GEOPOLITIKA
Rusija bez budućnosti? Pogledi ruskih intelektualaca u emigraciji na svoju domovinu
Božo Kovačević / 30. svibnja 2025. / Publikacije Rasprave
Božo Kovačević / 30. svibnja 2025. / Publikacije Rasprave
Autorice i autori članaka u knjizi "At the Vanishing Point in History" ne samo da predviđaju raspad Ruske Federacije kao ishod ruske agresije na Ukrajinu, nego neki od njih iskazuju neskrivenu želju da se upravo to dogodi što je moguće prije, piše Božo Kovačević. Zaokupljeni očekivanjem poraza ruskog imperija zla autori ni na koji način ne problematiziraju zbivanja u pobjedničkom imperiju dobra, a nova realnost odnosa Moskve i Washingtona dovodi u pitanje njihova predviđanja.
Rat koji je 2022. godine Rusija pokrenula protiv Ukrajine uzdrmao je međunarodne odnose, izazvao besprecedentne sankcije kolektivnog Zapada protiv Rusije, presudno utjecao na ekonomska i politička zbivanja u EU, potaknuo bivše srednjoazijske sovjetske republike na preispitivanje opravdanosti bliskih odnosa s Rusijom i, dakako, Ukrajincima donio nezamislive strahote, razorio im gradove, prisilio ih na raseljavanje i izbjeglištvo, na spavanje u skloništima i smrzavanje u negrijanim stanovima bez struje i plina. Čini se da će konačni izračun broja izravnih žrtava rata u vojnim operacijama iznijeti na vidjelo znatno veće brojeve od onih koje su sukobljene strane dosad priznavale. Taj rat je katastrofa za Ukrajinu i, ništa manje, za Europu. No, autori članaka u ovoj knjizi bave se motivima pokretanja ruske invazije na Ukrajinu i posljedicama rata za Rusiju.
Godinu dana prije ovog objavljen je zbornik Expert´s Scenarios for Russia´s Future (Starr 2014) , o kojem sam pisao na portalu Ideje. U tom je zborniku dvadeset petero kremljologa, pretežito suradnika različitih zapadnih thinktank-ova, pokušalo predvidjeti kako će rat u Ukrajini utjecati na budućnost Rusije. Većina njih je raspad Ruske Federacije detektirala kao najizgledniji ishod ukrajinske avanture. Za razliku od mirnog raspada SSSR-a 1991. godine, koji se odvijao u skladu s odredbama Ustava SSSR-a, raspad Ruske Federacije bit će kaotičan i popraćen građanskim ratovima. Raspad Ruske Federacije ti stručnjaci razmatraju kao neminovni nastavak raspada SSSR-a. Andrey Piontkovsky je, pišući u trenutku kad Amerika još nije dopustila Ukrajini da koristi dalekometno oružje za gađanje ciljeva u unutrašnjosti Rusije, bio uvjeren da će upravo to dopuštenje ubrzati put prema pobjedi Ukrajine i okončanju vladavine Putinovog – kako ga je on opisao – teokratskog, mafijaškog, hitlerovskog i ribentropovskog režima.
Autorice i autori članaka u knjizi At the Vanishing Point in History ne samo da predviđaju takav ishod ruske agresije na Ukrajinu, nego neki od njih iskazuju neskrivenu želju da se upravo to dogodi što je moguće prije. Svi su oni rođeni u SSSR-u i svi su emigranti; neki su još davno napustili SSSR, neki su na Zapad otišli odmah nakon raspada SSSR-a, a neki su tek nedavno pobjegli iz Putinove Rusije. Većina njih je s respektabilnim karijerama u SSSR-u i/ili Rusiji iza sebe, a danas su svi oni na Zapadu ugledni sveučilišni profesori, autori brojnih knjiga i cijenjeni sudionici rasprava o pitanjima iz svojih struka i o problemima suvremene Rusije. Tako je urednica ovog zbornika Maryna F. Bykova profesorica filozofije na Državnom sveučilištu Sjeverne Karoline i glavna urednica međunarodno cijenjenog časopisa Studies in East European Thought. Njezina specijalnost je filozofija njemačkog idealizma. Imajući na umu te njezine kvalifikacije i reference čitatelj se ozbiljno zamisli kad u predgovoru knjizi pročita ove njezine riječi:
„U veljači 2022. Rusija je ušla u mračno razdoblje svoje problematične povijesti i ona bi mogla biti čak krvavija i sa znatno više teških posljedica za njezin narod nego bilo koji društveni eksperiment koji je Rusija dosad poduzela.“ (Bykova 2025:4)
Sjetimo li se da je samo u 20. stoljeću, nakon strahota Prvog svjetskog rata koje su poharale cijelu Europu, Rusiju zadesila boljševička revolucija poslije koje je uslijedio krvavi građanski rat i da je tu zemlju tada pogodila takva katastrofalna glad da su bili zabilježeni slučajevi kanibalizma, da je krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina u okviru prisilne kolektivizacije seoskih imanja poubijano nekoliko milijuna seljaka tako da su ih strijeljali zbog nepokoravanja naredbama vlasti ili tako da su umrli od gladi jer im je sva hrana bila konfiscirana, da su deseci milijuna građana bili primorani na robovski rad u Gulagu, da su stotine tisuća ljudi ubijene tijekom Staljinovih čistki u drugoj polovici tridesetih godina, da se broj poginulih na strani SSSR-a u Drugom svjetskom ratu procjenjuje da 27 milijuna, dakle, sjetimo li se svega toga, zapitat ćemo se kakav bi to novi društveni eksperiment mogao biti strašniji od svega pobrojanog. Pa i bilanca Jeljcinove neoliberalne privatizacije s početka devedesetih godina bila je katastrofalna. Deseci milijuna pripadnika sovjetskog srednjeg sloja – učitelji, profesori, činovnici, liječnici, radnici pa čak i vojnici – kao žrtve organiziranog državnog kriminala preko noći su postali prosjaci čije su životne ušteđevine u trenutku bile obezvrijeđene, radna mjesta zatvorena a sudbine predodređene za tavorenje u mračnim i neodržavanim stanovima te za prodaju pokoje vrijedne obiteljske uspomene sačuvane iz carskog vremena ili, što se moglo doživjeti na moskovskim ulicama još na početku 21. stoljeća, za pričanje viceva prolaznicima uz naplatu ili za pjevanje opernih arija strancima na zaleđenom pločniku Starog Arbata. Nije li sve to svojevrsni katalog teško zamislivih užasa? Što bi se još strašnije i krvavije moglo dogoditi Rusiji? Marina Bykova nastavlja:
“Nije potrebna živa imaginacija da bi se shvatilo da je rat protiv Ukrajine samodestruktivan, doslovno suicidalan za Rusiju. Sada, više nego ikad, u pitanju je budućnost Rusije, a Putin, općenito smatran pragmatičnim političarem, kao da je spreman žrtvovati sve. Nepromišljeno ponašanje podvlači važnost razumijevanja ishodišne motivacije i geopolitičkih kalkulacija koje potiču tako opasno djelovanje.” (6)
Ona, dakle, poručuje da je u pitanju opstanak Rusije. Nepromišljenom odlukom da napadne Ukrajinu i da time moćni Zapad izravno angažira protiv sebe Putin je ugrozio ne samo svoju vlast, nego i postojanje države kojoj je na čelu. Ono najužasnije što bi se moglo dogoditi – ako se uspije izbjeći uzajamno zajamčeno uništenje u globalnom nuklearnom ratu – bio bi nestanak Rusije u slučaju da Putin ne odustane od svojih osvajačkih namjera. Čini se da je to mogući ishod koji Bykovu najviše zabrinjava. No, za neke autore članaka u ovom zborniku upravo to bi bio najpoželjniji ishod, dapače, smatraju da je taj ishod neizbježan. Propast imperijalne ruske države za njih je, vidjet ćemo, nužni preduvjet nastanka ruske nacije te opstanka ruskog jezika i ruske kulture.
