Analize
Razvod (decoupling) Kine i SAD-a, je li izvediv? Kineska međunarodna strategija i podjela ekonomskih interesnih sfera.
Božo Kovačević / 1. veljače 2022. / Rasprave / čita se 37 minuta
Božo Kovačević / 1. veljače 2022. / Rasprave / čita se 37 minuta
U prikazu a zatim kritici knjige The Long Game Božo Kovačević u prvom dijelu članka pažljivo analizira minucioznu kinesku međunarodnu strategiju, a u drugom se dijelu bavi mogućnošću tzv. decouplinga, podjele ekonomskih sfera između Zapada, predvođenog SAD-om i saveznicima i Kine, a čega se Kina izgleda više pribojava, jer joj je globalizacija omogućila nevjerojatne uspjehe posljednjih desetljeća
Na portalu Ideje prikazao sam knjigu Lusha Doshija Long Game. China´s Grand Strategy to Displace American Order. Tom knjigom Doshi argumentirano objašnjava da je od vremena Deng Xiaopinga Kina razvijala strateške koncepcije, prilagođavala ih okolnostima u svijetu i stjecala sposobnosti za njihovo provođenje. Prva od tih strateških koncepcija bila je Tao Guang Yang Hui ili ‘skrivanje sposobnosti i dobivanje na vremenu’, nakon izbijanja svjetske financijske krize uslijedila je strategija ‘aktivnog postizanja nečega’, a dolazak predsjednika Trumpa na vlast u Americi kinesko je vodstvo potaknuo na novu stratešku inačicu ‘velikih promjena kakve nisu viđene u posljednjih sto godina’. No unatoč zavidnom poznavanju novije kineske povijesti, uvida u dokumente različitih tijela kineske državne vlasti i partijske hijerarhije te nedvojbenoj sposobnosti da na temelju nepreglednog mnoštva raznorodnih izvora sklopi uvjerljivu sliku o pravim namjerama kineskog rukovodstva i načinima provedbe tih namjera u djelo, Doshi je propustio spomenuti neke važne procese koji su se intenzivno odvijali u vrijeme kad je pisao svoju knjigu i neke činjenice relevantne za temu kojom se bavi. U ovom ću članku ukazat na neke od tih procesa i činjenica važnih za razumijevanje odnosa u suvremenom svijetu, ponajprije onih između SAD-a i Kine.
Da bi se napisala opsežna knjiga potrebno je mnogo vremena, a stanovito vrijeme uvijek prođe i od trenutka završetka rukopisa do objavljivanja knjige. K tome, sve knjige o međunarodnim odnosima koje su autori završavali tijekom 2020. godine uvelike su bile obilježene neizvjesnošću u pogledu ishoda američkih predsjedničkih izbora, o čemu je ovisilo hoće li SAD u drugom Trumpovom mandatu dokrajčiti sva savezništva građena i održavana u proteklih sedamdeset godina ili će ih Bidenova administracija nastojati obnoviti. Zbivanja 6. siječnja 2021. u Washingtonu pokazala su do koje su mjere ugrožene američke demokratske institucije i tradicije. Ta je spoznaja važna u kontekstu razmatranja međunarodnih odnosa jer teza o domaćoj analogiji pretpostavlja da država koja je hegemon u sustavu međunarodnih odnosa te odnose modelira u skladu sa svojim sustavom vrijednosti i političkim uređenjem. Odjednom je postalo upitno ne samo to što bi Amerika nudila kao model za cijeli svijet da je Trumpov pokušaj državnog udara uspio, nego i je li Amerika uopće zainteresirana za ulogu hegemona.
Već samo postojanje tih nedoumica o namjerama i sposobnostima Amerike relevantno je za razumijevanje i objašnjavanje poteza Pekinga na međunarodnom planu. Stoga ne iznenađuje što je Doshi u svojoj knjizi o kineskoj velikoj strategiji spomenuo traumatična zbivanja 6. siječnja u Washingtonu. No, začuđuje da nije spomenuo barem dva multilateralna sporazuma koja je Kina postigla krajem 2020. godine, a koji nedvojbeno potvrđuju njegovu postavku o otvorenom nastojanju kineskog rukovodstva da ekonomsku moć projicira globalno.
Riječ je, dakako, o sporazumima Regional Comprehensive Economic Partnership (RCEP) i Comprehensive Agreement on Investment (CAI). Prvi krug pregovora o RCEP-u održan je 2013. godine, a pregovori o CAI-u započeti su 2012. godine, dakle, u vrijeme pisanja Doshijeve knjige o tim se sporazumima intenzivno pregovaralo. Bilo ih je potrebno spomenuti s obzirom na činjenicu da je njihovo finaliziranje ubrzano nakon američkog povlačenja iz TPP-a i TTIP-a i s obzorom na dalekosežne posljedice za globalni ekonomski poredak u slučaju njihove provedbe u djelo.
CAI – Comprefensive Agreement on Investment (Obuhvatni sporazum o investiranju)
CPTPP – Comprehensive and Progressive Agreement on Trans-Pacific Partnership
ILD – International Liaison Department (Odjel za međunarodne veze)
RCEP – Regional Comprehensive Economic Partnership (Regionalno obuhvatno ekonomsko partnerstvo)
TPP – Trans-Pacific Partnership (Transpacifičko partnerstvo)
TTIP – Transatlantic Trade and Investment Partnership (Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo)
WTO – World Trade Organization (Svjetska trgovinska organizacija)
RCEP je potpisan 15. studenog 2020. godine. Potpisivanje tog sporazuma, u kojem osim zemalja ASEAN-a sudjeluju Kina, Australija, Japan, Južna Koreja i Novi Zeland, izravni je odgovor zemalja Pacifičke regije na američko odustajanje od Transpacifičkog partnerstva (TPP). Da je realiziran, TPP bi bio najveći sporazum o slobodnoj trgovini ikad. Prvi radni dan u Bijeloj kući predsjednik Trump je donio odluku o istupanju iz TPP-a. To je bila prilika da Kina uskoči u ulozi neospornog ekonomskog hegemona u regionalnim i globalnim razmjerima. RCEP je vrlo uvjerljiva potvrda Doshijevih postavki o sadržaju i intencijama kineske velike strategije. No, taj kineski veliki uspjeh ujedno je bio povod za alarm na Zapadu pa su Sjedinjene Države, još i prije nego što je predsjednik Biden preuzeo vlast, počele vršiti pritisak na pojedine zemlje potpisnice tog sporazuma da se politički ograde od Kine. Australija je podlegla pritisku pa je Kina, primjenjujući vučju diplomaciju, u australskim medijima objavila nonpaper s četrnaest točaka kritike australijske unutrašnje i vanjske politike. Kina je pribjegla i ekonomskom pritisku pa je uvela niz restrikcija na uvoz iz Australije što je rezultiralo trenutnim padom australskog izvoza u Kinu za 40%.
