Putinova generacija Z. Internetski pokreti mladih s obilježjima fašizma. Ideološka osnova

Osobne priče običnih Rusa Goran Mihelčić ističe kao najzanimljiviji dio knjige Z Generation povjesničara Iana Garnera. Iako se na trenutke pretvara u produženi i repetitivni esej, Garnerova knjiga postavlja bitna pitanja i predstavlja zabrinjavajuće probleme koji su vrijedni javne rasprave.

• Naslovna fotografija prikazuje pripadnike Mladenačke vojske u Jekaterinburgu, koji su u dobi od 7 do 18 godina. (Mil.ru / CC BY 4.0)

Krajem Hladnog rata zapadni analitičari razmišljali su o tome kakav bi trebao biti idealni vođa buduće Rusije. Idealno, bio bi to bivši član KGB-a zato da zna pravo stanje stvari u zemlji, koji je proveo vrijeme izvan Sovjetskog Saveza u doticaju sa zapadnim svijetom, koji bi razumio strane jezike da može čitati stranu literaturu, koji je određeno vrijeme proveo u patronatu liberalnog političara, te koji bi bio mlad, kako bi se zalagao za reforme i bio neopterećen prošlošću. Ekonomist Branko Milanović gorko je opazio da je desetljeće kasnije sve te uvjete ispunio tada razmjerno nepoznati Vladimir Putin. No, spomenute značajke ipak nisu bile dovoljne da stvore prozapadnjačkog političara.

Putin je u trećem desetljeću vlasti u Rusiji, a zemlju je od 2022. poveo u otvorenu agresiju prema susjednoj Ukrajini. U ovoj „specijalnoj vojnoj operaciji“ bore se, čine zločine i ginu generacije Rusa koje ne poznaju ništa osim razdoblja Putinove vlasti ili pak divljih devedesetih i Putinove vlasti. Suočena s međunarodnim sankcijama i izolacijom, ali i s vlastitom antiliberalnom politikom i daljnjim snaženjem već autoritarne vlasti, Rusija se odrekla „otrovnog“ utjecaja Zapada. Putinova Rusija u propagandi naglašava da se, baš kao i prije osamdesetak godina, ponovno bori protiv fašista.

Bivši sovjetski ministar vanjskih poslova Eduard Ševardnadze na sastanku s njemačkim izaslanstvom u listopadu 1991. upozorio je njemačke kolege da bi bilo vrlo lako da fašistički vođa preuzme vlast u Rusiji i zahtijeva povratak Krima. To se djelomično obistinilo četvrt stoljeća kasnije. Brojni domaći i strani komentatori predbacili su Putinovom režimu da u javnoj retorici i politici redovito koketira s elementima fašizma. Upravo to, točnije fašizacija mladih ruskih generacija tema je knjige povjesničara Iana Garnera objavljene u proljeće 2023. godine.

Garnera u istraživačkom radu fasciniraju dva pitanja: što pogoni rusku opsesiju ratom, i zašto je toliko Rusa opet zaveo militarizam?

Ovo je druga Garnerova knjiga, prva o suvremenoj Rusiji. Knjigu Stalingrad Lives: Stories of Combat & Survival objavio je 2022. Na osobnoj stranici navodi da ga u istraživačkom radu fasciniraju pitanja što pogoni rusku opsesiju ratom i zašto je toliko mnogo Rusa uspješno zaveo i opet zavodi militarizam? Z Generation: Into the Heart of Russia’s Fascist Youth temeljena je na razgovorima s običnim Rusima. Kao što je vidljivo iz naslova, knjiga se više bavi kulturom nego politikom ili ratom, a istražuje ponašanje mladih Rusa i kako se oblikuju njihovi stavovi. Iako piše za široki raspon stručnjaka, svoje djelo ne naziva akademskim istraživanjem, nego „katalogom mišljenja, razmišljanja i refleksija o Rusiji koja se nalazi na prekretnici stupanja u sumoran šovinistički oblik fašizma 21. stoljeća.“[i]

Generacija Z iz naslova knjige ne označava samo kohortu ljudi rođenih između kasnih 1990-ih i ranih 2010-ih već i skupinu mladih koje je zaokupila ruska propaganda. U toj propagandi Z znači „za pobjedu“, „za vojsku“ i „za sukob!“.[ii] Primjeri mladih iz Garnerove knjige pokazuju koliko je generacija Z naizgled kontradiktorna po uvjerenjima, odnosno da je moguća sinergija između konzumerizma i šovinističkog domoljublja.

