Ritual političke psihoterapije regije. Kako je proces Brdo-Brijuni postao kulisa bez učinka

Brdo-Brijuni postali su savršena metafora jednog mentaliteta - regija se sastaje kako bi dokazala da je civilizirana, a ne da bi nešto odlučila, piše Domagoj Juričić. Svaka država u prostoriju unosi vlastitu disfunkcionalnost, a kad sve to stavite za isti stol, dobijete dijalog bez ishoda.

• Naslovna fotografija: Dvorac Brdo pri Kranju. (Petar Milošević / CC BY-SA 4.0)

• Domagoj Juričić je savjetnik za upravljanje političkim rizicima. Bio je i predstojnik Ureda predsjednika i imao visoke dužnosti u Vladi i diplomaciji. Radio je na globalnim regulatornim reformama za Svjetsku banku, redoviti je govornik za The Economist Impact te član Novog pariškog kluba. Diplomirao je novinarstvo u Zagrebu, specijalizirao se za transformacijsko vodstvo na Sveučilištu George Washington te za procjenu učinaka propisa na belgijskom College of Europe. Na berlinskom IBMI-u usavršavao se na polju međunarodne politike i međunarodnog prava.

Kad se danas spomene Inicijativa Brdo-Brijuni, najčešće se u javnosti ponavlja jedna rečenica: kako je to forum važan za dijalog i regionalnu stabilnost. No, tko je bio unutar procesa, zna da se iza te rečenice skriva nešto drugo: jedna ideja koja je imala svoj trenutak, ali ga nije iskoristila. Bio sam predstojnik Ureda predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović kada se na Pantovčaku 2015. održao sastanak Inicijative Brdo-Brijuni, tada na svom vrhuncu. Tog dana, na Pantovčaku, činilo se kako svjedočimo početku novog poglavlja za regiju. Domaćini su bili predsjednica Grabar-Kitarović i slovenski predsjednik Borut Pahor, a pridružio se i tadašnji potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država Joe Biden.

­
Hrvatska i Slovenija, kao dvije članice Unije, pokušavale su zajednički voditi proces. Nismo tada govorili samo o simbolici, nego o stvarnim promjenama.

U zraku se osjećala ozbiljnost. Amerika je slala jasnu poruku kako Zapadni Balkan mora preuzeti odgovornost za vlastitu budućnost. Europa je, iako već umorna od proširenja, još uvijek vjerovala u mogućnost da regija pronađe unutarnju snagu. Hrvatska i Slovenija, kao dvije članice Unije, pokušavale su zajednički voditi proces. Nismo tada govorili samo o simbolici, nego o stvarnim promjenama koje bi pomaknule odnose: o stabilizaciji regije, o oživljavanju europske perspektive, o smanjivanju utjecaja destruktivnih politika prošlosti. Vjerovali smo kako će se 2015. pamtiti kao godina preokreta. Danas, s vremenske distance, čini mi se da je to ujedno bila i posljednja stvarna prilika da se nešto značajno dogodi.

Inicijativa Brdo-Brijuni, osnovana 2010. godine, nastala je u vremenu koje se danas čini gotovo naivno optimističnim. Tada su još postojala uvjerenja kako će europska ideja imati snagu koja će povezati regiju, kako će zajednički dijalog biti dovoljan da se prebrode razlike. Proces Brdo-Brijuni pokrenuli su, s dobrim razlogom, slovenski premijer Borut Pahor i hrvatski predsjednik Ivo Josipović s namjerom da zemlje bivše Jugoslavije i njihovi susjedi, uključujući Albaniju, uspostave prostor suradnje bez posrednika. U početku je to bilo korisno: Hrvatska je tada još uvijek pregovarala o ulasku u Europsku uniju, a odnosi sa Slovenijom bili su napeti zbog granice i arbitraže. Inicijativa je otvorila prostor dijalogu, olakšala komunikaciju i u određenoj mjeri pomogla stvaranju povoljne političke klime za hrvatsko pristupanje Uniji. Naravno, pomogli su i ključni međunarodni akteri.

U vrijeme kada je inicijativa nastajala, svijet je još uvijek vjerovao u globalizaciju, otvorena tržišta i linearan napredak. Danas živimo u vremenu fragmentacije, ratova i redefinicije moći. U međuvremenu se promijenila i Europa. Od migrantske krize 2015., preko Brexita do ruske agresije na Ukrajinu, Unija se pretvorila iz projekta proširenja u projekt samozaštite. Bruxelles više ne govori o integraciji kao o misiji, nego o stabilnosti kao o uvjetu opstanka. Takva Europa više ne nudi viziju regiji, nego samo instrumente kontrole.

U takvom kontekstu, Brdo-Brijuni su ostali bez gravitacije. Njihov politički koncept počivao je na vjeri kako će europska perspektiva biti dovoljno jaka da drži regiju zajedno. Kada je ta perspektiva oslabila, forum se pretvorio u simbol. Posljednji susret Inicijative, nedavno održan u u Albaniji, potvrdio je upravo to. Nije donio nijednu novu ideju, nijedan zajednički projekt, nijednu odluku koja bi imala političku težinu. Predsjednici su ponovili poznate fraze o europskoj budućnosti regije, no svatko ih je izgovorio iz vlastitog nacionalnog konteksta. Srbija i Kosovo ponovno nisu razgovarali. Bosna i Hercegovina forum je iskoristila za prozivanje susjeda. Ostali su pokušavali sačuvati privid zajedništva.