Činilo se da je time RECEP skinut s dnevnoga reda. No, odluka australskog parlamenta početkom studenog 2021. da ratificira RCEP omogućila je da taj sporazum zaživi odmah početkom 2022. godine, jer su ga već prije toga ratificirali Brunei, Kambodža, Indonezija, Laos, Malezija, Myanmar, Filipini, Singapur, Tajland, Vijetnam, Kina, Japan, Južna Koreja i Novi Zeland. Neovisno o ekonomskim sankcijama koje je Kina uvela protiv Australije i o odluci Canberre da sa Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim Kraljevstvom sklopi vojni pakt AUKUS, neskriveno usmjeren protiv Kine, parlament je uvažio obrazloženje Ministarstva vanjskih poslova i trgovine u kojem je, između ostalog napisano:
„RCEP će pomoći poticanju rasta, jačanju ekonomske integracije i izgradnji poslovnog povjerenja u našoj regiji. Zemlje potpisnice RCEP-a čine oko 30 posto svjetske populacije i GDP-a. Nijedan drugi ugovor o slobodnoj trgovini ne ujedinjuje kolektivnu ekonomsku težinu država ASEAN-a i velikih ekonomija u Sjevernoj Aziji. RCEP isto tako pruža mogućnost drugim ekonomijama da se pridruže – izgrađujući važnost RCEP-a s vremenom.“ (RCEP implementing legislation 2021)
Takav razvoj događaja potvrđuje postavku o sve većem stupnju nepredvidivosti zbivanja u međunarodnim odnosima. U kontekstu potpuno narušenog poslovnog povjerenje između Kine i Australije i eskalacije napetosti u okviru koje se na Pacifiku zahuktava utrka u naoružavanju koju Amerika potiče ne bi li time spriječila daljnji ekonomski rast Kine, Australija omogućuje stupanje na snagu tog ugovora koji učvršćuje ekonomsku hegemoniju Kine u regiji. Da je i RCEP uveo u svoju analizu, Doshi bi imao širu osnovu za usporedbu izgleda za ostvarivanje nastojanja Amerike da zadrži svoju globalnu hegemoniju, s jedne strane, i ambicija Kine da uspostavi svoju, s druge.
Dojam o pomalo kaotičnom stanju na Pacifiku upotpunjuje i nedavno obznanjena namjera Kine da se pridruži i multilateralnom ugovoru CPTPP. (Solis 2021) Stranke tog ugovora su države koje su zajedno sa Sjedinjenim Državama potpisale TPP i ostale u njemu nakon Trumpove odluke da se Amerika povuče. Na otvoreni poziv da se u sporazum vrate, Sjedinjene Države još nisu odgovorile. Unatoč toj neodlučnosti u odnosu prema mogućnosti da se vrati u TPP, Amerika je ipak odlučila zagorčati život Kini pa je potaknula Tajvan da aplicira za članstvo u tom sporazumu. (Goto 2021) S velikom se pouzdanošću može predvidjeti da će Australija, Novi Zeland i Japan podržati članstvo Tajvana u CPTPP-u. Time će se, dakako, povećati napetosti u odnosima s Kinom koja Tajvan ne smatra subjektom međunarodnih odnosa, a bilo kakvu podršku vlastima u Taipeiju drži miješanjem u svoje unutrašnje stvari. S očitom namjerom da pregovore o mogućem članstvu Tajvana u CPTPP-u učine korakom prema međunarodnom priznanju te države, američke saveznice na Pacifiku pridonose daljnjem kompliciranju političkih, ekonomskih i sigurnosnih prilika u toj regiji.
Zanimljivo je da ni u studiozno napravljenom zborniku China´s Grand Strategy. A Roadmap to Global Power (Denoon 2021) RCEP nije posebno tematiziran. Ondje ga Gulshan Sachdeva spominje isključivo u kontekstu nevoljkosti Indije da se pridruži multilateralnim trgovinskim sporazumima i sigurnosnim paktovima. Raspravljajući o kineskoj strategiji prema Južnoj Aziji autor ističe:
„Prema tome, glavni izazov za Kinu je raširiti se u regiji tako da to ne izazove ozbiljnu zabrinutost i da ne povuče Indiju u ozbiljniji vojni savez s SAD-om.” (Sachdeva u Denoon 2021:167-168)
Danas je jasno da taj kineski cilj nije ostvaren. Indija se aktivirala u okviru asocijacije QUAD, zajedno s Amerikom, Australijom i Japanom, a naznake takvog razvoja događaja bile su vidljive od 2017. godine. Premda su sve članice QUAD-a u ekonomskom pogledu znatno više integrirane s Kinom nego međusobno jedne s drugima, intenziviranje suradnje u okviru te asocijacije izazvalo je nervoznu reakciju kineske strane koja je ustvrdila da „pokušaj ponavljanja NATO-a u Aziji neće uspjeti“. (Yarmolinsky 2021)
Unatoč energičnim pokušajima Bidenove administracije da i na Atlantiku i na Pacifiku obnovi američko vodstvo u multilateralnim trgovinskim aranžmanima i sigurnosnim paktovima i da uz pomoć saveznica i partnera suzbije daljnju kinesku ekspanziju, čini se da time za američke saveznice i partnere nije otklonjena svaka privlačnost kineskih investicija i rastućeg kineskog tržišta. Na Pacifiku, izgleda, još nije gotov ni zaplet, a kamoli rasplet. Ondje Amerika pokušava instrumentalizirati svoje atlantske i pacifičke saveznice i partnere u hladnoratovskom ideološkom i vojnom nadmetanju s Kinom, a zemlje pacifičke regije nastoje s njom intenzivirati ekonomske odnose pod američkim sigurnosnim štitom.