Garner knjigu otvara primjerom devetnaestogodišnje Aline (pseudonim) koja živi u oronulom uralskom industrijskom gradu. Poput mnogih mladih sanja o tome da radi u tehnološkom sektoru, uživa u noćnim izlascima, gleda hollywoodske hit-filmove i obožavatelj je lika glumice Maisie Williams iz Igre prijestolja. Događaje iz svog života prenosi na ruskoj socijalnoj mreži VK gdje piše o odmorima u Egiptu, dijeli videouratke o modi, manikuri i televiziji. No, konzumerizam je nakon početka „specijalne vojne operacije“ u Ukrajini zamijenila duboka proruska propaganda. Alina se pridružila desecima grupa koje svaki dan otkrivaju nove istine o dubini nemorala i zločina Ukrajinaca. Njen zid na VK-u sada je prekriven slikama goruće Bijele kuće u „Fascingtonu, DC,“ mesijanskim slikama Vladimira Putina i pravoslavnih svećenika koji blagoslivljaju vojnike koji idu na bojišta u Ukrajini.

Garner poentira da je Alinin nazor zaokupila alternativna stvarnost u kojemu je „sveta Rusija okružena neprijateljima koji žele njeno potpuno uništenje.“[iii] U njenoj novoj stvarnosti Alina svrstava sve „neprijatelje“ u jednu kategoriju: „Ukrajinci, homoseksualci i nacisti su svi sinonimi za nerusko. Zato su i zli i nepoželjni.“[iv] Garner smatra da se između Rusije i Zapada ponovno uspostavlja nova zavjesa, ovaj puta digitalna. Alina i svi mlađi od nje mogli bi „samo poznavati Rusiju gotovo potpuno odsječenu od Zapada, Rusiju kojom vladaju mesijanski, apokaliptični i duhovni ciljevi eurazijske dominacije.“[v]

Knjiga ima sedam poglavlja. Većina je zaokupljena tezom da se u javnoj raspravi i kulturi Rusije pojavilo uvjerenje o oporavku zemlje kroz „pročišćujuće“ ratove. Jedina institucija koju „divlje devedesete“ nisu delegitimizirale su vojska, osobito vojna pobjeda nad nacističkim snagama u kojoj je izgubljeno 25 milijuna života, ali zauzvrat je zemlju pretvorila u supersilu vrijednu poštovanja. Autor smatra da militarizam daje Rusiji mesijansku, apokaliptičnu ulogu u kojoj ratovi liječe domaće probleme zemlje baš kao što je to britanski znanstvenik Roger Griffin zaključio promišljajući o fašizmu:

„Cilj je uništiti elemente modernosti kako bi stvorio novi svjetski poredak kao odgovor na ‘degenerativne sile konzervatizma, individualističkog liberalizma i materijalističkog socijalizma.’“[vi]

Štoviše, može se zamjeriti Garneru da spomenutu tezu i te riječi pretjerano ponavlja u knjizi. No, mnogo je više zabrinjavajući njegov zaključak da su „mnogi prosječni Rusi s prosječnim plaćama, normalnim snovima i ambicijama i bez financiranja ili posebnog poticaja vlade postali uvjereni da je Ukrajina tako velika prijetnja da nacija i njeno stanovništvo možda moraju biti žrtvovani da bi pročistili Rusiju.“[vii] Upravo zbog ovoga njegova knjiga je vrijedna javne rasprave. Fašizacija ruskog društva počela je većinski odozdo, a ne odozgo, iako je ruska vlada od početka invazije na Ukrajinu objeručke podupire. Garner argumentira da Putin nije ideološki vođa.

„Putin se rijetko činio konzistentnim ideologom. Često kopa kroz ruske nacionalističke filozofske traktate, spajajući zajedno ideje i citate bez konteksta u svojim govorima, donoseći presudne zaključke da bi ih potom napustio u korist brzog dogovora za novac ili da ponizi svoje zapadne protivnike. […] Putinova Rusija nekad se čini više državom za kleptomanske pragmatiste nego za one s ideološkim uvjerenjima.“[viii] S druge strane rusko društvo je bilo oduvijek natopljeno militarističkim i rasističkim idejama te slavljenjem ruske iznimnosti. Garner komentira da je takva ideologija „kontradiktorna, slaba i nelogična, ali se stalno prenosi u popularnoj kulturi.“ […] „Neizbježna je. Ako je izbjegavaš konzumirati tvoji prijatelji i obitelj će ukapati sadržaj u tvoj pametni uređaj kroz svoje objave na društvenim medijima.“[ix]

No, iako je ova tendencija uvijek postojala u Rusiji, Garner smatra da je postala istaknuta 2012. godine s Putinovim trećim predsjedničkim mandatom, kada je pomalo slučajno otkrio moć kulturnih ratova. Tako je i nastao moderni fašizam u Rusiji. „Značajke fašizma 1930-ih kao grupnog projekta su pridružene jeziku politike identiteta 21. stoljeća da bi dozvale osjećaj bolje, lošije prošlosti koju je uništila globalizacija Zapada. Napadanje Drugog postaje način kako rekonstruirati tu prošlost.“[x] Garner citira danskog autora Bolta Rasmússena koji smatra da se moderna fašistička kultura ne širi preko stranaka i institucija već kroz popularnu i Internet kulturu. „Danas više nema zatvorenih vrata kroz koje fašistička ideologija ne može proći.“[xi] Zbog toga: „ruski fašizam će jednako biti usađen u gramatički nekoherentni komentar ispod slike djece odjevene u jeftine uniforme iz Drugog svjetskog rata ili crtanog junaka koji je ponovno zamišljen kao vojnik u Ukrajini kao i u besprijekorno krojenim vojnim uniformama i velikim vojnim paradama.“[xii]

Još se 2005. – dok je Putin još održavao dobre odnose sa SAD-om – nazirao zametak kasnijih ideja o infekciji zemalja krivim vrijednostima.

