Razlika između čovjeka i drugih životinja samo je kvantitativna. Darwinova protuvjerska antropologija

Kršćanski nauk neizbježno uključuje ideju diskontinuiteta između čovjeka i ostatka „stvorenja“. Kad operirate s tom idejom, negdje morate povući crtu i reći u kojem trenutku filogeneze je čovjek zadobio Božju milost i postao na njegovu „sliku i priliku“, ali i u kojem trenutku ontogenze osoba zadobiva duhovnu dušu. Međutim, gdje god da povukli tu crtu, činite to arbitrarno, Piše Pavel Gregorić. Stvar je u tome da se ta crta ne može povući, jer za nju nema nikakve osnove.

• Naslovna ilustracija – jedna od brojnih karikatura Darwina  u vrijeme objave njegovih djela (Wikipedia)

• Dr.sc. Pavel Gregorić znanstveni je savjetnik na Institutu za filozofiju u Zagrebu

1.

U svom epohalnom djelu O porijeklu vrsta, Darwin je sustavno izbjegavao govoriti o vrsti Homo sapiens. No svima je bilo jasno da se teorija evolucije prirodnom selekcijom odnosi i na čovjeka, što je ubrzo nakon publikacije Porijekla vrsta 1859. uzburkalo duhove. Evo što je Darwin napisao u zaključku svoga djela:

U dalekoj budućnosti vidim otvorena polja za mnogo važnija istraživanja. Psihologija će biti zasnovana na novom temelju, a to je nužnost postupnog stjecanja svake pojedine mentalne moći i sposobnosti. Porijeklo čovjeka i njegove povijesti bit će rasvijetljena.[i]

Tu je misao Darwin razradio u knjizi Podrijetlo čovjeka i odabir ovisan o spolu, objavljenoj prije točno 150 godina. Knjiga ima dva dijela. U prvom dijelu Darwin iznosi različite dokaze u prilog tvrdnji da je čovjek nastao evolucijom ranijih formi uslijed prirodne selekcije. U drugom dijelu Darwin pokazuje kako je spolna selekcija djelovala na formiranje čovjeka i njegovih varijeteta. Prvi dio knjige je za moju temu zanimljiviji, jer ondje Darwin građu organizira u dva segmenta koje možemo nazvati „tjelesni“ (ili „fiziološki“) i „mentalni“ (ili „psihološki“). Naime, Darwin dokazuje da je čovjek nastao evolucijom ranijih formi uslijed prirodne selekcije tako što  analizira, s jedne strane tjelesne karakteristike čovjeka koje dijeli s drugim vrstama, ponajprije s primatima, što ukazuje na to da su vanjske karakteristike nastale postupnom prilagodbom različitim okolinama i načinima života. S druge strane, Darwin pokazuje kako čovjek s drugim vrstama, ponajprije s primatima, dijeli i mentalne karakteristike, što ukazuje na to da su i unutarnje karakteristike čovjeka nastale postupnom prilagodbom različitim okolinama i načinima života. Darwin ovdje govori o emocijama, o oponašanju, pažnji, pamćenju, imaginaciji, zaključivanju, korištenju oruđa, jeziku, osjećaju za lijepo, moralnom osjećaju, samosvijesti, društvenosti, kulturi, pa i vjerovanju u Boga.

Darwin opetovano ponavlja da čovjek po svojim mentalnim sposobnostima uvelike nadmašuje ostale životinje, zbog čega po njemu i jest dominantna vrsta na planetu, ali inzistira da je to samo kvantitativna razlika, odnosno pitanje stupnja, a ne kvalitativna razlika. Drugim riječima, čovjek stoji u kontinuitetu s ostalim živim bićima – i po svojim tjelesnim i po svojim mentalnim karakteristikama. Čovjek je u cijelosti prirodno biće: prirodnim putem je nastao, postoji kao dio prirode, i prirodnim putem će nestati, bilo specijacijom u neke buduće forme bilo izumiranjem (umjetno samouništenje čovjeka nije bila opcija o kojoj je Darwin ikada razmišljao). Prva stvar koju želim ovdje ustvrditi jest da je Darwin udario temelj jednom novom razumijevanju čovjeka i njegova mjesta u svijetu. Ukratko, utemeljio je jednu novu antropologiju.