Interes EU da s Kinom na samom kraju 2020. godine dogovori sadržaj sporazuma CAI (Obuhvatni sporazum o investiranju) bio je povećan nakon što je predsjednik Trump odlučio da će Amerika istupiti iz pregovora o TTIP-u koji su trajali od 2012. godine i bližili su se kraju. CAI je trebao uspostaviti reciprocitet u pristupu europskih tvrtki kineskom tržištu i kineskih tvrtki europskom tržištu. Da bi udovoljila propozicijama sadržanim u sporazumu CAI, Kina je morala provesti niz promjena zakona koji reguliraju kinesko financijsko tržište. Jedan od prvih vanjskopolitičkih koraka Bidenove administracije bio je pritisak na EU da odustane od sporazuma CAI. Pod pritiskom Amerike EU je uvela sankcije protiv kineskih dužnosnika i entiteta motivirane nepoštivanjem ljudskih prava Ujgura u pokrajini Xinjiang. Kina je odgovorila uzvratnim sankcijama na što je Europski parlament obustavio sve daljnje postupke u vezi s ratifikacijom CAI. U svibnju 2021. godine Litva je istupila iz asocijacije 17+1, koju je uz Kinu činilo sedamnaest zemalja Srednje i Istočne Europe, dodatno osnaživši nastojanja da se onemogući realizacija sporazuma CAI. Odluka Litve da otvori predstavništvo Tajvana u Rigi Kinu je navela na odluku o spuštanju diplomatskih predstavništava dviju zemalja na razinu otpravnika poslova. (Foreign Ministry 2021) Tako je dovedeno u pitanje ostvarivanje još jedne kineske inicijative usmjerene na povećanje njezine globalne ekonomske prisutnosti. Premda zasad nema naznaka da bi se pripreme za ratifikaciju sporazuma CAI u Europskom parlamentu i u parlamentima zemalja članica EU uskoro mogle nastaviti, jasno je da je i taj sporazum važan dio mozaika kineske velike strategije i da je trebao biti obuhvaćen Doshijevom analizom.
Premda je stanje ljudskih prava u pokrajini Xinjiang bilo navedeno kao nominalni razlog za uvođenje sankcija Europskog parlamenta, EU je zasigurno na umu imala i druge razloge zbog kojih je zaustavljen svaki rad na mogućoj ratifikaciji sporazuma CAI. U travnju 2021. godine Europsko vijeće za vanjske odnose objavilo je studiju o uzrocima uspjeha velikih kineskih kompanija na međunarodnom planu.Tajna njihova međunarodnog uspjeha je u zaštiti i državnoj podršci koju te kompanije uživaju u Kini:
„Ogromno ali još uvijek zaštićeno kinesko tržište omogućilo je nekim svojim tvrtkama da postignu veličinu koja im pruža znatne prednosti kad se natječu na drugim tržištima.
Te su tvrtke sposobne potkopati europske kompanije kako u EU tako i diljem svijeta, uključujući sektore ključne za budućnost europske ekonomije i sigurnosti, od energije do telekomunikacija.
EU nužno treba pojam i stvarnost te ´prednosti zaštićenog domaćeg tržišta´ uključiti u razmišljanje o Kini.
Europa može braniti svoju industriju usvajajući pristup integrirane politike radeći s partnerima diljem svijeta koji slično misle, čak nagrađujući otvaranje dijelova zatvorenog kineskog domaćeg tržišta.
EU isto tako mora nastojati unaprijediti svoje zajedničko tržište – i kao obrambenu mjeru i kao način da se unaprijedi strateška suverenost.“ (Kratz, Oertel 2021:1)
Odluka da se zaključe pregovori o sporazumu CAI bila je preuranjena. Kineske kompanije ostvaruju veće prihode i veći udio u svjetskom tržištu upravo zbog zaštite koju uživaju doma. Da nema te zaštite, da te kompanije i u Kini posluju pod uvjetima otvorenog tržišta, na globalnom i na europskom tržištu ne bi mogle biti tako konkurentne.Veći profit ostvaren na domaćem tržištu može biti reinvestiran u istraživanja i razvoj (R&D) ili u prodor na međunarodno tržište. Njihovi proizvodi stječu visoko povjerenje potrošača zahvaljujući širokoj provjeri na domaćem tržištu. Kineske kompanije financijski su stabilne zahvaljujući opsežnim i predvidljivim prihodima s domaćeg tržišta, a na međunarodnim natječajima postižu niže cijene zbog općenito nižih troškova proizvodnje za ogromno domaće tržište na kojem nisu izložene ravnopravnoj stranoj konkurenciji. Sve to, misle autorice, pregovarači EU nisu imali u vidu kad su s Kinezima pregovarali o sporazumu CAI. Stoga taj sporazum ne trebalo potpisati i ne treba ga ratificirati jer, unatoč deklarativnoj namjeri obiju strana da se uvede reciprocitet u pogledu pristupa tržištima, to ni iz daleka ne odgovara stvarnosti:
“Sve u svemu, formalne i neformalne restrikcije na strana djelovanja čine Kinu znatno restriktivnijim tržištem nago što su tržišta EU i SAD-a. To je osobito točno za sektor visokih tehnologija koje je kineska industrijska politika odredila kao prioritetna područja u kojima su kineske firme uspostavile monopole – na štetu njihovih stranih takmaca.” (4)
Kao ni u Doshijevoj knjizi, tako ni u Denoonovom zborniku CAI nije spomenut. U poglavlju China´s Policy toward Russia and Europe Andrew S. Kuchins raspravlja samo o inicijativi 17+1 kao relevantnom vidu iskazivanja kineskog interesa za Europu i ističe kinesko „snažno preferiranje bilateralnih odnosa (s pojedinim članicama, op. B.K.) a ne veza s EU“. (Kuchins u Denoon 2021:199) Gotovo je neobjašnjivo da je autor previdio dugogodišnje pregovore između EU i Kine koji su na samom kraju 2020. godine privedeni kraju. Istupanje SAD-a iz pregovora o TTIP-u, s jedne strane, i iskazana spremnost Kine da liberalizira pristup europskih kompanija svom financijskom tržištu, s druge, potaknulo je i EU i Kinu da ubrzaju rad na sporazumu i da njegov tekst usuglase prije isteka 2020. godine. CAI je, iz kineske perspektive, nedvojbeno važan instrument ostvarivanja ekonomskog utjecaja i daljnje integracije u globalno tržište. K tome, angažmanom europskih kompanija na kineskom financijskom tržištu trebao je pripomoći ublažavanju sve češćih američkih sankcija protiv kineskih kompanija kao i protiv američkih kompanija koje trguju dionicama kineskih firmi ili su aktivne na kineskom financijskom tržištu. Zbog svega toga bilo bi razumno očekivati da i u Doshijevoj knjizi kao i u Denoonovom zborniku – a obje te knjige posvećene su kineskoj velikoj strategiji – i taj sporazum bude detaljnije obrađen.
