Rimski car Heliogabal. Ludi nimfoman, princ anarhije ili esteta, radikalni individualist

U dva će eseja Sebastian Kukavica opisati kako je u antičkim i modernim izvorima i umjetničkim obradama prikazivan rimski car Heliogabal. Prvo je bio predstavljan kao simbol dekadencije, čiji ekscentrični stil i anarhične reforme, poput kultnog štovanja boga Sunca, odražavaju propast i anarhiju u kasnom Rimu. U kasnijoj revalorizaciji antičkih izvora Heliogabal je žrtva imperijalne propagande, čija je demonizacija poslužila kao književna inspiracija za dekadentne romane s kraja 19. stoljeća.

• Naslovna fotografija: Ruže Heliogabala, ulje na platnu, Sir Lawrence Alma-Tadema, 1888.

• Autor je studirao politologiju, književnost i društvene znanosti u Zagrebu, Siegenu, Glasgowu, Ateni i Rimu. Trenutačno pohađa doktorski studij Znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Biografije rimskih careva ugrubo se mogu žanrovski podijeliti na biografije o životu i djelu uzornih, uspješnih, slavljenih i zaslužnih cezara te biografije ludih careva izraslih u tirane, raskalašenjake, svetogrdnike, pomahnitale senzualiste te, u konačnici, rušitelje i kvaritelje imperija. Ispravni cezari su oslikani kao razboriti suvereni koji su ovladali umijećem vladanja i koji su očuvali ili pak uvećali slavu i moć Carstva na opću korist, uz nužno očuvanje poretka morala i vrline kao temelja veličine Rima. U Gibbonovom Slabljenju i propasti Rimskog carstva, pionirskoj modernoj studiji o propasti Rima, preuzima se ista matrica vrednovanja careva: August i pet „dobrih careva” do Marka Aurelija vrednuju se kao vrsni vladari upravo zbog toga što su svoju vladavinu temeljili kako na poštivanju „duha umjerenosti” (2009: 13) tako i na očuvanju i promicanju poretka morala i vrlina utjelovljenog u „snažnom osjećaju osobnog interesa za očuvanje i napredak slobodne države čiji smo članovi” (ibid: 19).

Prema Gibbonu, vrsni su cezari bili oni koji su poštivali imperijalni poredak „apsolutne monarhije prikrivene oblicima svojstvenima republici” (ibid: 77), koristeći se „apsolutnom vlašću koja se rukovodila vrlinom i razborom” (ibid: 85) poradi dosezanja stanja „razumne [političke] slobode” (ibid). No s druge strane, postojala je cijela tradicija mahnitih careva koji su, kako ističe Gibbon, bili „čudovišta” (ibid: 86) koja su Rim iz zajednice općeg dobra, podignute na vrlini te domoljubnoj požrtvovanosti, pretvorila u rasadište „najgore izopačenosti ljudske vrste” (ibid).

­­

Svetonijev nastavak Kaliguline biografije katalog je perverzija preuveličanih do razine grotesknosti, toliko nečuvenih i nakaradnih da nam se prije čini da čitamo čistu fikciju.

Upravo je razlikovanje između vrsnog, vrlog i uspješnog cezara te satrapskih „čudovišta” ono što je kroz povijest pisanja imperijalnih biografija činilo razdjelnicu između dvaju žanrova životopisa. Razdjelnica se jasno afirmira već koncem prve trećine Svetonijeve biografije o Kaliguli. Naime, nakon što je opisao obilježja rane Kaliguline vladavine, Svetonije ističe da će ostatak biografije biti tekst sasvim drugačiji od prve trećine, jer se valja posvetiti analizi Kaligule kao „čudovišta”: „toliko o Kaliguli kao vladaru, a sada treba pripovijedati o njemu kao čudovištu” (1978: 169). Kako bi se uopće prodrlo u bit vladavine „čudovišta”, nužno je posegnuti za specifičnim tipom pripovijedanja – pripovijedanja koje je spremno progovoriti o svim svirepostima, opačinama i ekscesima ludoga cara. Time se već afirmira i legitimira žanr biografije ludoga cara, a nastavak Svetonijeve biografije o Kaliguli jasno demonstrira zašto je riječ o vrsti teksta sasvim različitoj od, primjerice, biografije Cezara ili Augusta. Naime, nastavak Kaliguline biografije katalog je perverzija preuveličanih do razine grotesknosti, toliko nečuvenih i nakaradnih da nam se prije čini da čitamo čistu fikciju.

