Psuju, kunu, prostače, bogohule. Selo je u ljudima na vijeke vjekova. Dok god ima mizernih

Neimenovano selo na otoku na okuci Dunava poprište je strahota u romanu Pétera Nádasa, u kojem je glavni lik kolektivna svijest sela iz čije polifonije izranjaju pojedinačni glasovi. Roman je briljantno djelo o zlu u ljudima, piše Jadranka Pintarić, o „zlu kao obliku kozmičke mrzovolje“

• Naslovna fotografija: Naslovnica originalnog izdanja na mađarskom (lijevo), hrvatskog prijevoda (sredina) i njemačkog prijevoda (desno) Strahotnih priča

• Autorica je objavila knjigu književnih kritika U smjeru meridijana (HFD, 2003.), zbirku proza Kamate na ljubavne uzdahe; ogledi o tankoćutnosti (Profil, 2008.) i knjigu priča Dobro sam i ostale laži (VBZ, 2020.). Radila je kao novinarka u rubrikama kulture na radiju, televiziji i pisanim medijima, a kao urednica u nekoliko nakladničkih kuća potpisala je više od šesto izdanja.

Rođen, odrastao, školovan u Budimpešti, Péter Nádas preselio se 1968. u selo Kisoroszi na dunavskom otoku. Imao je 26 godina, bio je novinar, sovjetski tenkovi su ušli u Prag i on nije mogao podnijeti da dalje služi režimu. Bio je to kulturni šok za njega: morao je upoznati ljude iz nekih drugih društvenih slojeva, naučiti novi mađarski, snaći se u drugačijim kodovima. Kaže da je bio siromašan kao crkveni miš. Često su ga hranili seljaci. Kad je bio gladan, pabirčio je po poljima, skupljao otpalo voće ispod stabala i po vinogradima. Imao je tu svijest da nije u redu krasti plodove u koje je uložen ljudski rad npr. kidati klasove kukuruza, uzimao je samo ostatke ili pobirao s napuštenog zemljišta.

Ipak nije bio seoska budala jer to je zasebna institucija. Svako selo ima svoje redikule, ali oni su potomci domorodaca, rođaci ovih ili onih kojima se nešto duguje. Kolikog god bilo nevidljivo, imaju poštovanje – zato što se selo temelji na sustavu recipročnih usluga unutar srodničkih odnosa. Kaže da u to vrijeme novac zapravo nije bio u opticaju, jača je bila trampa i ne nužno istodobna: moglo se odužiti za robe i usluge jednom kad bude prilike. Ali selo promatra tko dolazi, kada, tko što radi, kakvim poslom, što nosi, koji alat ima, što je priskrbio. Takvo selo ima posve drugačiji sustav vrijednosti od onog tržišnog.

Nádas je pisao bilješke o društvenom ustroju, o jeziku, no istinski su ga zanimale sudbine ljudi.(Gáspár Stekovics / CC BY 4.0)

Zapanjilo ga je što je morao naučiti njihov vernakularni jezik: govorimo istim jezikom i ne razumijemo se. Kad je potisnuo svoj gradski i učeni govor, prestao upotrebljavati strane riječi – prihvatili su ga. Ujedno je shvatio koliko je u tom kraju Mađarske kolalo hungariziranih latinskih riječi, osobito u botanici. Pisao je bilješke o svemu tome. Kao i o društvenom ustroju. Nije bilo velikih poljoprivrednih dobara ni mnogo plodnih oranica, živjelo se od malih posjeda, uz ribolov, riječni prijevoz i brodogradnju. Postojala je i tzv. seoska inteligencija: učitelji, liječnici, svećenici. Ne samo da su im odmagali oni koji su bili u službi režima, nego ih ni selo nije prihvaćalo. (Tja, kad je došao novi režim ispalo je da se znanje i stručnost opet preziru.) Socijalistički režim uništio je aristokraciju i buržoaziju, pa potkopao selo da bi ga kapitalizam dokrajčio. I nije to bilo samo u Mađarskoj.

