Reakcija na članak Danijele Dolenec. Kakva je kritika ako nije interesna?!

U svojoj reakciji na članak Danijele Dolenec, zamjenice gradonačelnika Zagreba, Stevo Đurašković se dotaknuo niza važnih tema: medijskog tretmana stranke Možemo, njezine 'političke tehnologije' (neposredno informiranje građana) te pitanja je li rješavanje ortačkog kapitalizma čaroban štapić za razvoj

• Naslovna fotografija: Odron na zagrebačkom odlagalištu otpada Jakuševac (Luka Stanzl/Pixsell)

• Autor je izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Nemalo sam bio iznenađen recentno objavljenim tekstom Politička ekonomija upravljanja Zagrebom kolegice i dogradonačelnice grada Zagreba Danijele Dolenec. Budući da tekst predstavlja izlaganje kolegice Dolenec održano na okruglom stolu 22. prosinca 2023. godine u povodu predstavljanja knjige Ekonomist ima dvije ruke pokojnog velikana hrvatske ekonomije Ive Bićanića, očekivao sam kako će se kolegica Dolenec posvetiti sadržaju knjige, ekonomskoj misli Ive Bićanića, pa i njegovu radu u Savjetu stranke Možemo. Umjesto toga, na portalu Ideje.hr dobili smo tekst koji izgleda kao predizborna agitacija, a koji je, istina, povezan s djelom Ive Bićanića utoliko što je dogradonačelnica povezala Bićanićeve interpretacije ortačkog kapitalizma s aktualnom politikom gradske vlasti u njegovu suzbijanju na razini Grada Zagreba.

Usprkos toj poveznici, po mom je sudu upitno koliko je objavljivanje predizbornih govora u skladu s profilom samog portala. Nameće se pitanje zašto se i druge političke stranke ne bi osjetile pozvanima objaviti sličan tekst, koji bi omotale pozivanjem na ostavštinu Ive Bićanića. Teme iskorjenjivanja korupcije, klijentelizma i ortačkog kapitalizma svim se političkim opcijama, osim HDZ-a, ne skidaju s usana, dok bi gradonačelnici npr. Svete Nedjelje i Samobora, vrlo elegantno mogli povezati zavidnu financijsku sliku gradova kojim upravljaju s borbom protiv korupcije i klijentelizma.

Međutim, ako se odmaknemo od pitanja je li političkoj agitaciji mjesto na Idejama.hr (što je na kraju stvar odluke urednika), kolegica Dolenec svojim je tekstom otvorila dva važna pitanja vezana uz politiku stranke Možemo, a koja se u medijima rjeđe tematiziraju (za društvene mreže ne mogu reći, budući da nisam ni na jednoj od njih).

Prvi se odnosi na autoričino razumijevanje medijske kritike politika Možemo, za koje navodi kako su „nekad opravdane, ali najčešće interesno motivirane, dobivaju neusporedivo više javnog prostora od pozitivnih promjena koje smo već ostvarili u nizu područja.“ Postavlja se pitanje kakva je kritika, ako ne interesno opravdana, dok su interesi neizostavni dio svake ideologije, kako lijepo pokazuje Michael Freeden u svom seminalnom djelu Ideologies and Political Theory: A Conceptual Approach (Oxford, 1998) Ako socijaldemokrat kritizira neoliberala, ili obrnuto, kakva je kritika, ako ne interesno motivirana?  Akademska kritika jedini je tip kritike koji kao ethos ima ne-interesnu motivaciju (operacionalizacija ovog načela pod debelim je znakom pitanja, budući je ljudsko biće neizostavno zoon politikon). Društvo, a time i politika, bazno su područje sukoba interesa i ideologija. Budući je Možemo ušlo u političku arenu kao stranka koja tendira i na lokalnoj i nacionalnoj razini uzdrmati postojeće (ortačko-koruptivne) strukture moći, zar je čelništvo stranke očekivalo da će im dvije krupne medijske korporacije u Hrvatskoj, koje su i same dio struktura moći, pljeskati budući da donose društvenu promjenu nabolje? Ili je bilo za očekivati kako će svim silama pokušati onemogućiti one koji žele pokvariti ‘business as usual’?

Međutim, čak i ako uzmemo da mainstream mediji nemilo ‘cipelare’ gradsku vlast, gradonačelnica previđa kako dosta važnih kolumnista iliti ‘opinion makera’, poput Jurice Pavičića, Ante Tomića, Roberta Bajrušija, poprilično pozitivno pristupa vladajućoj garnituri u gradu (Bajruši je čak napisao knjigu Možemo! Kako je nastala nova hrvatska ljevica, Profil, 2021 – ako to nije svojevrsna promidžba stranke, ne znam što jeste, pogotovo uzimajući u obzir da ju je objavio ugledni mainstream izdavač, a ne nekakav underground fanzin). Kao forte, prije tri mjeseca, u doba sveopće interesne paljbe na gradsku vlast, oko Možemo su se ‘pokoškala’ dva ‘mainstream’ kolumnistička pera Jutarnjeg lista.[i] Naposlijetku, tjednik Nacional, i njegovo izdanje Zagreb News, dvotjednik koji se besplatno distribuira po kućanstvima i zgradama u Zagrebu, vrlo pohvalno piše o gradskoj vlasti; Jelena Lovrić u svojoj kolumni ‘Zagrebačke coprnice’ opetovano naglašava zasluge gradske uprave u financijskoj konsolidaciji grada i čišćenju od klijentelizma i korupcije.[ii]  Ne vidim po čemu mainstream mediji tretiraju drukčije Možemo od nekih drugih političkih ‘trouble makera’ koji ovako ili onako remete ideološko- interesnu ‘mainstream’ idilu (nedavno je Gordan Jandroković u Večernjem listu nadugo i naširoko osuo jednakom paljbom i Možemo i Most).[iii]