Velik dio knjige je poznata priča o usponu Putina na vlast i ruskom oporavku nakon katastrofalnih devedesetih, no kroz kulturni pogled. Garner ističe kako se već u govorima iz 2005. nazirao zametak kasnijih ideja o infekciji zemalja krivim vrijednostima. Pod Putinom su se normalizirale ideje slavljenja pobjede u Domovinskom ratu nad nacistima i slavljenje pobjede „naših djedova.“ Godine 2007. uvedeni su novi domoljubni udžbenici povijesti koji su po Putinovim riječima trebali usaditi prikladni osjećaj ponosa u mlade. No, ti udžbenici su zapravo propagirali „mesijansko apokaliptičnu“ sliku pobjede u kojoj su milijuni života izgubljeni da se svijet spasi od sile koja je željela istrijebiti narode. Garner smatra da je pobjeda postala sinonimom za mučeništvo. Značajniji je zaključak da je antifašistička mantra od one „nikad više,“ koja se tipično ponavlja u zemljama Zapada, postala jedinstvena ruska „možemo to napraviti opet.“[xiii]

Uz normalizaciju ruske vojne pobjede pojavljivale su se sponzorirane grupe koje je podržavao Kremlj. Prva je bila Hodajmo zajedno, a nakon njezina kolapsa,  zamijenili su je 2005. mnogo nasilniji Naši. Aktivnosti skupina punile bi vijesti nekoliko godina, a članovi su aktivno regrutirani iz navijačkih, rasističkih i nacističkih grupa. Garner uspoređuje tadašnju Moskvu s ulicama europskih gradova 1920-ih, kada su se skupine ideoloških protivnika međusobno napadale.[xiv] Obje skupine urušile su se nakon kraćeg razdoblja, poslije niza unutarnjih sukoba i skandala, ali je bitnije bilo to što ih je vlast htjela instrumentalizirati da stvori dojam spontane podrške vlasti i protivljenja oporbi i drugim protivnicima.

Na vrhuncu, Naši su okupili 70.000 sudionika za proslavu obljetnice bitke za Moskvu, a 2011. su na obljetnicu Hitlerova rođendana stotine pripadnika harale ulicama Moskve i tražile ‘fašiste’, zapravo bilo kakvu osobu pod vidljivim prozapadnim utjecajem. Cilj je bilo stvoriti dojam spontanog, prodomoljubnog nasilja. Naši su dosegli nekoliko stotina tisuća članova, uglavnom adolescenata koji su željeli sudjelovati u nasilju s državnim pokroviteljstvom. Moskva je s istim ciljevima počela pružati potporu (i davati smjernice) navijačkoj skupini moskovskog nogometnog kluba Spartak, zloglasnoj Fratriji. Ovo uvelike podsjeća na srpsku višedesetljetnu spregu državnog vrha, bandi i nogometnih navijača. No i Naši i Fratrija izgubili su nakon nekoliko godina svoj zamah i utjecaj.

Liberali, Čečeni i homoseksualci korišteni su kao sinonimi za antiruskog neprijatelja

Kao što je spomenuto ranije, nova etapa u ruskoj povijesti započela je 2012. povratkom Putina na mjesto predsjednika Rusije. Dva mjeseca prije izbora Putin je objavio dugi esej „Rusija: nacionalno pitanje.“[xv] Prema njemu, diljem svijeta ugrožena je tradicionalna moderna nacionalna država, a u Rusiji je prijetnja dolazila od prozapadnih reformatora. Putin 2.0, kako ga Garner naziva, obećao je uništiti prijetnju zapadnjačke kulture. Vrlo uspješnom pokazala se mržnja prema seksualnim manjinama. Političari i stručnjaci zagovarali su isključivanje “degenerirane” LGBT populacije iz stanovništva, odmetnici su lovili i tukli homoseksualce, a policija nije progonila zločine iz mržnje. Od 2017. blogovi s više od 3.000 čitatelja kategorizirani su kao mediji i stoga podložni zakonima protiv LGBT propagande.[xvi] Iste godine zabranjeno je korištenje VPN-a,[xvii] a 2019. uveden je zakon o „suverenom internetu“ prema kojem bi vlast nadgledala i ograničavala pristup „ekstremističkim“ stranicama. Liberali, Čečeni i homoseksualci korišteni su kao sinonimi za antiruskog neprijatelja. No, pravi test radikalne mržnje tek se nazirao – Ukrajina.