Njezina je zabrinutost za sudbinu Rusije tolika da katkad zastire jasan pogled na činjenice. Rusija je, kaže ona, „osporavajući uspostavljeni svjetski poredak i kršeći uspostavljene zakone, uništila svoj položaj unutar međunarodne zajednice“ (5), a to za posljedicu ima smanjivanje prihoda od međunarodne trgovine što je dovelo „do ozbiljnog ekonomskog pada“(5). Istina je da je 2022. godine Rusija zabilježila pad GDP-ja, ali je već krajem 2023. zabilježila znatan rast koji je u 2024. godini bio veći od tri posto. A to je postignuto upravo zahvaljujući ratnoj ekonomiji. Dugoročna održivost takvog modela upitna je, ali se, zasad, na ekonomskom planu ne ostvaruju očekivanja kolektivnog Zapada i bojazni Bykove o učincima sankcija.
No, tvrdnje o smanjivanju razine ljudskih prava i političkih sloboda u Rusiji točne su kao i njezina konstatacija da je politički sustav „iz pukog autoritarizma prešao u diktaturu“(6). Aktualna ratnohuškačka politika samo je osnažila one tendencije u ruskom društvu koje su, između ostalog, dovele do toga da baš sve suradnice i suradnici u ovom zborniku žive u inozemstvu. Oni su tek neznatan dio vjerojatno već milijunske mase visokoobrazovanih Rusa koji su posljednjih godina, bježeći od moguće mobilizacije i od zloćudnih intencija vlasti, utočište potražili izvan granica svoje zemlje. Takav egzodus bitno utječe na smanjivanje društvene i političke dinamike unutar Rusije:
“Zabrana slobode izražavanja ne samo da krši individualna slobode i prava, nego onemogućuje intelektualni razvoj i slobodan pristup znanju. Neovisni, kritički misleći intelektualci, koji prvenstveno pripadaju obrazovanom sloju, napuštaju zemlju u tisućama. Uz nepostojanje političkog dinamizma koje je karakteriziralo posljednje desetljeće Putinove vlasti, istaknuto obilježje suvremene Rusije je odsustvo društvene preobrazbe, što rezultira političkom pasivnošću i konformizmom koji trenutno prevladava u ruskom društvu.” (6)
Takvo stanje je, očito, po volji ruskih vlasti. Vjerojatno zbog toga onima koji žele napustiti zemlju ruske vlasti to i omogućuju, odnosno, ni ne pokušavaju ih spriječiti. Što je manje kritički i opozicijski nastrojenih intelektualaca, to će vlastima biti lakše održavati nadzor nad društvom i osiguravati ravnodušnost stanovništva prema zbivanjima u političkoj sferi. Još prije desetak godina u zborniku radova koji je sadržavao kritiku politike ruskog režima Aleksandar Etkind napisao je da u Rusiji „pametni postaju sve siromašniji, a bogati sve gluplji“ (Etkind u Subotić 2015:189) Tome bi se moglo dodati da su zbog toga mnogi pametni u međuvremenu napustili Rusiju, a rezultat je taj da bogataši na vlasti lakše utjeruju strah u kosti poslušnima koji nisu otišli. No, probleme stvaraju oni neposlušni koji odbijaju otići usprkos tome što ih vlasti primoravaju na odlazak. Jedan od takvih bio je Aleksej Navaljni. Svima je bilo jasno da si je on zapečatio sudbinu odlukom o povratku u Rusiju nakon što su ga u Njemačkoj izliječili od posljedica trovanja novičokom 2020. godine. U nerazjašnjenim okolnostima umro je u strogo čuvanom zatvoru Polarni vuk 16. veljače 2024. godine. Prema tvrdnjama portala The Insider bio je otrovan. (Dobrokhotov 2024)
Urednica Bykova svoj zbornik uspoređuje s knjigama koje su ruski intelektualci objavljivali u prijelomnim trenutcima ruske povijesti. Ona na umu ima zbornike Problemi idealizma (1902), Vjekovi (1909), Smjena stoljeća (1920) i, ponajprije, Izlazak na Istok: predosjećaji i zbivanja (1921). Ovaj posljednji zbornik bio je, zapravo, manifest ideologije eurazijstva koju su predstavili tada mladi ruski emigranti Petar Savicki, Nikolaj Trubeckoj, Georgij Florovski i Petar Suvčinski. Dakako, referira se i na praksu objavljivanja takvih zbornika u kasnijim razdobljima sovjetske vlasti. Osim činjenice da su prethodni intelektualni pothvati bili ponajprije namijenjeni ruskoj publici i da su bili objavljivani na ruskom jeziku a ovaj je objavljen na engleskom jeziku za širu međunarodnu javnost, ovaj se zbornik od prethodnih razlikuje i svojim ideološkim usmjerenjem:
„Jedna od najvidljivijih razlika tiče se dominantne političke orijentacije koju eksplicitno ili implicitno izražavaju autori ovog zbornika: uvelike konzervativna tada, a više liberalna sada.“ (Bykova 2025:9)
Doista, sama Bykova je kao neupitan okvir za ocjenjivanje politike Putinova režima uzela liberalni internacionalizam i, rekao bih, pretpostavku da će kolektivni Zapad ustrajavati na održavanju i provedbi takvih politika prema Rusiji. U skladu s Bidenovim porukama o povijesnoj prijelomnici u kojoj se određuje globalni smjer razvoja prema demokraciji ili prema autokraciji i obećanjima da će Amerika biti predvodnica u promicanju demokratskih vrijednosti, Bykova dijagnosticira problem Rusije u sustavu međunarodnih odnosa:
“Suvremena Rusija stoji kao najreprezentativniji primjer neposredne opasnosti koju tiranija predstavlja za globalnu civilizaciju. Svojim brutalnim napadom na Ukrajinu Putinov neprijateljski režim ne samo da Ruse drži kao taoce nego predstavlja prijetnju cijelom čovječanstvu. Sindrom velike sile je zavodljiv te potiče agresiju i vojni sukob. Dakle, tiranija gonjena imperijalnim ambicijama i poticana predodžbama o nacionalnoj nadmoći ono je što je sadašnju tragediju učinilo neizbježnom.” (8)
Nedvojbeno je da je Putin svoju odluku o invaziji na Ukrajinu obrazložio logikom i retorikom velikoruskog antiukrajinskog imperijalnog šovinizma, navodnim pravom današnje Rusije da svoju volju nameće državama na području nekadašnjeg ruskog imperija i da time ograničava njihov suverenitet. Za međunarodnu javnost Rusija tvrdi da je njezina specijalna vojna operacija u Ukrajini, zapravo, prevencija napada koji bi NATO s područja Ukrajine izveo na Rusiju. Slično je obrazloženje Amerika iznijela prilikom invazije na Irak 2003. godine, a Izrael je takvo obrazloženje koristio za brojne napade na države u bliskoistočnoj regiji.