Drugi aspekt dio je ubiti iste teme tretmana Možemo od strane medija, a tiče se činjenice kako zbog ‘medijskog hejtanja’, mnoge pozitivne politike koje poduzima gradska vlast ne dolaze do ušiju, očiju i svijesti građana. No, sama je dogradonačelnica tijekom predizborne kampanje za lokalne izbore dala učinkovit recept kako doskočiti interesno motiviranoj medijskoj blokadi, a to je da gradska vlast mora biti ‘jednom nogom na ulici, drugom u institucijama’. Međutim, ova noga na ulici postala je nevidljiva (dok se ona u institucijama svela na konferencije za tisak utorkom), a nevidljiva noga izgleda ne djeluje poput onog što se pripisuje nevidljivoj ruci slobodnog tržišta, što samoj stranci po mom mišljenju nanosi strahovitu, a potpuno nepotrebnu političku štetu.

Moje pitanje dogradonačelnici na ovom mjestu je očekuje li možda da glasači mojeg profila sami shvate kao dužnost obilaziti parkove i kafiće u kvartu te tamo na sav glas aklamirati kako je ministarstvo nadležno za zaduživanje gradova? Ako da, neka to lijepo saopći meni i sličnima e-mailom (primam mjesečne biltene stranke na mail). Ili bi dotično trebali raditi stranački aktivisti, a po mogućnosti što više i sam gradonačelnik i dogradonačelnica? Sam primjer Milana Bandića, koji je barem u prva dva mandata bio ne s jednom, već s obje noge na ulicama, lijepo pokazuje kako se gradi i čuva glasačka baza.

Nakraju, osvrnuo bih se na centralnu tezu teksta, po kojem je slika upravljanja Zagrebom slika kako bi Možemo upravljalo Hrvatskom:  u gradu se zapošljava na temelju javnih natječaja, pa „da bi radio u Gradu Zagrebu više ti ne treba nikakva špaga“, kod javnih nabava, gradi se sustav  „u kojem vrijede jednaka pravila za sve“, dok financijska konsolidacija grada daje povjerenje u fer i transparentan postupak natjecateljima u postupcima javne nabave. Svatko tko se deklarira pristašom liberalne demokracije potpisao bi i pozdravio politike koju provodi grad. Kada je već tekst kolegice Dolenec politički, moram upitati po čemu se politike zagrebačke gradske uprave, barem one koje kolegica Dolenec u svom članku ističe, razlikuju od politika gradske uprave grada Samobora i grada Svete Nedjelje? Ako već slika upravljanja Zagrebom treba biti slika upravljanja Hrvatskom, dobronamjerno bih samo ukazao kako je rješavanje ortačkog kapitalizma sigurno ozbiljan poguranac u ekonomskom razvoju, ali pitanje je predstavlja li čarobni štapić; Austrija je prožeta zemljačkim klijentelizmom (Štajerac dovlači Štajerce), a istovremeno je prvakinja političke ekonomije u svim poljima, od visoke dodane vrijednosti proizvodnje, do održivosti, ekološkog zbrinjavanja otpada do eko-poljoprivrede. [iv] Češku rasturaju korupcijski skandali – kako je na idejama višekratno pisala Sofija Kordić – dok je istovremeno država s najvišom stopom rasta industrijske proizvodnje i najnižom stopom nezaposlenosti u Europskoj Uniji (3%), što sam i sam spominjao u jednom svom ranijem članku na idejama.hr. Umjesto zaključka, priznajem kako je moja kritika interesna, a čitateljicama i čitateljima ostavljam procjenu iz kuta čijeg interesa je upućena.

[i] https://www.jutarnji.hr/vijesti/zagreb/mozemo-u-zagrebu-promovira-ideju-odrasta-iza-svega-stoji-japanski-marx-evo-o-cemu-se-radi-15371096

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/kako-su-liberali-napadom-na-odrast-ubili-dijalog-kao-i-komunisti-sezdesetih-15373613

https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/deset-zapovijedi-odrasta-ili-uvod-u-socijalnu-kataklizmu-15375084

[ii] Dosta je pogledati samo kolumne Jelene Lovrić iz zadnja dva broja, od 27. prosinca i od 13. prosinca https://zagrebnews.hr/digitalno/zn108/zn108/

https://zagrebnews.hr/digitalno/zn107/zn107/

[iii] https://www.hdz.hr/article/4269/oporba-nikako-da-shvati-da-njena-destrukcija-s-obiljem-kleveta-i-uvreda-nije-oruzje-kojim-nas-moze-pobijediti

[iv] Evo mogućeg sitnog primjera kako dobra politička ekonomija ne mora biti vezana uz nedostatak klijentelizma: kada sam 2019. godine zadnji put letio preko Frankfurtskog aerodroma, cjelokupni aerodromski vozni park sastojao se od automobila marke VW, Opel i Ford. Zajedničko svim trima markama automobila je da su proizvedeni u Njemačkoj. Je li moguće da su baš dileri automobila ‘made in Germany’ dali najpovoljniju ponudu na javnom natječaju, kraj tolikih marki automobila koji su jeftiniji, a nude sličnu razinu kvalitete? Ili je natječaj tako složen da bi na ovaj ili onaj način baš automobili spomenutih marki zadovoljili proceduru? Je li zbog toga osoblje aerodroma dobilo „šušku“ ili se prije radi o javnoj svijesti čuvanja nacionalne ekonomije i radnih mjesta?