Zato nije pretjerano reći kako je Brdo-Brijuni postao poligon za političku psihoterapiju regije. Na tim se sastancima više ne rješavaju problemi, nego se o njima govori i to s namjerom da svatko kod kuće pokaže kako je bio konstruktivan. Forum je izgubio svoju političku supstancu, ali nije izgubio potrebu za samopotvrđivanjem. I tako se svake godine ponavlja isti scenarij: okupljanje, fotografiranje, zajednička izjava, uz poneki nesporazum koji potvrđuje da se ništa nije promijenilo.

­
Hrvatska je 2016. pokrenula Inicijativu triju mora, zajedno s Poljskom, kao geopolitički i infrastrukturni projekt koji povezuje Baltičko, Crno i Jadransko more.

Istodobno, Hrvatska i Slovenija odavno su preusmjerile svoju političku energiju na druge inicijative. Hrvatska je još 2016. pokrenula Inicijativu triju mora, zajedno s Poljskom, kao geopolitički i infrastrukturni projekt koji povezuje Baltičko, Crno i Jadransko more. Slovenija se ubrzo priključila. Danas ta inicijativa ima fond, projekte i političku podršku Sjedinjenih Država i Europske komisije. U okviru nje grade se stvarni energetski i prometni koridori, financiraju digitalne mreže i jačaju investicijski kapaciteti. To je primjer kako se vizija pretvara u konkretan instrument. Brdo-Brijuni su, nasuprot tome, ostali politički simbol iz prošlog desetljeća, bez novca, bez instrumenata i bez cilja.

Nije da u regiji nema tema koje traže zajednički odgovor. Dovoljno je pogledati podatke. Između 2010. i 2024. godine više od milijun ljudi napustilo je zemlje Zapadnog Balkana. Prema Svjetskoj banci, udio mladih koji planiraju trajno iseljenje kreće se od 40 do 50 posto. Istodobno, prema Freedom Houseu, sve države regije, osim Hrvatske i Slovenije, svrstane su među tzv. hibridne režime, s padom pokazatelja demokracije i vladavine prava. Na ekonomskom planu, razlika između članica i nečlanica EU nije se smanjila, nego povećala. Godine 2024. BDP po stanovniku Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Sjeverne Makedonije dosegao je tek između 35 i 45 posto prosjeka EU. Drugim riječima, unatoč brojnim forumima i deklaracijama, regija ne konvergira, nego stagnira.

Ta stagnacija ima i psihološku dimenziju. Regija je, čini se, prihvatila ulogu promatrača, ne aktera. Kao da je dovoljno ponavljati retoriku europske budućnosti, a da se pritom ne shvaća da se sama Europa promijenila. Danas više nije riječ o proširenju, nego o preživljavanju u svijetu koji se ponovno dijeli na sfere moći. Europa pokušava pronaći način da se zaštiti između američko-kineskog rivalstva, a jugoistočna Europa još uvijek raspravlja o simbolima i prošlosti.

U takvoj situaciji, pitanje više nije treba li Inicijativa Brdo-Brijuni opstati, nego čemu ona zapravo služi. Možda kao simbol pristojnosti. Možda kao sjećanje na neko drugačije vrijeme. Ali ne kao instrument promjene.

Jer ako se jugoistočna Europa i dalje bude oslanjala na formate bez učinka, ostat će promatrač vlastite periferizacije. U svijetu koji se ponovno dijeli na sfere moći, pasivnost nije neutralnost, nego znak slabosti. Regiji ne treba još jedan forum za fotografiranje, nego nova strategija za preživljavanje. Strategija koja će spojiti geopolitiku, ekonomiju i sigurnost. Strategija koja će prepoznati da se moć u 21. stoljeću ne mjeri veličinom teritorija, nego sposobnošću da se donose odluke i da se one provode.

Promijenio se svijet, promijenila se Europa, a regija je ostala ista

Brdo-Brijuni su ispunili svoju simboličku ulogu. Danas su podsjetnik da simbol bez sadržaja ne traje dugo. Sjećam se optimizma i naivnosti iz 2015. godine, kada se činilo da je sve moguće, da je dovoljno volje i vjere da se regija napokon izdigne iz sjene vlastite prošlosti. Danas, deset godina kasnije, jasno je da je taj trenutak prošao, ako je ikad postojao. Promijenio se svijet, promijenila se Europa, a regija je ostala ista. I upravo je u tome najveća pouka: tko se ne mijenja s vremenom, nestaje s karte relevantnosti.

Regiji ne trebaju više forumi, nego odluke. Ne još jedan sastanak, nego plan. Jer povijest ne čeka. A ako se jugoistočna Europa ne probudi, postat će točno ono što Brdo-Brijuni već godinama simboliziraju: prostor dobre volje bez političke volje. I to je, nažalost, najtočnija definicija njezina sadašnjeg stanja. Ukoliko regija ostane vjerna formama bez sadržaja, postat će trajno pogranično područje Europe: ne prostor suradnje, nego tampon zona između svjetova. Povijest se ubrzala, a oni koji ne uhvate njezin ritam ostat će u fusnotama velikih promjena. Brdo-Brijuni su bili dobar pokušaj da Balkan postane subjekt, a ne objekt međunarodne politike. Danas je dokaz kako se to nije dogodilo. Ali svaka inicijativa, čak i neuspjela, može poslužiti kao podsjetnik kako svijet ne čeka one koji oklijevaju i kako nema mjesta za one koji ne znaju što žele biti.