S obzirom na iscrpan prikaz geneze sadržaja kineske velike strategije i analizu utjecaja pojedinih dijelova partijskih struktura na njezino oblikovanje iznenađuje što Doshi nije spomenuo jedno partijsko tijelo koje neki američki poznavatelji kineskih prilika smatraju važnim. Riječ je o partijskom Odjelu za međunarodne veze (ILD). Zamišljen kao tijelo za kontakte s prijateljskim komunističkim partijama ILD je u vrijeme kulturne revolucije održavao veze samo s deset maoističkih komunističkih partija. Danas ILD održava suradnju s petstotinjak političkih stranaka različitih ideoloških usmjerenja u više od 160 zemalja. Svrha je tih kontakata uvjeriti pripadnike političkih elita, i one na vlasti i one u opoziciji, u korisnost suradnje s Kinom, ponajprije u okviru BRI. Analitičari su uočili da „KPK želi iskoristiti diplomaciju ILD-a ne samo da bi potaknula prihvaćanje svojih domaćih politika – što je tradicionalni cilj vanjske propagande – nego isto tako i zato da bi među sebi naklonjenim političkim igračima u svijetu širila svoje ideje o dobrom upravljanju“. (Thomas 2020) Na međunarodnim skupovima koje ILD održava nerijetko sudjeluju bivši premijeri, ali i sadašnji politički moćnici. Zbog toga neki smatraju da se ILD ne smije zaobići u proučavanju načina ostvarivanja kineske velike strategije:
„Od promicanja Maove globalne revolucije do privlačenja izravnih stranih investicija za Deng Xiaopingove tržišne reforme i pribavljanja međunarodne podrške za Xi Jinpingov BRI Odjel za međunarodne veze treba vidjeti kao vanjskopolitičku instituciju od presudne važnosti.“ (Fiddler 2021)
I oni koji ne smatraju da je poznavanje djelovanja ILD-a od presudne važnosti za razumijevanje kineske vanjske politike ipak ukazuju na to da bi tom partijskom tijelu trebalo posvetiti odgovarajuću pažnju. „Potrebno je više istraživanja o učinkovitosti brifinga ILD-a za ostvarivanje ciljeva Pekinga i o tome kako različiti auditoriji prihvaćaju te brifinge. Ali ta nova pojava pokazuje da je KPK čak i više svjesna potrebe ´da dobro ispriča kinesku priču´ da bi informirala, nagovorila i možda čak nadahnula globalne političke elite.“ (Thomas 2020) S obzirom na Doshijevu ambiciju da prikaže sve relevantne sastavnice kineske velike strategije i sve relevantne čimbenike koji sudjeluju u njezinu stvaranju i provedbi, iznenađuje da se Doshi u svojoj knjizi nije ni osvrnuo na ILD. Njegov inače u mnogo čemu zadivljujuće detaljan pregled bio bi potpuniji da je obradio i ILD s obzirom na važnost i utjecaj tog partijskog tijela kako za definiranje ciljeva i metoda partijskog rada, tako i za njihovu operacionalizaciju na međunarodnoj razini.
Uz iznenađujući izostanak osvrta na teme koje su nedvojbeno važne u kontekstu rasprave o kineskoj velikoj strategiji, upadljiv je i izostanak Doshijeve ocjene o tome mogu li se kineski strateški planovi ostvariti. Njihovo ostvarivanje ne ovisi samo o volji i o sposobnostima Kine. Evidentna kriza Zapada, Trumpovo odustajanje od saveza koje je Amerika izgrađivala punih sedamdeset godina i populističko odbacivanje institucija liberalne demokracije, Kinezima su bili signal za agresivniju vanjsku politiku koja se mogla protumačiti kao pokušaj Kine da zamijeni Ameriku na poziciji globalnog hegemona unatoč izjavama kineskih predstavnika da njima nije cilj uspostava kineske hegemonije, nego demokratizacija međunarodnih odnosa s naglaskom na nemiješanju u unutrašnje stvari država i na nesmetanom supostojanju različitih društvenih i političkih uređenja. Ali nedvojbeni ekonomski uspjesi Kine, njezin strelovit znanstveni i tehnološki napredak kao i politička stabilnost te rastući međunarodni utjecaj potaknuli su Zapad, ponajprije Ameriku, na smišljanje vlastitih strategija onemogućavanja daljnjeg kineskog rasta. Te strategije i analize primjenjuju koncept domaće analogije. Ako je hegemon u sustavu međunarodnih odnosa liberalno demokratska zemlja, ona će svoje vrijednosti i na njemu zasnovano društveno i političko uređenje projicirati na međunarodne odnose i pokušati ih oblikovati u skladu s tim vrijednostima. Tako to radi Amerika nakon Drugog svjetskog rata, a ideološko-teorijsku podlogu za to dao joj je još 1917. godine Woodrow Wilson svojim zahtjevom da svijet treba učiniti sigurnim za demokraciju. Ako Kina postane hegemon u sustavu međunarodnih odnosa – a zapadni teoretičari i političari misle da je upravo to cilj kineske velike strategije – onda će ona međunarodne odnose oblikovati u skladu sa svojim nedemokratskim jednostranačkim političkim sustavom i cijeli će svijet nastojati učiniti sigurnim za autokraciju. Amerika inzistira na usklađenom djelovanju Zapada radi sprječavanja nastanka autoritarne globalne budućnosti. Posljedica prihvaćanja te nove hladnoratovske logike je postavljanje niza protekcionističkih mjera i administrativnih prepreka s kakvima se Kina nije susretala u zlatno doba neoliberalne globalizacije i kratkotrajne iluzije o kraju povijesti.
No, osim tih donedavno neočekivanih izvanjskih prepreka pokušajima ostvarivanja kineske velike strategije, moguće je da postoje i unutrašnje kineske slabosti koje ostvarivanje te strategije mogu dovesti u pitanje. Doshi se uglavnom nije upuštao ni u detektiranje unutrašnjih kineskih slabosti ni u iznošenje detaljnih prijedloga o mogućim američkim strategijama suzbijanja kineske ekspanzije. Ukazao je da je Amerika uspješno prevladala četiri prethodna vala deklinizma i iznio načelne prijedloge za prevladavanje aktualnog petog vala. New Deal je bio sredstvo kojim je Roosevelt prevladao prvi val deklinizma. Drugi val prevladan je intenzivnim državnim ulaganjem u znanstvena istraživanja šezdesetih godina što je dovelo do ekonomskog i tehnološkog procvata Amerike. Impeachment protiv predsjednika Nixona, poraz u Vijetnamskom ratu i propast Breton Woods institucija obilježili su treći val deklinizma iz kojeg se Amerika izvukla sedamdesetih godina da bi se uspješno nosila i s četvrtim valom osamdesetih godina kad se predviđalo da će Japan i Njemačka ekonomski nadići Ameriku. Poslije svega Amerika je izašla kao neupitni pobjednik u Hladnom ratu i kao lider unipolarnog svijeta devedesetih godina 20. stoljeća. Nadu u to da će Amerika prevladati i aktualni peti val deklinizma Doshi vidi u činjenici da među pripadnicima američkih političkih elita postoji zajednička predodžba o Kini kao opasnom suparniku kojem se uspješno može suprotstaviti samo iznutra ujedinjena Amerika koja može računati s podrškom brojnih saveznica. Stoga predlaže povratak Amerike u ugovore kakvi su bili TPP i TTIP te stvaranje globalne koalicije demokratskih zemalja u koju Kini neće biti dopušten pristup.