Premda je Asadov režim u Siriji predstavljao prijetnju stabilnosti u regiji, prema njemu se Amerika odnosila kao da je njegova prijetnja globalna. A i Gadafijeva vlast u Libiji srušena je a država demontirana pod opravdanjem da je teroristička premda je Gadafi od terorizma davno odustao, a susjedima kao ni kolektivnom Zapadu nije predstavljao izravnu prijetnju. Te bismo primjere mogli uvrstiti u kategoriju liberalno demokratskog imperijalizma. Očito, Bykova smatra da je globalna civilizacija zapravo liberalno demokratska, a diktatorski režim u bilo kojoj državi da je izazov toj globalnoj civilizaciji. Povezan sa sindromom velike sile takav režim prijetnja je ne samo zemljama u regiji, nego cijelom svijetu. Spominjanje sindroma velike sile implicira da, kad je riječ o Rusiji, ta zemlja zapravo nije velika sila, nego samo umišlja da jest. Ali opasnost koja proizlazi iz njezinog ponašanja stvarna je. Implicitna poruka ove knjige je ta da samo stvarna velika liberalno demokratska sila može obuzdati ambiciju diktatorskog režima da ostvaruje svoje imperijalne zamisli. Isto tako, implicitno se poručuje da je liberalno demokratski imperijalizam prihvatljiv za razliku od imperijalizma nedemokratskih, tiranskih država.
Stručnjak za teoriju književnosti i kulturologiju Mikhail Epstein, koji je od 1978. godine bio član Saveza sovjetskih pisaca a danas je profesor emeritus na Emory University u Atlanti, Rusiju je napustio u vrijeme Jeljcinove vlasti. Kako to daje naslutiti naslov njegova priloga Vrata pakla: novi ruski apokalipticizam, on o sudbini Rusije raspravlja u kontekstu teologije i povijesne eshatologije. Pritom se, više nego na ostale izvore iz ruske teološke tradicije i literature, oslanja na poznato poglavlje Veliki inkvizitor iz romana Fjodora Dostojevskog Braća Karamazovi. Dakako, aktualnu smjesu imperijalnih ambicija, veličanja sovjetske vlasti i korištenja Ruske pravoslavne crkve za opravdavanje i ostvarivanje dnevnopolitičkih ciljeva Epstein smatra pseudoreligioznošću. Takvim angažmanom RPC se, zapravo, pretvorila u nacionalističku sektu sa striktno političkim motivima:
„Sad je etatizmu ruskog pravoslavlja dodan militarizam, na samo politički nego isto tako apokaliptički, otkad crkva podržava želju države da svoje građane pripremi za to da ne samo umru za domovinu, nego isto tako, u slučaju vojnog poraza, za smrt cijeloga svijeta.“ (Epstein u Bykova 2025:17)
Taj novi ruski militaristički apokalipticizam lišen je bilo kakvog odnosa prema transcendenciji i bogu kao i prema Kristovim porukama o ljubavi, milosti, praštanju, o tajni ljudske osobe, o životu i uskrsnuću. To je, misli Epstein, antikršćansko stajalište jer je prožeto „mržnjom prema pojedincu, ljudskom dostojanstvu i slobodi te prezire znanost i tehnologiju“. (17) A ta vrsta političkog fanatizma karakteristična je i za fašizam koji je „kolektivni pokušaj izlječenja od traume rođenja putem iskustva simboličke, a potencijalno i fizičke smrti, to jest odbijanjem svijesti, jezika, individualnosti i svih tjeskoba odvojenog postojanja koje zahtijeva rješavanje problema. To je instinkt oslobađanja od samog sebe i ekstatično umiranje u cjelovitom tijelu svijeta, naroda, gomile.“ (18)
Tome treba dodati spremnost da se nemilice ubijaju oni koji su proglašeni neprijateljima, vanjskim ili unutrašnjim. Neselektivnim ubijanjem svih, dakle i onih potpuno nedužnih, zapravo im se pomaže da se odmah domognu mjesta u raju. Đavo koji je preuzeo Rusku pravoslavnu crkvu i koji bi, kao što je to namjeravao učiniti Veliki inkvizitor, i samog Krista poslao na lomaču ako bi se ovaj kojim slučajem pojavio među ljudima, preuzimanjem na sebe odgovornosti za nebrojene zločine zapravo iskupljuje grijehe cijelog čovječanstva, a uništavanjem i onih koji još nisu stigli počiniti smrtne grijehe anticipira, olakšava i ubrzava trijažu koja bi se trebala provesti na sudnji dan: iz raketama pogođenih rodilišta, dječjih vrtića i škola djeca će odmah izravno u raj preskačući iskušenja, nedoumice, nesreće i patnje ovoga svijeta. No, to je samo nova inačica neiskorjenjivog ruskog antikršćanskog fanatizma i apokalipticizma, misli Epstein:
„Sve sastavnice ruske povijesti, od ekstremnog ateizma do ekstremnog fanatizma, od boljševičke izgradnje ovozemaljskog raja (koji su preobratili u pakao) do sektaškog proklinjanja svega svjetovnog i žudnje za mučeništvom, sastaju se u toj novopronađenoj formuli spasa: mučenje nevinih do smrti je sredstvo postizanja višeg života. Religijsko značenje ruske povijesti: vječni stroj uzajamnog spašavanja ubojica i ubijenih, grješnika i svetaca, živih i mrtvih, stroj koji radi sam.“ (25)
Svojevrsnu potvrdu takvog viđenja uloge i misije Ruske pravoslavne crkve Epstein vidi u prizoru koji se dogodio studenom 2003. godine kad se Putin obratio vjernicima okupljenima u Hramu Krista spasitelja u Moskvi putem video veze. Njegov je lik na ekranu projiciran između dviju slika Krista. Ruski su blogeri taj prizor komentirali ovako:
„Mi smo čitali priču o Kristu obješenom između dvojice kriminalaca. Ali jedan kriminalac obješen između dva Krista nešto je što nismo vidjeli nikad prije.“ (22)
Tretirajući Aleksandra Dugina, poznatog promicatelja eurazijske ideologije i imperijalnih ruskih geopolitičkih projekata, kao istinskog ideologa Putinova režima, Epstein prikazuje rusku invaziju Ukrajine kao svjesni korak prema uništenju svijeta:
„Slijedeći Duginovu logiku, sada je, izbijanjem rata, kucnuo čas za Rusiju da ispuni svoju globalnu sudbinu jer među svim poznatim civilizacijama ona se ističe svojom svjesnom voljom za kraj povijesti, za usmrćivanje svega. Rusija je ušla u povijest ne radi nalaženja svoga mjesta u njoj, nego radi njezinog ´pobjedonosnog´ uništenja, kao što vjeruje zagovornik ovog samoubojstva svijeta. To sladostrašće potpunog uništenja je metafizika prijezira prema postojanju, još jedanput ponovljena u Buči, Irpinu, Mariupolju ili Izjumu – već na pozornici kazališta povijesti.“ (34)
Epstein, dakle, prešutno pretpostavlja da je povijesna pozornica postavljena s predviđenim mjestom u njoj za svaku naciju. Rusija se ne miri s njoj dodijeljenim mjestom i ulogom pa stoga odlučuje uništiti svijet, dokrajčiti povijest. Iznenađujuće je da on ne objašnjava tko je, kako i kada definirao uloge pojedinih nacija/država u svjetskoj povijesti. Čini se da mu nije bliska pomisao da ljudi, narodi, nacije i države u interakciji stvaraju povijest, a da njezina svrha i način odvijanja nisu unaprijed određeni. Rusku razornu agresiju na Ukrajinu moguće je shvatiti kao pobunu ruske vlasti protiv uloge u povijesti koju su joj namijenili drugi, kao pokušaj promjene zatečenih odnosa na međunarodnoj sceni i, svakako, kao odlučno imperijalno negiranje prava Ukrajini da bude potpuno suverena država. Zločini počinjeni u ovdje spomenutim i brojnim drugim nespomenutim ukrajinskim mjestima primjeri su uništavanja Ukrajine, ne cijeloga svijeta. Dapače, deklarirani ratni cilj nije uništenje Rusije, nego njezina obrana, njezino proširenje i povratak statusa globalne velesile.