Sve je to bilježio da bi shvatio kako će to biti sociografija ili antropologija, što ga nije zanimalo. Zanimale su ga sudbine ljudi. Pohranio je sve te bilješke i dokumente u berlinski arhiv i vratio im se kad je stekao dovoljno znanja i iskustva da iz njih napiše tekst koji će biti više od sociologije i antropologije ili psihologije. Tome je dodao arhetipske, mitološke, magijske i duhovne elemente koji sažimaju tisućljetna iskustva življenja na zemlji. Péter Nádas rekao je da su Strahotne priče njegovo prvo djelo koje je izrazito autobiografsko, da je on sam utkan u noseće likove, da se nikad prije nije toliko poistovjetio sa svojim protagonistima. Nastali su iz osobnog iskustva života na selu gdje i danas živi (samo se odselio u drugo selo).

Trebala su proći desetljeća da shvati kako nitko od nas ne razgovara s drugom osobom koristeći vlastiti jezik, nego da ga crpimo iz zajedničke ostavštine. Zato u njegovom romanu kor govori u ime zajednice. Svi smo baštinici drvenog pluga i dalje njime oremo u svijetu čelika. A on je tragao za dobom u kojem pojedinačna svijest nema samospoznaju i samorefleksiju.

To je okvir romana, jedinstvenim ga čini način je pripovijedanja: protagonist je kolektivna svijest sela iz koje izrone pojedinačni glasovi čije su sudbine nutane – spojene bez čavala i ljepila (što je samo jedna od mnoštva riječi davno nestalih iz svakodnevnog govora koje je Xenia Detoni morala izbunariti, na čemu joj treba čestitati, kao i na prijevodu u cjelini). Najviše je riječi ipak dobila Teréz Várnagy, jednoć posrnula djevojka, prezrena i odbačena, koja je sa svojim kopiletom otišla biti sluškinja u Peštu, pa se u starosti vratila, izgradila si kuću i kupila vinograd. Ona povezuje većinu likova oko kojih se grade strahotne priče u pripovjednoj bujici koja može i zbunjivati: autor čak i u pola rečenice može skrenuti sa sveznajućeg pripovjedača na neki od likova ili bilo kojeg seljanina, pa nastaviti s nečijim unutarnjim dijalogom. Nije to kakofonija, ali jest polifonija.

I to kakva! Ako se i pogubite, likove ćete najlakše prepoznati po jeziku u čemu je autor pokazao virtuoznost – osim što ih karakterizira jezikom, ispisao je davni leksik sela. Usto: psuju, kunu, prostače, bogohule, vulgarni su da takvo što još niste čitali (na predstavljanju u Zagrebu autor je rekao da je zbog psovki taj roman nemoguće prevesti na njemački, u hrvatskom taj problem ne postoji). Doduše, poznato je da su Mađari maštoviti u psovanju, ali u koricama romana koji rastače sav užas našeg postojanja zapanjujuće je. Barem isprva. A onda vas obuzme rahli tekst (stalno novi red), glasovi i usudi.

Selo je u ljudima posvuda na vijeke vjekova, sve dok ima mizernih, oštećenih tjelesno i duševno, zlobnih, zavidnih, ljubomornih, ostrašćenih, agresivnih

Strahote se događaju u neimenovanom selu smještenom na otoku na okuci Dunava. Vrijeme zbivanja nije davnina, znamo da je sigurno poslije kobne 1956., vjerojatno 1960-ih. Autor se s razlogom kloni pobliže odrediti – jer to je selo svevremeno. Ono je u ljudima posvuda na vijeke vjekova, sve dok ima mizernih, oštećenih tjelesno i duševno, zlobnih, zavidnih, ljubomornih, ostrašćenih, agresivnih. Malena zajednica, u kojoj ne samo da svatko svakog poznaje nego se pamte i preci, ograničava slobodu pojedinca, nadzor je nemilosrdan kao i kazne za prekršitelje, od ogovaranja preko zazora do izgona. Osobito je svirepa kazna biti „nevidljiv“, ignoriranje kojim se dokida pravo na osobnost, ostaje samo počinjeni „grijeh“ ili onaj predaka. A empatija? Tja, precijenjena je. Osvrnite se oko sebe. Usto, ne samo da ne postoji pastoralni seljački zdrav razum, nego nikakav.

