Raj za introverte. Knjižnica nije mjesto nego osjećaj.

Knjiga o knjižnici Susan Orlean počinje opisom velikog požara koji je 1986. uništio ogromno blago Javne knjižnice Los Angelesa, ali se razvija u napetu, dokumentiranu i emotivnu priču o životu knjižnica, ljudima i predmetima. Marija Ott Franolić povodom prikaza te knjige iznosi i svoje impresije i ljubav prema knjižnicama

• Naslovna fotografija:Javna knjižnica u Los Angelesu 1905. godine (Wikipedia)

• dr. sc. Marija Ott Franolić  je doktorica komparativne književnosti i promotorica čitanja

Svaki dan idem u knjižnicu. Neke su stare i natrpane, neke nove, moderne i lijepe, ali sve ih zapravo doživljavam svojima, knjižnica je prostor kojem pripadam i koji pripada meni. Tu žive knjige. I stalno pristižu nove. One se tu čitaju, listaju, proučavaju i prečitavaju. Tu živi miris starih i novih knjiga. Knjižnica ima i posebnu atmosferu – volim tu tišinu ispod koje bruje razni zvukovi – šuškanje papira, prigušeni žamor, užurbanost knjižničara, listanje stranica, u pozadini neko dijete nešto čita naglas, prolomi se tu i tamo malo glasniji smijeh koji brzo i kontrolirano zamre, a ako nekome padne knjiga ili glasno zazvoni telefon – kao da se uspavani div počinje buditi iz sna, ali to je samo privid, jer sve se brzo vraća u prijašnju zatomljenu polušumnost.

Prva koju pamtim, i u koju sam često išla u djetinjstvu, bila je knjižnica Bogdana Ogrizovića u Zagrebu. Nisam sigurna, ali čini mi se da je bila dosta slična današnjoj, samo što sam stepenicama išla gore na dječji odjel koji je danas u prizemlju. Tamo sam provela toliko vremena da i danas svaki put kad otvorim ta vrata imam osjećaj da sam se vratila kući. I to ne samo zato što u tom prostoru stanuju knjige. To je za mene oduvijek bilo mjesto velike slobode – knjižničarke me uopće nisu ograničavale, već sam kao dijete slobodno njuškala po svim odjelima, posuđivala i „odrasle“ knjige koje možda nisu bile uvijek za mene ali su mi proširivale vidike. To je jako važno, taj osjećaj odraslosti koji knjižničarke i knjižničari mogu pružiti mladim ljudima – osjećaj zrelosti i ponosa jer čitaš nešto što si sama odabrala. Zato zapravo i nije presudno koliko se prostor Bogdana Ogrizovića danas promijenio jer knjižnica nije mjesto nego osjećaj, koji mogu osjetiti u bilo kojoj knjižnici u svijetu.

Ulaskom u knjižnicu odmičemo se od užurbanosti svijeta. Knjižnica Sveučilišta u Longboroughu. (Longborough University / CC BY 2.0

Svaka knjižnica nudi bogatstvo knjiga, znanja i mogućnosti, a zapravo ništa od nas ne očekuje. Koja je to suprotnost od suvremenog društva prepunog zahtjeva! Već mala djeca strahuju da neće imati dovoljno dobre ocjene pa neće upisati dobre fakultete, kasnije se bojimo da nećemo dovoljno zarađivati pa nećemo moći kupiti sve te stvari – dok ne sazrijemo dovoljno da shvatimo da nam većina tih stvari ni ne treba – pa strahujemo da nećemo imati dovoljno slobodnog vremena, da ćemo biti nezadovoljni, neispunjeni, da ćemo nedovoljno voljeti ili biti voljeni, a u svijetu natrpanom događajima i informacijama tu je i vječita fobija da ćemo nešto važno propustiti. Misleći baš na tu buku suvremenosti, Olga Tokarczuk je u napisala „šapat svijeta je ušutio“, a upravo nam utišani prostor knjižnice omogućuje da se tom šaptu vratimo. Ulaskom u knjižnicu odmičemo se od tutnjave i užurbanosti svijeta. Ponekad i fizički osjetim kako mi se u tom prostoru punom knjiga disanje smiruje, vraćam se u neko normalnije, tiše stanje i utješno mi je da tu ništa ne moram – mogu odmah posuditi ono što mi treba i krenuti dalje svojim putem ili pak dugo lunjati među policama, gledati knjige, otvarati i čitati one koje me zanimaju, vraćati se poznatim naslovima i sjećati se okolnosti u kojima sam ih čitala.