Moguće je – a time neki istaknuti predstavnici Rusije poput nekadašnjeg predsjednika Dimitrija Medvedeva neprestano prijete – da Rusija posegne za svojim nuklearnim arsenalom ukoliko joj se suprotstavi organizirana vojna sila moćnija od nje. Nuklearni rat značio bi uništenje svijeta i, vjerojatno, kraj povijesti. No, takvim ishodom Rusi prijete ako njihovi zahtjevi i ambicije ne budu poštovani, ali to nije cilj njihovih djelovanja. Oni žele svijet drukčiji od ovog u kojem si samoproglašena jedina velesila prisvaja pravo da sama donosi pravila koja bi sve države morale prihvatiti i provoditi. Aktualna ruska vlast – a čini se da za takve projekte ima podršku svojih građana – ne želi da drugi njoj određuju mjesto i ulogu u povijesti, nego da ona zajedno s drugim velesilama, u sklopu multipolarnoga svijeta, određuje mjesto i uloge država koje nisu velesile. Takav svijet ne mora nam se sviđati, on najavljuje razdoblje u kojem će veliki i nasilni ugnjetavati male i/ili miroljubive, u kojem neće biti poštivano načelo nepovredivosti granica i nedopustivosti otpočinjanja preventivnih osvajačkih ratova. Vjerojatno je da bi u takvom svijetu za velik broj ljudi život bio – da se sjetimo Thomasa Hobbesa – gadan, surov i kratak. Veći dio povijesti većina ljudi je živjela u takvom svijetu. Dogodi li se to, bit će to nasilan povratak u nasilnu prošlost, kraj sadašnjega svijeta o kojem imamo iluziju da nije zasnovan na nasilju, ali ne nužni apokaliptički kraj civilizacija. Dogodi li se pak nuklearna apokalipsa, to neće biti isključivo zasluga ruskih fanatika i zločinaca.
Epstein naglašava da Rusija ne može pobijediti u Trećem svjetskom ratu ako ga izazove jer nema ni odgovarajuće inventivne zamisli o mogućim novim oblicima ratovanja ni ekonomske resurse potrebne za to. „Nema budućnost, nego prošlost koja je toliko udaljena, toliko srednjovjekovna da ne može preživjeti u 21. stoljeću. Ona ne može pobijediti, ali može uništiti svijet.“ (35) Na koncu ostaje ta spoznaja o, zapravo, simbiozi Ruske pravoslavne crkve i ruske vlasti kao o suvremenoj inačici nekadašnjih fanatičnih vjerskih sekti koje su najavljivale gnjevni božanski plamen koji će svjetskim požarom spaliti sve grješnike i grijehe. No za razliku od svojih predmodernih prethodnika današnji ruski sektaši taj plamen mogu zapaliti. Što činiti da se to ne dogodi? Na to pitanje nema odgovora.
U ta dva uvodna članka urednice Marine Bykove i Mikhaila Epsteina dan je okvir unutar kojega se kreće većina ostalih članaka razvrstanih u tri cjeline: Nenaučene lekcije iz ruske krvave povijesti, Rat opsjednutosti i Ima li Rusija budućnost.
Prvi članak u okviru prve tematske cjeline napisala je urednica i autorica uvodnog teksta Marina F. Bykova. Sam naslov njezinog članka jasno naznačuje njezinu poruku: Rat za napredak i propuštene prilike ruskog prosvjetiteljstva. Dok su u Europi, ponajprije u Francuskoj, pripadnici društvene i intelektualne elite aktivno promicali nova shvaćanja o građanskim pravima i slobodama te o političkom narodu kao izvoru legitimiteta vlasti, u Rusiji su elite tek djelomično usvojile ideje prosvjetiteljstva, a monarhijska vlast i Ruska pravoslavna crkva su zdušno radile na tome da te ideje ne dođu do masa:
„Nasuprot revolucionarnim misliocima europskog prosvjetiteljstva, osobito onih u Francuskoj, koji su bili pokretani duhom ljudske emancipacije od političkog i društvenog ugnjetavanja i ostvarivanja ideala poput sekularnog morala, individualne slobode, jednakosti i prava, rusko prosvjetiteljstvo služilo je očuvanju autokracije i dominacije Pravoslavne crkve te afirmaciji njihove vodeće uloge u kulturnom razvoju Rusije.“ (Bykova 2025:46)
Svjesna neuniformnog karaktera prosvjetiteljskih poruka i nastojanja, Bykova ipak kao njihovo ključno zajedničko obilježje ističe oslanjanje na razum kao medij putem kojega ljudi mogu razmjenjivati zamisli o optimalnom uređenju međuljudskih odnosa u okviru država i na međunarodnom planu. Okolnošću koja je presudno utjecala na to da ideje europskog prosvjetiteljstva u Rusiji ne dožive pokušaj šire društvene implementacije i modernizacije političkih odnosa ona smatra činjenicu da su te ideje prihvatili samo malobrojni pripadnici ruske elite koji su ih, na krajnje selektivan način, nametali odozgo prema dolje. Meni se čini da ona zanemaruje utjecaj reformacije na politička zbivanja u Europi kao i važnost kolonijalnih osvajanja. Dva stoljeća prije Francuske revolucije u europskim zemljama se ubrzano počeo razvijati sloj poduzetnika, prekomorskih trgovaca i građana koji su spretno kombinirali individualizirani odnos prema božanstvu s konkretnim sebičnim poslovnim interesima. Englezi su, primjerice, monarhiju sveli u ustavne okvire i podredili je Parlamentu i organiziranim poslovnim interesima već sredinom 17. stoljeća. Kad su škotski, engleski i francuski prosvjetitelji – svi listom pripadnici društvene elite – počeli obznanjivati svoje zamisli, u tim društvima je već postojala publika koja je te zamisli mogla prihvatiti kao svoje. Toga u Rusiji nije bilo jer – a to Bykova ne prezentira – u vrijeme kad je feudalizam u Europi definitivno sahranjen, u Rusiji je definitivno uspostavljen porobljavanjem dotad slobodnih ukrajinskih kozaka nakon potpisivanja Sporazuma iz Pereslavlja 1654. godine i nastavio se razvijati u smjeru apsolutističke vlasti monarha.
