Rat za najvažniji resurs današnjice. Ekonomska politika koju vodi vojska.

Knjiga Chip War Chrisa Millera uvrštena je u sve važnije popise najboljih knjiga godine a Financial Times ju je proglasio najboljom poslovnom knjigom godine. Prema Goranu Mihelčiću neizbježna je za razumijevanje suvremene geopolitike. U njoj se uz povijest razvoja poluvodiča objašnjavaju ruski neuspjesi i ukrajinski uspjesi u ratu, no možda još važnije intenzivni poluvodički rat Sjedinjenih Država protiv Kine

Svjetsku povijest 2022. godine obilježiti će rat, ali ne onaj na koji će većina ljudi pomisliti. Sukob u Ukrajini redovito puni naslovnice, no taj je rat sličan prijašnjim ratovima i utoliko sekundaran u odnosu na rat za najvažniji suvremeni resurs. Većina će ljudi po automatizmu pomisliti da su najvažniji suvremeni resurs fosilna goriva, no njih je moguće kupiti od ili prodati mnoštvu zemalja. Ali postoji resurs koji se gotovo u potpunosti proizvodi u tek nekoliko zemalja a o kojem ovise proizvodni lanci diljem svijeta – poluvodiči odnosno čipovi.  Simptomatično je što se u govorenju o digitalnom dobu obično razmišlja o podacima, preglednicima i socijalnim mrežama, a zanemaruje hardver. Čipovi su većini političara nešto s čime nemaju izravne veze ili na što nemaju utjecaja. Poluvodiči su potrebni za čipove koji su nužni za gotovo svaki tehnološki proizvod – bijelu tehniku i projektile, zrakoplove i mobitele. Prosječan automobil ima oko tisuću čipova, a ako jedan nedostaje automobil se ne može isporučiti. Većina ljudi nije svjesna koliko je proizvodnja čipova koncentrirana u nekoliko središta. Oko 90% čipova se dizajnira u SAD i UK, no proizvode se većinom u nekoliko azijskih zemalja. Današnja globalizacija ne bi bila moguća bez trgovine poluvodičima i elektronskim proizvodima.

Kako je proizvodnja čipova visoko koncentrirana, požar u Japanu, potres na Tajvanu ili oluje u Teksasu izazivaju logističke probleme i zastoj u tvornicama diljem planeta. Nema dijela svjetske ekonomije koji je toliko ovisan o tako malo specijaliziranih tvrtki. Tajvan proizvodi 37% svih procesorskih čipova, Koreja 44% svih memorijskih čipova, a nizozemski ASML svih 100% strojeva za ekstremnu ultraljubičastu litografiju bez kojih se ne mogu proizvoditi čipovi napredne arhitekture. Katastrofa koja bi pogodila jednu od tajvanskih tvornica TSMC-a uzrokovala bi stotine milijardi dolara štete zbog kumulativnog učinka na svjetsku ekonomiju. Bila bi usporediva s učinkom koronakrize.

Rat oko proizvodnje naprednih poluvodiča u punom je tijeku. Foreign Policy je u listopadu 2022. izvijestio da se Washington želi riješiti ovisnosti o kineskim proizvodnim lancima „bez obzira na posljedice“. Prethodne godine obilježavali su manji potezi poput tarifa, izvoznih kvota i raznih drugih ograničenja, no sve se to promijenilo 2022. godine. Samo te godine poduzet je niz koraka da se smanji američka ovisnost o uvozu poluvodiča. U srpnju je američki Kongres odobrio 280 milijardi vrijedan zakon Chips and Science Act kojim je među ostalime namijenio 52 milijardi dolara poticaja za domaće američke proizvođače čipova. Osim toga, u prosincu 2022. je tajvanski proizvođač čipova TSMC najavio da će utrostručiti svoje ulaganje u novu tvornicu čipova u Arizoni koja će u Americi proizvoditi i najnaprednije (tronanometarske) čipove. Ulaganje vrijedno 40 milijardi dolara među najvrednijim je stranim ulaganjima u američkoj povijesti.