Godinama sastavljam razne popise knjiga: što bih mogla čitati, što trebam pročitati ponovo, knjige o kojima bih morala pisati, pa popis klasika do kojih nikad nisam dospjela i sl. Ali u knjižnici zapravo rijetko posudim nešto s tih popisa. Volim taj element iznenađenja, za oko mi zapne neki novi naslov, nepoznata slikovnica, privlačna nova zbirka pjesama… I obrnuto: ponekad me uhvati želja za nekom određenom knjigom i onda jurim u knjižnicu (iako sam u njoj možda taj dan već bila) i sretno se vraćam kući s tim naslovom, držeći ga poput nekog blaga koje mi je skoro izmaklo iz ruku. Zato su mi tužne nedjelje i subote popodne kad tu želju moram staviti na čekanje, pa oduvijek maštam o knjižnicama koje su otvorene noću, koje rade non-stop poput nekih kioska ili benzinskih crpki ne bi li utažile moju glad za čitanjem točno određenih knjiga koje nemam kod kuće (a možda je to i neka neobična, neobjašnjiva želja da u određenom trenutku budem okružena samo knjigama?)

Knjižnica je raj za introverte – prvo zato što s knjigama nismo sami, jer na njihovim stranicama možemo upoznati nepoznate ljude i s njima se upustiti u neočekivana razmišljanja i avanture. Komunikacija je u knjižnici uvijek moguća, ali nije obavezna. Tu uvijek mogu naći nekoga za razgovor, ili pak mogu samo kimnuti knjižničarki za pultom, uzeti knjigu i otići dalje. Knjižnice su i mjesto neočekivanosti, čak i čarolije. Nisu li zadivljujuće te police na kojima posve različite knjige stoje jedne pored drugih? Zamislite samo moćnu policu na kojoj su se smjestili Georges Bataille, Simone de Beauvoir i Samuel Beckett! Redoslijed po kojem su knjige u knjižnici posložene dugo mi je u mladosti bio nedokučiv i možda mi zato ti nizovi poslaganih knjiga i danas pružaju gotovo mističan osjećaj – smirujuće saznanje da unatoč kaosu koji živimo u svijetu postoji određeni poredak. Svaka knjiga ima svoju signaturu i svoje mjesto i sve te knjige čine jedan zaseban svijet – samo naoko zatvoren u sebe, a zapravo otvoren prema čitatelji(ca)ma i prepun mogućnosti. No taj se fenomen može promatrati i posve suprotno. Bibliofil Alberto Manguel u divnoj knjizi Dok pakiram svoju biblioteku (Fraktura, prev. Tomislav Kuzmanović, 2019.) piše:

Pomislim „knjižnica“, i istog me trena zaprepasti paradoks da knjižnica, svojim nehotičnim sparivanjima i usputnim bratimljenjima, narušava bilo kakav red koji bi željela postići, i da ako si dopustim da me u izboru vodi ono što me privlači, umjesto da se držim uobičajene abecedne, numeričke ili tematske staze koju knjižnica preda me postavlja kako bi me vodila, moja tema više neće biti knjižnica, nego radosni kaos svijeta koji knjižnica želi dovesti u red. (14)

Knjižnice su na prvi pogled samo skladišta koja čuvaju knjige. Ali u tim je knjigama sadržan sav ljudski duh, sva naša sadašnja i prošla znanja i postignuća. Život svakog pojedinca je kratak, a knjižnice su znak naše trajnosti. Mnogi su ljudi živjeli i razmišljali prije nas, sva njihova znanja i razmišljanja sačuvana su u knjižnicama i arhivima diljem svijeta. Bez njih sve bismo lako i brzo zaboravili. Knjižnica je također dokaz da su ljudi prije nas radili greške. Najveće umove su izbacivali iz škola, njihov obrazovni i životni put nije bio linearan i u tome postoji neka utjeha.

Prema Vargasu Llosi forma je postala važnija od sadržaja a slike od riječi, no Alberto Manguel podsjeća da carstva padaju, a književnost opstaje

Ne treba se svatko uklopiti u konvencionalne zahtjeve društva, dapače, povijest nam stalno iznova pokazuje da velike promjene donose oni koji društvo gledaju izvana, a ne oni koji mu se prilagođavaju. Zato su knjižnice važne i kao mjesta pružanja otpora, građanskog neposluha. Iz knjižnica izlaze ljudi koji čitaju i razmišljaju, zbog toga nije čudo da diktatori vole zabranjivati knjige, ali Alberto Manguel nas optimistično podsjeća da uvijek iznova, carstva padaju, a književnost opstaje.