U Rusiji u razdoblju od početka 17. pa do početka 19. stoljeća naprosto nije postojala društveno relevantna i o monarhu neovisna društvena skupina koja bi mu se mogla suprotstaviti i ograničiti njegovu moć. Moskovski knezovi, budući ruski imperatori, počevši s Ivanom III i Ivanom IV Groznim, naslijedili su i primjenjivali mongolski tip vlasti, a dinastija Romanovih koja je zasjela na tron 1613. godine naprosto je nastavila tim putem. Od ruskih monarha bilo bi nerazumno primjenjivati prosvjetiteljske ideje o ograničavanju svoje vlasti kad nije postojala relevantna društvena snaga koja bi ih na to primoravala. Upravo suprotno, crkva i plemstvo poticali su gospodara da učvršćuje svoju – a time i njihovu – vlast nad obespravljenim i neprosvijećenim kmetovima. Koristeći razum i europske tehnološke inovacije Petar Veliki je do hipertrofije doveo vlast monarha u vrijeme kad je građanska revolucija u Engleskoj već provedena, a pripremala se u američkim kolonijama i u Francuskoj. Njegove nasljednice i nasljednici – neovisno o većoj ili manjoj osobnoj sklonosti ovoj ili onoj europskoj intelektualnoj modi i životnom stilu – nastavili su funkcionirati unutar tog modela.
Rusko 19. stoljeće obilježeno je nadmetanjem zapadnjaka i slavenofila. Ovi drugi su, dakako, prevladali svojim inzistiranjem na iznimnosti Rusije, koja je posljedica povezanosti ruskog etnosa, kulture i pravoslavlja. Slavenofili i njihovi nastavljači u 20. stoljeću Vladimir Slovojov, Semjon Frank, Sergej Bulgakov i Nikolaj Berdjajev su se
„pozivali na rusku tradiciju kao riznicu istinske kršćanske duhovnosti i idealnih moralnih vrijednosti. Oni su im suprotstavili ´dekadentni´ Zapad i zapadnjački moral koji su smatrali ´iskvarenim´ razumom, heretičkim krivovjerjem i manjkom religijske duhovnosti. Oni su iskoristili tradicionalizam, osobito rusku arhaičnu tradiciju, kako bi utvrdili prednost generalizacije i unifikacije kao sredstva za religijski i povijesni preobražaj stvarnosti.“ (61)
Zanimljivo je da Bykova ni ne spominje prvi pokušaj političkog organiziranja u Rusiji potaknut Francuskom revolucijom. Riječ je, dakako, o dekabristima, skupini ruskih časnika koji su u prosincu 1825. godine pokrenuli neuspješni ustanak protiv monarhije. Zapadnjačke političke koncepcije upoznali su tijekom ruskog vojnog pohoda na Francusku nakon propasti Napoleonovog pokušaja osvajanja Rusije. U okvir obrasca prema kojemu istočnjačka tiranija predstavlja neposrednu opasnost za globalnu civilizaciju, koji je Bykova iznijela u svom uvodnom članku, ne uklapa se činjenica da je Napoleonova Francuska u ime revolucionarnih ideala vojnom silom pokorila Europu i zaustavila se u Moskvi. Emancipirani i slobodarski Europljani pojavljuju se 1812. godine u autokratskoj Rusiji kao zavojevači. Ruska vojska porazila je Napoleona, ali su dekabristi prihvatili napredne europske ideje o uređenju države. U skladu s tim napravili su dva prijedloga ustava, jedan za ustavnu monarhiju, a drugi za demokratsku republiku. Kolovođe neuspješnog dekabrističkog ustanka smaknuti su, a njihovi brojni sljedbenici upućeni su u progonstvo u Sibir. Slijedile su ih njihove žene. To je jedna od velikih tema ruske književnosti 19. stoljeća. Sudbinu dekabrista doživjeli su mnogi revolucionari kasnijih naraštaja uključujući i one ruske socijaldemokrate koji su se početkom 20. stoljeća nazvali boljševicima.
Boljševike Bykova spominje tek uzgred lakonski konstatirajući: „Neovisno o tome kako paradoksalno to može izgledati, ideje boljševičke i sovjetske Rusije naslijeđene su od Ruskog Imperija.“ (62) Ta konstatacija je nedvojbeno točna za sovjetsku vlast u vrijeme Staljina i nakon njega, kad je marksizam-lenjinizam postao nadomjestak za pravoslavlje, a svemoćni generalni sekretar nadomjestak za cara. No, marksizam i socijaldemokracija dio su repertoara modernističkih zapadnjačkih koncepcija koje su prihvatili ruski revolucionari s kraja 19. stoljeća. Tako gruzijski stručnjak za međunarodne odnose Ghia Nodia konstatira da boljševička revolucionarna vlast, premda je dovela do izolacije Rusije u odnosu na zapadni svijet, nije nastojala odbaciti europski identitet države i pretvoriti je u antizapadnu civilizaciju. “Komunistička Rusija mogla je zahtijevati da bude alternativna Europa prije nego ne-Europa.” (Nodia u Starr 2024:45) Nodia nastavlja: “Paradoksalno, tek je kraj komunizma doveo do duboke krize europskog identiteta Rusije.” (46)
Neovisno o katastrofalnoj bilanci sovjetskog totalitarizma, koja je dovela do njegovog sloma 1991. godine, provedba nekih modernističkih ideja rezultirale su ubrzanim opismenjavanjem stanovništva, prihvaćanjem ravnopravnosti muškaraca i žena, industrijalizacijom i urbanizacijom. Sovjetska modernizacija je, za razliku od selektivne recepcije prosvjetiteljskih koncepcija kao vida intelektualne mode ruske aristokracije 18. stoljeća, iz temelja promijenila Rusiju zahvativši sve slojeve društva. Mogli bismo reći da su, za razliku od ruskih imperatora koji su svoju autokratsku vlast legitimirali ruskim i pravoslavnim tradicionalizmom, sovjetski vođe svoju tiraniju legitimirali europskim modernizmom. Bykova ne uviđa da boljševička ideologija predstavlja pokušaj radikalnog raskida s carskim samodržavljem i pravoslavnim tradicionalizmom. Staljinovo pozivanje na imperijalnu povijest i osobna identifikacija s Ivanom Groznim dio su njegovog pokušaja homogenizacije sovjetskog društva u okviru priprema za rat tijekom tridesetih godina. Boljševici su u mnogo čemu izveli radikalni diskontinuitet u odnosu na povijest carske vlasti, u mnogo čemu su modernizirali rusko društvo, ali svoju vlast su učinili još despotskijom negoli je bila ona carska.