Novi otvoreni rat u Ukrajini započeo je u veljači 2022. i novu etapu radikalizacije i polarizacije u ruskoj javnosti. Ukrajinci su na društvenim mrežama postali Ukronacisti i Ukrofašisti. „Ukrajinci su mete bijesa koji podsjeća na nacizam: ‘bolesni’ su, ‘zvijeri,’ ‘čudovišta’ i najgore od svega ‘neljudi.’“[xviii] Ruski se zločini ne samo poriču, već i s ponosom priznaju. Garner spominje hashtag #NamNeStidno (ne sramimo se) koji se često stavlja kada se šire priče o ruskim ratnim zločinima.

Izvjestitelji s bojišnice postali su zvijezde preko noći, a stvoreni su deseci novi amaterskih kanala. Izvjestitelji i kanali neumorno citiraju jedni druge lansirajući svaku glasinu ili teoriju zavjere u glavne vijesti. Jedna od popularnih tvrdnji u Rusiji bila je da su Ukronacisti mučili, ubili i raspeli trogodišnjeg dječaka u Slovjansku što je bila laž koju je izmislio neofašistički ideolog i filozof Aleksandar Dugin.[xix]

Ekstremne ideje počeli su zastupati i državni propagandisti (u Rusiji znani kao politički tehnolozi) koji otvoreno govore o brisanju ukrajinskog identiteta radi denacifikacije i o izgradnji nove mitske savršene Rusije: „denacifikacija Ukrajine je ostvariva samo ako se izbriše zadnjih trideset godina.“[xx]

Pripadnici Mladenačke vojske iz Donjecka u posjetu spomeniku iz Drugog svjetskog rata.

Značajan događaj u budućoj fašizaciji društva je bila Junarmija (Mladenačka vojska) koju je 2016. osmislio dugogodišnji ministar obrane Sergej Šojgu (protiv kojeg je Jevgenij Prigožin lansirao svoj čudni puč u lipnju 2023. godine). Trebala je nadomjestiti prekid kontinuiteta vojnog školskog i izvanškolskog obrazovanja koje je prestalo s krajem Sovjetskog Saveza. Kroz Mladenačku vojsku država je eksplicitno htjela ideološki oblikovati mlade u vojnike ruskog naroda, povijesti i pravoslavlja. Njeni članovi većinu vremena paradiraju u odorama: na praznike, nakon škole, u dvoranama i lokalnoj zajednici. Kad ne marširaju, pomažu vojnicima ili veteranima, te mnogo vremena vježbaju.

Ne vježbaju samo sport već i kako rukovati oružjem. Djeca od samo sedam godina uče kako rastavljati i sastavljati granate i AK-74 puške dok stariji uče kako bacati granate i pucati iz oružja. Svi zajedno uče kako se braniti i zaštiti svoje zajednice u slučaju nuklearnog i kemijskog napada. Postati članom Mladenačke vojske je lako. Kandidati trebaju samo skinuti aplikaciju „Mladi vojnik“ te ispuniti par detalja o sebi. Kupiti uniformu je jednako lako. Komplet se lako naručuje preko interneta i dostavlja unutar nekoliko dana. Aplikacija članovima nudi kalendar događanja, „obrazovne igre“ i povezuje ih s drugim članovima. Najaktivniji članovi mogu dobiti nagrade od područnog odjela.

Do 2019. u Mladenačku vojsku učlanilo se 380.000 djece u dobi od 7 do 18 godina „uglavnom iz siromašnijih južnih i zapadnih regija Rusije koje graniče s Ukrajinom i Bjelorusijom.“[xxi] No planovi koje za nju ima Moskva su mnogo ambiciozniji. Država želi učiniti petinu sve djece (3.25 milijuna) članovima do 2030. godine. Za nju je namijenila 200 milijuna dolara godišnje, a rastu i izdaci za nove organizacije: Dobrovoljci za pobjedu, nove školske Pionire i projekte u vrtićima.

Na jugozapadu Rusije Mladenačkoj vojsci od početka novog rata u Ukrajini do vremena objave knjige pridružilo se gotovo 20.000 novih članova koji su raspoređeni u 85 novih odreda prozvanih po herojima prošlih i sadašnjih ratova. Mediji pokrivaju njihove aktivnosti, bile one bizarne poput učenja korištenja bajuneta ili pak običnih posjeta spomen-mjestima Drugog svjetskog rata. Najbolji influenseri Mladenačke vojske imaju desetke tisuća sljedbenika, a čestitaju im i podršku pružaju državni službenici. U svojim videima pokazuju sljedbenicima kako marširati, kako reagirati na zapadnjačke memove ili daju praktične savjete kao što su kako izgladiti nabore na beretki. Europska unija je organizaciju dodala na popis udruga pod sankcijama u ljeto 2022., proglasivši je paravojnom skupinom.