Usporedo s namjerom da smanje ovisnost o Tajvanu za najnaprednije čipove, SAD u istome priječe Kinu. Japan i Nizozemska pristali su u prosincu 2022. prihvatiti američka ograničenja izvoza tehnologije Kini što predstavlja potpuno odsjecanje njenih mogućnosti da nabavi alate za vlastitu industriju. Ovo je izravni napad na kineski plan da do 2025. godine počne uvoziti samo 20 do 25% čipova umjesto 85%. Rat za čipove vjerojatno je mnogo ozbiljniji po svojim dugoročnim posljedicama od rata u Ukrajini. Štoviše i rat u Ukrajini može se promatrati kroz prizmu borbe oko poluvodiča. Jedan od razloga zašto Ukrajina uspijeva nanijeti poraze Rusima je to što dobiva zapadna pametna oružja koja su puna čipova – antitenkovski projektili Javelin, antizračni projektili Stinger i antibrodski projektili Harpoon. Istovremeno Rusija se većinom oslanja na konvencionalne nepametno oružje i zbog sankcija je odsječena od mnogih tradicionalnih izvora čipova. Godinu 2022. godinu mogli bi proglasiti godinom rata čipovima odnosno poluvodičima.

• Prava knjiga u pravo vrijeme

U listopadu je objavljena knjiga Chip War: The Fight for the World’s Most Critical Technology. Autor knjige je ekonomski historiograf Chris Miller, profesor međunarodne povijesti u poznatoj Fletcherovoj školi međunarodnih odnosa (točnije Školi prava i diplomacije) Sveučilišta Tuft u Massachussetsu. Suradnik je više geopolitičkih i diplomatskih instituta, stručnjak je za rusku i kinesku povijest te američke međunarodne odnose. Miller je prethodno objavio tri dobro primljene knjige o ruskoj diplomaciji i ekonomiji, no njegova knjiga o čipovima naišla je na univerzalno priznanje. Našla se na gotovo svakom popisu najboljih knjiga godine, a Financial Times ju je u prosincu 2022. proglasio poslovnom knjigom godine.

Chris Miller, Sveučilište Tuft

Iako je nazvana Chip War, aktualnom sukobu s Kinom posvećen je tek posljednji (osmi) dio knjige, a samoj Kini predzadnji (sedmi) dio. Knjiga je prije svega trijumfalna povijest poluvodiča i industrije čipova od samih početaka nakon Drugog svjetskog rata do današnjeg vrhunca. Vrijednost tržišta poluvodiča prešla je 500 milijardi dolara 2021. godine, a prema procjenu McKinsey instituta vrijedit će više od tisuću milijardi dolara do 2030. godine.  Prošle 2021. godine kad je proizvedeno 1,1 bilijuna poluvodiča, zbog manjka je čipova proizvedeno 7,7 milijuna manje automobila nego što bi ih bilo proizvedeno bez manjka (što je gubitak od 210 milijardi dolara).[i] Miller od samog uvoda povlači paralele između američke proizvodne moći za Drugog svjetskog rata i asimetrije u odnosu na fašističke sile. SAD su proizvele više tenkova nego sve sile Osovine zajedno i dvostruko više topova i strojnica. Proizvodna kvantiteta, a ne kvaliteta je pobijedila jer je primjerice za bombardiranja Njemačke samo petina bombi pala unutar 340 metera od mete.

• Pentagon je rodio Silicijsku dolinu

Ranu povijest poluvodiča obilježava njihova ovisnost o državnim ugovorima. Poznati dalaški Texas Instruments započeo je tako što je mjerenjem seizmičkih valova utvrđivao gdje bušiti u potrazi za naftom, no svoju stručnost su za rata prebacili na sonare i nastavili raditi sa američkom vojskom. Fairchild Semiconductors, uz koje se vezuje početak razvoja Silicijske doline, osnovalo je osam inženjera 1957. godine. Trebali su kupce, a našli su ih zahvaljući ranom vodstvu Sovjetskog Saveza u utrci za svemir. Prodaja čipova NASA-i naglo je pretvorila novoosnovano poduzeće u veliku tvrtku. Prihodi od prodaje su narasli s pola milijuna dolara 1958. na 21 milijun dolara samo dvije godine kasnije, a broj zaposlenika se povećao na više od tisuće.[iii] No, od samog rasta prodaje bilo je važnije priznanje da su čipovi Apollo misije odveli na Mjesec.