Za razliku od Doshijeve knjige u kojoj se kineska velika strategija ocrtava bez ulaženja u detaljnu raspravu o vanjskim i unutrašnjim okolnostima koje mogu utjecati na njezinu implementaciju, autori priloga u Denoonovom zborniku u većoj se mjeri posvećuju procjeni izgleda da se kineske strateške zamisli ostvare. Ne dvojeći da je Kina nadmašila SAD u pogledu primjene umjetne inteligencije, hipersoničnih raketa, 5G tehnologije, robotskog i antisatelitskog oružja te analize velikih podataka i da je upravo oslonac na napredne tehnologije temelj kineske vojne strategije, Paul Bracken ipak ostavlja prostor za pitanja o tome može li Kina sve te komponente uskladiti tako da joj doista donesu prevagu u sukobu s američkom vojnom silom. On pita:
“Kako će se vojska izgrađena na naprednoj tehnologiji doista ponašati? Hoće li uopće funkcionirati? Što to povlači u slučaju kriza i eskalacija? I možda najvažnije, kako će Kina upravljati utrkom u naoružanju a da ta utrka ne postane veći problem nego što je sigurnost koju bi trebala pružiti?” (Bracken u Denoon 2021:19)
Premda bez jasnih odgovora, autor očito smatra da je brojne neizvjesnosti – kako one povezane s turbulencijama u sustavu međunarodnih odnosa, tako i čisto tehničke, ne uvijek predvidljive, poteškoće u funkcioniranju složenih tehnoloških sustava – razumno smatrati čimbenicima čiji je utjecaj na sposobnost implementacije kineske velike strategije u većoj mjeri nepovoljan negoli povoljan. Neovisno o tome što je američka politika doživjela neuspjehe u Iraku, Siriji i Afganistanu, izdašno financirana američka vojska je i ondje dobro funkcionirala, uhodavajući besprijekornu logistiku i stječući nenadoknadivo ratno iskustvo. Osim u ratnom sukobu s Vijetnamom u ožujku 1979. godine, koji je završio ponižavajućim kineskim porazom, kineska vojska nije imala gdje stjecati takva iskustva. Nije imala na raspolaganju luksuz vođenja ratova po izboru, što je bila američka često upražnjavana praksa u mnogim dijelovima svijeta. Čini se da bi svaki budući rat za Kinu, zapravo, bio rat iz nužde ili „borba na život i smrt u kojoj su sigurnost i opstanak domovine u pitanju“ (Krauthammer 2001) jer bi se vjerojatno odvijao na kineskom teritoriju. Kina je, naime, okružena američkim saveznicama, od Južne Koreje i Japana do Filipina, Vijetnama i Indije, i sa svakom od njih ima neriješena granična pitanja. Kineske vlasti Tajvan smatraju dijelom svoje države iako je taj strateški važan otok svojevrsni poligon za instaliranje američkog oružja namijenjenog obrani od Kine. Tu su, naravno, brojne američke vojne instalacije, baze, podmornice, brodovi i nosači zrakoplova u Južnom kineskom moru otkuda mogu djelovati po kineskom teritoriju. Ostaje nam nadati se da će prijetnja uzajamnim uništenjem biti jednako snažan razlog za odvraćanje od mogućeg izravnog ratnog sukoba Kine i Amerike kao što je takva prijetnja osigurala da ne bude takvog sukoba između SSSR-a i Amerike u vrijeme Hladnog rata.
I Robert Sutter je ukazao na niz kineskih unutrašnjih slabosti koje bi mogle otežati ostvarivanje ciljeva kineske velike strategije. Premda se zasad čini da to nije pretjerano aktualan problem, on ukazuje na slabu legitimaciju političkog vodstva koja je to manja što su veće razlike u prihodima između bogatih i siromašnih, a to je suprotno službeno deklariranim komunističkim egalitarističkim idealima. Sveprisutna korupcija daljnji je problem koji smanjuje učinkovitost vlade u provedbi strategija, a sve veću zabrinutost izaziva uništavanje okoliša koje je posljedica neodržive potrošnje svih prirodnih resursa. Zbog svega toga njegov zaključak o izgledima za uspješno ostvarivanje zacrtanih kineskih ciljeva nije optimističan:
“Gledajući u budućnost, teško je predvidjeti hoće li važnost Kine kao moćne vojne sile i vodećeg trgovca i investitora u obližnjim azijskim zemljama nadvladati sigurnosne, suverenitetske i druge razlike, a nije izgledno da će ta pitanja biti uskoro riješena.” (Sutter u Denoon 2021:77)
Referirajući se na očekivanja kineskih vlasti da će Amerika nakon odlaska predsjednika Trumpa ublažiti svoju politiku prema Kini i odustati od sankcija i protekcionističkih mjera Zhiqun Zhu, pišući prije nego što su održani američki predsjednički izbori 2020. godine, zaključuje da takva očekivanja nisu realna:
“Ali demokratski predsjednik neće moći napraviti veliku razliku. Često se kaže da se ovih dana republikanci i demokrati slažu samo oko jedne stvari: biti tvrd prema Kini. Doista, neovisno o tome tko je u Bijeloj kući, američko-kineski odnosi neće biti ugodni u godinama koje dolaze.” (Zhu u Denoon 2001:222)
Prema tome, prepreke na putu ostvarivanja kineskih ambicija bit će sve veće, a izgledi za njihovo uspješno ostvarivanje sve manji.
I sam urednik zbornika u svojim zaključnim razmatranjima konstatira da bi Kina, želi li dostići i prestići Ameriku, to morala učiniti u barem tri arene: ekonomskoj, sigurnosnoj i međunarodnoj, odnosno na planu izgradnje savezništava. Ako ponešto u kineskoj ekonomiji i u porastu kineskih vojnih sposobnosti ukazuje da bi se to moglo dogoditi, na području izgradnje trajnih političkih i sigurnosnih savezništava Kina nedvojbeno zaostaje za Amerikom. Dodaju li se tome nedoumice o izvoru širenja virusa covid 19, što su zapadni mediji iskoristili za daljnje potkopavanje povjerenja u iskrenost i otvorenost kineskih vlasti, jasno je da bi se baš na diplomatskom planu Kina mogla suočiti s neprevladivim poteškoćama. “U tim okolnostima bilo bi sasvim nemoguće da Kina izgradi takav sustav saveza nužan da bi bila dominantan globalni igrač.” (Denoon u Denoon 2021:250)
Konstatirajući da je daljnji ekonomski razvoj glavni prioritet i ključna sastavnica kineske velike strategije He Li ukazuje na okolnosti koje bi mogle dovesti u pitanje ostvarivanje ciljeva koje si je Kina zadala. Ponajprije, on ukazuje na ovisnost kineskog gospodarstva o sustavu globalne slobodne trgovine koja se odvijala po pravilima WTO-a. Neskriveno odstupanje Zapada od tih pravila posljednjih nekoliko godina i priklanjanje protekcionizmu, administrativnim zabranama i politički motiviranim ekonomskim sankcijama kao i jasno obznanjena namjera članica skupine G7 da promijene pravila WTO-a kako bi se olakšalo promicanje njihovih interesa i otežao daljnji napredak Kine ukazuju na to da bi u skoroj budućnosti ambijent globalne trgovine mogao postati iznimno neugodan za kineske kompanije. Jedno od sredstava za kočenje daljnje kineske ekonomske ekspanzije, o kojem se na Zapadu intenzivno razmišlja, je decoupling, razdvajanje globalnog tržišta na dva dijela, na dio pod kineskom kontrolom i dio pod kontrolom Zapada. Uvođenjem različitih tehničkih, sigurnosnih i računovodstvenih standarda u te dvije polovice svjetskog tržišta današnje globalne kompanije morale bi se opredijeliti na kojoj će polovici djelovati ili bi, ako odluče ostati globalno prisutne, morale umjesto dosadašnje jedne uvoditi dvije različite proizvodne linije za dosad isti proizvod. Time bi se poskupila proizvodnja. Posljedice bi, dakako, bile nepovoljne i za zapadne i za kineske kompanije.