Kaligula biva oslikan kao morbidni tiranin i megaloman pod vlašću kapriciozne težnje za konkretizacijom nedostižnog ideala te prilagođavanja Rima tom kapricu i tom idealu. Kaligulina se „bezobzirna” tiranija – utjelovljena u motu „ja imam svu vlast i protiv svakoga” (ibid: 175) – predočava nizom bizarnih epizoda iz careva života: jednog roba ulovljenog u krađi ludi je cezar „odmah predao krvniku da mu odsiječe ruke i da mu ih objesi oko vrata preko prsi, i da ga tako […] vodi okolo kroz skupine gosti” (ibid: 177); svoje je bogatstvo, uzurpirano krađom i nametima, trošio na „novu vrstu kupki te najbesmislenija jela i obroke […] kupajući se u toplim i hladnim mirisima, pijući najskupocjenije bisere, rastopljene u octu, [dok je] pred goste iznosio kruh i jela od zlata” (ibid: 179); a u svojoj grandomanskoj gradnji vodio se istim traganjem za nedostižnim idealom kao i u svom životu dajući „polagati nasipe ondje gdje je more bilo nemirno i duboko, sjeći stijene od najtvrđega kremena, doline nasipom izjednačavati s brdima” (ibid: 179-180). Svetonijeva biografija Kaligule pretvara se, čim otpočinje pripovijedati o „čudovištu”, u senzacionalistički tekst prezasićen perverzijama, zločinima, prekoračenjima i ismijavanjima normi. Čitava biografija račva se u skladu s pomahnitalom Kaligulinom imaginacijom, nastojeći odraziti sve njene ekstreme.

­­

U Historia Augusta jedan će tzv. ludi car posebno biti istaknut među „čudovištima”: Heliogabal.

Kao nastavak žanra biografija „čudovišta” ističe se Historia Augusta – kolekcija biografija pisanih po uzoru na Svetonija, a koja pokriva imperijalnu povijest od Hadrijana do Karina i Numerijana. Baš kao i Svetonijeva povijest, i Historia Augusta počiva na žanrovskom manihejstvu životopisa vrsnih vladara (Hadrijan, Antonin Pio, Marko Antonije) te „čudovišta” (Komod, Karakala, Karin). Komod Antonin se uzima kao istinski nastavljač loze ludih careva i inkarnacija iste mahnitosti koja je Rim odvukla u dekadenciju za vrijeme ludih careva julijevsko-klaudijevske dinastije. Biografija ga zato predočava kao okrutnog libertina koji je „već od ranog djetinjstva bio besraman, nevaljao, okrutan, razuzdan, bludom osramoćenih usta” (Historia Augusta, 1994: 96). Čitava se Komodova biografija promeće, kao i u slučaju Kaligule, Nerona, Vitelija i Domicijana, u senzacionalistički ponor transgresije bjesomučnog kagana koji račune polaže isključivo svojoj imaginaciji. Komodova je palača oslikana kao labirint orgija, neraspletivih tjelesa, skatofagijskih večera, bezbožnih lakrdija: „kažu da je znao umiješati ljudski izmet u najskupocjenija jela i nije se ustručavao kušati to […] Dao je sebi donijeti dva grbavca koji su ležali na srebrnom poslužavniku zaliveni gorčicom” (ibid: 102).

No u Historia Augusta jedan će tzv. ludi car posebno biti istaknut među „čudovištima”: Heliogabal. Štoviše, ustvrdit će se da je „od Komoda gori samo Heliogabal” (ibid: 216), jer je „sramotom i rastrošnošću nadmašio Nerone, Vitelije, Komode” (ibid: 217). U Historia Augusta, Heliogabal biva oslikan kao najluđi među ludim carevima, to jest kao „najsramotniji čovjek koji je po nekoj volji sudbine izobličio rimsku državu” (ibid: 192). U skladu s takvom tezom, Heliogabalov se životopis od samog početka do sablažnjivog završetka preobražava u freak show prekomjernosti i opačine u kojem su i sadržaj i stil toliko prenapregnuti, toliko preuveličani onkraj pojmljivoga, da se tekst ne može čitati drugačije nego kao fikcija. Čitajući Heliogabalovu biografiju u Historia Augusta zapravo se niti ne pitamo je li riječ o fikciji već se prvenstveno pitamo do koje je razine transgresije taj hibridni tekst – bio on fiktivan u cijelosti ili dijelom – spreman ići kako bi iznjedrio moralističko upozorenje i pouku o opasnostima tiranije te pada vladara pod vlast poroka. Odgovor je naznačen već u pledoajeu: „o njemu [Heliogabalu] ću govoriti posebno, jer je toga mnogo” (ibid). Ne samo da se o Heliogabalu, preuveličanom do razine groteske, ima mnogo toga za ispripovijedati na poseban način već se od Heliogabala, kao najluđeg od ludih careva, ima načiniti apoteoza prekomjernosti; u njegovim transgresijama i bezboštvima treba biti, jednom za svagda, predočena bit loše vladavine i dekadencije Rima, a upravo se to na stranicama Historia Augusta i sprovodi u djelo. Svaka epizoda iz Heliogabalova života upija još skandaloznije ekscese i transgresije. Štoviše, tekst se do tolike mjere saturira opisima careve nimfomanije, prostituiranja, blasfemičnosti, ekscentričnog dendizma, ovisnosti o morbidnim senzacijama – bivajući doveden, na mnogim mjestima, do razine campa – da je zapravo teško takav tekst odvojiti od, primjerice, žanra antičke društveno-političke satire.

