazao je dubinu svjetskih podjela, i vratio jaku državu u novi kolosjek.“ tvrdi božićni Economist. To je svakako bila „druga velika stvar“ ove godine, bez obzira promatramo li je kao dokaz „izvjesnosti“ ili „neprozirnosti“.

Rat u Ukrajini pokazao je sve slabosti Putinove diktature. Na drugoj strani kontinenta, premda si je Xi Jinping osigurao doživotni mandat kineskog vođe, njegove intervencije u tržište – o kojima malo znam, i još više, njegove mjere socijalne kontrole pokazale su znakove pucanja. U brojnim gradovima izbile su najveće demonstracije od onih iz doba Tiananmena: bijes demonstranata imao je brojne povode, korupciju, nemar vlasti, ali poseban su povod bile stroge mjere protiv Covida. Nakon smrti Mahse Amini, kurdske djevojke zatočene u iranskome zatvoru zbog neposluha, tj. nenošenja hidžaba, pokrenula se masa iranskih građana. Sigurnosne snage iranske vjerske države pucale su po prosvjednicima, i prema podacima Iranske organizacije za ljudska prava (i BBC-ju), do 29. studenog ove godine, dokazano su ubile 448 prosvjednika, uključujući 29 žena i 60 djece. Taj je broj – prema tvrdnjama iste agencije – bitno veći.

Ali „sudeći prema liberalnim mjerilima ograničene vlasti, poštovanja ljudskih prava i vjere u ljudski napredak,“ zaključuje Economist, „2022. godina pokazala je miješane rezultate.“ Erdogan pokreće sudske procese protiv opozicijskih vođa kako bi osigurao pobjedu sljedeće godine. Indonezija je donijela neliberalne zakone kojima se zabranjuje seks izvan braka, ograničava sloboda govora i utvrđuje religijska ortodoksija. Indijska većinska politika je „ružna i okrutna“.  A u Južnoj Americi, posebno u Brazilu, demokracija je – uobičajeno – pod velikim pritiskom populista s obje strane razdjelnice vlasti.

Napokon, tu je treća važna stvar. Nama možda najprezentnija, jer je osjećamo na svojem džepu. Prve najave katastrofalnih poskupljenja energenata, nakon embarga protiv Rusije, nisu se u cijelosti obistinile. U nekim zemljama, poput Hrvatske, zbog ‘aktivne uloge države’ u suzbijanju rasta cijena (energenata). Koliko će nam se, i kako, te državne intervencije vratiti kao bumerang jednog dana u budućnosti, tek ćemo vidjeti. Transportni globalni lanci nabave zbog cijena energenata još nisu vraćeni ‘na staro’, pa su cijene običnih, svakodnevnih namirnica, sudeći po našim troškovima, ove godine rasle bitno brže od navodnih inflacijskih 6-7%. Kamate su rasle kako bi zaustavile rast inflacije, ali mi to na štednim računima ne vidimo. Naše se ušteđevine naime i dalje vode po „nultoj“ kamatnoj stopi. A zaduženima je zbog tog rasta kamata još i malo teže.

Godinu je obilježio i kolaps kriptovaluta i brojnih dijelova ekosustava koji je izrastao oko njih. (CoinMarketCap)

Kriza koja se pokrenula ove godine navodno je posljedica konačnog opuštanja mjera protiv Covida. U vrijeme Covida, tvrde stručnjaci, štedni su ulozi proteklih godina navodno rasli bez pokrića u realnoj ekonomiji i produktivnosti pa je obična potrošnja ove godine isprva dramatično rasla. (OK, zbog toga smo imali super turističku sezonu.) A ta je inflacija cijena – opet navodno – bila ključan faktor uništenja i kraha brojnih svjetskih konglomerata, tržišta dionicama i fondova, i kripto-valuta. Briga me za njihovu propast. Ali da bi takvi poligoni „stvaranja novca ni iz čega“, koji bi kruha bez motike, poput kriptovaluta i ostalih piramidalnih shema, mogli stvoriti elemente nove neprozirnosti – to mi se čini lako mogućim. U glavama nas starijih, koji smo iskusili ‘blagodati’ inflacije, koji ne trgujemo kriptovalutama i dionicama poznatih svjetskih kompanija, koji ćemo uskoro u penziju – ili već jesmo u penziji – bitno nižoj od običnih dohodaka, dijelom i zbog toga što smo bez velike kontrole financijskog poslovanja penzionih fondova investirali u druge i treće mirovinske stupove, nova „neprozirnost“ je posve razumljiva.

Ima i dobrih vijesti. Uskoro ćemo biti u Euro-zoni i u Schengenu. To se mnogima neće pokazati kao premija u džepovima, ali osobno se nadam da će se većini građana pokazati kao premija „u glavi“. U našim glavama imamo razloga vjerovati da se sve više odmičemo od „Balkana“ i da sve se više približavamo Europi. Koja se katkada i dalje pokazuje kao „svijet balerina“ u kojem buja wokeness, (pa se čak i naši državnici opet mogu praviti da su ‘frajeri’), kao svijet koji živi na starim (imperijalnim) lovorikama, često autarkičan i korumpiran, ali u kojem je život, u usporedbi s nekim drugim svjetovima još uvijek vrijedan života, a možda čak i – najbolji! U to ime vrijedi podići čašu šampanjca, prosecca, spumantea ili nekog domaćeg bućkuriša, zaboraviti na „bombu“ i inflaciju, pa možda čak i zapjevati. Sretno!