Psihologija nade. Što je društvo izgubilo biranjem Freuda umjesto Adlera

Freudov nekadašnji suradnik Alfred Adler insistirao je da terapija ne smije ostati u prostoru unutarnje fascinacije, nego mora voditi do promjene u ponašanju, piše Domagoj Juričić. Unatoč njegovom pozitivnom pristupu konkretnom rješavanju problema, društvo je u većoj mjeri prigrlilo Freudeovu psihoanalizu, model koji se savršeno uklopio u proces industrijalizacije mentalnog zdravlja - terapija postaje proces bez kraja, idealno za industriju koja živi od ponovnih dolazaka.

• Naslovna fotografija: Sigmund Freud i Alfred Adler. (CC0)

• Domagoj Juričić je savjetnik za upravljanje političkim rizicima. Bio je i predstojnik Ureda predsjednika i imao visoke dužnosti u Vladi i diplomaciji. Radio je na globalnim regulatornim reformama za Svjetsku banku, redoviti je govornik za The Economist Impact te član Novog pariškog kluba. Diplomirao je novinarstvo u Zagrebu, specijalizirao se za transformacijsko vodstvo na Sveučilištu George Washington te za procjenu učinaka propisa na belgijskom College of Europe. Na berlinskom IBMI-u usavršavao se na polju međunarodne politike i međunarodnog prava.

Lipanj, mjesec posvećen mentalnom zdravlju, simbolični je  podsjetnik na sve dublju i rašireniju globalnu krizu ljudske psihe. Naime, prema podacima The Lancet Commission on Global Mental Health još iz 2018. godine, više od 970 milijuna ljudi diljem svijeta pati od nekog oblika mentalnog poremećaja. Taj podatak poziva nas na ozbiljno pitanje: liječimo li mentalno zdravlje na ispravan način ili samo recikliramo metode koje nas drže u začaranom krugu uvida bez izlaza? Sve je više stručnjaka koji upozoravaju kako dominantni psihoterapijski modeli, nastali na temeljima Freudove psihoanalize, ne odgovaraju potrebama suvremenog čovjeka.

Prema dr. Irvinu Yalomu, jednom od najvažnijih egzistencijalnih psihoterapeuta današnjice, „psihoanalitička introspekcija bez preuzimanja odgovornosti i stvaranja svrhe može dovesti do inertne samosvijesti – znanja koje ne transformira“ (The Gift of Therapy). Drugim riječima, terapija može postati kognitivna zamka: čovjek zna zašto pati, ali to znanje ne mijenja njegov život. Time, kako navodi psihijatar Allen Frances, „psihoanaliza u svojoj klasičnoj formi danas više zadovoljava potrebe terapeutske industrije nego same pacijente“ (Saving Normal).

­
Freudov pogled na čovjeka kao biće motivirano potisnutim seksualnim i agresivnim nagonima postao je globalno kulturno nasljeđe.

U središtu tog pristupa nalazi se Sigmund Freud, čiji je psihoanalitički model više od stotinu godina oblikovao terapijsku praksu, filmski narativ, i javno poimanje unutarnjeg života. Njegov pogled na čovjeka kao biće motivirano potisnutim seksualnim i agresivnim nagonima, čije su rane smještene u djetinjstvu, i čija je sudbina određena konfliktom između ida, ega i super ega, postao je globalno kulturno nasljeđe. Freud je, kako piše Elisabeth Roudinesco u svojoj Biography of Freud, „uspio institucionalizirati introspekciju, pretvorivši psihoterapiju u proces beskonačnog tumačenja“.

Nasuprot tom pristupu stajao je Alfred Adler, Freudov suradnik koji ga je napustio jer je smatrao kako čovjeka oblikuju ne prošli događaji, nego ciljevi, uvjerenja i težnja za smislom. Adler je već 1912. godine utemeljio vlastitu školu individualne psihologije, iz koje će kasnije proizaći mnogi pravci fokusirani na osobni rast, socijalnu uključenost i razvoj samopoštovanja. Ključna Adlerova teza, kako piše u djelu Understanding Human Nature, glasi: “Nije presudno ono što vam se dogodilo, već odluka koju ste donijeli o sebi na temelju toga.” Drugim riječima, trauma ne određuje sudbinu već uvjerenje koje iz nje izvučemo.

