Rast Alternative za Njemačku potiče pristup vladajuće politike prema kojem ništa za što se ona zauzima – ‘nema alternative’

Vrhunac rasta broja pristaša AfD-a svakako je vezan uz Zakon o grijanju. Prema analizi Anđelka Šubića stalne tvrdnje vladajućih da njihovim politikama 'nema alternative' okreće glasače prema stranci koja u svom nazivu ima 'alternativu', iako je ni mediji ni konkurencija ne potiču da u konkretnim pitanjima alternativu zaista i ponude

• Naslovna slika: Rezultati posljednjeg ispitivanja javnog mnijenja od 18. kolovoza prema kojem je Alternativa za Njemačku izbila na drugo mjesto sa 21 posto potpore, iza kršćanskodemokratske koalicije.

• Autor je suradnik Deutsche Welle u Kölnu

Gotovo da ne prođe dan, a da neki njemački uglednik ili poštovana glava političkog, kulturnog i društvenog života ne pozove na „otpor“, neki zovu i na „borbu“ protiv širenja ekstremne desnice u Njemačkoj. „Otpor“ je tu prije svega mišljen emocionalno, a i „borba“ se vidi tek kao borba argumentima – barem za sada.

No emocija već zapravo ima i previše, a i argumenti sve češće udaraju ispod pojasa, uz upitan učinak: usprkos svemu, stranka Alternativa za Njemačku (AfD) iz mjeseca u mjesec prema ispitivanjima javnog mnijenja dobiva sve veću podršku. Prema Deutschlandtrend infratest-dimap sredinom kolovoza je to već bilo 21%, znatno više nego socijaldemokrati (17%), Zeleni su izgubili još jedan postotak od prošlog ispitivanja i dospjeli na nezavidno niskih 14%. Još jedino ujedinjeni kršćanski demokrati sa 27% imaju bolje rezultate.

Prije godinu dana, na lijevom rubu slike, Zeleni su bili na 23 posto a AfD na 12 posto.

To njihovom čelniku, Friedrichu Merzu ne treba biti utjeha jer u po tom ispitivanju samo 31% upitanih misli da je on podoban biti na čelu CDU/CSU, a tek jadnih 16% vjeruje da bi bio bolji kancelar od Scholza. Jer i kršćanski demokrati očito više ne znaju kako da osvoje glasove na lokalnim izborima sve do toga da je jedan od čelnika AfD-a Tino Chrupalla zlobno primijetio kako bi „Merz valjda najradije bio na čelu AfD-a“.

CDU – a i ostale stranke imaju golemih problema kad i izbornim rezultatima političari AfD-a uđu u skupštine i parlamente gradova, općina ili pokrajina. Osim u saveznom parlamentu – Bundestagu gdje je 78 (od 736) zastupnika AfD, jedino u saveznim pokrajinama Schleswig Holstein i Bremenu ih sad nema. U svih ostalih 14 pokrajina sjede u pokrajinskim parlamentima, makar oni uspijevaju formirati vlade i bez „ekstremne desnice“. Na nižim je razinama, općinama i gradovima – slično, ako ne i šarenije. Ovog je ljeta kandidat AfD-a prvi put osvojio više glasova od protukandidata iz CDU-a u općini Sonneberg, što su njemački mediji popratili napisima kao da je Sonnenberg u Tirinškoj pao u ruke neprijateljskoj oružanoj sili. Osobito se u toj pokrajini u bivšem DDR-u „demokratskim“ strankama crno piše: sljedeće godine su pokrajinski izbori i po posljednjim ispitivanjima AfD uvjerljivo vodi s 32%, daleko više bilo koje druge stranke.

Na čelnika CDU Merza osulo se drvlje i kamenje već na nagovještaj kako bi se trebalo „pragmatično“ odnositi prema zastupnicima AfD-a na lokalnim razinama, jer se bilo kakva suradnja s rechtsradikale AfD u cijelom ostatku političkog spektra smatra „potpuno neprihvatljivom“. I to ne samo u Tirinškoj gdje je na čelu pokrajinskog AfD-a Björn Höcke, demagog koji je mnogima i u samom AfD-u „možda ipak malo previše“ radikalan. I za Höckea vrijedi tvrdnja komentatora postaje NDR Gabora Halasza kako se

„AfD sve više radikalizira i pomiče granice izgovorenog na javnoj pozornici. Dovoljno je slušati AfD: na stranačkom kongresu u Magdeburgu, u Bundestagu, na socijalnim mrežama. Zbijaju šale o korpulentnosti šefice Zelenih. Migranti su potencijalni napadači s nožem. Zastava duginih boja se smatra odvratnom.“

Zato se neprestance postavlja pitanje i njemačkoj Službi za zaštitu ustavnog poretka kad će konačno zabraniti AfD jer su „otpor“ – ili „borba“ demokratskih snaga protiv takve pošasti nužni, i dužnost svih građana.