2.

U predgovoru Podrijetla čovjeka Darwin piše da je dugo oklijevao s pisanjem te knjige. Znao je da će zaključke do kojih je došao “neki odbacivati kao izrazito protuvjerske” (highly irreligious).[ii] Što je to „izrazito protuvjersko“ u Podrijetlu čovjeka? Nema dvojbe da je to upravo ta materijalistička, reduktivna, puko naturalistička antropologija koju je Darwin zasnovao. Naravno, bilo je u povijesti više pokušaja naturalističke antropologije, primjerice kod Demokrita ili kasnije kod La Mettriea. Međutim, Darwinova antropologija bila je znanstveno utemeljena, počivala je na uvjerljivoj teoriji koja je bila poduprta obiljem dokaza. Još za Darwinova života broj pobornika teorije evolucije prirodnom selekcijom ubrzano je rastao, a nakon njegove smrti dokazi su se samo množili i učvršćivali.

U redu, Darwinova naturalistička antropologija bila je i ostala uvjerljiva zbog svog znanstvenog karaktera, no što je u njoj „izrazito protuvjersko“? Prvo i očito, protuvjersko u toj antropologiji je frontalni napad na ono što se u tradiciji zove „dostojanstvo čovjeka“: čovjek je nešto posebno, on je bliži Bogu od bilo čega drugoga, on je kruna stvaranja i svrha svemira.[iii] Prema bilo kojoj naturalističkoj antropologiji, čovjek nije ništa posebno, ništa stvoreno, nikakva svrha svemira; čovjek nije izdvojen iz prirode, ne predstavlja nikakav „kvantni skok“ u odnosu na ostatak živoga svijeta. No specifično za Darwinovu naturalističku antropologiju, i ono „izrazito protuvjersko“ i „izrazito sablažnjavajuće“ (highly distasteful),[iv] je to što je čovjek identificiran kao najbliži srodnik primata. „Čovjek je nastao od majmuna,“ kako se to obično (i ne baš posve točno) kaže. Čovjekov predak, dakle, bio je neko dlakavo četveronožno stvorenje koje je živjelo na drvetu, trijebilo uši, ispuštalo krikove i proizvoljno se kreveljilo. Kakav udarac na našu samo-percepciju![v] Na to je mislio Darwinov profesor geologije iz Cambridgea, Adam Sedgwick, kad je Darwinu povodom objave Porijekla vrsta napisao da „srozava ljudski rod na niži stupanj degradiranosti od ijednoga na koji je spao od kada nam pisana povijest govori o njegovoj povijesti.“[vi]

Darwin u knjizi pokazuje da su čimpanze i orangutani nisu bezdušni automati, nego stvorenja s razvijenim unutrašnjim i društvenim životom. Karikatura iz 1871 (Wikipedia)

Međutim, Darwin u ovoj knjizi, kao pravi prirodnjak, pokazuje da čimpanze ili orangutani nisu bezdušni automati, nego stvorenja s razvijenim unutrašnjim i društvenim životom. Njihovi krikovi su rudimenti jezika, njihova „kreveljenja“ su odrazi emocija, njihovo trijebljenje uši je društveno ponašanje uvjetovano društvenim instinktom; oni koriste oruđa, to se prenosi u grupama kao vrsta kulture, čak imaju smisao za lijepo. Dakle – i to je nešto razoružavajuće u Darwinovoj knjizi Podrijetlo čovjeka – on pokazuje da naši najbliži rođaci nisu toliko različiti od nas. Darwin ne srozava čovjeka, nego uzvisuje ostatak živoga svijeta. Slično čini i u sljedećoj svojoj knjizi, nastavku Podrijetla čovjeka koji je naslovio Izražavanje emocija u ljudi i životinja i kojemu će iduće godine biti 150. obljetnica. Na taj način, dakle, Darwinova ideja o kontinuitetu između čovjeka i ostatka svijeta postaje uvjerljiva. A što je ona uvjerljivija, to je ideja „dostojanstva čovjeka“ utemeljena na diskontinuitetu, na čovjekovoj posebnosti, manje uvjerljiva.[vii]