Drugi veliki kupac prvih čipova bile su američke zračne snage. Prvi Minuteman projektili bili su ogromni i teški, dijelom i zbog glomaznog navigacijskog računala koje se moralo programirati bušenim karticama. Texas Instruments su 1962. uvjerili vojno vodstvo da mogu minijaturizirati računala za Minuteman II projektile. Kako je u tijeku bila utrka u naoružanju Texas Instruments prodavali su tisuće računala. Već 1963. američka vojska kupovala je 60% svih proizvedenih čipova, a do kraja 1964. isporučeno joj je 100 000 čipova.[iv] Problem u ranoj industriji bilo je kako ubrzati proizvodnju čipova jer su se integrirani krugovi morali zasebno urezivati i postavljati. Riješila ga je fotolitografska tehnologija patentirana 1957. godine. Preko nje se arhitektura čipova urezuje reakcijom usmjerenog svjetla (preko uzorka) na fotoreaktivnu tekućinu. To je omogućilo masovnu proizvodnju pa su se već sredinom šezdesetih čipovi koristili u svim oblicima vojnog naoružanja iako samo koju godinu prije za njima nije uopće bilo potražnje.

Prvi čipovi za tržište reciklirali su čipove dizajnirane za NASA-ine satelite, a pojavili su se u slušnim aparatima. Godišnja prodaja računala u SAD narasla je sa 1000 jedinica 1957. godine, na 18 700 deset godina kasnije. U istom su razdoblju računala prešla sa vakumskih cijevi na integirane krugove. Već 1968. civilna kompjutorska industrija je kupovala jednaku količinu čipova kao i vojska. U to je vrijeme, 1965. godine voditelj razvoja u Fairchild Semiconductors napisao tekst u kojem je predvidio da će se idućih deset godina svake godine udvostručavati količina tranzistora na čipovima što će voditi padu troškova i rastu broja korisnika. Postala je to najbolja tehnološka prognoza suvremenog doba, koja je kasnije nazvana Mooreovim zakonom.

• Neuspjeh suparnika

Sovjetski Savez je od početaka nastojao ne zaostajati za američkom poluvodičkom industrijom. Izvješće CIA-e iz 1959. smatralo je da sovjetski tranzistori kasne tek 2 do 4 godine u kvaliteti i kvantiteti za američkim tranzistorima.[v] U blizini Moskve je izgrađen Zelenograd, koji je trebao postati znanstveni grad za poluvodiče. Sovjetski napori nisu urodili plodom iz dva razloga. Prvi je bio što proces izrade čipova zahtijeva kvalitetu i čistoću što nikad nije bilo obilježje sovjetske industrije. Drugi je bio što su sovjetska istraživanja upravljana odozgo te su nadređeni uskoro počeli naređivati da se kopiraju američki proizvodi. „Sovjetski špijuni bili su među najboljima u svojem zanatu, no proces izrade poluvodiča je zahtijevao više detalja i znanja nego što je i najsposobniji agent mogao ukrasti.“[vi] Dio sovjetskih alata čak je koristio inče umjesto centimetara da bi mogao bolje duplicirati američki dizajn. Autor zaključuje da je SSSR započeo sa zaostatkom od par godina i nikad nije nadomjestio zaostajanje. Istraživanje CIA-e iz 1985. utvrdilo je da SSSR redovito proizvodio replike Intelovih i Motorolinih čipova, no sa zaostatkom od pola desetljeća.[vii] Ruska industrija na koncu je spala na proizvodnju čipova za McDonaldsove igračke, a njena ograničenost ponajviše je vidljiva danas kada ne uspijeva u opskrbi osnovnih potreba ruske vojske.