Posebna je priča što čini ta Služba i osobito njen šef, Thomas Haldenwang. Ni on osobno ne propušta priliku ukazati na opasnost od AfD-a i kako širi „ekstremno desne teorije zavjere“, a Služba je svojedobno započela postupak zabrane stranke, ali je AfD sudskim putem zaustavio postupak, a Upravni sud u Kölnu je i šefu Službe naložio neka pripazi što govori. Zabrana jedne političke stranke u ovoj zemlji je veoma, veoma veliki zahvat za koji trebaju postojati jasni dokazi kako ona teži rušenju državnog poretka.

Ukupno uzevši, posljednja ispitivanja javnog mnijenja jasno pokazuju kako je uspjeh „borbe demokratskih snaga“ daleko od onoga kojem teže. Problem je već i u definiranju „protivnika“: ma koliko se, prateći njemačke medije, stječe dojam kako ulicama stupaju kohorte neonacista i siju strah i trepet svim političkim i nacionalnim protivnicima, na mitingu AfD-a u najgorem će se slučaju naći šačica ćelavaca ograničenih i političkih i intelektualnih sposobnosti i s cijelom bibliotekom krivičnih djela u dosjeu. Naravno da se na takvim mitinzima i čuje ono na što se takvi tipovi, iz široke populističke lepeze, mogu uhvatiti. Nije problem što im je pivska flaša bila draža od školske knjige, nego: ova politika misli na sve i svakoga, na žene, homoseksualce, migrante, na životinje i na biljke, ali tko onda misli i zastupa interese nas, njemačkih muškaraca? Formulacija ovisi o umješnosti govornika, a neosporno je kako se mogu čuti i fraze opasno slične nacističkim parolama.

Burna i emocionalna protureakcija je razumljiva: otvara se bolna tipično njemačka trauma zbog stravičnih zločina Hitlerova režima. Ali koliko god bilo opravdano medijsko zgražanje nad nekim izjavama i stavovima, toliko i građani dolaze iz znatiželje: „baš da čujem, što će on reći“. I tu demonizacija, ali i opširno izvještavanje o AfD-u zapravo zna izazvati suprotan učinak. Što se ćelavaca tiče, to su uglavnom isti tipovi u političkom turizmu na manifestacijama diljem zemlje i naravno da oni baš nikako ne čine 21% biračkog tijela.

I kod nezaobilaznog epiteta „ekstremno desničarski AfD“ nema preciznosti. U današnje doba nije baš previše jasno ni što su „ljevica“ i „desnica“: u osnovi se tu još vuče staro, marksističko svrstavanje po „vlasništvu nad sredstvima za rad“, iako je oblik rada i zaposlenja sve manje nekakav integrativni element u društvu. Politički angažman je sve više povezan sa životnim stilom – najbolji primjer su njemački Zeleni.

Veliki dio pristaša te „ekstremno desne“ stranke nisu „radništvo i seljaštvo“, ni „sluge buržoazije i klera“, nego umirovljenici i osobe koje su blizu toj dobi. Tu se skupljaju i osobe koje su, u pravilu zbog predugog jezika, ispale iz „etabliranih“ stranaka bilo ljevice, bilo desnice. Idejni začetnik AfD-a je nekadašnji političar socijaldemokrata Thilo Sarrazin, a nema malo i bivših kršćanskih demokrata. Nije sporno kako su izjave mnogih od njih doista bile uvredljive, šovinističke i neukusne tako da im više nije bilo života u „normalnom“ političkom okružju. No treba se sjetiti i naziva stranke – “alternativa”.