­­

Petronijeva se satira ne može zaustavili u upijanju ekscesa, nezasitno grabi, kuša i apsorbira sve redom.

U Petronijevom Satirikonu satirička se bit teksta potvrđuje u upijanju svih ekscesa Trimalhionove gozbe do razine prezasićenja. Trimalhionova gozba perpetualno je terevenčenje organizirano kako bi bivši rob Trimalhion – meta Petronijeva izrugivanja – dokazao svoj status novonastalog bogataša. No kako bi se Trimalhionova razmetljivost i obijest najpotpunije i najkomičnije razotkrili, satirički se tekst neprekidno produbljuje i vrtloži, uvlačeći u sebe sve bizarnije detalje preobilja. Od opisa „poslužavnika s predjelom [na kojem] nalazio se magarčić od korintske mjedi s dvije vreće preko sebe; noseći na jednoj strani bijele masline, a na drugoj crne“ (Petronije, 1986: 43), preko još zagušenije slike „tovljenih pilića, svinjskih vimena i u sredini zeca ukrašena krilima tako da je izgledao kao Pegaz […] [i] četiri Marsije kojima je iz malih mjehova tekao zapapreni riblji umak na ribe koje kao da su plivale u jarku“ (ibid: 48), pa sve do posluženog gigantskog vepra, a zatim i živog svinjčeta kojeg će na licu mjesta zaklati i pripremiti, Petronijeva se satira ne može zaustavili u upijanju ekscesa. Satira nezasitno grabi, kuša i apsorbira sve redom, prežderavajući se preobiljem do vlastitog rasprsnuća. No ta glutonija sasvim je estetički opravdana, jer za cilj ima demaskirati Trimalhionovu obijest kao sliku i priliku prezrele civilizacije u stadiju dekadencije. Saturacija koja se pritom dostiže u tekstu dočaravanje je prekomjernosti civilizacije na umoru.

Horacije je još ustvrdio da svrha i smisao satire leži u specifičnoj literarnoj metodi bilježenja poroka pojedinca, društva, ali i čitave kulture – u metodi saturiranja teksta ljudskim porokom, opačinom i zastranjenjem do razine preobilja, kako bi se kroz prokazivanje tih neuralgija i patologija afirmirala izgubljena vrlina. U Četvrtoj satiri čitamo: „Biraj iz jedne sredine po nekog: / tišti ga pohlepa jaka il’ goni ambicija bijedna, / luduje onaj za udatom ženom il’ ganja dječaka, / onoga privlači blještilo srebra, a Albija bronca, / ovaj trguje robom od istočnog sunca do onog / koje zapadne krajeve žari, i mahnito juri / opasnim morem, ko prašina vihorom grana, u strahu / da će izgubiti nešto, il’ željom da stanje poveća. / Svi se ovi stihova boje i pjesnika mrze.” (Četvrta satira, 24-32). Satire se boji ne samo pojedinac zastranio u opačinu nego i epoha ili poredak utemeljeni na apostaziji od vrijednosti, vrline i dobrog života u okvirima političke zajednice općeg dobra. Štoviše, satira je parezija o mjeri u kojoj se izvjesna kultura ili čak civilizacija odvojila od mjere, iskvarivši se iznutra i prerastavši u rezervoar divljih strasti, nezasitne žudnje, bjesnila i sebeljublja. Sve ekscese i transgresije koje ona upija u tekst poput maelstroma u konačnici demaskiraju pravo naličje pakla prekomjerne žudnje. Tek prikazavši preuveličan porok, prekomjernost osobnih i kolektivnih aberacija, tek otvorivši vrata pakla prekomjerne žudnje, svih jakih pohlepa, bijednih ambicija, ludovanja i trgovačkih konkvisti, afirmira se zlatno doba i idelatip političkog poretka utemeljenog na vrlini.