Uz znanstvena i intelektualna postignuća do kojih smo kao društvo došli – knjižnica na svojim policama čuva i književne tekstove – dakle sijaset imaginarnih, izmišljenih svjetova od Homera do Margaret Atwood, koji bi lako mogli postati stvarni. Jer osim što smo prolazni, tu je i činjenica da ne možemo uvijek riječima posve precizno izraziti svoje stanje – ali zato imamo književnost. Umjetnost riječi izbacuje nas iz uobičajenosti, materijalnosti – omogućuje nam da iskažemo i osjetimo i ono što se čini neizrecivim, da se povežemo s drugim ljudima, mjestima i epohama – da u svijetu koji sve više postaje ubrzan i prazan zaista nešto i osjetimo.

Jedan od najpoznatijih južnoameričkih pisaca, nobelovac Mario Vargas Llosa, u Civilizaciji spektakla (Vuković & Runjić, prev. Dinko Telećan, 2023.) piše da smo danas dominantno okruženi praznim sadržajima, da je kultura postala zabava, a ono što nije zabavno, nije kultura, da dobrim proglašavamo ono što se dobro prodaje – dakle reklama je zamijenila kritiku, forma je postala važnija od sadržaja, a slike od riječi. Promijenila se i vjera u trajnost, kaže Llosa. Faulkner i Tolstoj su pisali romane s mišlju da će trajati, biti zanimljivi i budućim generacijama, a danas se knjige, koncerti i filmovi samo „troše“. I ne samo da hit knjiga traje do idućeg hita, nego se i vrijeme ‘proizvodnje’ skratilo: pisci su upali u žrvanj, izbacuju previše romana u prekratkom vremenu, a brzina smeta prirodnom razvoju umjetničkog, kreativnog procesa i stvari čini površnijima – sve je postalo light i frivolno, piše Llosa. Kad se i pojavi ozbiljna knjiga teško ju je primijetiti u moru hiperprodukcije, kiča i banalnosti. U takvim okolnostima, uz poplavu lažnih vijesti i dezinformacija na društvenim mrežama, knjižnice postaju sve važnije kao mjesto selekcije.

Neil Geiman knjižničare opisuje kao osobe koje možemo poslati u džunglu, a oni će se vratiti s pravim listom, točno onim koji smo tražili. To znači da bi knjižničari u moru kičastih, trivijalnih naslova, trebali znati odabrati vrijedne knjige koje će njihove korisnike na neki način obogatiti. Svatko tko je često u knjižnici ima svog knjižničara ili knjižničarku kojima vjeruje da će mu preporučiti dobru knjigu. Zato je važno da knjižničari i sami puno čitaju. Naravno da je teško točno definirati koje su knjige vrijedne i kvalitetne, osobito u današnjoj masovnoj produkciji. To mogu biti književni klasici koje je George Steiner definirao kao knjige koje čitaju nas, Umberto Eco kao knjige koje svi mrze jer su ih morali čitati u školi, a Italo Calvino kao djela čije se značenje nikad do kraja ne iscrpljuje, pa svaki put kad ih čitamo u njima možemo primijetiti nešto novo. Ali isplati se čitati i mnoge suvremene knjige, koje još nisu mogle steći status klasika. I one mogu proširiti svjetonazor i omogućiti da suosjećamo s likovima različitima od sebe. Koga zanima vrlo dobar pokušaj definiranja kvalitete preporučujem roman Roberta M. Pirsiga Zen i umjetnost održavanja motocikla iz 1974. (prev. Mate Maras, Zagrebačka naklada, 2005.).

Knjiga o knjižnici donosi brojne detalje o tome kako teče istraga jednog požara za koji se pretpostavljalo da je podmetnut, ali je priča i o spađavanju knjiga.