Teréz Várnagy selo prezire: „… babuskara, kučka, harpija, ofucana droca… o njoj su žene pričale, ali toliko toga nakitile kao da časnog očevog prezimena i nema, ta Teréz Nadžak-baba. Teréz Nadžak.“ Potječe iz dobrostojeće familije, ima tri sestre („Vjerovalo se da Anti ne može napraviti sina jer mu kurac stoji nakrivo.“) koje ju ne mogu smisliti, ukrale su joj dotu kad su je roditelji razbaštinili i s kopiletom izbacili iz kuće. Ismijavaju je jer „su joj jalni, jebo toj zloj babuskari sve svece s oltara“. Podigla je sina na noge, slastičar je u Budimpešti i sretno oženjen, ali majku baš i ne posjećuje premda mu je uredila zaseban stan unutar kuće. Zato u taj stan ljeti na ladanje iz metropole dolazi udova Margit Fabius sa svojim invalidnim 17-godišnjim sinom, koji je zbog poliomijelitisa prikovan za kolica. Miraka, međutim, resi izniman intelekt i načitanost, čime je očarana Piroska. Radeći prije rata kao sluškinja kod bogatih građanskih familija Teréz je stekla znanja, vještine i ophođenje koje seljaci nemaju. Ona je ta koja npr. primjećuje da je gradska čeljad vječno bezrazložno sretna, vječno u potrazi da se nečem divi i oduševljava, za razliku od seoskog življa kojem je vječno stanje nezadovoljstva, grintanja, jadanja – a „živjeli su i disali u svjetovima odijeljenima nevidljivim ali strogim granicama“. Tako ona povezuje selo i grad – jer vješta je i da svoje proizvode s imanja proda u gradskim kućama i hotelskim kuhinjama. Promet se odvija lađama na Dunavu.

Nádas je u svoj roman vješto upleo i povijest seoske ekonomije. (Davor Višnjić / PIXSELL)

A Dunav kao da još jedan lik romana: njegov vodostaj i poplave određuju ritam zemljoradnje, ribolova, jaružanje itd. Dunav je gospodarski čimbenik, koliko i mitski. Poplavne plodne ravnice još su jedan izvor sukoba: lukavi pojedinci paze da im ih država ne rekvirira, a ono što jest oteto: „odjebao Bog s neba i zadrugu“. Nakupci bezočno ucjenjuju i potplaćuju – naročito ono što žene uzgoje: jagode, maline, ogrozde, grah. Razvlašteno plemstvo i osiromašena buržoazija dekadentni su svijet za sebe, dovijali su se da nešto imanja sačuvaju, seljaci su im i dalje samo služinčad, ako ih uopće zamijete. Nádas je vješto upleo povijest seoske ekonomije.

Jedina koja obožava Teréz padavičarka je Róza, mentalno insuficijentna mlada žena koja nadničari. Marljiva je radnica, iskorištavaju je i slabo plaćaju, varaju jer ne umije računati. Užasavaju ih njezini epileptični napadaji jer misle da je to zarazno. Džaba ih velečasni uvjerava da nije, nemoćan je pred zloćom i neukosti. Zvali su je Nacerena Róza, a svećenik kaže: „… da su bogovi Rózi gotovo u potpunosti uskratili mimiku, i to je bio njihov možda najplemenitiji dar njoj. Pritom je svećenik mislio na jednu od muza, na ravnodušan izraz Melpomenina lica…“ Na žalost, bogovi Rózi nisu uskratili spolni nagon što muškarci obilno zlorabe. Osim što je siluju, mlate je. Država joj je otela dvoje djece i dala na udomljavanje, majka nedonošče na gnojište bacila. Teréz svojim poganim jezikom kinji Rózu, a ipak je jedina koja se prema njoj ophodi kao prema ljudskom biću.

U koja se valjda ne uvrštava Patuljčica, pipničarka u seoskoj birtiji – nadimak joj je opis. Nitko je ne zove krsnim imenom Mária Amália Bolog, a nema seoskog muškarca koji je nije prasnuo u mraku – jer ona danju neće. „Nije bilo da joj za to plaćaju, rado je to ona radila, birtaš bi joj za to bogato nadodavao na plaću.“ Jednom je ta gnjusna patuljčica rodila: sina Imru, pekara apolonske ljepote, visokog, plavog, sličnog jednom od seljana.