„Iskustvom Mladenačkih vojnika u 2022. dominira ‘specijalna vojna operacija’ u Ukrajini. Mladi vojnici koji nose Z-zastave utrkuju se u biciklističkim utrkama u dvostrukoj proslavi ‘specijalne operacije’ i ruskog Dana fizičke aktivnosti (praznika koji potječe iz sovjetskih vremena 1920-ih godina). Njihovi vršnjaci vide kako se heroje današnjeg rata pretvara u mitske junake u muralima na obližnjim zgradama. U školskim dvoranama uče kako pakirati i raspakiravati padobrane pod nadzorom ‘veterana’ današnjeg rata. U učionicama pišu pisma vojnicima na bojištima. Skupljaju hranu, deke i druge potrebne stvari da ih pošalju ‘etničkim Rusima’ koji su bili prisiljeni pobjeći iz zone sukoba.“ […] „Djeca se okupljaju oko svojih uniformiranih vršnjaka, uokvirenih s vijorećim zastavama Donjecka, Luganska i Rusije. Četvrta zastava je ukrašena crnom i narančastom vrpcom iz Drugog svjetskog rata savijenom u golemo Z.“[xxii] Na svojim stranicama u sekciji Aleja pamćenja Mladenačka vojska objavljuje fotografije poginulih bivših članova uz kratki opis njihova heroizma, koji poslije cirkuliraju u videouradcima na društvenim mrežama.

Potaknuta uspjehom Mladenačke vojske, Moskva planira novi pokret. Pokret prvog trebao bi postati novi pionirski pokret, a po ciljevima je istovjetan onima Mladenačke vojske, ali bez ratne dimenzije. Cilj nće biti promicati tradicionalne vrijednosti, ljubav prema domovini, ljubav prema poslu i druge konzervativne vrijednosti. Sudionici će sudjelovati u sportovima, glazbi, povijesnim lekcijama i kreativnim satima, a cilj je da Pokret prvog ima 6 milijuna članova do 2030. godine.

Osim toga, od 2023. godine svi će učenici slušati predmet „Razgovori o važnim stvarima“ koji je zamišljen tako da mlade uči o domoljublju, konzervativnim vrijednostima, tradiciji i ljubavi prema domovini. Država je pripremila prezentacije, videouratke i interaktivne igre za nastavu. Djeca „uče zašto je Rusija najljepša zemlja na svijetu, zašto su njeni znanstvenici najveći u povijesti, i zašto je obitelj s jednom majkom i jednim ocem najbolja.“[xxiii] Učitelji u nastavnom planu imaju upute da djecu nauče da je „domovina draža od života.“[xxiv] Interes vlasti za utjecajem na obrazovanje mladih je toliko velik da su slova Z dodana u ilustracije u udžbenicima iz informatike.

Specijalna vojna operacija je već dodana u kurikulum završnog ispita u osnovnim školama. „Učenici će u ispitima sljedećeg ljeta, ako se obistine planovi države, učiti o povezanosti između ukrajinskog rata i ponovnog rođenja Ruske Federacije kao velike sile.“[xxv] Ministar obrazovanja Sergej Kravcov je otkrio planove uvođenja obavezne vojne obuke u škole diljem Rusije od rujna 2023. godine. Neke škole su već započele takvu nastavu i hvale se videouradcima koji prikazuju njihove učenike kako kruže školskim dvorištem u jeftinim odorama sa slovom Z na svojim leđima.

Garner prenosi komentar jednog sugovornika koji se boji da je „budućnost ruske djece živjeti u divovskoj vojarni.“[xxvi] Garner osobito u petom i sedmom poglavlju oslikava kako je u Rusiji nastupila militaristička noćna mora.

„Ako je pokušaj preoblikovanja ruskog uma 2012. bio bitka, sada je rat.“ […] „Rusija 2022. je preplavljena jezikom uništenja. U noćnim kontakt emisijama političari, novinari i mislioci natječu se jedni s drugima tko će izjaviti nečuveniju tvrdnju: Zelenski je nacist; Rus može nuklearno bombardirati Europu u 200 sekundi; SAD su na rubu kolapsa: Joe Biden ima samo nekoliko mjeseci života zbog raka; ruske snage će uskoro dobiti rat; Ukrajinci ubijaju ruske žene i djecu.“[xxvii]

Voditelj jedne od državno sponzoriranih nevladinih organizacija mladim Rusima u govoru objašnjava da „cilj života nije živjeti sretno … ili kupiti auto ili stan. Možeš samo živjeti kada znaš za što si spreman umrijeti.“[xxviii] Istovremeno, izbjegavanje novačenja je između 2012. i 2019. palo za dvije trećine. Vojska uspješno privlači mlade obećanjima natprosječnih plaća i nacionalističkog zanosa. Eurazijska unija mladih, koju je Dugin osnovao početkom 21. stoljeća dobila je veliki priljev novih članova, još veći nakon što mu je ubijena kćer u kolovozu 2022. godine. Eurazijska unija organizira razne događaje od proratnih rock koncerata, povijesnih konferencija do „homofobnih“ piknika. „Skupina, dugo na umoru, sada pršti životom zbog ideje konačnog rata.“[xxix]