Tako, primjerice, US Chamber of Commerce, znajući da će Bidenova administracija inzistirati na decouplingu, upozorava na moguće nepovoljne posljedice takve politike za američku zrakoplovnu industriju, za industriju poluvodiča, za kemijsku industriju i industriju medicinske opreme. Američki poslovni ljudi uvažavaju primat razloga nacionalne sigurnosti, ali ih zabrinjavaju moguće posljedice ponovnog uvođenja hladnoratovskih podjela. „Poremećaji uzrokovani decouplingom tvrtkama će otežati održavanje njihovih komparativnih prednosti na tržištu – ne samo u SAD-u i Kini, nego i širom svijeta.“ (US Chamber of Commerce 2021:70)
I European Union Chamber of Commerce in China iskazala je zabrinutost zbog predvidljivih posljedica decouplinga. U opsežnoj i detaljno argumentiranoj studiji predstavnici europskih kompanija u Kini konstatiraju da je kinesko povezivanje (coupling) u zlatno doba globalizacije zapravo bilo uvjetovano, posredovano interesima kineske nacionalne sigurnosti i interesima postizanja razvojnih ciljeva, ponajprije modernizacije kineske ekonomije i prevladavanja tehnološkog jaza u odnosu prema Zapadu.
“Putem kontrole pristupa tržištu i drugih prepreka Kina je dugo upravljala svojom međuovisnošću sa svjetskom ekonomijom na visoko strateški i ograničen način: selektivno povezivanje kad joj je trebala strana tehnologija ili natjecanje – kao u superbrzoj željeznici i u financijskom sektoru – a ostajala je nepovezana u sektorima rezerviranim za kineske prvake često u državnom vlasništvu.” (European Union Chamber of Commerce 2021:3)
Zapravo, tu je opisano kako je Kina uspjela izbjeći kobne posljedice utrke do dna. Mnoge zemlje u razvoju, nastojeći privući investicije multinacionalnih kompanija radi otvaranja radnih mjesta, nudile su im sve povoljnije uvjete poslovanja snižavanjem nadnica i razine radničkih prava, zanemarivanjem propisa o sigurnosti na radu i zaštiti okoliša te različitim poreznim olakšicama.
„Neprestana spirala pada nadnica pojavljuje se u ´pobjedničkim´ manje razvijenim državama barem dok ih ne potkopaju druge zemlje željne rada i voljne ponuditi još niže plaće, lošije radne uvjete i tako dalje. Drugim riječima, zemlje koje dobiju posao su one koje pobijede u utrci do dna. To su, naravno, gotovo uvijek Pirove pobjede jer je posao dobiven na osnovi stvaranja slabih plaća i užasnih okolnosti za radnike u ´pobjedničkim´ nacijama.“ (Ritzer 2011:92)
Takve su pogubne politike podržavale međunarodne financijske institucije, ponajprije Međunarodni monetarni fond, uvjetujući svoju pomoć zabranom državnih potpora ključnim nacionalnim gospodarskim granama i inzistiranjem na liberalizaciji tržišta. To je dovelo do uvoza jeftinih proizvoda iz razvijenih zemalja koje obilno subvencioniraju svoju poljoprivrednu i industrijsku proizvodnju i do propasti vlastite proizvodnje u nerazvijenim zemljama.
Selektivnim couplingom Kina je izbjegla taj scenarij. Uspješno upravljajući uključivanjem stranog kapitala u razvoj unutrašnjeg tržišta i vješto koristeći prilike na globalnom tržištu Kina je u rekordno kratkom roku osnažila svoju ekonomiju, na mnogim područjima prevladala tehnološki jaz i u nekim segmentima postala svjetski tehnološki lider. Na činjenicu da je iz procesa globalizacije najveću korist izvukla Kina i da su se, pritom, negativne posljedice globalizacije počele pojavljivati i u razvijenim zemljama u vidu gubitka milijuna bluecollar radnih mjesta i prelaskom mnogih pripadnika srednjeg sloja u status prekarijata, Amerika je odgovorila trgovinskim ratom i decouplingom.
Stručnjaci EU Chamber of Commerce u Kini utvrdili su provedbu decouplinga na četiri razine:
Izazovi za europske kompanije na kineskom tržištu sve su ozbiljniji. Stanje u vezi s digitalnim decouplingom opisuju ovako: “…tehnologije koje određuju budućnost i koje su sve više integrirane u svaki sektor ekonomije postaju podijeljene između dviju od tri svjetske najveće ekonomije od kojih svaka ima rastući firewall kojim se odvaja od druge. Amerika se kreće prema svijetu u kojem kineska tehnologija mora biti očišćena iz opskrbnih lanaca za Amerikance dok Kina stvara nacionalne prvake pod državnom zaštitom da bi dominirali samodovoljnim ekosustavom vlastitih tehnologija integriranih u cijelo tržište.” (European Union Chamber of Commerce 2021:5) Jasno je istaknuto da je administracija predsjednika Trumpa otpočela trgovinski rat protiv Kine i da je inicirala decoupling, ali se trezveno predviđa da u tom pogledu Bidenova administracija neće donijeti ozbiljne promjene. Javno mnijenje u Americi okrenulo se protiv Kine i budući da postoji „rastući dvostranački konsenzus u Washingtonu da se Kina smatra strateškim suparnikom na mnogim područjima, to znači da nije izgledno da stvari rezultiraju ´obnovljenom globalizacijom´“. (4) Kako se bliži kraju prva godina Bidenove vlasti, možemo konstatirati da su se ova predviđanja pokazala točnim: “Biden i njegov tim mogu se opredijeliti za promjenu taktike ali uz zadržavanje Trumpovih strateških ciljeva; ili Amerika može uspješno oblikovati širu koaliciju zemalja koje slično misle. U svakom slučaju, stvari se neće vratiti na norme iz 2016.” (14) Amerika i dalje proširuje popis kineskih kompanija s kojima američke ne smiju surađivati i, kao što je predviđeno, pokušava učvrstiti poljuljana stara savezništva i uspostaviti nova. Virtualni Samit demokracija, koji se održava 9. i 10. prosinca 2021. godine, Bidenov je pokušaj stvaranja globalne fronte za sprječavanje širenja (containment) Kine.