Kopile selo ne zove imenom, zapravo nikako – za njih on ne postoji, osobito ne u takvom obličju visokog, snažnog, pristalog, plavokosog muškarca: „Toliko darova nije trebalo zapasti Patuljčicu, a bome ni sina jedne patuljčice.“

Za njega će kobna biti Piroska, zgodna peštanska studentica defektologije koja se poigrava svojim znanjem kliničke psihologije i pokazuje bogolike nakane miješanja u tuđi život. Kad se Piroska uključuje u narativni tok, jezik se stubokom mijenja: obrazovana cura govori učeno, profinjeno, gradski. Tih nekoliko dana romana ljeto je i oni koji mogu na dunavskoj su obali. Piroska u badiću sunča se na plaži i tobože uči, kad shvati da Imre u Dunav baca psića koji pokorno uvijek dopliva do obale, e da bi opet bio bačen. Budući da taj zgodan mlatimudan tako želi privući njezinu pažnju, ona naposljetku intervenira – avaj, kobno. I tek tada, na pola romana, počinje ono što bi se moglo zvati zapletom. Da, bude tu i smrti, tragičnih, ako vam je do zapleta – jer autor i od pečenja pekmeza od šljiva napravi dramaturšku bravuru ili okopavanja vinograda, nekmoli neće od svođenja računa likova.

Kada bi je imao, Imrina tragedija bila bi na savjesti i katoličkog popa. No svećenik Jónás, naizgled dobrodušan, tajni je biskupov izvršitelj egzorcizma, što nazivaju benedikcijom ili uznemirenošću da se ne zamjere komunističkoj vlasti. Jónás je zamalo karikaturalan lik. Napeto mu je nutano: obožava svoj nutani stolac i čudnu crkvenu prostoriju obloženu drvenim plohama u koje bulji nastojeći proniknuti skrivaju li tajnu masona ili iluminata. On je taj kojeg veseli otkrivanje „devastiranog latinskog“ u narodnom govoru. Selo ima i protestantskog pastora, koji se pak bavi otkrivanjem velikih misaonih tajni, u čemu mu pomaže učitelj. Njih dvojica žive u miroljubivoj koegzistenciji – jer vjernika je ionako malo: „Nisu gajili neko veliko prijateljstvo, no mudro su vodili računa da održavaju srdačne odnose. Protivnik im bijaše zajednički, gomila bezumno ratobornih antiklerikalaca, horde brzinski priučenih komunističkih kadrova.“ Boga uvelike kunu, slabo se u njega ufaju. Selu je isto tako odbojan liječnik samo zato što je stigao iz Rumunjske, iako je „ta sirota duša bila mađarska iz Erdelja, što su svi znali“.

Čim se Teréz počnu ukazivati duhovi preminule gospode kod kojih je služila, zlosutnost se zgušnjava i utišavaju ostali likovi, sporedni, poput svim mastima premazanog birtijaša, zlovoljnog pekara, opakog pčelara, zbunjenog učitelja, dokone gospode, neprizvanih duhova mrtvih i druge čeljadi koja daje glas ovom koru.
Taj kor podrobno nas je uputo u mijene života od zemlje, poplave, žetve, ljetinu i zanate. Bazična egzistencija je bitna, ali esencija njihova života karnalno je. Opsjednuti su spolnim organima i nagonima, opscenim, izopačenim, perverznim, tjelesnim izlučevinama, govnima, prdežima. Ne tim riječima, nego brojnim prostačkim sinonimima. Muški mlate žene i djecu, sinovi majke, svećenik pastvu, incest se prešućuje, nasilje odobrava.

Dogodilo se zlo, ali zlo se neprestano događalo i kad su nam likovi vraćali vrijeme unazad, kad su mu svjedočili, kad su ga činili. Nema tu moralne prodike. Kao da su mogli birati, nemaju oni luksuz slobodne volje! Nisu oni bili u poziciji da biraju između dobra i zla, njima je zlo zadano. Zlo je njihova sudbina. Roman je briljantno djelo o zlu u ljudima, o „zlu kao obliku kozmičke mrzovolje“, rekao bi Eagleton.

Sve zato što ni Piroska ni nitko drugi nije poslušao savjet njezine profesorice kliničke psihologije: „Držati nešto na uzdama ne bi bilo dovoljno, na uzdama treba držati nerasvijetljene strasti, zauzdati živu strast, ali ne silom, ne htijenjem, ne zloćom, ne podmuklo jer će se to inače prometnuti u prijenos strasti, što je vrlo opasno. A iz perspektive one druge osobe zamka.“

Zlo je u svakom od nas, rekao je Péter Nádas na zagrebačkom predstavljanju romana, ali najopasnije je neprepoznato zlo. Možemo ga razumjeti, ali ne trebamo ga prihvatiti.