To nas dovodi do drugog i manje očitog momenta u vezi s onim protuvjerskom u Darwinovoj naturalističkoj antropologiji. Naime, svaka antropologija ima svoju metafiziku. Pod metafizikom ovdje mislim ponajprije na ontologiju, kao učenje o onome što postoji. Ako smatrate da je čovjek sklop tijela i duhovne duše, onda smatrate da osim tijela postoji i duh, kao nešto posve drukčije i odjelito od tijela. Ili, ako smatrate da je čovjeka stvorio Bog, onda smatrate da osim prirode postoji i Bog, kao nešto posve drukčije i odjelito od prirode, nešto što stvara prirodu i njene zakone te može u nju intervenirati i suspendirati prirodne zakone. Prema tome, kršćanska (a slično i islamska) antropologija počiva na proširenoj, dualističkoj ontologiji u kojoj osim tijela postoje i duhovne duše, postoje anđeli i postoji Bog stvoritelj svemira i svemogući intervencionist. S druge strane, Darwinova antropologija ne treba ništa osim prirode, njenih zakona i kretanja u skladu s tim zakonima.

I treba još nešto. Naime, treba jako, jako puno vremena – za razliku od kršćanske antropologije za koju je dovoljno šest dana. Međutim, za količinu vremena koja je potrebna Darwinovoj antropologiji pobrinula se geološka znanost na čelu s Jamesom Huttonom, generaciju prije Darwina, dokazavši da je Zemlja stara više desetaka milijuna godina. (Darwin se u 5. izdanju Porijekla vrsta poziva na Crollovu procjenu o 60 milijuna godina, a nakon otkrića radioaktivnog raspada doznali smo da je starija od 4 i pol milijarde godina.)

James Hutton, utemeljitelj moderne geologije (Wikimedia Commons)

Vidimo, dakle, da Darwinova antropologija počiva na suženoj, naturalističkoj ontologiji u kojoj nema mjesta za duhovne duše, anđele, višekratne činove stvaranja, božanske intervencije, čuda, a ni za samoga Boga – osim možda kao neodređeno objašnjenje za sam početak svega, za neuzrokovani uzrok. (Podsjećam usput da je takvo apstraktno, deističko poimanje boga jako udaljeno od bilo kakvog teističkog, osobnog Boga na kojemu bi se mogla temeljiti ikakva religija. Stoga je Darwinovo djelo „protuvjersko“ čak i ako se njegovi rijetki spomeni Stvoritelja uzmu u obzir.)

Osim ontologije, i teologije, metafizika tradicionalno uključuje i pitanje o besmrtnosti duše. Valja primijetiti da to nije odvojeno pitanje, već pitanje koje proizlazi iz ontologije i teologije. Dok je kršćanska (a slično i islamska) antropologija eshatološka, usmjerena na prevladavanje smrti, Darwinova je antropologija finitistička: smrt je prirodni kraj svake žive jedinke, pa tako i svakoga čovjeka. Štoviše, ni vrste ne opstaju zauvijek, nego većinom izumiru, dok manjim dijelom evoluiraju u druge forme. Darwin je smatrao da su nove forme u pravilu bolje i savršenije od prethodnih, kako tjelesno tako i mentalno, no jasno je vidio, nasuprot Lamarcku, da to uopće nije nužno. „Životinje mogu i degradirati,“ napisao je u otvorenom pismu u časopis Atheneum, „ako njihova jednostavna struktura ostane dobro prilagođena njihovom načinu života, kao što vidimo u nekih parazitskih ljuskara.“[viii]