I Institut za svjetsku ekonomiju iz Kiela bavi se prognoziranjem posljedica decouplinga za europsku ekonomiju. Prema njihovim proračunima posljedice bi bile ovakve:
„Jednostrano razdvajanje EU od Kine (udvostručenje troškova trgovine) smanjilo bi realan prihod u EU u prosjeku za 0,8 posto. Prema vrijednosti GDP-a iz 2019. godine to je jednako stalnom gubitku realnih prihoda od 131,4 milijarde eura. Ako bi Kina uzvratila, realni prihod bi pao za 1 posto (170,3 milijarde eura). U njezinoj iznimno isprepletenoj ekonomiji realni prihod u Njemačkoj bi pao čak za 1,4 posto (48,4 milijarde eura). Kina bi isto tako izgubila u tom trgovinskom ratu s padom realnog prihoda od 1,3 posto.“ (Felbermayr, Gans, Mahlkow, Sandkamp 2021:1)
Svoj prilog za zbornik China´s Grand Strategy He Li je napisao prije nego što su American Chamber of Commerce, EU Chamber of Commerce i Kiel Institute for the World Economy objavili svoje izračune mogućih posljedica decouplinga. Imajući u vidu činjenicu da je Kina zemlja sa srednjom razinom prihoda i da je za njezin skok u kategoriju zemalja s visokom razinom prihoda nužno da se održi dosadašnji trend visokih stopa ekonomskog rasta He Li konstatira: “´Rastava´ između SAD-a i Kine imat će posljedice za Ameriku, ali će one za Kinu biti razorne.” (Li u Denoon 2021:54) Za Zapad cijena decouplinga bila bi velika, ali bi razvijene zemlje i dalje ostale u kategoriji zemalja s visokom razinom prihoda. Za Kinu bi decoupling, uz uvjet da gubitke u trgovini sa Zapadom ne bi mogla nadoknaditi trgujući sa zemljama u razvoju, značio ostanak u kategoriji zemlje sa srednjom razinom prihoda i nemogućnost ostvarivanja programiranih ciljeva o dostizanju američkog GDP-a do 2049. godine.
Zapadni stratezi pretpostavili su da će ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju i njezina integracija u sustav globalne slobodne trgovine dovesti do jačanja srednjeg sloja i do pojave masovnih zahtjeva za demokratizacijom političkog života. Dogodilo se suprotno. Uspješna integracija Kine u svjetsko tržište rezultirala je jačanjem utjecaja i ugleda Komunističke partije. Na podlozi ekonomskih i političkih kriza koje su pogodile Zapad – od globalne financijske krize 2008. godine do zastrašujuće pojave ekstremno desničarskog populizma i krajnje neodgovornosti prema pandemiji covida 19 u vrijeme Trumpove administracije – ekonomska i politička stabilnost Kine mnoge je potaknula na razmišljanje o dotad neupitnoj superiornosti političkog sustava liberalne demokracije i o Kini kao mogućem svjetskom lideru i uzoru. Stoga je Amerika pod glavnim Bidenovim sloganom Bring Back Better World pozvala Zapad da se ujedini i zajedničkim snagama spriječi daljnju kinesku ekspanziju. Umjesto donedavnog nastojanja da se Kina integrira ne bi li se promijenila, sad se inzistira na onemogućavanju daljnje integracije Kine, a glavna metoda za ostvarivanje tog nauma je decoupling. Predviđa se da će to dovesti do neuspjeha Komunističke partija Kine da održi trajno visoke stope rasta, do političke destabilizacije i do sloma režima.
Očito pretpostavljajući da će scenarij razdvajanja biti primijenjen i da će biti učinkovit, He Li konstatira: “Kina ostaje krhka sila. U godinama koje dolaze ona će nastaviti biti ovisna o Zapadu u tehnologiji i izvoznim tržištima. Štoviše, kineska ekonomija i dalje kaska za SAD-om u pogledu GDP-ja, a jaz je još veći u GDP-ju per capita.“ (62) Ako Zapad oteža pristup svojim tehnologijama koje su Kini još nepoznate i ako joj uskrati pristup svojim tržištima, nestat će izgledi za daljnje smanjivanje razlike u GDP-ju. U želji da tvrdnja o bezizglednosti kineskih nastojanja da dostigne Zapad bude što je moguće uvjerljivije argumentirana, autor je posegnuo za podacima koji je potvrđuju pa je nastavio: „Kineski GDP per capita 2019. godine bio je oko 10000 US$, znatno ispod svjetskog prosjeka od 18000 US$. A njezina ekonomija bi mogla nastaviti s usporavanjem. Sve u svemu, bez daljnjih znatnih reformi bit će teško preobraziti Kinu u razvijenu zemlju s održivim razvojem.” (62) Pritom nije naveo izvor. Problem je u tome što podatak o razlici između svjetskog i kineskog GDP-ja per capita nije točan. Prema podacima Svjetske banke 2019. godine prosječni svjetski GDP per capita bio je 11 396 US$, a kineski 10 216 US$. U 2020. godini Svjetska banka izvješćuje o svjetskom prosječnom GDP-ju od 10 909 US$ i kineskom od 10 500 US$. (World Bank) Dakle, prosječni svjetski GDP per capita nije bio 18 000 US$ nego 11 396 pa ni zaostatak Kine za tim prosjekom ni iz daleka nije bio onoliko velik koliko ja naveo He Li. Ni Međunarodni monetarni fond ne potvrđuje Lijeve podatke. GDP per capita u svijetu 2019. godine bio je 11 110 US$, a u Kini 10 170 US$. U 2020. godini svjetski je GDP per capita bio 11530 US$, a kineski 10 500. (IMF) Kina zaostaje za svjetskim prosjekom, ali ne onoliko koliko tvrdi Li. No, neovisno o tim iznenađujuće netočnim podacima u tako ozbiljnoj publikaciji jasno je da bi uspješnom primjenom decouplinga ostvarivanje velikih kineskih ambicija bilo znatno otežano, ako ne i onemogućeno.