Umjesto Rusije, američkim suparnikom u proizvodnji čipova postao je Japan. Talent japanskih tvrtki, poput Sonya, nije bio u dizajniranju čipova već u osmišljavanju proizvoda za potrošače. Jedan od osnivača Sonya, Akio Morita, izjavio je da je njihov plan „upravljati potražnjom putem novih proizvoda umjesto da kupce pitaju kakve proizvode žele. Javnost ne zna što je moguće, no mi znamo.“[viii] Rodila se simbioza u kojoj su američka poduzeća proizvodila napredne čipove dok je Japan proizvodio dobra koja su zahtijevala čipove. Japanski izvoz elektronike, točnije mješavina poluvodiča i proizvoda koji su ih koristili, narasla je sa 600 milijuna dolara 1965. na 60 milijardi 1985. godine.[ix]

Akio Morita, foto: Wikipedia

Američka geopolitička strategija zahtijevala je vezivanje Japana uz SAD, a jedan od čimbenika bilo je dopuštanje Japanu da nabavi naprednu tehnologiju i razvija najmodernije proizvode. Istodobno američke su tvrtke počele seliti proizvodnju čipova u Aziju jer je cijena radne snage bila niska, a moć sindikata nikakva (ako su i postojali). Potez je bio geopolitički koristan ne samo zbog profita već zato što je pružao stabilni izvor zarade najsiromašnijim seljacima koji bi se inače okrenuli komunizmu. „Američka vojska izgubila je rat u Vijetnamu, no industrija čipova je dobila mir koji je uslijedio.“ Tako su već šezdesetih Kinezi u Hong Kongu i Singapuru počeli graditi američku elektroniku. Do početka osamdesetih, elektronika je činila 7% BNP i četvrtinu proizvodnje u Singapuru pri čemu je 60% elektronike činila proizvodnja čipova. U Hong Kongu je samo tekstilna industrija zapošljavala više radnika. [xi] Miller ističe da je „poluvodička industrija globalizirala svijet desetljećima prije nego što je itko čuo za tu riječ.“[xii] „

Izazov Americi bio je Japan čija je industrija imala jednostavnu strategiju: izrađuj proizvode jednake ili više kvalitete uz niže troškove. Nije bilo međusobnog suparništva kao u SAD, a stanovništvo koje nije imalo na što trošiti štedilo je, što je davalo mnogo kapitala za ulaganje. Japanski stručnjaci ubrzo su ustvrdili da Amerikanci inoviraju dok Japanci implementiraju. Japanski rast pobudio je strahove američke poluvodičke industrije i doveo do stvaranja udruženja američkih proizvođača. Počeli su zahtijevati od američke vlade da ih spasi dok su istovremeno selili proizvodnju u Hong Kong i Tajvan gdje je radna snaga bila još jeftinija nego u Japanu. Tako je proces seljenja proizvodnje u Aziju postao povratna petlja – da bi se pariralo jeftinijoj proizvodnji tvornice su se selile u zemlje jeftinije radne snage. Osamdesete je obilježio strah od poravnavanja moći Japana i SAD.

Do toga nije došlo jer su japanske tvrtke propustile dovoljno inovirati dok su se poduzeća poput Intela preorijentirala na središnje procesorske čipove i iskoristila nastajuće tržište osobnih računala. Uz to, Intel je puno ulagao u razvoj strojeva za ekstremnu ljubičastu litografiju računajući da će oni omogućiti nastavak Mooreova zakona. Japanski udio u čipovima za dinamičnu radnu memoriju pao je sa 90% krajem osamdesetih godina na 20% 1998. godine.[xiv] Japanski udio otele su zemlje poput Koreje i Tajvana. Američka industrija poluvodiča se oporavila devedesetih godina, no taj oporavak trajao je kratko jer se pojavio drugi suparnik u proizvodnji – Tajvan. Za njegov uspjeh osobito je zaslužan Morris Chang, možda posljednji živući pionir poluvodiča. Chang je bio Kinez koji je pobjegao u Ameriku nakon komunističkog preuzimanja vlasti. Izvorno je studirao englesku književnost na Harvardu, no „jedino ozbiljno zanimanje srednjeg staleža kojim se mogao baviti sinoamerikanac pedesetih godina je bila tehnika.“[xv] Prebacio se na studij inženjeringa na MIT-u te proveo 25 godina radeći u Texas Instruments za koje je izradio ultraučinkovit sustav proizvodnje. No, povijest je više obilježio time što je osobno odgovoran za tajvansko poluvodičko čudo. Tajvanska vlada izravno mu je ponudila da izgradi njihovu industriju čipova uz potpunu slobodu i državnu potporu. [xvi]