No takvu logiku nalazimo i u žanru antičkih životopisa ludih cezara. Naime, prikazivanje se ludila izopačenog cezara dovodi do groteskne prekomjernosti i ekstremizma senzacija, s ciljem kako bi se upravo kroz oslikavanje antipolitičkog i antinomijskog čudovišta artikulirana moralna pouka, ali i legitimirao onaj tip političkog poretka i vladavine koji se uzima kao antipod čudovišnosti. Ne smije se pritom zanemariti i činjenica da pisci životopisa careva često za propagandnu zadaću imaju ocrniti ili demonizirati određenog cara i njegovo naslijeđe, kako bi bila legitimirana drugog cara.

Svu satiričku prekomjernost i grotesku prenapregnutu do pretjeranosti pronalazimo i u saturaciji grijesima ludoga cara Heliogabala u životopisu u Historia Augusta. Prizori sve zamršenijih kopulacija i sve pleonastičnijih carevih bizantizama mehanizmi su pomoću kojih se kroz lik megalomanskog satrapa nastoji predočiti ne samo osobnu poročnost vladara već i pad čitavog imperija pa čak i civilizacije pod vlast negativnih afekata i uništavateljskih žudnji:

„Ljetne je gozbe [Heliogabal] označavao bojama, tako da je priredio danas zelenu, sutra zelenoplavu, drugi dan plavu […] Život nije mogao zamisliti bez traženja novih užitaka. Prvi je pripremao riblji nadjev ili nadjev od oštriga […] Ružama je dao posipati blagovaonice, spavaonice i trjemove i šetao je njima. […] Često je oponašao Apicija tako da je jeo devine pete, krijeste otkinute živim pijetlovima i jezike pauna i slavuja […] Dvorskim je slugama davao velike zdjele pune somovih utroba, plamenčevog mozga, jarebičjih jaja, papiginih, fazanovih i paunovih glava […] Pse je hranio guščjom jetrom. Zabavljali su ga pripitomljeni lavovi i leopardi. […] Gozbenike u blagovaonici dao je zasuti sa stropa ljubicama i ostalim cvijećem, tako da su se neki ugušili jer se nisu mogli probiti van.” (Historia Augusta, 1994: 203-204)

U predahu između nabrajanja svih carevih ludosti, i sam će biograf – navodno Elije Lampridije – napomenuti „to je zaista nevjerojatno” (ibid: 204), no uvećavanja ekscesa neće posustati već će se nastaviti, a Heliogabal će, osim kao mušičavi megaloman, biti prikazan i kao utjelovljenje čiste anarhije. Ne samo što je „od svih imperatora jedino za njegove vladavine u senat ušla žena” (ibid: 195) već je dočaran i kao uništavatelj svih hijerarhija, budući da na istaknuta dužnosnička mjesta postavlja svoje ljubavnike, kočijaše i atlete „kojima je preporuka bila veličina spolovila” (ibid: 199). Heliogabal organizira klistenovske „gozbene srećke, ispisane na puževima, [koje] nekom su davale deset deva, drugomu deset muha” (ibid: 204). Iako je sve to „zaista nevjerojatno”, životopis neće stati sve dok ne usiše u sebe sve nevjerojatne prizore: i tisuće ruža koje zatrpavaju uzvanike orgija gušeći ih u ekstazi i lavove koji po carskoj palači naganjaju senatore i jela od devinih papaka i štovanja crnog menhira kao apoteoze orijentalnog boga i kurvanja po trgovištima.

