Povod za članak bilo je razmišljanje o zatamnjenim mjestima hrvatske povijesti, no rat u Ukrajini ih je dodatno aktualizirao. O tome što se s istinom događa već tijekom ratova i velikih kriza poput pandemije, a pogotovu nakon njih, piše Zdenko Duka
Putinova Rusija brutalno je napala Ukrajinu. Znamo da je Ukrajina samo kolateralna žrtva, koja ipak strašno stradava, a da je ovo Putinov pokazni rat sa Zapadom i njegovim liberalnim setom vrijednosti. Okruženje liberalnim zemljama u kojima se redovito smjenjuje vlast, jako bi ugrozila Putina koji je inače zamislio vladati Rusijom do 2036. godine.
Usto što ruše Ukrajinu i ubijaju Ukrajince, Putin i njegovi prijete Zapadu nuklearnim ratom i svima koji se umiješaju u ovaj rat „posljedicama kakve nikad nisu vidjeli“. Nekog drugog dana opet, Putin govori kako “ne postoje loše namjere prema našim susjedima. I savjetovao bih im također da ne eskaliraju situaciju, da ne uvode bilo kakve restrikcije… Ne vidimo potrebu da se pogoršava naše odnose…“ (govorio je 4. ožujka 2022.)
Kako se sada čini, pregovori Rusije i Ukrajine neće moći donijeti mir i iole trajnije geopolitičko rješenje. Možda bi to mogli – ako uopće i oni – samo pregovori „velikih“.
Profesor Damir Grubiša (intervju Novom listu, 3. ožujka 2022.) navodi da su „pravi pregovori između ovih dviju strana mogući samo uključivanjem cijele međunarodne zajednice, Ujedinjenih naroda, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju te Europske unije, kao i vjerskih poglavara, pape Franje i patrijarha Kirila. Na međunarodnoj konferenciji o Ukrajini moraju sudjelovati svi važniji međunarodni faktori, uključujući SAD i Kinu, da se izbjegne opasnost od globalnog kaosa i svjetskog rata. Prema svim protivnicima rata u Rusiji, represija je nesmiljena, pa se uvodi i kazna od 15 godina zatvora za „širenje lažnih vijesti o ruskoj vojsci“ (Hina: : Ruski parlament odobrio 15 godina zatvora za širenje ‘lažnih’ vijesti o ruskoj vojsci, 4. ožujka 2022.)
Europska unija je zabranila emitiranje ruskih medija Russia Today i Sputnik, nesumnjivo propagandističkih, time i (polu)lažljivih, ali ta zabrana ipak ide protiv proklamiranih europskih vrijednosti slobode govora i slobode medija. O tome je jasan sud protiv zabrane argumentirala Europska federacija novinara (EFJ) iz Bruxellesa čiji su članovi i HND i SNH.
Nije sasvim jasno što će biti sa zaplijenjenom i zamrzavanjem imovine Rusa u zemljama koje uvode sankcije. Vraća li im se ona jednog dana (ako takvog dana bude) ili…? Jer, inače, nepovredivost privatnog vlasništva jedan je od postulata kapitalizma i onoga što zovemo ‘slobodni svijet’.
Kao što je malo koji događaj u svijetu ‘ničim izazvan’, tako ni ovaj krvoločni napad Rusije na Ukrajinu nije baš ‘ničim izazvan’. Putinova Rusija ne želi širenje NATO-a na istok pa traži čak i da NATO povuče svoje postrojbe i iz baltičkih zemalja i Poljske.
Jesu li zapadni političari usmeno obećali 90-ih godina ruskim liderima da se NATO neće širiti na Zapad? Neki tvrde da nisu – to govore zapadni političari, a neki tvrde da jesu – to je stajalište ruskih političara. Važno je jesu li ili nisu, iako to danas ne može puno pomoći u ovom ludom ratu. To je povijest, jedno zatamnjeno mjesto u njoj, fakcija ili fikcija?