Razlika između Freudovog i Adlerovog pristupa nije bila samo teorijska, bila je karakterna, egzistencijalna. Freud je, kako svjedoči Carl Gustav Jung u autobiografiji Memories, Dreams, Reflections, „zahtijevao intelektualnu lojalnost i hijerarhijsku strukturu mišljenja“. Adler je, naprotiv, poticao pluralizam i neposrednu praktičnost. Bio je liječnik radničke klase, pedagog i socijalni reformator. Adler je inzistirao da terapija ne smije ostati u prostoru unutarnje fascinacije, nego mora voditi do promjene u ponašanju, svrsi i odnosima.

­
Alfred Adler postavio je preteču kognitivno-bihevioralnoj terapiji, anticipirajući mnoge moderne terapijske pravce.

Danas znamo kako su Adlerove ideje bile anticipacija mnogih modernih terapijskih pravaca. Viktor Frankl, utemeljitelj logoterapije, otvoreno priznaje kako je “njegova logoterapija zapravo produžetak Adlerovog koncepta svrhovitog ponašanja” (Man’s Search for Meaning. Kognitivno-bihevioralna terapija (CBT), danas jedan od najraširenijih i znanstveno najpotvrđenijih oblika psihoterapije, koristi istu osnovnu ideju: naše emocije i ponašanje proizlaze iz uvjerenja, a ne iz događaja samih. Utemeljitelj CBT-a, Aaron Beck, u više navrata je naveo Adlera kao ključnog preteču (Beck, Cognitive Therapy and the Emotional Disorders).

Neuroznanstvena istraživanja podupiru ovu paradigmu. Studija objavljena u časopisu Nature Reviews Neuroscience 2012. godine pokazuje kako je preusmjeravanje pažnje, mijenjanje uvjerenja i aktivno donošenje odluka povezano s jačanjem frontalnih režnjeva, što direktno smanjuje simptome depresije. Terapijski modeli koji se temelje na analizi traume, ali bez aktivnog plana promjene, pokazuju slabije rezultate u meta analizama, osobito kod kroničnih oblika anksioznosti.

Zašto smo onda kao civilizacija odabrali Freuda, a ne Adlera?

Djelomično zato što je Freud bio sjajan narator. Njegove su teorije bile kompleksne, ali elegantne, gotovo književne u izrazu. On nije bio samo znanstvenik nego i pisac s osjećajem za strukturu priče, s talentom da pojedinačni slučaj, poput male Hanne ili mladića koji se boji konja, pretvori u metaforu univerzalne ljudske borbe. Njegovo razumijevanje psihe odgovaralo je duhu modernističkog doba, vremenu simbolizma, dubinskih analiza, fragmentiranosti i fascinacije nesvjesnim. Bio je to svijet Franza Kafke, Jamesa Joycea i ekspresionističkog slikarstva, svijet koji je tražio “dublje značenje” u svakom iskustvu.

­­

Kako piše Paul Ricoeur, “Freud nije samo otkrivač, nego i graditelj hermeneutike sumnje”.

Freud je toj epohi dao ono što je tražila: mitologiju psihe. Edipov kompleks, simbolika snova, arhetipske borbe između nagona i super ega. To su bile strukture koje su čovjeku pružale osjećaj kako njegova patnja ima oblik, kako postoji skriveni smisao. Psihoterapija se tako transformirala u neku vrstu sekularne religije u kojoj je terapeut postao svećenik introspektivne istine. Kako piše filozof Paul Ricoeur u djelu Freud and Philosophy, „Freud nije samo otkrivač, nego i graditelj hermeneutike sumnje, sustava tumačenja u kojem se istina uvijek skriva iza privida“.

Adler, s druge strane, nije nudio tajne kodove podsvijesti. On je nudio jednostavnu, ali moćnu poruku: čovjek treba svrhu i osjećaj korisnosti. Smisao života ne proizlazi iz razotkrivanja potisnutog sadržaja, nego iz stvaranja vrijednosti koje nas nadilaze: odnosa, ciljeva, doprinosa zajednici. Njegov model nije bio spektakularan, nego konkretan. Adlerov terapeut nije mistik, nego vodič. Nije interpretator, nego suputnik u promjeni. A upravo zato, Adlerov je pristup bio previše praktičan za akademiju i previše transformativan da bi bio dobar za tržište.

Što više analiziraš, to više otkrivaš, ali nikad ne završavaš. Kao na traci beskonačne proizvodnje

Freudov model, naprotiv, savršeno se uklopio u proces industrijalizacije mentalnog zdravlja. Njegova struktura odgovara ponavljajućem, otvorenom sustavu: što više analiziraš, to više otkrivaš, ali nikad ne završavaš. Kao na traci beskonačne proizvodnje, klijent stalno proizvodi nova značenja, nova sjećanja, nove uvide, ali bez obveze da išta promijeni. Terapija postaje proces bez kraja, poput kapitalističkog ciklusa koji nikad ne zatvara krug što je, naravno, idealno za industriju koja živi od ponovnih dolazaka.