Opisujući amalgam državne vlasti i hijerarhije Ruske pravoslavne crkve u Putinovoj Rusiji, Bykova slijedi način razmišljanja iznesen u Epsteinovom članku. Nema tu iskrene religioznosti, predanosti čvrstim uvjerenjima i kršćanskom univerzalizmu:
„Trenutna opsjednutost Rusije ´tradicionalnim vrijednostima´ pokazuje se kao nastavak dugotrajnog ruskog tradicionalizma i kao takva je domaća pojava. Premda ta koncepcija može imati neke religijske korijene, njezina ju je upotreba u suvremenoj Rusiji ogolila od svakog izvornog religijskog značenja i važnosti pretvarajući je u puko oruđe ruske države.“ (Bykova 2025:65)
Zapravo, riječ je o političkoj zloupotrebi tradicije. Ta zloupotreba funkcionira tako da se postupci državne vlasti i pojedinaca ne ocjenjuju s obzirom na neke davno uspostavljene moralne imperative i kriterije, nego se ti postupci – ma kakvi oni bili – prikazuju kao neupitni izraz božje volje, a svaki pokušaj propitivanja ili kritike tih postupaka proglašava se herezom i izdajom nacionalnih interesa. Sagledani iz te perspektive, zločini u Buči, Mariupolju, Irpinu i Izjumu biblijski su prizori iskazivanja božjeg gnjeva prema onima koji se nisu pokorili naredbama božjeg izaslanika Putina. Potpuna okrenutost prošlosti kao riznici opravdanja za kršenje međunarodnog prava ili općeprihvaćenih normi u skladu su s izostankom bilo kakve koncepcije budućnosti, napretka. Današnja Rusija želi biti kao ona nekadašnja, velika, slavna i moćna neovisno o tome što je današnji svijet drukčiji od onog u kojem je to nekadašnja Rusija mogla ostvariti. Ne želeći se prilagoditi svijetu kakav jest, današnja ruska vlast primjenom nasilja i ratovanjem protiv Ukrajine želi onemogućiti utjecaj svjetskih trendova na domaća politička zbivanja. To, između ostalog, podrazumijeva odbacivanje tradicija prosvjetiteljstva, pogotovo ideja o univerzalnosti razuma, ravnopravnosti građana te njihovim pravima i slobodama, o vjerskoj toleranciji te pluralizmu životnih stilova i identiteta. U konačnici sva se ta instrumentalizacija državne tradicije i ruskog pravoslavlja svodi na sakralizaciju sadašnjeg ruskog lidera i njegove vlasti kao jedino mogućeg oblika upravljanja državom.
Zanemarujući činjenicu da je sovjetska modernizacija ipak implementirala neke oblike prosvjetiteljstva u život ruskog društva, Bykova smatra da Putin slijedi neprekinutu tradiciju ruskog nazadnjaštva i suprotstavljanja svemu što je zapadno, liberalno, slobodarsko i univerzalno. Liberalna politička kultura je za nju univerzalna i jedina koja jamči pozitivne promjene i napredak, a isticanje ruskih posebnosti je uzaludno suprotstavljanje neumitnom hodu povijesti prema ostvarivanju sve više razine ljudskih prava i sloboda, razvoja znanosti i tehnologije te boljem životu svih građana. Stoga ona savjetuje Rusima:
„Rusiji je potrebno novo prosvjetiteljstvo koje otkriva vrijednost univerzalizma uvodeći ga u političke, društvene i intelektualne diskurse i proširujući obzore napretka izvan granica ´kulturne specifičnosti´, izuzetnosti i nadmoći. Postizanje te transformirajuće vizije zahtijeva predano nastojanje na kultiviranju obnovljenog prosvjetiteljskog etosa – zadaća ostvariva samo kroz kritičko samoispitivanje i radikalan zaokret u vrijednostima od usko shvaćenog ´tradicionalnog´ prema univerzalnom, prema otvorenosti, poštivanju prava, slobode i dostojanstva svakog pojedinca.“ (72)
I Boris Groys je, u svom članku Između nacionalizma i univerzalizma: imperijalna imaginacija od Vladimira Solovjova do Aleksandra Kojeva, zaokupljen istim problemom kojim se bavi Bykova. On misli da Rusija doista jest izuzetna nacija, na neki način nenormalna jer nije riješila osnovnu proturječnost između europske orijentacije dijela društvene elite, s jedne strane, i ukotvljenosti većine stanovništva u ruskom pravoslavlju, s druge. No, za razliku od Bykove za koju su zapadnjaci nositelji napretka a slavenofili nazadnjaci, Groysov pristup je nijansiran. Slavenofile se ne može smatrati nazadnjacima budući da su se zauzimali za oslobađanje kmetova koji su bili prisiljeni služiti svojim prosvijetljenim zapadnjački orijentiranim gospodarima. Slavenofili nisu bili ni nacionalisti jer je i nacija zapadnjački izum. Oni su, zapravo, bogobojazni ruski narod suprotstavili ateizmu Zapada i ruskih zapadnjačkih elita. Jedini način za nadilaženje sukoba između nacija i država je uspostava svjetskog imperija.
Dok je za Solovjova i boljševike Rusija sredstvo za uspostavu budućeg svjetskog imperija, za Eurazijce je ruski imperij cilj čijem ostvarenju mogu pripomoći i pravoslavlje i boljševizam
Ruski filozof druge polovine 19. stoljeća Vladimir Solovjov zauzimao se za ujedinjenje pravoslavlja, katoličanstva i protestantizma čime bi se postiglo osamostaljenje Ruske pravoslavne crkve od države i stvorila pretpostavka za ujedinjenje svih ljudi, neovisno o nacijama, unutar svjetskog kršćanskog imperija. Groys ne problematizira činjenicu da u toj pankršćanskoj koncepciji nema spomena o nekršćanskim religijama. On samo ukazuje na to da se ta pankršćanska imperijalna koncepcija ne legitimira prošlošću, nego budućim ostvarenjem projekta koji će ljude osloboditi robovanja nacijama. Isto tako boljševici su svoju vlast legitimirali budućim oslobođenjem radnika od okova ekonomske eksploatacije. Obje koncepcije pretpostavljaju žrtvovanje Rusa i Rusije za ostvarenje velikog univerzalnog cilja, emancipacije čovječanstva. Eurazijci su pak zamijenili sredstvo i cilj. Dok je za Solovjova i boljševike Rusija sredstvo za uspostavu budućeg svjetskog imperija, za Eurazijce je ruski imperij cilj čijem ostvarenju mogu pripomoći i pravoslavlje i boljševizam. Upravo je eurazijska argumentacija u podlozi neoimperijalnih koncepcija aktualne vlasti u Moskvi, smatra Groys.
Boljševici su jednu zapadnjačku koncepciju, svjetsku komunističku revoluciju, suprotstavili drugoj zapadnjačkoj koncepciji, globalnom liberalnom kapitalizmu. No, boljševičkim radikalnim pozapadnjenjem Rusija se nije približila Zapadu, nego se, naprotiv, udaljila od njega jer je sovjetska vlast predstavljala prijetnju kapitalističkom Zapadu. Stoga bi se, ukazuje Groys na način razmišljanja zagovornika Eurazije, Rusija trebala vratiti onim temeljima na kojima opet može izgraditi svoj imperij: ruskom pravoslavlju. Pozivom drugim nezapadnim nacijama da joj se pridruže Rusija će osnažiti sebe i njih te zajedno s njima izbjeći podvrgavanje zapadnom imperijalizmu.