Kao povijesni izvori o životu i vladavini cara Heliogabala uzimaju se još i životopisi u Rimskoj povijesti Kasija Diona kao i u Herodijanovoj Povijesti Rimskog carstva. Herodijan pažnju posebice posvećuje kultu boga Sunca, to jest Heliogabala, kojeg car ustanovljuje u carstvu, pri čemu se kult razumijeva u širem kontekstu careva anarhizma i napada na temelje postojećih rimskih institucija. Za Herodijana pojava je cara Heliogabala iskrsavanje čistog načela anarhije u njedrima Rima. Ne samo što je Heliogabal oženio vestalku, oskvrnuvši pritom svetu normu, već je svojom seksualnom fluidnošću ismijavao instituciju braka, a ponajveća je njegova blasfemija bio heliogabalovski kult koji je išao protiv svih postojećih rimskih vjerovanja. Sama je Heliogabalova pojava skandalozna i anarhična, njegovo ekscentrično odijevanje, ponašanje i životni stil prikazani su kao ekscentrizam luđaka:

„Nosio je najraskošniju odjeću, ogrnut purpurnim plaštem izvezenim zlatom […] noseći tijaru koja je blistala od zlata i dragulja […] Prezirao je grčku i rimsku odjeću, jer je bila izrađena od vune […] no njemu je samo sirijska tkanina bila po ukusu. U pratnji frula i bubnjeva, izvodio je, kako se činilo, orgijastičko štovanje svoga boga” (Povijest Rimskog carstva 5.5, 3-4).

Herodijan srž Heliogabalove vladavine vidi u utemeljenju kulta koji je karnevalizirao božanstvo, „organiziravši raskošne svetkovine, podignuvši trkališta i kazališta, vjerujući da će utrke kočija, predstave i bezbrojni recitali zadovoljiti narod […] [čak] je postavio boga sunca u kočiju ukrašenu zlatom i draguljima te ju provozao iz grada u predgrađa” (Povijest Rimskog carstva 5.6, 6). Heliogabalova anarhija, u Herodijanovoj pripovijesti, time nije dosegla krajnost;  čudovišnu je inkarnaciju doživjela ozbiljena u konkretni politički režim u kojem je cezar birao dužnosnike i imperijalne namjesnike među najnižim slojevima: „ludost se Heliogabalova uvećala do te razine da je imenovao sve glumce s pozornica i javnih kazališta na najvažnija imperijalna mjesta, odabirući kao svog pretorijanskog prefekta čovjeka koji je od dječaštva javno plesao u rimskom kazalištu” (Povijest Rimskog carstva 5.7, 6). Heliogabal je, ukratko, prikazan ne samo kao dekadent već i kao degenerik i uništavatelj svih normi i institucija Rima – kao jezgra anarhije.

Kasije Dion također razvija takvu interpretaciju, ističući da se njegova blasfemija „nije ticala samo uvođenja stranog boga u Rim ili čudnih načina njegova uzvisivanja nego u postavljanju tog boga iznad Jupitera” (Kasije Dion, 1927: 457). S Heliogabalom, barbarski Orijent osvaja Rim i podređuje ga svojim zakonima divljih žudnji. Čudovišnost se Heliogabala, kao i cjelokupnog njegova kulta, utoliko očitava u slici dekadentske okrutnosti koju Kasije Dion izričito navodi da je neće opisati: „neću opisati barbarske pjesme koje je Sardanapal [Heliogabal] […] pjevao bogu Heliogabalu niti tajne žrtve koje mu je prinosio, ubijajući dječake […] te zatvarajući, žive, u božjem hramu lava, majmuna i zmiju, te bacajući među njih ljudske genitalije, te izvodeći neke ostale beščasne rituale” (ibid: 461). Kasije Dion posebice naglašava sve Heliogabalove seksualne perverzije i opačine, koristeći ih kako bi ludog cara prikazao kao ultimativno čudovište, kao degenerika i patološki slučaj kakvog povijest Rima nije poznavala čak ni u svojim najgorim periodima. Heliogabal će tako biti opisan kao potpuni razvratnik, kao netko tko je svoje tijelo pretvorio u mjesto odvijanje najopakijih razvrata. Sasvim konkretno: glumio je prostitutku i podavao se muškarcima; odijevao se u ženu; oženio je Hijerokla, bivšeg roba, itd. No valja uočiti da se takvo demoniziranje Heliogabala koristi u svrhu legitimiranja uspona na tron Heliogabalova nasljednika, Aleksandra Severa.

Unatoč tome što su Heliogabalovo ludilo prikazali i Kasije Dion i Herodijan, Historia Augusta se ipak pokazala kao kroz povijest najutjecajniji izvor predodžbe Heliogabala kao razvratnog tiranina. Fantazma o Heliogabalu kao luđaku, transvestitu, nimfomanu, princu anarhije, orijentalnom kaganu i dokonom nihilistu koji huška lavove na senatore te daje istresati tone ruža po gostima, upravo onakva kakva biva evocirana na stranicama Historia Augusta, zadržala se ne samo u historiografiji već i u umjetničkim prikazima Heliogabala i njegova doba. No u zadnjih desetak godina došlo je do pojave niza značajnih historiografskih studija koje su, zastupajući kritički ili skeptički pristup tumačenju povijesnih izvora, revalorizirale Heliogabala, sagledavajući njegov život i djelo iz posve drugačije perspektive pa čak i prikazujući ga kao žrtvu imperijalne propagande i klasičnih metoda demonizacije kroz damnatio memoriae.