A kad nam je dosta te sveopće buke, banalnosti i gubitka kriterija vrijednosti – uvijek možemo otići u  knjižnicu. U svijetu u kojem se i boce vode naplaćuju, knjižnica je jedno od rijetkih mjesta gdje smo još uvijek građani a ne potrošači. Jer knjižnice odavno nisu zatvorena, elitistička mjesta namijenjena manjini – u demokraciji one moraju biti otvorene svima. One nas povezuju sa svim prošlim, sadašnjim i budućim pričama od kojih se sastoji svijet i pomažu nam da se odupremo prolaznosti. Na to nas podsjeća nevjerojatno napisano ljubavno pismo čitanju i knjižnicama – Knjiga o knjižnici Susan Orlean (Sandorf, prev. Karmela Cindrić, 2023.).

Na zagrebačkom predstavljanju knjige (prikladno – baš u Knjižnici Bogdana Ogrizovića), Susan Orlean je rekla kako su je mnogi upozoravali da ne piše o knjižnici jer je to jako dosadna tema. Ali Knjiga o knjižnici od prve je stranice magična i sve je samo nije dosadna. Počinje osobno i emotivno: spominje kako je u djetinjstvu voljela s majkom odlaziti u knjižnicu – to ih je povezivalo i garantiralo im dobru zabavu. Zato je Susan Orlean vjerojatno i postala spisateljica – jer je od djetinjstva okružena knjigama, pričanjem i čitanjem. Nastavlja se dramatično poput najboljih trilera – opisom velikog požara koji je 1986. buknuo u Javnoj knjižnici Los Angelesa. Knjiga o knjižnicama je neobično privlačna za čitanje i zaista nije marketinški trik ako kažem da je „nećete moći ispustiti iz ruku“. Autorica napeto  i dinamično piše o požaru i svemu što je s njim povezano, a toplo i emotivno o čitanju, svom odnosu s knjigama, knjižnicama i knjižničarima, ali i čuvanju znanja na kojima se temelji ova civilizacija. Primjećuje da je svaka knjiga koja se ulaže u knjižnicu dodatni komadić veće slagalice koju knjižnica uvijek nastoji složiti, komadić zamršene, beskrajne priče o tome tko smo (242).

Za Susan Orlean – kao i za mene – knjižnica je mjesto koje obećaje kontakt – unatoč prolaznosti itekako se isplati pisati, jer nas jednog dana neće biti a knjige ostaju i uvijek postoji netko tko sluša, netko koga će određeni tekst zaintrigirati i ponukati da čita i piše dalje. Osim toga knjižnice na neki neobičan način zaustavljaju vrijeme:

Nije se radilo o tome da je vrijeme u knjižnici stalo. Činilo se da je zarobljeno, sabrano u ovoj i svim drugim knjižnicama — i ne samo moje vrijeme, moj život, nego i vrijeme svih ljudi. U knjižnici je vrijeme zadržano branom — nije samo zaustavljeno, nego i spašeno. Knjižnica je sabirni bazen priča, kao i ljudi koji ih dolaze pronaći. Tu možemo opaziti tračak besmrtnosti; u knjižnici možemo živjeti vječno. (26)

Knjiga o knjižnici je štivo za svakoga – iz nje čitatelji mogu puno naučiti, a istovremeno ima osobine najboljih romana. Vrsta je to teksta kakvi se kod nas rijetko pišu, a u anglosaksonskom su svijetu  uobičajeni. Autorica ne piše samo o tome što knjižnica jest, nego donosi mnoštvo dojmljivih detalja o korisnicima, zaposlenicima i zgradi knjižnice – pa za vrijeme čitanja osjećamo kako ona diše, kako miriši, što se u njoj čuje, što se može osjetiti, kakvi su ljudi koji je posjećuju i koje su njihove preokupacije. Odmah na početku saznajemo da je požar za Javnu knjižnicu Los Angelesa bio razoran, a autorica nas vrlo polako dovodi do tog trenutka, gradi pravu napetost – opisujući tko je bio u knjižnici, gdje su sjedili i odložili svoje stvari, što su taj dan planirali raditi i sl. Napetosti doprinose i detalji o materijalnoj strani požara: temperatura je dosegnula 230 stupnjeva, pa 480, pa 1000, pa 1300, korice knjiga praskale su kao kokice… vatra je bila toliko vrela da se činila ledenom… krov je počeo pucati… krovne grede su se raskolile… Pa iako je tragedija bila velika – požar je gorio 7 sati i ozlijeđeno je 20 ljudi – sve je to bilo vrlo slabo medijski popraćeno jer se par dana ranije dogodio Černobil i zauzeo sav prostor u medijima.