Kako bilo, kršćanska vjera u besmrtnost duše utemeljena je na dualističkoj ontologiji, na stajalištu da osim tijela postoje i duhovne duše. One su nešto sasvim drugo od tijela, iako su s njim sjedinjene „u jednu narav“. Ključno, one su stvorene posebnim činom stvaranja. Kao što stoji u Katekizmu katoličke crkve §366: „Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara, da dušu ne ‘proizvode’ roditelji i da je duša besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrću i ponovno će se ujediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću.“[ix]

Za razliku od toga, ona sužena, naturalistička ontologija na kojoj je izgrađena Darwinova antropologija ne dopušta ništa takvo kao što je „duhovna duša“, ništa što bi moglo biti besmrtno. Kao što piše Darwin u Podrijetlu čovjeka:

Onaj tko vjeruje u proizlaženje čovjeka iz neke niskoorganizirane forme prirodno će se zapitati kako se to slaže s vjerovanjem u besmrtnost duše. (…) Malo ljudi osjeća ikakvu nelagodu zbog nemogućnosti da odrede u kojem točno trenutku u razvoju jedinke, počevši od prvog traga sićušne zametne vrećice do djeteta, bilo prije ili poslije rođenja, čovjek postaje besmrtno biće. No nema većega razloga za tjeskobu od toga, jer se taj trenutak na ljestvici postupnog organskog uspona nikako ne može utvrditi.[x]

Pod kraj života, u svojem autobiografskom zapisu, Darwin je zapisao kako ga ništa toliko ne straši kao razmišljanje o mogućnosti „koju danas zastupa većina fizičara, naime da će sunce i svi planeti s vremenom postati prehladni za život – osim ako neko veliko tijelo ne udari u sunce i tako mu podari svjež život. (…) Onima pak koji u cijelosti prihvaćaju besmrtnost ljudske duše uništenje našega svijeta ne čini se tako strašnim.“[xi] Iz ovoga je jasno da Darwin ne prihvaća besmrtnost ljudske duše.

Da sažmem svoj odgovor na početno pitanje: što je protuvjersko u Darwinovoj antropologiji? Darwinova antropologija počiva na suženoj naturalističkoj metafizici i sa svoje strane potvrđuje istu tu naturalističku metafiziku. Sve što postoji su prostorno-vremenski kontinuum, polja i elementarne čestice koje se ponašaju u skladu s prirodnim zakonima koje opisuje fizika. Njihove interakcije i kombinacije opisuje kemija. Specifične organske interakcije i kombinacije opisuje organska kemija koja je temelj molekularnoj biologiji i histologiji, koje su pak temelj genetici itd. Znanstvena polja i grane u odnosu su međusobnog podupiranja ili barem ne potkopavaju jedna drugu. Taj odnos među znanostima E. O. Wilson je nazvao „consilience“, i na tome temelji svoje shvaćanje o jedinstvu znanstvenog znanja. Zašto sve to govorim? Zato što je Darwinova antropologija ključan element jednog cjelovitog i unutar sebe konzistentnog svjetonazora koji možemo nazvati „naturalističkim“ ili „znanstvenim“ svjetonazorom. Nasuprot tomu stoji „supernaturalistički“ ili „religijski“ svjetonazor, sa svojom proširenom metafizikom i pripadnom antropologijom, kao također cjeloviti i unutar sebe konzistentni skup stavova. Ta dva svjetonazora međusobno su nespojiva i zato će pobornici religijskog svjetonazora uvijek imati fundamentalni problem s Darwinovom teorijom evolucije prirodnom selekcijom. Darwinova teorija donosi posve drukčiju antropologiju, a ta antropologija počiva na posve drukčijoj metafizici i sa svoje strane potkrepljuje tu metafiziku.