Njemački Der Spiegel objavio je prije početka rata (na portalu, 18. veljače 2022.) da to nije fikcija. Američki politolog Joshua Shifrinson, profesor na Sveučilištu u Bostonu, otkrio je u Britanskom nacionalnom arhivu dokument koji je ranije bio tajan. To je zapisnik sa sastanka političkih direktora ministarstava vanjskih poslova Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Francuske i Njemačke, održanog u Bonnu 6. ožujka 1991. godine. Tema je bila sigurnost u srednjoj i istočnoj Europi. Kako navodi Der Spiegel, iz dokumenta je jasno da su se Britanci, Amerikanci, Nijemci i Francuzi složili da je članstvo Istočne Europe u NATO-u “neprihvatljivo”.
Ali, ovo je tekst o Hrvatskoj i Hrvatima, tako je zamišljen. Koja su u hrvatskoj novoj povijesti zatamnjena mjesta? Je li moglo biti drukčije nego što je bilo? Sada (i barem zasad) možemo biti zadovoljni što smo tu i što smo u miru, ali još domalo, prije početka novog rata u Europi, pljuštala su brojna pitanja i dvojbe zašto smo neuspješni u odnosu na partnerske zemlje Europske unije.
Prvu ideju za tekst potaknuo je intervju Olivera Frljića, najpoznatijeg hrvatskog kazališnog režisera u inozemstvu koji i tamo izaziva kontroverze. Kazao je i ovo: „Naravno, problem s lažnim vijestima nastaje u onom trenutku kad njihov recipijent ne uspijeva detektirati njihov fikcionalni karakter. Mi smo zadnjih 30 godina bili trenirani da vidimo društvenu stvarnost drukčije od onoga kakva ona zaista jest. Davno sam rekao: dobre će novine napraviti sve za čitanost pa i falsificirati stvarnost.“ (Večernji list, 22. siječnja 2022. str. 51.)
Od višestranačkih izbora 1990. godine, proglašenja neovisnosti te nešto više od 30 godina od međunarodnog priznanja mnogo je tabu-tema u Hrvatskoj o kojima se u onom ‘službenijem’ dijelu javnosti, u mainstreamu, ne govori ili se govori jako malo. Istina je da ne treba žaliti za prolivenim mlijekom, no najbitnije političke odluke dalekosežno utječu na budućnost društva i države pa ih je potrebno preispitivati. Možda su odluke mogle biti bolje pa bi nam danas bilo bolje.
Zbog istine jednako toliko važno je ne manipulirati i ne prikrivati ono što se stvarno događa(lo). Dobro je kad novinari, umjetnici, političari, aktivisti, cjelokupna javnost prokazuju ‘laganje za domovinu’ i stvaranje (nacionalnih) mitova u interpretaciji događaja. Od prikrivanja i laganja može biti kratkotrajne koristi, zato se tako manipulira, ali ta korist ide u prilog uglavnom samo političkoj eliti koja vlada.
Prikazat ćemo ovdje omanju skicu izabranih iz mnoštva ‘zatamnjenih mjesta’ ili primjera ‘fikcionalizirane’ stvarnosti. Neke su teme davne, a neke recentne.
“Uz snažan gospodarski rast BDP-a, očuvana radna mjesta i brzo smanjenje javnog duga, prebrodili smo Covid-19 krizu”, poručio je premijer Andrej Plenković 22. siječnja o. g. na Twitteru.
„Uspjeli smo pobijediti virus u prvom poluvremenu“, rekao je u lipnju 2020. Plenković u intervju za američki CNBC, a onda je to neprestano ponavljao u izbornoj kampanji. To je tada bila prilično točna konstatacija, ali je ova iz siječnja skandalozna.
Twittt je iritantan. Premijer ga je napisao kao samohvalu kako se usprkos iznimno negativnog utjecaja dvogodišnje pandemije na cjelokupno društvo, naravno i na ekonomiju zemlje, Hrvatska ekonomski jako dobro nosi. Nećemo ulaziti u to, jer rast BDP-a u 2021. samo pokriva pad BDP-a iz 2020., no ocjena da smo prebrodili COVID-krizu cinična je i pokazuje premijerov nedostatak empatije. Podaci o oboljelima, hospitaliziranima, umrlima, mijenjali su se iz dana u dan, ali je Hrvatska posljednjih 10-ak mjeseci stalno u vrhu zemalja EU po smrtnosti, a u posljednja dva vala, četvrtom i petom, tome je doprinio mali postotak cijepljenog stanovništva u odnosu na većinu drugih zemalja EU.