Garner ilustrira svijet moderne Rusije citatom jednog komentatora koji je 2022. izjavio da Ruski patrijarh vjeruje u Putina umjesto u Boga.[xxx] Dan nakon što je Putin objavio djelomičnu mobilizaciju Patrijarh je rekao: „Krist je uskrsnuo i svi će uskrsnuti s njime! Idite hrabro i ispunite svoju vojnu dužnost. Znajte da ako umrete za svoju zemlju bit ćete s Bogom u Njegovom kraljevstvu.“[xxxi] Drugi neobični primjer iz knjige je Ženski pokret Kaćuša iz grada Belgoroda koji se pojavio niotkud na ljeto 2022. „U jednoj aktivnosti grupa je napravila grube medalje od šrapnela s bojišnica. Svaka medalja je ironično obilježena s ‘ponovno rođenje fašizma.’ Skupina je poslala medalje kao ‘nagrade’ zapadnim vođama.“[xxxii] Rezanje spona sa Zapadom i sankcije koriste se kao prilike za potvrđivanje odanosti ratu. U jednom primjeru Garner prenosi kako su: „zvijezde izrezale svoje Visa i Mastercard kartice, njihove djeliće postavile u obliku slova Z i V te objavili fotografije na svojim VK i Telegram adresama.“[xxxiii] Garner više puta spominje ali nedovoljno ističe zaključak kako fašizacija mladih dolazi sama od sebe zbog političke polarizacije.

„Prava akcija koja prodaje rat mladima nije na državnim medijima već je online. Preko ruskih društvenih medija i u ruskim gradovima Rusi izvode vlastite izvedbe potpore ratu. Dijele fotografije koje kombiniraju heroje sadašnjih i prošlih ratova, rukom nacrtane memove koji prikazuju ‘duhove’ borbi Drugog svjetskog rata u današnjoj Ukrajini, videouratke vojnika kako pjevaju religiozne pjesme iz carske ere kao pratnju slikama današnjice i prošlosti, te sebe odjevene kao sudionike rata od prije osamdeset godina.“[xxxiv]

Drugim riječima, mladi prodaju toksični nacionalizam jedni drugima, a Putinovom režimu to samo koristi. Problem koji Garner ističe je što „ruskoj mladoj opoziciji manjka jezika, simbola i zajedničkih prostora. No mladenački vojnici […] točno znaju kako se trebaju ponašati i gdje mogu pripadati.“[xxxv] Autor pesimistično zaključuje da je oporba u Rusiji previše razjedinjena i slaba. Antiratni prosvjedi bili su viralniji u zapadnim medijima nego u domaćim medijima i na društvenim mrežama. Usprkos bijegu dvjestotinjak tisuća Rusa u susjedne zemlje, antiratni pokret već je u ožujku 2022. „bio praktično mrtav.“[xxxvi]

Garner je suočen s očitim pitanjem kako zaustaviti radikalizaciju ruske mladeži. Priznaje da je nemoguća demokratizacija društva te kako liberalna demokracija i slične ideologije ne privlače Ruse. Odsijecanje Rusije od Zapada kakvo je nastupilo i kakvo zagovaraju neki europski političari zapravo ide u prilog šovinističkoj fašizaciji mlade generacije. Osim toga autor povlači paralele s političkim pokretima u drugim zemljama čiji pobornici također napuštaju stvarnost i postaju opsjednuti nestvarnim prijetnjama, napadaju obrazovanje i koriste društvene medije da izgrade zajednice.

Garner pronicljivo uočava da radikalne zajednice na socijalnim mrežama nalaze zapravo priče o smislu života, slavnoj prošlosti i putu u bolju budućnost, društvenu podršku i osjećaj zajedništva. No, on predlaže da zapadne sile pokušaju kontaktirati obične Ruse koji su izloženi radikalizaciji i ponuditi im drugačiji način izgradnje društvenih zajednica. „Možemo Rusiji prikazati stvarnost u kojoj ruska ‘veličina’ leži u ljudskoj dobroti, a ne u zamišljenim svjetovima izgubljene carske veličanstvenosti.“[xxxvii]  Garner ne objašnjava kako bi se to postiglo ili kako bi trebale izgledati te civilizirane, građanski orijentirane društvene zajednice. „Sve što trebamo napraviti je dodati pluralizam natrag u rusku smjesu“, piše Gardner kao da se radi o lakom projektu.

Još i poentira da je „preplavljivanje online prostora pozitivnim primjerima stvaranja identiteta sigurna pobjeda – i mnogo jeftinija i manje riskantna od pripremanja ili vođenja vrućih ratova idućih nekoliko desetljeća.“[xxxviii] Kako to napraviti Garner ne objašnjava, iako spominje kao primjer latvijski projekt dobrovoljaca koji nasumično zovu ruske brojeve i pozivaju Ruse da pričaju o sebi i o svojim mišljenjima o ratu. Garner priziva znanost o stvaranju identiteta te čuda moderne tehnologije da se spriječi da Rusi skreću na put koji vodi do radikalizacije i fašizma. No, izostaje bilo kakav nacrt kako bi to trebalo realizirati.