„Ne mogu se lako naviknuti na ideju“, napisao je prirodnjak Leonard Jenyns nakon što je pročitao Porijeklo vrsta, „da čovjekove razumske sposobnosti, a nadasve njegov moralni osjećaj, ikad može proizaći iz neracionalnih preteča pukom prirodnom selekcijom – ma kako ona djelovala postupno i ma koliko to dug vremenski period zahtijevalo. Izgleda da to u cijelosti odstranjuje onu Božju Sliku koja čini nepremostivu razliku između čovjeka i zvijeri.“[xii]

Slaže se William Lyon, autor oštre reakcije na Darwinovu knjigu Podrijetlo čovjeka: „Darwinovska zamisao da čovjek ima niz životinjskih predaka zasigurno nije pomirljiva sa svetom pripovješću iz Knjige postanka, kao ni s temeljnim idejama Objave – Padom i Iskupljenjem čovjeka. Je li ona spojiva s nekim drugim oblikom religije, u to pitanje ovdje ne moramo ulaziti, ali ona je potpuno nespojiva s kršćanstvom.“[xiii]

Dakle, ili prihvaćamo Darwinovu teoriju evolucije prirodnom selekcijom s pripadnom antropologijom i metafizikom ili prihvaćamo da je čovjek stvoren na sliku i priliku Boga, da postoji diskontinuitet između čovjeka i ostatka živoga svijeta, da imamo besmrtne duše, da ćemo jednom uskrsnuti i tome slično. To je zaoštreno izrekla i prva prevoditeljica Darwinove knjige Porijeklo vrsta na francuski, Clémence-Auguste Royer: „Posrijedi je kategorično Da i kategorično Ne među kojima treba napraviti izbor, i tko god se opredijeli za jedno, protiv drugoga je.“[xiv]

3.

Ustvrdio sam, dakle, da je Darwinova antropologija u temelju nespojiva s onom kršćanskom. Netko bi mi mogao prigovoriti da pretjerujem, jer Katolička crkva prihvaća Darwinovu teoriju evolucije. No je li tome doista tako?

Prema katoličkom nauku, teorija evolucije vrijedi samo za ljudsko tijelo, ne i za ljudsku dušu ili um. Kao što piše papa Pio XII. u enciklici Humani generis od 12. kolovoza 1950., teorija evolucije “istražuje podrijetlo ljudskog tijela koje potječe iz prethodno postojeće žive materije, dok nas katolička vjera obvezuje na stajalište da su duše izravno stvorene od Boga”.[xv] Slično tome, papa Ivan Pavao II. u obraćanju Papinskoj akademiji znanosti od 22. listopada 1996. tvrdi da “teorije evolucije koje, u skladu s filozofijama koje ih nadahnjuju, smatraju da je um nešto što proizlazi iz sila žive materije, ili kao puki epifenomen te materije, nisu spojive s istinom o čovjeku, niti su kadre pružiti temelj dignitetu osobe”.[xvi] Ukratko, prema stajalištu dvojice poglavarâ Katoličke Crkve, teorija evolucije daje točan opis živoga svijeta i ljudskoga tijela kao nečega što pripada tom svijetu, no ljudski je um Božja tvorevina (“slika i prilika Božja”) koju je Bog na neki način i u nekom trenutku sjedinio s ljudskim tijelom.

Teorije evolucije nisu kadre čovjeku pružiti dignitet osobe. Papa Ivan Pavao II (Wikipedia)

Dakle, očito se radi tek o selektivnom prihvaćanju Darwinove teorije, prihvaćanju takoreći „s figom u džepu“. Ta je zadrška posve razumljiva: bez nje bili bi potkopani središnji elementi kršćanskog nauka: učenje o dostojanstvu čovjeka koje se temelji na posebnoj vezi čovjeka i Boga, učenje o posebnom stvaranju i besmrtnosti duše, učenje o iskupljenju i uskrsnuću. No je li moguće Darwinovu teoriju prihvatiti samo polovično, „od vrata na niže“?