Chang je u tome uspio, ponajprije jer je realizirao svoju staru ideju. Većina industrije čipova istovremeno je dizajnirala i proizvodila svoje čipove. Ovo je bio problem jer su troškovi proizvodnog postrojenja bili visoki pa je to onemogućivalo ulazak novih tvrtki na tržište. Chang je stvorio TSMC, poduzeće koje je proizvodilo čipove po narudžbi kupaca. Nije se natjecalo sa svojim mušterijima već je dijelilo njihov uspjeh. Chang je nemilosrdno ulagao u modernizaciju tehnologije, počevši sa prijenosom tehnologije od nizozemskog Phillipsa, ulažući u rast i razvoj čak i za Velike recesije (zbog čega se čak vratio iz umirovljenja). Borba za tržišni udjel bila je nemilosrdna i nitko se nije usudio „trepnuti prvi.“ „Morris Chang je htio postati Gutenberg digitalne ere. Postao je mnogo moćniji.“[xvii] Tajvan je postao sjedište svjetske industrije čipova, a američke tvrtke su se preobrazile u dizajnere čipova, napustivši proizvodnju.

Čovjek koji je stvorio TSMC, Morris Chang. Foto: Wikidata

• Rađanje pametnih oružja

Već za Drugog svjetskog rata u eksperimentalnom japanskom programu razvoja projektila navođenih toplinom vidjeli su se zameci buduće ideje o pametnom oružju. Ironično, prva pametna oružja korištena su u Vijetnamu, tek 1972. godine kada je rat bio politički izgubljen. Usprkos američkoj tehnološkoj nadmoći u Vijetnamu su bombe u prosjeku padale do 140 metara od svoje mete. Modificirana M-117 bomba kojoj je Texas Instruments dodao rudimentarni sustav za lasersko navođenje uspješno je razorila Than Hoa most. Bio je to veliki uspjeh jer je prethodno na most neuspješno bačeno 638 nenavođenih M-117 bombi a da nijedna nije pogodila svoju metu. Bio je to početak revolucije u američkom ratovanju, pogotovo za konvencionalne snage.

SAD nisu mogle računati na pariranje u broju tenkova i vojnika sa SSSR-om, ali su zato mogle biti nuklearno nadmoćnije. Tehnološki paradoksalno, lakše je bilo pogoditi Moskvu iz Montane nego F-4 zrakoplovu pogoditi metu s tisuću metara visine. Primjena elektronike mogla je bombe učiniti pametnim, samonavodećim. Da porazi neprijatelja američka je vojska trebala manje naoružanja i manje vojnika što je bilo i prihvatljivije stanovništvu koje nije htjelo ratove. Već do osamdesetih godina udio troška američke vojske na elektroniku utrostručio se sa 6% krajem Drugog svjetskog rata na 17%. Rezultati tog pomaka bili su vidljivi u oslobađanju Kuvajta. Pametno ratovanje omogućilo je SAD da u kratkom vremenu paralizira i porazi iračku vojsku, a sve pred kamerama novinara. Pametna oružja postala su karakteristika svih budućih američkih vojnih intervencija. No, možda najbolji aktualni pokazatelj zapadne vojne moći je rat u Ukrajini gdje mnogo manja Ukrajina zahvaljući zapadnom naoružanju opetovano uspijeva nanijeti teške poraze daleko većoj Rusiji. Iako NATO nije u ratu sa Rusijom, bojišta u Ukrajini svakodnevni su dokaz zašto je njegova vojna moć neupitna. Rusija je već nakon nekoliko tjedana ostala bez navođenih krstarećih projektila, a pogođena sankcijama prisiljena je na krijumčarenje i uvoz iz zemalja poput Irana. Malo je vjerojatno da će uspjeti razviti samodostatnu industriju za vlastite potrebe kada je već njena postojeća industrija kržljava. No, postoji velesila koja želi vlastita pametna oružja i vlastitu visoku elektroniku – Kina.