Ovo je vrlo dobro istražena knjiga i cijela je – kao nekim čarobnim prahom – posuta sitnim životnim momentima iz svakodnevice Javne knjižnice Los Angelesa. Recimo, na dan kad je umro Elvis Presley netko je posudio sve njegove ploče i nikad ih nije vratio, a Ray Bradbury je imao četvero djece pa nije mogao koncentrirano pisati kod kuće. Cijeli je roman Fahrenheit 451 napisao na unajmljenom pisaćem stroju u toj knjižnici i na taj je najam potrošio 9,80 dolara. Evo i popisa svega što je knjižnica u požaru izgubila:

(…) primjerak Don Quijotea iz 1860. s ilustracijama francuskog grafičara Gustava Doréa. Sve knjige o Bibliji, kršćanstvu i crkvenoj povijesti. Sve biografije od slova H do slova K. Sve američke i britanske drame. Cjelokupna povijest kazališta. Cijeli Shakespeare. Devedeset tisuća knjiga o kompjutorima, astronomiji, fizici, kemiji, biologiji, medicini seizmologiji, inženjerstvu i metalurgiji. Svi neuvezani rukopisi u Odjelu za znanost. Knjiga arhitekta Andree Palladia iz šesnaestog stoljeća. Pet i pol milijuna američkih patenata počevši od 1799., s crtežima i opisima. Cjelokupna kanadska građa iz područja patenata iz približno istog razdoblja. Četrdeset pet tisuća književnih djela, autora od slova A do slova L. List iz Coverdaleove Biblije iz 1635., prvog potpunog prijevoda Biblije na moderni engleski jezik. Cijela zbirka Janeovih godišnjaka za zrakoplove, stara nekoliko desetljeća. Devet tisuća poslovnih knjiga. Šest tisuća časopisa. Osamnaest tisuća knjiga iz područja društvenih znanosti. Prvo izdanje Bostonske škole kuhanja Fannie Farmer iz 1896. godine. Dvanaest tisuća kuharica, uključujući šest knjiga recepata za pripremu kokica. Svi umjetnički časopisi i sve umjetničke monografije otisnute na sjajnom papiru — koji se u dodiru s vodom pretvara u ljepljivu kašu. Sve knjige o ornitologiji. Tri četvrtine svih mikrofilmova knjižnice. Naljepnice s podacima za dvadeset tisuća fotografija, koje su otpale kad su se smočile. Sve knjige slučajno spremljene u odjele koji su gorjeli; nikada nećemo saznati koje su to knjige bile, pa i ne možemo znati što smo izgubili. Ukupno je u požaru u Središnjoj knjižnici uništeno četiri stotine tisuća knjiga. (57-8)

Susan Orlean požar je iskoristila kao polazište da bi progovorila o mnogim temama važnima za knjige i knjižnice. Možda su najdojmljivije dvije suprotnosti: uništavanje knjiga i njihovo spašavanje. U samom je požaru uništeno više od milijun knjiga, ali autorica je istraživala i namjerna uništavanja knjiga tijekom povijesti. Čini se da svaka nova civilizacija teži uništiti knjige one prethodne (sjećamo se još razdoblja kad su se iz hrvatskih knjižnica izbacivala izdanja srpskih izdavača, osobito ona na ćirilici). Procjenjuje se, primjerice, da su nacisti tijekom 12 godina na vlasti uništili stotine milijuna knjiga, a uništavanje je bilo osobito bolno za Židove koji su ljudi od knjige (o toj je povezanosti Amos Oz s Fanijom Oz-Salzberger napisao lijepu knjigu Židovi i riječi (prev. Marko Gregorić, Fraktura, 2015.). Gotovo nevjerojatno zvuče podatci iz Drugog svjetskog rata: u Poljskoj je uništeno 80% svih knjiga u državi, a u Njemačkoj „samo“ jedna trećina. Dojmio me se i jedan primjer iz ranije povijesti – kad je u 7. st. Kalif Omar osvajao Egipat, naredio je da se unište sve knjige u knjižnici – jer su knjige koje proturječe Kuranu nedopustive, a one koje se s Kuranom slažu – suvišne.

