Refleks moći umjesto razuma. William Hayter i izgubljena umjetnost diplomacije

Diljem svijeta kao da je nestala sposobnost razgovora. Britanski diplomat Sir William Hayter prije šezdeset je godina zaključio da je to početak raspada svake civilizacije, piše Domagoj Juričić. Knjiga "Diplomacy of the Great Powers" je povijesni tekst, ali i upozorenje što se događa kada moć izgubi kulturu, a politika smisao za ravnotežu.

• Naslovna fotografija: Minimalistička ilustracija diplomata koji se suočava s tenkom. (Midjourney v7)

• Domagoj Juričić je savjetnik za upravljanje političkim rizicima. Bio je i predstojnik Ureda predsjednika i imao visoke dužnosti u Vladi i diplomaciji. Radio je na globalnim regulatornim reformama za Svjetsku banku, redoviti je govornik za The Economist Impact te član Novog pariškog kluba. Diplomirao je novinarstvo u Zagrebu, specijalizirao se za transformacijsko vodstvo na Sveučilištu George Washington te za procjenu učinaka propisa na belgijskom College of Europe. Na berlinskom IBMI-u usavršavao se na polju međunarodne politike i međunarodnog prava.

Već godinama Hrvatska nema veleposlanike u nekim od ključnih država, a ondje gdje ih ima, mnogi su na dužnosti toliko dugo da to već postaje krajnje neukusno. Pojedina su mjesta prazna, druga predugo popunjena, bez nužne rotacije i svježine koja čini krvotok diplomacije živim. Razlog je uvijek isti: premijer i predsjednik ne mogu se dogovoriti. Ne radi se, međutim, o sporu oko imenovanja, nego o nemogućnosti dogovora kao takvog. Ta nemogućnost s vremenom je postala pravilo, gotovo navika. I više nije riječ o političkoj anegdoti nego o metafori našeg vremena. Način na koji se odnosimo prema vlastitim diplomatima, ljudima koji bi trebali predstavljati državu, otkriva i način na koji ta država zapravo gleda na svijet: kratkovidno, sebično, bez osjećaja za širu sliku i bez svijesti o važnosti mjere. Diplomacija je nekoć bila znak civiliziranosti. Danas je postala žrtva politike, taštine i medijske buke. U toj buci nestala je tišina u kojoj su se nekada donosile odluke, nestao je prostor za razum i strpljenje.

­­

Hayterova knjiga je promišljanje o logici moći i granicama njezine uporabe. (Abe Books)

O toj tišini, o razumu i o nestanku jedne civilizacijske kulture, pisao je britanski diplomat William Hayter u knjizi Diplomacy of the Great Powers, objavljenoj 1960. godine. To nije knjiga o tehničkim pravilima međunarodnih odnosa, nego promišljanje o logici moći i o granicama njezine uporabe. Hayter je knjigu napisao na temelju svojih predavanja na Oxfordu, u trenutku kada je svijet još uvijek živio pod sjenom Drugoga svjetskog rata, ali se već opasno približavao nuklearnoj konfrontaciji. Njegov tekst odražava vrijeme u kojem se vjerovalo kako je diplomacija posljednja brana pred kaosom.

To je svijet koji je bio ozbiljan, premda duboko podijeljen. Političari su bili ideološki zarobljeni, ali su diplomati još vjerovali u zajednički interes opstanka. Danas, kad ideologije više nemaju snagu, ostala je samo buka. I upravo zato, šezdeset godina poslije, Hayterove misli o razumu, mjeri i granicama moći djeluju suvremenije nego ikad.

Hayter nije bio akademski promatrač nego čovjek prakse. Bio je veleposlanik u Moskvi u razdoblju kada su Sovjeti i Zapad još pokušavali razgovarati, dok je u pozadini svijet stajao na rubu katastrofe. Promatrao je kako se ideologija pretvara u komunikacijski zid, kako se diplomacija gubi čim se strane prestanu zanimati za stvarnost, a počnu zastupati moralne apstrakcije. On je među prvima zapisao ono što danas svi osjećamo: da diplomacija nestaje kad netko povjeruje da je u pravu.

Njegova rečenica, tada usmjerena na Hladni rat, danas objašnjava globalni. Svijet više ne poznaje granice moći, jer ne poznaje granice uvjerenja. Svaka sila vjeruje da ima povijesno poslanje. Amerika u ime slobode, Kina u ime reda, Rusija u ime pravde. Europa u ime procedure.

U Hayterovo vrijeme svijet je bio podijeljen, ali stabilan. Danas je razmrvljen, ali nervozan. Bipolarni poredak zamijenila je neuređena višepolarnost u kojoj više nema ravnoteže, nego stalne napetosti između nesigurnih sila. Hayter je u svojoj knjizi podsjetio na koncert Europe iz devetnaestog stoljeća, sustav koji je funkcionirao ne zato što su sile dijelile vrijednosti, nego zato što su dijelile strah. Bile su svjesne vlastitih granica. Današnji svijet izgubio je i strah i granice. Moć se više ne obuzdava diplomacijom, nego algoritmima, trgovinom i propagandom. Vanjska politika postala je produžetak unutarnje, a diplomacija javna predstava. U takvom svijetu Hayterov poziv na mjeru i razum zvuči gotovo subverzivno.

Kada je pisao o ravnoteži moći, Hayter nije mislio na ciničnu politiku interesa nego na civilizacijski mehanizam koji održava mir. On je ravnotežu shvaćao kao moralni okvir u kojem se moć smije koristiti samo do točke koja ne ugrožava opstanak poretka. Ta svijest o granicama danas je nestala. Ratovi više nisu izraz nužde nego samopotvrde. Ideologije su nestale, ali ih je zamijenila psihologija uvrijeđenosti. To vrijedi i za velike i za male. Danas se države ne vode racionalnim strategijama, nego impulsima, emocijama, društvenim mrežama. Globalni poredak postao je emocionalni ekosustav, a diplomacija njegova prva žrtva.