Dakle, u 2021. godini u Hrvatskoj je umrlo 63.611 ljudi što je rekordan broj umrlih od 1945. godine. U 2020. umrlo ih je 57.023 (a 51.794 posljednje ‘zdrave’ godine – 2019.). Smrtnost 2021. u odnosu na 2019. viša je od 20 posto! Prema statistikama, od početka pandemije od COVID-a 19 umrlo je više od 15.250 ljudi.
Iznimno visoka stopa smrtnosti tema je koju vladajući stalno izbjegavaju, neprestano se hvaleći kako je Hrvatska imala jedne od najliberalnijih mjera u EU-u. I ne samo da je imala neke od najliberalnijih mjera, nego se one, osim u prvom valu pandemije, uopće nisu morale poštivati, jer gotovo nitko ne kontrolira i ne sankcionira. Da se ne bi netko naljutio pa krenuo na ulicu u prosvjed.
Najliberalniji smo, ali smo zato i po smrtnosti prvaci.
Jesmo li na referendumu 19. svibnja 1991. godine glasali imperativno o izdvajanju iz jugoslavenske federacije, ili (i) o mogućnosti uspostavljanja konfederacije s ostalim republikama bivše Jugoslavije?
Pitanja su bila: „1. Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?“
I drugo: „2. Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?“
Za prvu opciju izjasnila se vrlo velika većina – 94, 17 posto građana, od 83,56 posto birača koji su na referendum izišli. Glasali smo, dakle, da (suverena) Hrvatska može stupiti u konfederaciju. Prijedlog konfederacije bio je više pregovarački fol i kupovanje vremena.
Već mjesec dana kasnije, 25. lipnja, hrvatsko vodstvo i Sabor RH donijeli su Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH kojom se pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ te postupak za međunarodno priznavanje. Odluka je donesena uz tromjesečnu odgodu realizacije.
Zaključuje se da „federativno uređenje Jugoslavije ne omogućuje rješavanje državno-političke i gospodarske krize i da među republikama SFRJ nije došlo do sporazuma koji bi omogućio preustrojstvo federativne savezne države u savez suverenih država“. I da „SFRJ ne djeluje kao ustavno-pravno uređena država, te da se u njoj grubo krše ljudska prava, prava nacionalnih manjina i prava federalnih jedinica“.
Kako navodi Dejan Jović u knjizi Rat i mit (str.13-14.) u istraživanju koje je u travnju 1990. proveo tadašnji zagrebački Fakultet političkih nauka na uzorku 2608 ispitanika iz cijele Hrvatske, 10,66 posto ih je bilo za odcjepljenje Hrvatske „neovisno o tome što će biti s drugim dijelovima Jugoslavije“. Konfederaciju samostalnih republičkih država „koje bi po potrebi stvarale zajednička tijela i slobodno se dogovarale oko zajedničkih poslova“ podržavalo je 51,66 posto ispitanika. Za federaciju s jačom ulogom saveznih organa“ bilo je 13,35 posto, a 13,67 posto da ništa ne treba mijenjati u tadašnjem uređenju SFRJ.
Zašto je to sve danas (uopće) važno?
Zato da se ne bi olako interpretiralo kako su hrvatski ‘narod’ i hrvatski građani ‘plebiscitarno’ na referendumu izabrali izdvajanje i odcjepljenje – odmah i pod bilo koju cijenu. Pa i pod cijenu rata koji se već bio ozbiljno pomaljao. Interpretacijama o plebiscitarnosti se želi sugerirati da je Hrvatima stoljećima prvenstveni cilj bio vlastita država, taj ’tisućljetni san’ ostvario je Franjo Tuđman, za svoju državu se treba i žrtvovati, ma kakva ona bila. Diktature, a ne demokracije, obično cijene i ističu plebiscitarnost.