• Geopolitički suparnik

Kineska industrija čipova patila je od kasnijeg početka nego druge azijske zemlje jer je Mao elektroniku smatrao manje važnom od čelika. Nakon njegove smrti novo kinesko vodstvo je očajavalo zbog zaostajanja Kine. Jedan se partijski vođa požalio 1975. godine da od 1000 proizvedenih poluvodiča tek jedan zadovoljava standarde, a istraživanje iz 1979. ustvrdilo je da u zemlji postoji samo 1500 računala. Situacija se počela mijenjati kasnih devedesetih i početkom 21. stoljeća. Nova poduzeća poput šangajskog SMIC-a  (u koji su bogato uložili i Goldman Sachs, Motorola i Toshiba) masovno su zapošljavala strane stručnjake, pogotovo Tajvance. Dragulj u kineskoj elektroničkoj industriji je Huawei koji je dostigao zapadnu tehnologiju i ponudio se kao oslonac pete generacije komunikacijske tehnologije. Jedno vrijeme bio je najveći proizvođač mobitela.

Ipak Kina daleko zaostaje na svjetskom tržištu čipova. Ima manje od 1% svjetskog tržišta kompjuterskih alata, 2% tranzistorskih patenata, 4% opskrbe silicijskih pločica, 1% alata za proizvodnju čipova, 5% tržišta za dizajniranje čipova i samo 7% tržišta proizvodnje čipova.[xix] Ovisna je kao i druge zemlje o Tajvanu i Koreji za proizvodnju procesora. Kina stoga godišnje izdvaja više novca na uvoz čipova nego što ga troši na uvoz nafte. Riječima autora knjige više je zabrinuta „blokadom koja se mjeri bitovima nego barelima.“ Ironično, njena ‘odbjegla’ provincija Tajvan proizvodi 92% poluvodiča ispod 10 nanometara. Prema Milleru, krivo je misliti da Kina želi postati samodostatna u proizvodnji čipova jer zna da je to nemoguće. Takav pokušaj koštao bi preko bilijun dolara, trajao bi najmanje desetljeće, a za to vrijeme bi se tehnologija unaprijedila za generaciju ili dvije. Miller smatra da Kina jednostavno želi opskrbni lanac koji ne ovisi o Americi (što nije realistično) kako ne bi bila izložena ovisnosti. Događaji nakon objavljivanja knjige pokazuju da su kineski analitičari bili u pravu.

• Rat oko čipova

Problem proizvodnje čipova je taj što je Kina najveći kupac američkih proizvoda, a ujedno i najveći suparnik SAD-a. To je uz slabu vidljivosti industrije poluvodiča uzrokovalo godine neartikuliranog odnosa prema kineskim ambicijama, koje su američki vojni establišment zabrinule u vrijeme kraja Obaminog drugog mandata [xxi]. Iako je Trump za svog mandata govorio o kažnjavanju Kine, njegovo ograničeno razumijevanje ekonomije tek je djelomično omogućilo želje establišmenta da se poduzmu koraci protiv Kine. No to ne znači da je njegova Bijela kuća mirovala. Sankcije protiv Huaweija svrgnule su ga sa popisa najvećih proizvođača mobitela. Rastući kineski DRAM[xxii] div Jinhua praktički je uništen nakon što mu je Trump zabranio prodaju alata. Miller navodi da je u čitavoj priči najviše iznenađuje to što Kina ne uzvraća na američke napade na njenu elektroničku industriju. Dopustila je da Huawei postane drugorazredan proizvođač i samo 2022. su mu prihodi pali oko 25%. Kineski projekt prijelaza na 5G mrežu je od državnog prioriteta postao projekt koji se stalno odgađa zbog nestašice čipova. Kineska retorika često prijeti protučinovima ali ništa nije konkretno učinila. Bar zasad.