Meni se čini da nije. Prema stajalištu dvojice Papa, prirodna selekcija stvorila je mozgove kralježnjaka s umovima koji uključuju osjetilno iskustvo i doživljaje ugode i boli, pa čak i s umovima koji uključuju sposobnost izrade oruđa, komunikacije i kooperacije s pripadnicima iste vrste, ali prirodna selekcija nije mogla stvoriti mozgove sa specifično ljudskim umovima koje krase jezične, spoznajne, moralne i religiozne sposobnosti – za to je potrebna izravna Božja intervencija. Međutim, taj diskontinuitet između ljudskih i umova ostalih vrsta izgleda nategnuto. Puno je razložnije pretpostaviti, kao što je to Darwin učinio, da se ljudski jezik postupno razvio iz primitivnijih oblika komunikacije, moral iz društvenog instinkta nužnog za primitivnije oblike kooperacije s pripadnicima iste vrste, a spoznajne sposobnosti iz života u zahtjevnom prirodnom i socijalnom okruženju. Osim toga, je li moguće da se mozak u naših predaka razvijao do oblika u kojemu je u nekom trenutku postao podoban da od Boga primi specifično ljudski um („duhovnu dušu“), a da prije toga nije bio oblikovan  tisućama godina u prirodnom i socijalnom okruženju koje je favoriziralo razvoj jezika, morala i spoznajnih sposobnosti? Nadalje, što je sa zabačenim plemenima o kojima govori Darwin, „koji su potpuno goli i prekriveni bojom, zamršene kose i zapjenjenih usta (…) koji jedva da imaju ikakva umijeća i poput divljih životinja žive od onoga što uspiju uhvatiti“?[xvii] Imaju li oni duhovnu dušu? Ako imaju, zašto je onda ne bi imali i čimpanze ili gorile? Ako nemaju, onda po definiciji ne pripadaju istoj vrsti kao i mi, jer im nedostaje ključni sastojak „ljudskog dostojanstva“. Ovo su samo neke od brojnih poteškoća koje možemo istaknuti.

Problem možemo poopćiti na sljedeći način. Kršćanski nauk neizbježno uključuje ideju diskontinuiteta između čovjeka i ostatka „stvorenja“. Jednom kad operirate s tom idejom, morate negdje povući crtu i reći (i) u kojem trenutku filogeneze je čovjek zadobio Božju milost i postao na njegovu „sliku i priliku“; (ii) u kojem trenutku ontogenze osoba zadobiva duhovnu dušu. Međutim, gdje god da povukli tu crtu, činite to arbitrarno i završavate u poteškoćama na koje je aludirao i sam Darwin u ranije navedenom citatu o „pravom razlogu za tjeskobu“. Stvar je u tome da se ta crta ne može povući, jer za nju nema nikakve osnove.

Darwinova teorija, s druge strane, neizbježno uključuje ideju kontinuiteta između čovjeka i ostatka živoga svijeta, koja se jednako odnosi na tijelo kao i na um. Smatram da naprosto nije moguće prihvatiti Darwinovu teoriju, a ipak zadržati nekakav diskontinuitet. Kao što smatram da, u konačnici, nije moguće pomiriti naturalistički svjetonazor kojemu pripada Darwinova teorija i supernaturalistički svjetonazor kojemu pripada vjera u svemoćnog i sveznajućeg Boga stvoritelja s kojom čovjeka veže posebna veza. Naime, svaki od tih dvaju svjetonazora ima svoju, u temelju različitu, metafiziku i antropologiju. Svaki ima i svoju epistemologiju, pa i svoju etiku, no to je tema za neko buduće izlaganje.