U saborskoj Ustavnoj odluci iz lipnja 2021. tvrdi se kao neupitno kako su i prije radikaliziranja srpskog nacionalizma i ekspanzionizma i pojave Slobodana Miloševića Hrvatska i Hrvati u drugoj Jugoslaviji bili neravnopravni i u podređenom ekonomskom položaju. Budući da je Hrvatima bilo loše i u toj drugoj Jugoslaviji, logično je bilo da sve što miriše na Jugoslaviju i socijalizam, pa i sve ono što je bilo jako dobro – odmah treba srušiti, promijeniti, izgraditi (novi stari) nacionalni identitet, izgraditi ne samo novu politiku, nego i novi tip ekonomije, novu socijalnu politiku.
Nema danas nikakvog žala za Jugoslavijom, ali možemo jako žaliti zbog danas neuspješne Hrvatske. Vlasti ne vole da se uspoređuje prosječna kupovna moć i životni standard Hrvata i socijalna sigurnost u kontekstu ondašnjih prilika prije 35-40 godina i danas. A uspoređivati je važno, tako možemo vidjeti gdje smo, jesmo li i koliko otišli naprijed i ako nismo zašto nismo.
Pitanje je je li Hrvatska mogla ostvariti suverenu i samostalnu državu i kasnije međunarodno priznanje bez krvavog rata. U okolnostima vrlo agresivnog velikosrpskog nacionalizma, vrlo vjerojatno nije mogla dobiti državu bez krvi. Nije napadnuta samo Hrvatska nego nekoliko mjeseci kasnije i BiH, i to je bio još krvoločniji rat.
Ali, političko vodstvo predvođeno Franjom Tuđmanom nije stvarno niti pokušalo da Hrvatska dobije samostalnost na manje konfliktan, strpljiviji način. Za ozbiljno pokušati tako nešto nije bilo dovoljno razgovarati s Miloševićem i dogovarati kako će podijeliti Bosnu i Hercegovinu, nego je prvenstveno trebalo baš danima i noćima razgovarati kako bi se postigao neki dogovor s hrvatskim Srbima i kako bi im se rastjerao i umirio strah od nove hrvatske neovisne države. Nije to radio niti Račanov SDP iako su Srbi mahom na izborima glasali za njih.
Dolaskom HDZ-a na vlast u proljeće 1990. pojačali su se pritisci, krenula otpuštanja hrvatskih Srba i njihovo demoniziranje, a Ustav RH ih je u prosincu 1990. iz konstitutivnog naroda pretvorio u nacionalnu manjinu.
Da nema stjecanja države bez krvi je više puta izrečen i poznati stav prvog predsjednika Franje Tuđmana. Slikar Edo Murtić pričao je da je bio šokiran kada mu je nekoliko mjeseci prije izbora Tuđman došao u atelje i počeo oduševljeno pričati: „’da hrvatski narod krvlju mora dobiti svoju državu’, da ćemo mi (on s HDZ-om) napraviti ono što Pavelić nije uspio napraviti 1941. godine, da će 50% Srba morati spakirati kofere i odseliti, a ostalih 50% ili postati Hrvati ili nestati!. Rekao sam mu da je lud, da se mora liječiti i od tada prekinuo bilo kakav kontakt s njim. A neposredni povod da počnem raditi ciklus ‘Viva la muerte’ kao odgovor Tuđmanu na njegov stravični cinizam i bešćutnost, bio je jedan njegov govor majkama i udovicama hrvatskih branitelja 1993. godine, kojima je posmrtno uručio odlikovanja uz riječi da trebaju biti ‘sretne i presretne’ što su im sinovi i muževi poginuli za Hrvatsku!” (intervju Identitetu, br. 61., 2003. god.) Ili „Umrijeti za hrvatsku državu – to je ono zbog čega vrijedi živjeti!“ (Tuđman na otvorenju”Oltara Domovine”, prema Feral Tribuneu od 23. 2. 2002. str. 36.)
Nedavna Murtićeva izložba u Meštrovićevu paviljonu u Zagrebu (Igor Kralj/PIXSELL)
Da se i u ovoj regiji može dobiti država i bez rata vidjeli smo u Makedoniji, Crnoj Gori, dakako, i u Sloveniji iako se, istina, tamo vodio 10-dnevni rat, ali bez poginulih Slovenaca. Češka i Slovačka su se mirno razišle.