Francuski filozof ruskog porijekla Alexandre Kojève je, pišući o tome poslije Drugog svjetskog rata, Staljina vidio kao u potpunosti konzervativnog vođu koji je odbacio ideju svjetskog komunističkog imperija i vratio se tradicionalnim ruskim imperijalnim praksama. Ali neuspjeh komunističkog globalnog projekta nije za Kojèvea razlog da se odustane od projekta kršćanskog univerzalizma, sličnog onome o čemu je pisao Solovjov. Za razliku od komunističkih pokušaja nasilne operacionalizacije njihovog svjetskog imperija, pankršćanski imperij Solovjova i Kojèvea, s jedne strane, i velikoruski imperij Eurazijaca trebali bi se ostvariti nenasilnim putem, pristankom svih ljudi unutar neodređenih granica imperija na imperijalni poredak. Dakako, opravdano upozorava Groys, nema jasnih odgovora kako bi taj imperij odgovorio na političke zahtjeve u međuvremenu nacionalno osviještenih skupina za državnim osamostaljenjem. Zamislivo je da uvjeravanje o prednosti ostanka unutar imperija ne poluči očekivani učinak pa bi pribjegavanje sili radi održanja poretka bilo neizbježno.
Zaokupljenost ruske inteligencije i pripadnika političkih elita imperijalnim koncepcijama otežava formiranje ruske nacionalne svijesti kao nužne pretpostavke za uspostavu moderne ruske države, misli Groys i zaključuje:
„Podjele unutar ruske nacije ne mogu biti razriješene bilo kakvim oživljavanjem imperijalne prošlosti, nego samo procesom izgradnje nacije koji je dosad bio odbacivan teorijski i praktički.“ (Groys u Bykova 2025:104)
Čini mi se da je današnja aktualnost Solovjova i Kojèvea upitna. Inzistiranje Moskve na multipolarnom globalnom poretku unutar kojega bi imperijalna Rusija trebala biti jedan od svjetskih centara moći navodi na zaključak da je vlastodršcima u Kremlju najbliža ideologija Eurazije.
U članku naslovljenom Poraženi sude pobjednicima: ili boljševizam u postoktobarskom ruskom mišljenju Alexander L. Dobrokhotov daje pregled stajališta građanskih filozofa o boljševicima. Razumljivo je da su te ocjene negativne. Ruski su filozofi bili zgroženi boljševičkim negiranjem svega ruskog i pravoslavnog, ali su se divili njihovoj fanatičnoj predanosti svojim ciljevima. Sa žaljenjem su konstatirali da se pravoslavni kršćani ni iz daleka u tom pogledu ne mogu mjeriti s njima. I sam nekadašnji socijaldemokrat, ruski pravoslavni personalistički filozof Nikolaj Berdjajev je ocijenio da je boljševizam, unatoč njegovom deklarativnom pripadanju zapadnom socijalističkom pokretu, zapravo oblik ruskog paganizma. „Zapadni socijalizam je legalistički; ruski socijalizam je bezakonje. Boljševizam je nacionalna ruska pojava koja se tijekom ruske povijesti širila u različitim oblicima.“ (Dobrokhotov u Bykova 2025:110) Suočeni sa surovim karakterom boljševičke vlasti ruski su intelektualci uglavnom bili složni u stajalištu da bi neka vrsta religijskog prosvjetljenja ili duhovna revolucija za Rusiju bili bolji od boljševičkog ateističkog fanatizma. No, njihova razmišljanja nisu utjecala na odluke komunističkih vlasti ni na smjer društvenog razvoja.
Dok su se Bykova, Epstein, Groys i Dobrokhotov bavili religijskim i filozofskim osnovama politika ruskih vlasti u prošlosti i sadašnjosti utvrđujući da je glavno obilježje tih politika bio i ostao izostanak uvažavanja postavki prosvjetiteljstva o slobodnim građanima kao izvoru legitimiteta vlasti, američki sociolog Dmitri N. Shalin preispituje točnost kvalifikacije da je Putin konzervativni pragmatik, kako je sam sebe ocijenio. Naslov njegova članka je Rat u Ukrajini i etika pragmatizma. Predstavivši filozofiju pragmatizma, osobito postavke Johna Deweyja, Shalin je došao do zaključka da pridjev pragmatičan u slučaju Putinovih politika i ponašanja Ruske pravoslavne crkve, zapravo, ne označuje primjenu etičkih načela pragmatizma u praksi, nego nepostojanje bilo kakvih etičkih načela. Pravi pragmatizam uspostavlja etički odnos između željenih ciljeva i načina njihova ostvarivanja. Težeći ostvariti vlastite ciljeve, pojedinac mora uzimati u obzir ciljeve i želje drugih ljudi, postojanje njihovih prava i sloboda, mora poštivati vlastiti i tuđi život te interes općeg dobra. Svega toga u Putinovoj politici nema, osobito ne u odnosu prema Ukrajini i Ukrajincima. Cilj je uništenje cijelog jednog naroda i njegove države.
Shalin ni na koji način ne relativizira odgovornost Putina i njegove vlasti za nepoštivanje međunarodnog prava i za zločine počinjene u Ukrajini. No, za razliku od drugih autora u ovom zborniku, postavlja i pitanje suodgovornosti Zapada za izbijanje rata. Da je politika Zapada prema Rusiji u posljednjih tridesetak godina bila koncipirana na osnovama Deweyjevog pragmatizma, morala bi uzeti u obzir moguće posljedice neprestanog proširivanja NATO saveza na istok unatoč suprotstavljanju Rusije. Ako je Amerika još u 19. stoljeću usvojila Monroeovu doktrinu jasno obznanivši da europskim silama neće dopustiti miješanje u politiku zemalja na dva američka kontinenta, zar nije mogla pretpostaviti da će i Rusija postaviti svoje crvene crte u vezi sa zemljama svog bližeg susjedstva? Ne ograničivši se samo na kritiku Putina i njegove politike Shalin postavlja i pitanja o odgovornosti Zapada:
„Da li je Zapad trebao zatvoriti nebo iznad Ukrajine kako bi spriječio rusko zrakoplovstvo da razara njezine gradove riskirajući time izravan ulazak u rat protiv Rusije? Jesu li zapadni saveznici pogriješili odbijajući opskrbiti Ukrajinu dalekometnim raketama i zrakoplovima? Je li moralno pustiti Rusiju i Ukrajinu da se iscrpljuju u borbi koja potkopava sposobnosti Ruske Federacije da vodi rat na više frontova izbjegavajući pritom poduzimanje odlučnije akcije? Ako raspoloživi obavještajni podaci pokazuju da je Putin spreman upotrijebiti nuklearne rakete, treba li Zapad prevenirati njihovo lansiranje ili čekati da se atomski napad dogodi te kakav bi njegov odgovor trebao biti?“ (Shalin u Bykova 2025:142)
Njemački povjesničar Leonid Luks, koji je u mladosti napustio Sovjetski Savez i školovao se u inozemstvu, svoj je članak naslovio Protiv Zapada: Vajmarska Republika i postsovjetska Rusija Jeljcinovog doba kao oštećene sile. Poznato je da je krahu Vajmarske Republike, osim kraha američke burze 1929. godine, uvelike pridonijelo rašireno shvaćanje da Njemačka, zapravo, nije doživjela odlučujući vojni poraz u Prvom svjetskom ratu te je stoga njezin tretman bio nepravedan i ponižavajući. Na sličan način današnji ruski vlastodršci inzistiraju na tome da je raspad Sovjetskog Saveza ishod političkih odluka njegovih političkih vođa, a ne posljedica vojnog poraza. Stoga „poniženja“ koja je Zapad u vrijeme Jeljcinove vlasti učinio Rusiji tretirajući je kao drugorazrednu zemlju zahtijevaju odlučan odgovor ruske vlasti u nastojanju da Rusiji priskrbi onaj položaj u sustavu međunarodnih odnosa koji zaslužuje. To se svodi na zahtjev da današnjoj Ruskoj Federaciji bude priznat onaj utjecaj i važnost u svijetu koje je imao Sovjetski Savez u vrijeme Hladnog rata. Premda ne izvodi svoju povijesnu analogiju do kraja, jasno je da Luksova usporedba Jeljcinove Rusije s Vajmarskom Republikom implicira usporedbu Putinove težnje prema Ruskom Imperiju s Hitlerovim pokušajem uspostave Trećeg Reicha.