Idejna začetnica parole da ‘nema alternative’ (There is no alternative, TINA) bila je Margaret Thatcher, kojoj je TINA bio čak nadimak, a Angela Merkel je u bezbroj prilika i za bezbroj političkih pitanja kako je ono što ona čini alternativlos. Tako je i zajednička europska valuta „bez alternative“, a Sarrazin je onda i u SPD-u postao nepoželjan kad se 2008. uzjogunio i protiv „kišobrana“ za euro. Alternativa – pa tako i Alternativa za Njemačku naravno može biti lošija, ali ne može biti istina kako je „nema“.

‘Nema alternative’: Angela Merkel i Margaret Thatcher

Zapravo je još 2017. mlada (rođena 1984.) politologinja Astrid Séville objavila knjigu „There is no alternative – politika između demokracije i prisile na djelovanje“ i već onda u njoj upozorava kako je političarima „komotno“ preskočiti društvenu raspravu, makar je TINA istovremeno upravo pogubna za demokratski proces. Ističem spol i mladost ove, danas profesorice politologije na minhenskom sveučilištu Ludwig Maximillian već i zbog predodžbe kako glavnu podršku AfD ima među starijim muškarcima s istoka Njemačke. To je točno, ali treba se sjetiti kako u socijalizmu nije bilo ni alternative, ni ikakve kulture rasprave o politici bez rizika „informativnog razgovora“ na obližnjoj postaji milicije.

Na Zapadu itekako da: tu je bilo i rastava brakova zbog različitih političkih mišljenja, bilo o Rudi Dutschkeu, aferi Spiegel ili treba li Njemačka prihvatiti granicu prema Poljskoj na rijeci Odri. I Bundestag u Bonnu se orio od psovki, objeda i različitih gledišta. Na Istoku se tek čekalo što će odlučiti „oni gore“ u Berlinu ili tada u Moskvi, a Bogom dano pravo se smatralo time biti nezadovoljan, bez obaveze nešto i sam učiniti – što bi zapravo bio i sukus podrške AfD-u. Stoga ima istine u čestoj tvrdnji njemačkih komentatora kako vladajuća politika „navodi vodu na mlin“ AfD-u. Ne zato što nema dovoljno „otpora“ ili „borbe“, kako komentatori tvrde, nego i zato što je sve više pitanja „bez alternative“. Bilo da se radi o politici protiv pandemije korone, o imigraciji, ili o ratu u Ukrajini… Za previše toga „nema alternative“, ni spektra mišljenja koji bi se našao u politici i medijima.

I ne samo u politici, nego i u društvu i u „društveno prihvatljivim“ normama. Posve je očito kako su političarima AfD-a danas Zeleni „crvena krpa“, a u tome ni ta stranka vladajuće koalicije nije bez zasluga. Naravno da je „ispod pojasa“ postavljati pitanje kilograma njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock, ali ne hvataju se za glavu samo političari AfD-a kad čuju što ona govori u inozemstvu. Naravno, ljudska i prava žena „nemaju alternativu“, ali jednoj stranoj zemlji – čak da sad ne počnemo s Kinom, nego kao što je Indija, ne treba gošća iz Njemačke da im „popuje“ o moralu ili zaštiti klime (također – „bez alternative“), pa makar ministrica prije toga bosonoga posipala latice ruža po mjestu atentata Mahatme Gandija.

Sudbina ministra gospodarstva Roberta Habecka maltene je tragična: kao političar Zelenih naravno da teži klimatski neutralnoj (opet: „bez alternative“) Njemačkoj, a prekidom dotoka plina i nafte iz Rusije ukazuje se povijesna prilika za golemu tehnološku revoluciju. Za uvjerene zaštitare prirode je nevažna sitnica to što još jednostavno nema primjerene i prije svega jeftine i isplative energetske alternative fosilnim gorivima, a da se cijelo njemačko gospodarstvo održi u pogonu. Upravo se njegovi Zeleni zgražaju ne samo zato što ponosno otvara terminale za ukapljeni plin, nego i zbog njegovog očijukanja s idejom da se možda ipak malo duže zadrži ugljen kao energent. Da o atomskoj energiji i ne govorimo. Doduše ne u Njemačkoj, ali iz uvoza. Vrhunac navale glasača u AfD svakako je vezan uz dugu raspravu o Zakonu o grijanju. Što će sad biti? Hoće li nam policija ulaziti u stanove i čupati bojler sa zida ako je još uvijek na plin? Ili plaćati desetke tisuća eura za toplinske pumpe koje zapravo gutaju priličnu količinu električne energije? Naravno da je zakon na koncu ispao „nit’ smrdi, nit’ miriši“ s brojnim prijelaznim razdobljima i iznimkama, ali politička šteta za vladajuće stranke je učinjena.