Neposredno nakon objave knjige SAD su pokrenule niz mjera kojima je namjera sustavno bojktirati čitav kineski sektor. Katalog mjera dug je 140 stranica, a ne odsjeca Kinu samo od naprednih čipova, nego i od drugih tehnologija. Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Miller navodi da nekoliko američkih kompanija proizvodi sve alate za nanošenje materijala na silicijske pločice, a samo Japan ima sličnu tehnologiju. „Ako se Tokio i Washington slože, mogu učiniti nemogućim da bilo koja tvrtka u bilo kojoj zemlji proizvodi napredne čipove.“ Ne samo što se to dogodilo dva mjeseca nakon objave knjige, nego se s njima usuglasila i Nizozemska koja ima apsolutni monopol u naprednim litografima. Autorovo nagađanje se obistinilo.

Osim što se rat očituje u uskraćivanju tehnologije Kini, on se istodobno pretvara i u natjecanje u subvencioniranju domaćih centara proizvodnje čipova. SAD, Europa, Tajvan, Japan i Koreja masovno subvencioniraju proizvodnje čipova

Može li se Kina osamostaliti? U knjizi Miller navodi da kada bi Kina i krenula razvijati svoj litograf ekstremnog ultraljubičastog svjetla, dok bi ga završila ASML bi već završio razvoj iduće generacije. Ako bi ga Kina uopće mogla razviti. Već sada samo laser trenutne generacije litografa zahtijeva nevjerojatnih 457 329 različitih dijelova, a zrcala njemačkog Carla Zeissa koja se koriste u njemu 200 puta su ravnija od onih korištenih u James Webb svemirskom teleskopu i najpreciznija su na svijetu. Upravo su ovi malo poznati strojevi jedni od najvećih tehničkih postignuća čovječanstva. Osim što se rat očituje u uskraćivanju tehnologije Kini, on se istodobno pretvara i u natjecanje u subvencioniranju domaćih centara proizvodnje čipova. SAD, Europa, Tajvan, Japan i Koreja masovno subvencioniraju proizvodnje čipova. Prema podacima SEMI (američkog udruženja proizvodača poluvodiča) između 2021. i 2025. planira se izgradnja 81 novih proizvodnih postrojenja. Od toga će ih 10 biti u Europi, 14 u SAD i čak 21 na Tajvanu.

• Zatopljavanje sukoba?

Mogućem sukobu oko Tajvana posvećeno je posljednje poglavlje knjige i autor objašnjava zašto je on malo vjerojatan. Jedan projektil može lako oštetiti najnaprednije tajvanske tvornice, a rat bi odsjekao Kinu od uvoza čipova iz Tajvana i Koreje. Problem koji Miller vidi je što rastuća tehnološka modernizacija kineske vojske može navesti Beijing da pomisli kako može dobiti rat oko Tajvana jer može procijeniti da SAD neće riskirati negativne posljedice vojnog sukoba.

Autor smatra da su američki napori da se proizvodnja naprednih poluvodiča vrati u SAD uzaludni. Postrojenje za proizvodnju naprednih poluvodiča košta barem 20 milijardi što je cijena dva nosača zrakoplova i prevelika je čak i za Pentagonov budžet od 700 milijardi dolara. To više jer će postrojenje zastarjeti za samo nekoliko godina, ali ne i nosač zrakoplova. Isplativije je i dalje naručivati ih od TSMC-a. Razvijanje paralelnog sustava opskrbe i proizvodnje malo je vjerojatno jer je već i postojeći vrhunac ekonomske logistike. Stopa pada cijena proizvodnje istovremeno se stalno usporava i razvoj modernije tehnologije za proizvodnju čipova postaje komparativno sve skuplji. Nekad presudni učinak američkog vojno-industrijskog kompleksa je sekundaran jer Apple kupuje više čipova od Pentagona. Potrebno je spomenuti da je knjiga objavljena prije najave investicija u domaću američku proizvodnju čipova, uključujući TSMC-ovu tvornicu tronanometarskih čipova u Arizoni. Proizvodnja najnaprednijih čipova ipak se vraća u SAD.