Autorica primjećuje da je uništavanje knjiga više od uništavanja predmeta, jer tamo gdje se uništavaju knjige zamire i sama civilizacija:

Oduzeti knjige nekoj kulturi znači oduzeti joj njezinu zajedničku memoriju. To je kao da se nekome oduzme mogućnost pamćenja vlastitih snova. Uništiti knjige neke kulture znači osuditi je na nešto još gore od smrti: počinje otpočetka, kao da nikada nije ni živjela. (153-4)

Velika je tema ove knjige i spašavanje knjiga. Knjige koje nisu izgorjele u požaru namočili su vatrogasci. Odmah nakon požara restauratori su krenuli spašavati knjige koje nisu bile previše oštećene. Smočene su primjerke prvo zamrzavali da se ne bi upljesnivili, a tek nakon toga isušivali. Kao što možete zamisliti, nije bilo lako odjednom zamrznuti 700.000 knjiga, pa su knjižnici u pomoć priskočile tvrtke za ulov i preradu ribe koje su imale velike hladnjače. Zanimljivo je također da su se neke knjige odmrzavale i sušile u komorama za simulaciju svemirskih uvjeta. Za sušenje jedne knjige trebalo je oko tjedan dana, a za njihovu je restauraciju ukupno bilo potrebno tri godine.

Knjiga o knjižnici donosi brojne detalje o tome kako teče istraga jednog požara. Istražitelji su otpočetka sumnjali da je požar podmetnut, ali istragu su otežavale brojne okolnosti: stara zgrada knjižnice s prostorijama prenatrpanim knjigama i slabom ili nikakvom protupožarnom zaštitom (podsjeća li vas to na mnoge hrvatske knjižnice i druge javne institucije?), a bojali su se instalirati prskalice smatravši da je voda za knjige opasnija od vatre. Zanimljiva je i činjenica da se nekad krivo utvrđivao uzrok požara – neki su ljudi u Americi čak osuđeni na smrt za podmetanje požara, da bi se kasnijim istragama utvrdilo da je bilo nemoguće sa sigurnošću reći gdje i kako je požar počeo, dakle, jesu li osuđeni uopće bili krivi. Naime, u većini je slučajeva teško naći čvrste dokaze jer ih vatra i voda gotovo sve unište.

Knjiga o knjižnici je i svjedočanstvo o ljudima koji su knjižnicu vodili od početaka. Zapamtit ćete primjerice osebujnog i inovativnog Charlesa Lummisa, čovjeka željnog pozornosti, koji je prehodao pet tisuća kilometara od Ohija do Kalifornije i izdao zbirku pjesama na kori breze jer mu se papir činio previše konvencionalnim. A kad je kao ravnatelj knjižnice želio da ljudi manje posuđuju šund, htio je tiskati ovakve kartice upozorenja: „Ovo je knjiga najgore kvalitete koju uopće možemo držati u knjižnici. Žao nam je što nemate dovoljno pameti da je ne čitate“, ali ipak su ga nagovorili na malo suzdržaniju formulaciju: „Dodatnu i znanstveniju obradu ove teme potražite u: _______“. (216)

Danas kada knjižničarstvo doživljavamo kao većinom žensku profesiju, zanimljivo je podsjetiti se kako su si žene u Americi probijale put da mogu prvo uopće raditi u knjižnicama, a onda biti i na vodećim pozicijama. Najupečatljiviji je primjer Mary Foy koja je imala samo osamnaest godina kad su je zaposlili kao voditeljicu knjižnice – što je 1880. bilo ravno čudu jer su u knjižnici tada bili sami muškarci. Bila je toliko mlada da ju je otac morao pratiti kući s posla! Kad im je trebao razlog da je otpuste, kako bi zaposlili muškarca, rekli su da se financijska situacija njezina oca dovoljno popravila da on može preuzeti brigu o njoj. I nije to bilo ništa neobično – jer otprilike u to isto vrijeme mladoj je Virginiji Woolf u Engleskoj knjige u knjižnici posuđivao otac Leslie Stephen jer ona kao žena nije smjela ući u tu instituciju.

Osim što je napeta, puna ljubavi prema knjigama i knjižnicama, Knjiga o knjižnici Susan Orlean je i jako lijepi predmet, idealan za mene. Zato je držim na najbližoj polici – pa kad me idući put u nedjelju ili subotu popodne uhvati želja za knjižnicom – prolistat ću je ili ponijeti u torbi ako negdje krenem, pa će mi knjižnice i osjećaj koji one donose biti puno, puno bliži. Ali danas je na sreću srijeda – tekst sam završila – jurim u knjižnicu!