Ogromni Sovjetski savez se raspao 26. prosinca 1991. bez krvi. Petnaest republika iz njegovog sastava se osamostalilo. I Ukrajina, dakako. Kasnije su zbog Nagorno-Karabakha zaratile Azerbajdžan i Armenija. Rusi su vodili dva uništavajuća, ali unutarnja rata s Čečenima. Prvi je vodio Jeljcin, drugi Putin. Kasnije, 2008. godine, Rusi su zaposjeli dvije gruzijske pokrajine s pretežitim ruskim stanovništvom. I onda su poslije ukrajinske tzv. Revolucije dostojanstva 2014. u kojoj je predsjednik morao pobjeći u Rusiju, Rusi pripojili Krim i držali pod svoje Donjeck i Lugansk. Dvadeset četvrtog veljače napali su Ukrajinu. Sada je Ukrajini pakleno teže sačuvati samostalnost, a državnost je bila zadobila bez problema, neočekivano čak.
Hrvatska bi dobila državu i da joj na čelu nije bio Franjo Tuđman, nego, primjerice, i Ivica Račan, tvrdi Ivan Zvonimir Čičak u intervjuu Večernjem listu („I da je Račan bio na vlasti, Hrvatska bi bila stvorena“, VL, 19.12.2021., str.6.). Bez obzira na sadašnje događaje u Ukrajini, izjava da je obavezno prolijevanje krvi kako bi se stvorila država primjerenija je 18. i 19. stoljeću u Europi, nitko od iole modernijih europskih političara ne bi poslije Drugog svjetskog rata to tako olako izustio.
No, to su tempi passati. Pa, zašto onda o tome uopće pišemo, zašto je to pretresanje važno za Hrvatsku i nas danas? Zašto bi svakako bilo bolje da nije bilo rata?
Najprije zbog toga što je prema procjenama u Domovinskom ratu u Hrvatskoj izgubilo život između 15 i 18 tisuća hrvatskih državljana te nešto više od dvije tisuće državljana Srbije i Crne Gore. Srušene su i spaljene brojne kuće. Kuće se mogu obnoviti i podići nove i to je i učinjeno. Ali, u nematerijalnom smislu, rat među zaraćenim narodima poslije rata traje generacijama, svakako i više desetljeća kasnije. Mržnja opterećuje i zatvara vrata budućnosti. Interpretacije rata u Hrvatskoj još su crno-bijele (hrvatsko je bilo sve bijelo, a srpsko crno) i općenito se tumači da je država nastala u Domovinskom ratu, a nije. U tom ratu ali uz mnogo diplomacije – ona se obranila. Nastala je zakonodavnom odlukom Sabora a na temelju Ustava SFRJ koji je omogućio samoopredjeljenje i stvaranje države.
Bilo bi puno bolje i lakše za Hrvatsku kad ne bismo imali više od 500 tisuća hrvatskih branitelja (na dan 30. studenoga 2021. u Evidenciji Ministarstva hrvatskih branitelja bilo je ukupno 513.140 hrvatskih branitelja od kojih je 426.345 živih). Čak i ne zbog toga što to iznimno financijski iscrpljuje državu, a mnoge branitelje (ne njihovom krivnjom) dovodi u situaciju društvu nekorisnih besposličara, nego zato što ne bismo bili u prilici pa i u iznudi gotovo svakodnevno slaviti ratne uspjehe i komemorirati ratna stradanja. Pa nije valjda rat toliko privlačniji od mira?
Umjesto toga energija bi bila orijentirana k tome kako imati konkurentniju ekonomiju, više plaće i standard, kako barem trostruko više nego sada – i to s jasnim ciljevima – ulagati u znanost, obrazovanje i kulturu, kako održati mirovinski sustav i zdravstveni sustav očuvati od kolapsa koji mu ozbiljno prijeti i poslije korone.
Naravno, nisu sve privatizacije u Hrvatskoj bile ‘divlje’ ali mnoge jesu. U Sloveniji koja je u isto vrijeme kao i Hrvatska izišla iz Jugoslavije obavljena je privatizacija poduzeća vaučerizacijom, podjelom kupona građanima. U Češkoj i Slovačkoj također.