Na žalost, stječe se dojam da se autor susreo sa zaključkom koji je previše pesimističan za objavu i promociju knjige, a taj je da ništa ne može spriječiti radikalizaciju ruskog društva. Mnogo točniji je autorov komentar s posljednje stranice knjige da Rusija „izmiče kontroli, urušavajući se u sebe, ponavljajući svoje izvedbe veličanstvenosti i militarizma u sve manjim koncentričnim krugovima dok obećava sebi – i svojoj najmlađoj generaciji – utopijsku budućnost.“[xxxix]

Vojna povorka povodom Dana pobjede na Crvenom trgu u Moskvi 2020. (Kremlin.ru / CC BY 4.0)

Jedna od mogućih zamjerki autoru je da previše slobodno koristi termin fašizam. Kao što je povjesničar Timothy Snyder primijetio, putinovska Rusija svakako naliči fašističkim režimima. Ima jakog vođu, autoritarni režim i ponos na herojsku prošlost. Čak ima i posebni simbol, spomenuto slovo Z koje ističu i ruski vojnici i pristaše. No taj fašizam odudara od standardne politološke definicije fašizma u što Garner previše ne ulazi. Štoviše, Putinova fašistička Rusija je Rusija koja obećava dublje duhovne nagrade od površnog i opasnog svijeta woke Zapada. Ona je zapravo fašistička jer se, paradoksalno, vojno bori za mir i napredak, baš kao što su to radili režimi iz Drugog svjetskog rata. Umberto Eco je zaključio da je jedan od ključnih elemenata fašizma stalni rat koji se mora boriti da bi nacija stalno bila na putu prema pročišćavajućoj obnovi: pacifizam je loš, a život je trajno ratovanje. Autor na nekoliko mjesta u knjizi implicira da se radi o novom obliku fašizma za 21. stoljeće, pa se stoga ova kritika može zanemariti čak i ako Rusija nije jednopartijska diktatura.

No dok je autorovo korištenje fašizma kao termina donekle opravdano, potpuno je slabo argumentirana njegova izrazito repetitivna teza da Rusi vide u ruskom identitetu mesijansku ulogu spasitelja svijeta koja se ponavlja gotovo svakih nekoliko stranica. Štoviše, fašizam i mesijanstvo su po Garneru nerazdvojive. „Ruski mesijanizam – stari povijesni trop koji sugerira da nacija ima posebnu ulogu u guranju svijeta prema utopiji kroz sredstva uništenja, mučeništva i žrtvovanja – vjenčan je s fašističkim procesom osobnog i društvenog čišćenja.“[xl]

Općenito se stječe dojam da je knjiga napisana u velikoj brzini pa je stoga repetitivna ili ima pogreške (poput šezdesete godišnjice bitke za Moskvu 2006. godine,[xli] što bi značilo da se bitka za Moskvu vodila godinu dana nakon kraja Drugog svjetskog rata). No, Garner katkad ima i čudne tvrdnje poput one da je Rusija mlada zemlja jer je gotovo petina stanovništva mlađa od 14 godina. Rusija je poznata kao jedna od zemalja s najnižim stopama fertiliteta na svijetu i jednim od najstarijih stanovništava na svijetu. Čini se da je knjigu trebalo bolje urediti.

Jedno od pitanja je i koliko je knjiga autentična. Garner je do svojih sugovornika iz običnog života došao primarno putem digitalnih poznanstva i društvenih mreža, a ne životom u samoj Rusiji. Iako su prikazi poput onog koji je objavio Financial Times to prozvali snagom, može se smatrati i slabošću, jer su društvene mreže obično iskrivljena, prenaglašena slika stvarnosti. Uostalom, tko bi i htio razgovarati sa stranim novinarom osim najgorljivijih vjernika u novu stvarnost. No, Garner smatra da upravo takva pretjerana stvarnost gotovo prirodno zavodi obične Ruse u radikalizam. „Ako nas je išta naučila moderna politika na Zapadu – fenomen Donalda Trumpa, Brexita, pokreta protiv cijepljenja – to je da se stvarnost oblikuje na društvenim mrežama. Društveni mediji su stvarni život.“[xlii] Ova odvažna tvrdnja može biti tema zasebne knjige, a pitanje je i koliko je moguće usporediti iskustva ruskih društvenih medija poput VK-a i Telegrama sa zapadnim ekvivalentima.

Upravo su osobne priče tih običnih Rusa najbolji dio knjige, za razliku od repetitivnog polemiziranja Garnera o mesijanskim mitovima