Onaj tko sve govori javno, gubi sposobnost da išta dogovori privatno

Hayterov svijet strahovao je od nuklearnog rata, naš strahuje od informacijskog kaosa. Nekada su profesionalni diplomati desetljećima gradili odnose koji su trajali dulje od vlada. Danas karijere traju koliko i naslovnice. U doba kad se sve mjeri vidljivošću, povjerljivost se smatra sumnjivom. Hayter je znao kako svijet može opstati samo ako postoji prostor za povjerljiv razgovor. Onaj tko sve govori javno, gubi sposobnost da išta dogovori privatno. Taj uvid danas vrijedi više nego ikad.

Hayter je bio Englez starog kova, čovjek obrazovanja, skepse i discipline. Vjerovao je kako se moć može održati samo ako se obuzda, a autoritet samo ako se ne nameće. Njegova misao o ulozi malih država danas je jednako važna kao i onda: “Mala država može biti velika ako razumije druge.” Ta rečenica vrijedi i za Europu i za Hrvatsku. I jedna i druga danas pate od istog sindroma: previše procedure, premalo duha.

Europa je zadržala administrativnu formu, ali izgubila političku imaginaciju. Ima više institucija nego ideja, više pravila nego vizije. Umjesto prostora razuma postala je prostor normi. U svijetu koji se ponovno dijeli, njezina snaga trebala bi biti u razboritosti, a ne u moraliziranju; u sposobnosti da razumije različite perspektive, a ne u potrebi da ih osuđuje. Hayter bi vjerojatno rekao kako Europa danas ima sve oblike moći osim one najvažnije, kulturne i intelektualne, one koja omogućuje posredovanje, slušanje i prevođenje između različitih iskustava.

I Hrvatska, u tom smislu, nije izvan europske sudbine nego njezin odraz u manjem zrcalu. I mi imamo institucije bez ideja, oblike bez sadržaja, diplomaciju koja postoji na papiru, ali rijetko djeluje u stvarnosti. Naša vanjska politika više reagira nego što misli. Država koja ne zna razgovarati sama sa sobom ne može razgovarati ni s drugima. Kad izgubiš sposobnost dogovora, gubiš i sposobnost djelovanja.

­
Hayter podsjeća kako diplomacija nije tehnički instrument, nego moralna i kulturna kategorija.

Zato Hayterova knjiga danas djeluje kao intelektualni apel. Podsjeća nas kako diplomacija nije tehnički instrument, nego moralna i kulturna kategorija. Ona je način na koji civilizacije opstaju ne zato što rješavaju sve sukobe, nego zato što ih uče kontrolirati. Diplomacija pretpostavlja svijest o granicama, unutarnjim i vanjskim. Europa i Hrvatska, svaka na svoj način, pate od gubitka te svijesti. A bez nje, politika postaje tek administracija, a država tek kulisa.

Diplomacy of the Great Powers nije samo povijesni tekst. To je knjiga koja nas upozorava što se događa kada moć izgubi kulturu, a politika smisao za ravnotežu. Hayter nije vjerovao u svijet bez sukoba, ali je vjerovao kako se sukobi mogu obuzdati razumom. Diplomacija, pisao je, nije herojski čin nego moralna dužnost. Ona ne traži pobjednike, nego ljude koji razumiju kako pobjeda bez dogovora nije pobjeda nego poraz.

Čitati Haytera danas znači čitati o svijetu koji je prepun komunikacije, a lišen razgovora. O društvima koja vjeruju kako je brzina isto što i inteligencija. O političarima koji vjeruju kako je moral zamjena za znanje. Njegova misao djeluje jednostavno, ali nosi upozorenje: civilizacija opstaje samo ako moć uspije ostati unutar granica razuma. Kad razum nestane, preostaje buka.

Kada razum više nema svoj oblik u institucijama, preostaje jedino refleks moći

Možda zato i naša veleposlanička mjesta, ona koja su već dugo prazna, ali i ona koja se godinama nisu rotirala, nose dublje značenje. Ona više nisu samo izraz birokratske sporosti ili spora između predsjednika i premijera, nego simptom jedne šire, civilizacijske nemoći. Pokazuju kako svijet, i mi s njim, sve manje vjeruje u vrijednost razgovora, promjene i obnavljanja. Diplomatska mjesta koja stoje prazna ili nepomična postala su tiha slika epohe u kojoj se ništa ne dogovara i ništa ne mijenja, jer je svatko zatvoren u vlastitu točnost. Hayter bi u toj ukočenosti prepoznao ono što je najopasnije: trenutak kada institucije prestaju biti žive, a država prestaje govoriti svojim glasom ili kraj jedne epohe i početak nečega što još ne znamo imenovati.

Nestanak diplomacije ne znači samo gubitak profesije, nego gubitak načina mišljenja. Kada razum više nema svoj oblik u institucijama, preostaje jedino refleks moći. A svijet koji se oslanja samo na refleks, prije ili poslije, uvijek dođe do samouništenja. Jer diplomacija je bila i ostaje najciviliziraniji oblik moći – ona koja konflikt pretvara u razgovor, a strah u mjeru. Kad ta sposobnost nestane, moć više ne poznaje granice, a politika gubi svrhu. I zato to nije pitanje protokola, nego opstanka: onog kulturnog, moralnog i ljudskog.