• Bilješke

[i] C. Darwin, On the Origin of Species, 1. izdanje, London, 1859., str. 488. Svi prijevodi su moji.

[ii] C. Darwin, The Descent of Man, 1. izdanje, sv. 2, London, 1871, str. 395.

[iii] Katekizam katoličke crkve §356: “Dostojanstvo ljudske osobe ima korijen u tome što je stvoren na sliku i priliku Božju”; vidi također §225, 360 1700, 1934. Vidi također Pico della Mirandola, Govor o dostojanstvu čovjeka (Oratio de hominis dignitate), prev. S. Gudžević, Zagreb, 1998.

[iv] C. Darwin, The Descent of Man, 1. izdanje, sv. 2, London, 1871, str. 404.

[v] Ovako je to izrazio James Allanson Picton u svojoj knjizi New Theories and the Old Faith iz 1871, na koju Darwin referira u posljednjoj fusnoti u Postanku čovjeka: „Jedna poteškoća je stvar sentimenta. Naime, na prvi pogled čini se odbojnim religijskom osjećaju da ‘čovjek koji je stvoren na sliku Božju’ može i na trenutak biti pojmljen kao da je potekao od čovjekolikog majmuna“ (str. 192).

[vi] Adam Sedgwick u pismu Darwinu od 24. studenog 1859 (Correspondence Vol. 7 [1858–1859], Cambridge, 1991, str. 396–398).

[vii] Ne želim ovdje sugerirati da iz Darwinove teorije slijedi odbacivanje ideje „dostojanstva čovjeka“. Ono što slijedi je potreba da se ta ideja zasnuje na drugim temeljima. To je plodno tlo za teoretičare morala.

[viii] C. Darwin, „To Atheneum“, 18. travnja 1863, u Evolution: Selected Letters of Charles Darwin 1860–1870, Cambridge, 2008, str. 79.

[ix] KKC, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994, str. 106

[x] C. Darwin, The Descent of Man, 1. izdanje, sv. 2, London, 1871, str. 395. Čitatelj je slobodan usporediti moj prijevod s onim Josipa Balabanića (sv. 2, str. 255–256) i identificirati nekoliko prijevodnih pogrešaka koje izvrću smisao Darwinova teksta.

[xi] C. Darwin, Recollections of the Development of My Mind and Character, u Charles Darwin: Evolutionary Writings, ur. J. A. Secord, Oxford, 2008, str. 395.

[xii] Pismo Darwinu od 4. siječnja 1860. u Correspondence Vol. 8 [1860], Cambridge, 1993, str. 14.

[xiii] William Penman Lyon, Homo versus Darwin: A Judicial Examination of statements recently published by Mr. Darwin regarding “The Descent of Man”, London, 1871, str. 154.

[xiv] U predgovoru francuskog prijevoda (De l’ origine des espèces, ou des lois du progrès chez êtres organisés) koji je objavljen u Parizu 1862, str. lxiv.

[xv] Pio XII., Humani generis, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, str. 36.

[xvi] Ivan Pavao II., “Obraćanje Svetog Oca Ivana Pavla II. članovima plenarne skupštine Papinske akademije znanosti”, 5. Ovo obraćanje, izvorno na francuskom jeziku, objavljeno je u vatikanskom dnevnom listu L’ Osservatore Romano od 23. listopada 1996. godine. Engleski prijevod obraćanja može se naći na mrežnoj stranici http://www.ewtn.com/library/PAPALDOC/JP961022.HTM.

[xvii] Darwinov opis stanovnika Tierre del Fuego, s kraja Podrijetla čovjeka, sv. 2, str. 420. Slično u Darwinovu pismo Charlesu Kingsleyu od 6. veljače 1862, u Evolution: Selected Letters of Charles Darwin 1860–1870, Cambridge, 2008, str. 46–47. Podrobniji opis u 10. poglavlju Darwinova putopisa, The Voyage of the Beagle.