Minhenska politologinja Astrid Séville i naslovnica njezine knjige o politici između demokracije i prisile na djelovanje.

Je li za AfD onda dobitna taktika da samo mirno čeka birače koji joj dolaze zbog tuđih propusta? AfD je u osnovi tek populistička stranka: odmah će početi nabrajati što neće, ali zapinje na pitanje što ona hoće. To se vidi na i primjeru optužbi pristaša Zelenih kako je AfD „protiv održivih izvora energije“. Doista, prvi će političari AfD-a podržati prosvjede neke komune da se tamo postave vjetroelektrane. Održiva energija je nešto lijepo, ali ne pred prozorom moje dnevne sobe. Nekakve alternative se ne mogu sjetiti niti zaštitari prirode: tvrde da čak i na pučini vjetroelektrane smetaju morskim pticama.

Na koncu, uz sve pozive na „otpor“ i „borbu“ protiv uspona AfD-a, i ostale stranke mogu tek sjesti i lijepo čekati autogolove samih članova Alternative za Njemačku. A njih ima na pretek: čelništvo stranke pazi da ne prijeđe granicu na kojoj bi ipak bilo osnova za postupak njene zabrane, ali stranačka disciplina u njihovim redovima je gotovo nikakva. Drugim riječima, tu se lupeta sve i svašta što nekome taj tren padne na pamet pa se i najveći dio radnog vremena čelništva stranke svodi na objašnjavanje i tumačenje. Ni to nije lako, ali nije ni sve: čak i prije formalnog osnutka stranke 2013. počele su svađe, nadmetanja i formiranje frakcija. Treba li se držati konkretnih problema – kao što su euro, EU, migranti ili sve to zapakirati u papir u bojama nacionalizma, za što se zauzima  frakcija „Nove desnice“ okupljena oko Björna Höckea? Osvajanje birača tumačenjem nedostataka ESM-a (European Stability Mechanism) bi i ćelavce otjeralo u najbližu pivnicu.

Gotovo svaki kongres stranke se pretvara u žestoke bitke, redaju se proglasi, deklaracije i podjele, stalno je tu pitanje i suradnje s doista neonacističkim (i zabranjenim) strankama kao što je NPD. Opet: u pokrajinskim ograncima je još gore i bučnije. Biti na čelu takve stranke je sve prije nego lagan posao tako da je i u proteklih desetak godina stalno dolazilo do smjena: trenutna dvojka, Alice Weidel i Tine Chrupalle je već treća, a do 2015. je to bio čak trojac za kormilom.

Iako trenutna podrška od 21 posto nipošto ne znači kako su svaki peti Nijemac ili Nijemica nacist (niti bi ikad neonacistička stranka izišla s političke margine), čelništvo AfD-a ima još ravno 10.203.583,65 razloga da se drži podalje od voda neonacizma. Toliko eura je državna potpora ovoj parlamentarnoj stranci – ne računajući plaće zastupnika, i sve bi to nestalo u trenutku zabrane. Uopće, financije AfD-a: ni tu disciplina nije naročita, neprestano ih se zatječe u „kreativnom“ računovodstvu, a to je u Njemačkoj toliko vruća tema da se baš na njoj na koncu opekao i jedan Helmut Kohl. I prema drugim se detaljima čini kako se brod AfD-a tek čudom drži na površini:u provjeri sigurnosti računalnih sustava njemačkih stranaka od mogućeg napada hakera daleko na posljednjem mjestu je naravno – AfD. Vatrozid nisu dograđivali od kako su ga instalirali prije mnogo godina.

Ipak, ne čini se da itko i u njemačkoj politici, a još manje u borbenim medijima, računa na notornu činjenicu kako populistima zapravo koristi pristup koji im ostavlja samo priče o alternativi – bez prisile da se ona i ponudi. Ako druge stranke posegnu za njihovim (praznim) pričama kako bi privukli njihove pristaše, tek bi to bila politička šteta za zemlju. Pitanje dakle: što je alternativa?