U SFRJ vlasništvo nad poduzećima bilo je društveno, a ne državno. To je istančana, ali važna razlika. Društveno vlasništvo proizašlo je iz samoupravljanja uvedenog u Jugoslaviji 1950. godine. Dakle, poduzeća su bila vlasništvo svih onih koji su u njima radili, a ne države kao u svim zemljama tzv. realnog socijalizma u to vrijeme. Upravo zbog te nijansirane razlike osobito je svjetski poznati ekonomist Branko Horvat bio inzistirao na provedbi privatizacije vaučerizacijom. Svi oni koji rade tako bi imali mogućnost raspolaganja dionicama pa bi ih naravno mogli i prodati. Novac u ruke dobili bi građani, a ne država.
Ali, predsjednik Tuđman imao je ideju da stvori hrvatski elitni sloj. Zakon o pretvorbi državnih poduzeća donesen je u travnju 1991., malo prije rata. Tako dok su ratnici ratovali, onima koji su bili miljenici vlasti bila su praktički poklonjena poduzeća pa su onda mnoga od tih poduzeća novi vlasnici (i u neznanju) i upropastili, a na tome osobno zaradili. Stvoren je tako sustav koji se proteže čak i do danas, da ne samo javni sektor ovisi o manje-više uvijek istoj vladajućoj stranci, nego i dobar dio privatnog sektora. Državna revizija pretvorbe i privatizacije ocijenila je provedenu pretvorbu u 90 posto slučajeva nezakonitom.
Godine 2010. u Ustav RH uneseno je da kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela počinjena u procesu pretvorbe i privatizacije ne zastarijevaju te je u skladu s tim donesen i zakon. No, Ustavni sud 2015. odlučio je da se taj zakon ne može odnositi na djela počinjena prije lipnja 2010. A DORH je u svom izvještaju za 2020. zaključio da zakon nije zaživio u praksi jer sudovi i dalje odbijaju DORH-ove optužnice koje se tiču ratnog profiterstva.
Još jedna (po)ratna tabu-tema i farbanje stvarnosti. Za to što se sporo pronalaze nestali vojnici i civili nije odgovorna jedino Srbija nego i Hrvatska. Često slušamo kako hrvatski političari prozivaju srpske vlasti da blokiraju pronalazak nestalih i da Srbiji napredak u pregovorima s EU-om treba uvjetovati pa i blokirati bržim pronalaskom grobišta u ratu nestalih hrvatskih državljana.
Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja iz prosinca prošle godine, još je nepoznata sudbina 1455 osoba te mjesto ukopa posmrtnih ostataka 398 smrtno stradalih osoba – ukupno dakle 1853 hrvatska državljana.
Neobaviješteni građani, a zapravo se i nemaju o tome baš odakle obavijestiti, s obzirom na okrivljavanje Srbije za nestale, nekako prirodno misle da je daleko ponajveći broj nestalih državljana hrvatske nacionalnosti. U posljednjih nekoliko godina iz Ministarstva nije se moglo doznati koja je nacionalna struktura žrtava. Osjetljiv podatak. No, kad je srpski predsjednik Aleksandar Vučić u veljači 2015. bio na inauguraciji nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović bio je kazao da se tom trenutku traga za više osoba srpske nego hrvatske nacionalnosti iz rata u Hrvatskoj. Tada je to demantirao pomoćnik ministra za nestale u Ministarstvu Ivan Grujić rekavši da se traga za ukupno 1600 osoba s hrvatskim državljanstvom. Od toga su 930 osoba hrvatske nacionalnosti, a 680 srpske nacionalnosti. U taj popis može se dodati i 200 osoba sa srpskim državljanstvom koje su nestale na području Hrvatske. Ali i tada je više nestalih Hrvata nego Srba, rekao je Grujić.(N1, 16.2.2015.) Nema logike da su posmrtni ostaci većine nepronađenih ubijenih hrvatskih Srba u Srbiji. Hm, a gdje su onda? Pa u Hrvatskoj.
3,57
(7)
Loading...
25. listopada 2024. / Aktualno
16. rujna 2024. / Aktualno
20. studenoga 2024. / Članci
13. studenoga 2024. / Članci
9. studenoga 2024. / Članci
8. studenoga 2024. / Članci
Zdenko Duka