Miller navodi mišljenja dvojice istraživača prema kojima je na pomolu prijelaz iz doba svestranih računala u podjelu na računala koja će imati brze aplikacije s posebno pripadajućim čipovima i spore aplikacije koje će pogoniti konvencionalna računala s čipovima za sve svrhe. Razvojem tehnologija moguće je očekivati još 50 puta tranzistorski gušće čipove. Ipak to ne znači da su isključeni neočekivani pomaci u proizvodnji čipova. U jednom od intervjua Miller je komentirao da je povijest puna primjera sukoba država usprkos ekonomskoj integraciji. Jedan od njih upravo se odvija.

• Zaključak

Chip War je iznimno čitka knjiga pisana o zahtjevnoj, no vrlo aktualnoj temi. Podijeljena u osam dijelova i 54 poglavlja, uspijeva pokriti ne samo čitavu povijest industrije poluvodiča nego i suvremenu geopolitiku industrije čipova. Svakako joj je najveća snaga britki način pisanja, pogotovo kratka poglavlja koja se organski nastavljaju jedno na drugo. Iako bi se činilo da je povijest poluvodiča suhoparna, autor je iznosi kroz živopisne priče njenih pionira koji su izmislili prve polovodičke tehnologije i osnovali prva poduzeća.

Ako bi trebalo naći neku zamjerku knjizi onda bi se mogle spomenuti dvije. Prva je što autor katkad ne definira pojmove poput onih što su točno napredni poluvodiči – koja je granica njihove nanometarske arhitekture? Druga zamjerka je što je Europa većinom zapostavljena u narativu i posvećeno joj je manje mjesta nego propalim sovjetskim pokušajima koji nemaju plod vrijedan spomena. Autor ni na kraju knjige primjerice ne spominje postrojenje za proizvodnju naprednih poluvodiča koje se otvara u Irskoj. Tomu je vjerojatno razlog to što Miller nema istraživačkih interesa vezanih uz Europu. Pravi nedostatak knjige je što je ona objavljena par mjeseci prerano, preduhitrivši niz događaja koji je autor razmatrao kao hipotetsku situaciju.

Radi se o knjizi iznimno razumljivoj čak i ljudima koji ne prate informatičku ili hardversku industriju, koja istovremeno objašnjava mnoštvo događaja, od sankcija Huaweiju, ukrajinskih uspjeha u ratu do aktualnog nastajućeg trgovinskog rata protiv Kine. Knjiga je neizbježna za razumijevanje suvremene politike. Za kraj vrijedi citirati: „Drugi svjetski rat su odlučili čelik i aluminij, a slijedio ga je Hladni rat koji su definirala nuklearna oružja. Suparništvo SAD i Kine može biti odlučeno računalnom snagom.“

• Bilješke

[i] Poglavlje 53, Shortages and Supply Chains

[ii] Poglavlje 1, From Steel to Slicion

[iii] Poglavlje 4, Liftoff

[iv] Poglavlje 4, Liftoff

[v] Poglavlje 7, Soviet Silicon Valley

[vi] Poglavlje 8, Copy it

[vii] Poglavlje 25, The KGB’s Directorate T

[viii] Poglavlje 9, The Transistor Salesman

[ix] Poglavlje 9, The Transistor Salesman

[x] Poglavlje 14, The Pentagon’s Offset Strategy

[xi] Poglavlje 12, Supply Chain Statecraft

[xii] Poglavlje 10, Transistor girls

[xiii] Prolog

[xiv] Poglavlje 28, „The Cold War is Over and you Have Won“

[xv] Poglavlje 5, Mortars and Mass Production

[xvi] Poglavlje 29, We Want a Semiconductor Industry in Taiwan

[xvii] Poglavlje 29, We Want a Semiconductor Industry in Taiwan

[xviii] Poglavlje 30, „All People Must Make Semiconductors“

[xix] Poglavlje 43, „Call Forth the Assault“

[xx] Prolog

[xxi] Zaključak

[xxii] Dynamic random access memory

[xxiii] Poglavlje 50, Fujian Jinhua

[xxiv] Prolog