­­

Icks ističe da antičke izvore, a napose biografiju u Historia Augusta, valja uzeti s rezervom.

Kao najvažnija u nizu kritičkih studija o Heliogabalu ističe se monografija Heliogabalovi zločini Martijna Icksa, posebice po pitanju carevih evociranja u književnosti i umjetnosti uopće. Icks ističe da antičke izvore, a napose biografiju u Historia Augusta, valja uzeti s rezervom, budući da je riječ o primjerima životopisa, upregnutih u mehanizme imperijalne propagande, čiji je cilj „usmrćenje lika” (2013: 216). Štoviše, Icks pokazuje da je nužno kritički i skeptički koristiti antičke izvore – posebice žanr biografije „čudovišta” – budući da je riječ o tekstovima koji prenaglašavaju „čudno i izvanredno” (ibid: 215), zanemarujući ili prešućujući pritom „tradicionalne aspekte Heliogabalove vladavine” te kontinuitet potonje u kontekstu povijesti imperijalnog Rima. Utoliko, Icks pokazuje da je nužno uzeti u obzir i fikcionalnu prirodu Historia Augusta, kao i političke okolnosti pisanja biografije, ali i osobnu korist životopisca kao službenika „imperijalne propagande” (ibid: 4). Glavni uzrok demonizacije Heliogabala Icks vidi u carevom ustoličenju nove „orijentalne” religije štovanja boga Sunca (čija je apoteoza bio sam car) koja se suprotstavila plejadi rimskih bogova skandalozno prekoračivši utvrđene rimske religijske norme.

No posebna važnost Icksove studije leži u tome što istražuje kako je Heliogabal bio prikazivan u književnosti, posebice kroz devetnaesto i rano dvadeseto stoljeće. Naime, Icks uočava da se upravo od sredine devetnaestog stoljeća u zapadnim književnostima, napose francuskoj, počeo javljati sve veći interes za životom i djelom cara Heliogabala koji je sve češće postajao i književnim junakom. Ono što čitav fenomen čini zanimljivijim je ne samo to što je odjednom, nakon stoljeća omraženosti i prešućenosti, jedan od ludih rimskih careva postao predmetom interesa i izvorom inspiracije već i to što je započeo proces njegova prevrednovanja, u čemu je ključnu ulogu odigrala dekadentska književnost, usvajajući sliku Heliogabala kao prototipa dendija, esteta, radikalnog individualista i senzualista u potrazi za nestvarnim, neuhvatljivim idealom. Štoviše, u iscrpnom se Icksovom popisu raznih književnih djela u kojima biva evociran Heliogabal može jasno primijetiti da se koncem devetnaestog stoljeća razvija čitav jedan podžanr povijesnog romana, zaokupljen temom propasti Rima, utemeljen na formi i stilu preuzetima od dekadentske književnosti, a koji za svog protagonista – kao tragičkog junaka – uzima upravo stoljećima omraženog Heliogabala.

U narednom će eseju biti prikazano kako se car Heliogabal prikazivao u dva povijesna romana fin de sièclea, s posebnim fokusom na mjeru u kojoj se ti prikazi temelje na demoniziranim slikama ludih careva iz antičkih izvora te na pokušajima prevladavanja takve predodžbe.

• Literatura

Gibbon, Edward. 2009. Slabljenje i propast Rimskoga carstva. Svezak I. Zagreb: Stih.

Historia Augusta. 1994. Zagreb: Antibarbarus

Herodijan. 1961. History of the Roman Empire. Berkeley: University of California Press.

Horacije. 2014. Satire. U: Horacije, Perzije Juvenal. Rimski satiričari. Zagreb: Edicije Božičević.

Icks, Martijn. 2013. The Crimes of Elagabalus: the Life and Legacy of Rome’s Decadent Boy Emperor. London: I. B. Tauris.

Kasije Dion. 1927. Roman History. Vol. IX. Cambridge: Harvard University Press.

Petronije. 1986. Satirikon ili vragolaste pripovijesti. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.

Svetonije, Gaj Trankvil. 1978. Dvanaest rimskih careva. Zagreb: Naprijed