U Doshijevoj knjizi decoupling se spominje samo jedanput i to ne kao dio osmišljene strategije Zapada za obuzdavanje kineskog ekonomskog rasta. On se poziva na jednog kineskog autora koji tvrdi da je „neizbježno usvojiti strategiju tehnološkog decouplinga da bi se zadržala tehnološka prednost“. (Doshi 2021:348) Temeljem te formulacije može se zaključiti da će svaka od suprotstavljenih strana posegnuti za decouplingom radi zadržavanja prednosti na onom području na kojem je bolja od suparnice. Ali time se zamagljuje smisao decouplinga zamišljenog kao svjesno razdvajanje tehničkih normi i standarda između Zapada i Kine u dosad globaliziranim industrijama. To je način kojim Zapad pokušava onemogućiti daljnje širenje kineskog globalnog utjecaja, spriječiti izgradnju globalne 5G mreže u izvedbi Huaweija i transkontinentalne mreže superbrzih željeznica za koje vlakove i infrastrukturu proizvode Kinezi. Sve dok održavanje njezinog ekonomskog rasta ovisi o pristupu globalnim tržištima, decoupling nije u interesu Kine.
Već i sama činjenica da je Kineski narodni kongres početkom 2021. godine usvojio zakone o liberalizaciji pristupa kineskom financijskom tržištu kako bi omogućio ratifikaciju sporazuma CAI i kako bi izašao u susret zahtjevima EU za reciprocitetom govori da Kina pokušava izbjeći decoupling. Svojevrsnu potvrdu shvaćanju da decoupling nije u interesu Kine daje i ova ocjena:
“Kineska rastuća ekonomija i pojačana otvorenost rezultira njezinim postupnim integriranjem u globalni financijski sustav. Ipak, oslanjanje na SAD i na američki financijski sustav čini kinesku ekonomiju, pa time i sve kompanije koje rade u njoj, ranjivom ako će se američko-kineski odnosi i dalje pogoršavati.” (European Union Chamber of Commerce 2021:20)
Ukazivanjem na neke relevantne činjenice koje Doshi nije spomenuo ne umanjuje se instruktivnost, važnost i zanimljivost njegove knjige. Nadam se da obrada tih činjenica u ovom članku doprinosi boljem razumijevanju onoga što se i zašto događa u sve napetijim odnosima između dviju vodećih svjetskih sila.
Denoon, David B.H. (ed)(2021), China´s Grand Strategy, New York University Press
Doshi, Lush (2021), Long Game. China´s Grand Strategy to Displace American Order, Oxford University Press
Euroean Union Chamber of Commerce in China (2021), Decoupling. Severed Tiesand Patchwork Globalisation, https://merics.org/en/report/decoupling-severed-ties-and-patchwork-globalisation i https://www.europeanchamber.com.cn/en/publications-archive/869/Decoupling_Severed_Ties_and_Patchwork_Globalisation
Felbermayr, Gabriel; Gans, Steffen; Mahlkow, Hendrik; Sandkamp, Alexander (2021), Decoupling Europe, Kiel Institute for the World Economy
Fiddler, Connor (2021), China’squiet diplomacy behind the ‘wolfwarriors’, https://www.eastasiaforum.org/2021/08/17/chinas-quiet-diplomacy-behind-the-wolf-warriors/?utm_source=subscribe2&utm_medium=email&utm_campaign=postnotify&utm_id=376350&utm_title=China%26amp%3B%238217%3Bs%20quiet%20diplomacy%20behind%20the%20%26amp%3B%238216%3Bwolf%20warriors%26amp%3B%238217%3B
Foreign Ministry Spokesperson Zhao Lijian’s Regular Press Conference on November 22, 2021,https://www.fmprc.gov.cn/mfa_eng/xwfw_665399/s2510_665401/2511_665403/t1919525.shtml
Goto, Shisoko (2021), The CPTPP isn’t just a tradedeal for Taiwan, it’s a survival plan, https://www.eastasiaforum.org/2021/11/19/the-cptpp-isnt-just-a-trade-deal-for-taiwan-its-a-survival-plan/?utm_source=subscribe2&utm_medium=email&utm_campaign=postnotify&utm_id=447591&utm_title=The%20CPTPP%20isn%26rsquo%3Bt%20just%20a%20trade%20deal%20for%20Taiwan%2C%20it%26rsquo%3Bs%20a%20survival%20plan
IMF (2021), https://www.imf.org/en/search#q=%20gdp%20per%20capita%20china%202019&sort=relevancy
Kratz, Agatha; Oertel, Janka (2021), Home Advantage: How China´s Protected Market Threatens European Economic Power, https://ecfr.eu/publication/home-advantage-how-chinas-protected-market-threatens-europes-economic-power/
Krauthammer, Charles (2001), Wars of Choice, Wars of Necessity,http://content.time.com/time/subscriber/article/0,33009,1001146,00.html
Lundestad, Geir (2003), United Statesand Western Europe since 1945. From „Empire“ by Invitation to Transatlantic Drift, Oxford University Press
Paul, Ethan (2021), What Biden´s Top China Theorist Gets Wrong, https://www.lawfareblog.com/what-bidens-top-china-theorist-gets-wrong?mc_cid=67f9312b5b&mc_eid=9a56fd0df3
RCEP implementing legislation: Second Reading Speeches to Parliament (2021), https://www.dfat.gov.au/trade/agreements/not-yet-in-force/rcep/news/rcep-implementing-legislation-second-reading-speeches-parliament
Ritzer, George (2011), Globalization. The Essentials, Chichester: Wiley-Blackwell
Solís, Mireya (2021), China moves to jointhe CPTPP, but don’texpect a fastpass, https://www.brookings.edu/blog/order-from-chaos/2021/09/23/china-moves-to-join-the-cptpp-but-dont-expect-a-fast-pass/?utm_campaign=Foreign%20Policy&utm_medium=email&utm_content=163231404&utm_source=hs_email
Thomas, Neil (2020), Proselytizing Power: The Party Wantsthe World to Learn from Its Experiences, https://macropolo.org/international-liaison-department-ccp/?rp=e
US Chamber of Commerce (2021), Understanding US-China Decoupling
Waldron, Greg (2021), New Chinese carrier promises blue water airpower, https://www.flightglobal.com/defence/new-chinese-carrier-promises-blue-water-airpower/144876.article
World Bank (2021), https://data.worldbank.org/indicator/NY.GDP.PCAP.CD
Yarmolinsky, Yuri M. (2021), The Great Game 2.0 inAsia, https://www.orfonline.org/expert-speak/the-great-game-2-0-in-asia/
4,00
(4)
Loading...
8. prosinca 2024. / Iz medija
25. listopada 2024. / Aktualno
16. rujna 2024. / Aktualno
20. prosinca 2024. / Članci
19. prosinca 2024. / Klub Batina Rasprave
17. prosinca 2024. / Članci Publikacije
13. prosinca 2024. / Članci Publikacije