Jedna od zamjerki knjige je da, unatoč tvrdnji da se bazira na autentičnim kontaktima s običnim Rusima, u knjizi (koja ima tek 256 stranice) ima manje od desetak životnih priča Rusa. Teško je reći je li Garner mogao doći samo do malog broja sugovornika ili je žurio s objavljivanjem knjige. Upravo su osobne priče tih običnih Rusa najbolji dio knjige, za razliku od repetitivnog polemiziranja Garnera o mesijanskim mitovima pročišćavanja naroda nasiljem. Osobito se ističe priča zrakoplovnog tehničara Ivana Kondakova, jednog od rijetkih sugovornika koji se u knjizi pojavljuje pod pravim imenom, koji je unutar nekoliko godina od osobe koja je na društvenim mrežama za koronakrize objavljivala komične domoljubne priče postao televizijski voditelj rasističke emisije. Kondakov je vrlo spreman na otvoreni razgovor i u jednoj izjavi ponosno objašnjava kako „Ukrajinci mrze sve rusko, ali ih Ivan ne krivi. Oni su, objašnjava mi, ‘članovi kulta’ kojima su mozak isprali ‘američki psiholozi’… koji su to napravili profesionalno sa sto posto učinkovitosti. I naravno, siguran je da će rat donijeti novi svijet: Rusija se ‘bori ne samo protiv Ukrajine već protiv Zapada za novi svjetski poredak. Radimo na tome da Rusija može – hoće – biti opet jedno od središta svjetske civilizacije.’ […] Ukrajinci su samo pohlepni prevaranti čiji će se snovi rasplinuti kada se Zapad umori od pomaganja.“[xliii]

Rezultat svega toga je knjiga koja nije toliko zanimljiva i kvalitetna koliko njen naslov i tema obećavaju i na koju je bolje gledati kao produženi i repetitivni esej. Ustvari, u knjizi je najbolje pročitati tek početak i kraj, a oni koji nisu zainteresirani ni za to mogu pročitati Garnerov izdvojeni esej kojeg je objavio  Foreign Policy, izvučen iz sadržaja knjige. No, pitanja i zabrinjavajući problemi koje Garner izdvaja su vrijedni javne rasprave.

Garner zaključuje da Z generacija „još nije ovdje, ali dolazi. I bit će spremna  za rat – online i offline.“[xliv] „Putinov neofašizam možda nije savršen, ali iza digitalne zavjese koja se zatvara oko ruskih granica leže samo moralna izopačenost i zastrašujuće vojne prijetnje. Bolje je biti unutra u našoj Rusiji.“[xlv] Knjigu otvara pričom o devetnaestogodišnjoj Alini, a zatvara njenom posljednjom objavom na društvenim mrežama. Slika je to nuklearne eksplozije uz potpis „Vaša djeca su rođena samo da ih ubiju Rusi. I nizašto više.“[xlvi]

• Bilješke

[i] Poglavlje 1, God is With Out Boys

[ii] Uz slovo Z, manje čest je simbol V koji znači pobjeda.

[iii] Poglavlje 1, God is With Out Boys

[iv] Poglavlje 1, God is With Out Boys

[v] Poglavlje 1, God is With Out Boys

[vi] Poglavlje 1, God is With Out Boys

[vii] Poglavlje 1, God is With Out Boys

[viii] Poglavlje 1, God is With Out Boys

[ix] Poglavlje 1, God is With Out Boys

[x] Poglavlje 1, God is With Out Boys

[xi] Poglavlje 1, God is With Out Boys

[xii] Poglavlje 1, God is With Out Boys

[xiii] Poglavlje 2, A Fairy-tale Rebirth

[xiv] Poglavlje 2, A Fairy-tale Rebirth

[xv] Poglavlje 3, The Enemy Within

[xvi] Poglavlje 4, Remaking the Young

[xvii] Virtualne privatne mreže, koriste se za maskiranje Internetske adrese uređaja.

[xviii] Poglavlje 1, God is With Out Boys

[xix] Poglavlje 3, The Enemy Within

[xx] Poglavlje 1, God is With Out Boys

[xxi] Poglavlje 4, Remaking the Young

[xxii] Poglavlje 7, The Z Generation

[xxiii] Poglavlje 7, The Z Generation

[xxiv] Poglavlje 7, The Z Generation

[xxv] Poglavlje 7, The Z Generation

[xxvi] Poglavlje 7, The Z Generation

[xxvii] Poglavlje 5: Fascism Unleashed

[xxviii] Poglavlje 5, Fascism Unleashed

[xxix] Poglavlje 5, Fascism Unleashed

[xxx] Poglavlje 1, God is With Out Boys

[xxxi] Poglavlje 5, Fascism Unleashed

[xxxii] Poglavlje 6, The Unmeaning of Protest

[xxxiii] Poglavlje 6, The Unmeaning of Protest

[xxxiv] Poglavlje 5, Fascism Unleashed

[xxxv] Poglavlje 7, The Z Generation

[xxxvi] Poglavlje 1, God is With Out Boys

[xxxvii] Zaključak, Deprogramming a Fascist

[xxxviii] Zaključak, Deprogramming a Fascist

[xxxix] Zaključak, Deprogramming a Fascist

[xl] Poglavlje 1, God is With Out Boys

[xli] Poglavlje 2, A Fairy-tale Rebirth

[xlii] Poglavlje 1, God is With Out Boys

[xliii] Poglavlje 5, Fascism Unleashed

[xliv] Poglavlje 7, The Z Generation

[xlv] Zaključak, Deprogramming a Fascist

[xlvi] Zaključak, Deprogramming a Fascist