Adlerov model, za razliku od toga, podrazumijeva završetak terapije. U njegovom okviru klijent je pozvan da preuzme odgovornost, promijeni uvjerenja, definira ciljeve i krene djelovati. To implicira kraj terapijskog procesa, ispunjenje svrhe i izlazak iz sustava. A to nije atraktivno za tržišnu logiku. Sistem koji potiče autonomiju ne proizvodi lojalne klijente. Adler je, u tom smislu, bio rizičan i za profesiju i za institucije. Njegov je model podrazumijevao emancipaciju, a emancipacija se teško monetizira.

­
Adler je umro 1937. gotovo zaboravljen. Nije ostavio sustav, nasljednike ni mit. Ostavio je ideju.

Povrh toga, Freud je imao institucijsku prednost. Bio je umrežen s bečkom intelektualnom elitom, kasnije i s američkim akademskim krugovima. Već u 1920-ima, njegov je učenik Ernest Jones radio na širenju psihoanalize u Britaniji, a 1930-ih, nakon dolaska nacista na vlast, Freudova se teorija, zajedno s izbjeglim židovskim intelektualcima, preselila u anglo sferu. Psihoanaliza je time dobila novi život u Americi, gdje je prilagođena buržoaskoj kulturi introspektivne individualnosti. Savršeno vrijeme za terapiju koja čovjeka vidi kao složenu enigmu kojoj treba vodič. Adler, koji je umro 1937. u Škotskoj gotovo zaboravljen, nije ostavio sustav, nasljednike ni mit. Ostavio je ideju. Ali ideje bez institucija rijetko prežive.

Freud je u konačnici bio kompatibilan i s kulturom krivnje. Njegov model implicira kako je čovjek uvijek donekle kriv, kako su nagoni sramotni, želje problematične, a nesvjesno mjesto konflikta i represije. To se izvrsno uklopilo u zapadnjačku civilizaciju formiranu judeo-kršćanskim narativima grijeha, pada i iskupljenja. Adler je, nasuprot tome, promicao model samo prihvaćanja, suradnje i zajedničkog rasta. Njegova je psihologija bila više odgojna nego kaznena. U Freudovoj se terapiji klijent bori sa sobom. U Adlerovoj, klijent surađuje sa sobom. No, Freud je bio bliži pesimizmu intelektualnih elita, dok je Adler odražavao humanistički optimizam koji još nije imao tržište.

Freud, čini se, nije pobijedio zato što je bio u pravu, nego zato što je bolje odgovarao duhu epohe, strukturi tržišta, institucijama znanja i narativnim potrebama društva. Njegova je psihoanaliza ispunila potrebu za dubinom, hijerarhijom i autoritetom. Adler je ponudio slobodu, odgovornost i smisao ali to je, u tom trenutku, bilo previše zahtjevno. I još uvijek jest.

No danas, kad sve više ljudi pati ne zbog potisnutih nagona nego zbog izgubljenog osjećaja svrhe, možda se napokon mijenja i duh epohe. Ako je 20. stoljeće bilo doba psihoanalize, možda bi 21. moglo biti doba svrhe. I možda je konačno vrijeme da Alfred Adler iz podruma povijesti uđe na glavni ulaz moderne psihoterapije.

Zato, u lipnju, mjesecu mentalnog zdravlja, nije dovoljno podizati svijest o problemu. Vrijeme je da preispitamo temeljne modele koje smo prihvatili kao „znanstvenu istinu“. Sve više psihoterapeuta, među njima i renomirani stručnjaci poput Stephena Hayesa utemeljitelja Terapije predanosti i prihvaćanja,  priznaju kako “psihoanalitički modeli nisu uspjeli u stvaranju masovno učinkovite terapije, jer ne nude jasnu strategiju za osobnu promjenu, već hermeneutiku ljudske patnje”.

Ako ne želimo da terapija postane ritualizirani oblik održavanja uvida bez akcije, vrijeme je da se vratimo Adleru, ne zato što je imao sve odgovore, već zato što je vjerovao kako čovjek, čak i ranjen, može odabrati put naprijed. Kako smisao nije naslijeđe, nego zadatak. Kako iscjeljenje ne leži u razumijevanju prošlosti, nego u stvaranju budućnosti.

U doba kada milijuni ljudi boluju, ne od nedostatka analize, nego od gubitka orijentira, Freud možda više nije prorok kojeg trebamo. A Adler više ne smije ostati zaboravljeni izaslanik psihologije nade.