Članak Mikhaila Sergeeva ´Kraj povijesti´ ili kraj ljudskog roda? Ponovno čitanje Fukuyame i Huntingtona u vrijeme rata Rusije protiv Ukrajine uvršten je u drugu tematsku cjelinu naslovljenu Rat opsjednutosti premda bi se tematski mogao uklopiti i u prvi dio knjige. Sergeev, predavač religije na Temple University u Philadelphiji, kreće se u okvirima paradigme o Rusiji kao antizapadnoj državi za čije aktualno vodstvo „veličina nije u ekonomskom obilju, ljudskim pravima ili političkoj slobodi. Oni spremno prodaju život zadovoljstva za imperijalnu veličinu što, u njihovim očima, predstavlja istinsko dostojanstvo i čast.“ (Sergeev u Bykova 2025:181) Rat Rusije protiv Ukrajine on shvaća kao „prastaru raspravu između Povelje o slobodama ili Magna carta i mongolskog imperijalnog zakonika poznatog kao Yassa. Ironično, oba dokumenta pojavila su se u trinaestom stoljeću.“ (185)
Nakon raspada Sovjetskog Saveza rusko je vodstvo „imalo jedinstvenu šansu pridružiti se zapadnoj civilizaciji. Nužna cijena koju je trebalo platiti bilo je prihvaćanje poraza i vodeće uloge Sjedinjenih Država među zapadnim saveznicima.“ (180) Dakle, misli Sergeev, Rusija je trebala prihvatiti Fukuyaminu koncepciju o kraju povijesti, odnosno o definitivnoj globalnoj prevlasti liberalne demokracije. No, to se nije dogodilo. S ekonomskim oporavkom, koji je djelomično omogućen i susretljivošću Zapada prema Rusiji i njezinim vođama, Rusija je krenula suprotnim smjerom. Ne samo da je Rusija odbila podrediti se unipolarnoj moći Sjedinjenih Država, nego je krenula aktivno se suprotstavljati svjetskom poretku uspostavljenom na pravilima inzistirajući na multipolarnosti i, naravno, na vlastitom statusu globalne velesile koja je nezaobilazna u definiranju globalne i regionalne sigurnosne arhitekture. Nemirenje s neumitnim širenjem demokracije i NATO saveza na istok dovelo je do ruske invazije na Ukrajinu. Sergeev je uvjeren da „izazivajući Zapad na bojnom polju a bez ideološke i vojne snage Sovjetskog Saveza, ruska je vlast osudila na propast svoje oružane snage u neizbježnom i ponižavajućem porazu.“ (180) Napadom na Ukrajinu Rusija je, tvrdi Sergeev, počinila nacionalno samoubojstvo. Čvrsto uvjeren da je u pravu, on zaključuje:
„Postsovjetska Rusija ne može pobijediti u ratu protiv Ukrajine zbog stalne pomoći zapadnih saveznika Ukrajincima. Tako će drevna Kijevska Rus, klica Ruskog Imperija, postati njegov grobar. Preostala su jedino pitanja o vremenu i o cijeni koju će čovječanstvo morati platiti za propast Ruskog Imperija.“ (186)
Premda uvjeren u pobjedu Zapada, Sergeev Rusiju smatra ozbiljnom prijetnjom, a Kina je u tom pogledu još opasnija. K tome, Zapad je opterećen vlastitim problemima koji ne dolaze izvana:
„Sve u svemu, čini mi se da je najozbiljniji unutrašnji problem liberalne demokracije taj da se ona ne oslanja na božanski autoritet i da je zasnovana samo na ljudima. Ona ljudima ne može pružiti božanski zamišljene moralne zapovijedi kojima se globalno društvo može podrediti i koje može slijediti.“ (187)
Zapadnjački sekularizam, kojemu su se tako ustrajno suprotstavljale nekadašnje ruske elite u čemu ih slijede današnji ruski vođe, glavni je problem zapadne civilizacije. Bez uporišta u religijskoj transcendenciji demokracija sama po sebi nije dovoljno privlačna za većinu ljudi jer ne nudi odgovore na vječna pitanja kojima se bave religije. Zbog toga Sergeev kao protutežu hinjenoj ruskoj duhovnosti ne nudi prosvjetiteljski ideal razuma i sekularnu vlast, nego povratak europskim predmodernim političkim praksama legitimiranja vlasti božanskim autoritetom. No, on uopće ne razmatra mogućnost da bezbožni Zapad sam sebe uništi prije nego što nanese konačni poraz Rusiji. Znači li to da bi ga ruski koncept vlasti, koji podrazumijeva simbiozu države i crkve, mogao nadživjeti?
Filozof Mikhail Blumenkrantz od 2001. godine živi u Münchenu. Za ovaj zbornik napisao je članak Točka ludosti i potraga za značenjem povijesti. Kao Leonid Luks prije njega, Blumenkrantz spominje vajmarski kompleks suvremene Rusije koja je devedesetih godina doživjela poniženje. Rat Rusije protiv Ukrajine smatra čistom ludošću. Očito još uvjeren u dobrobiti globalizacije on upozorava da bi rusko ustrajno suprotstavljanje unipolarnom svijetu „moglo dovesti u pitanje buduće izglede globalizacije i svijet ponovno odvesti do žestoke konfrontacije između vojno-političkih blokova.“ (Blumenkrantz u Bykova 2025:192)
Zanimljivo, Blumenkrantz rat u Ukrajini vidi kao manifestaciju globalnog problema ideološke radikalizacije i polarizacije u cijelom svijetu, osobito na Zapadu. Moralno dezorijentirani ljudi fanatično se bore jedni protiv drugih optužujući se međusobno za sva zla ovoga svijeta. Različiti suvremeni masovni pokreti funkcioniraju kao srednjovjekovne sekte. Cijeli svijet je – a ne samo Rusija – obuzet ludilom. Ne nudeći rješenja i ne videći kako bi se izgledna katastrofa nuklearnog rata mogla izbjeći, Blumenkrantz na kraju kaže samo to da se nada da nije u pravu.
Mark Lipovetsky profesor je slavenskih jezika na Columbia University u New Yorku. Rusiju je napustio kao tridesetdvogodišnjak 1996. godine. Naslov njegovog članka je Nostalgija, prevarant i rat.
Svoju osnovnu tezu, veoma sličnu onome što su o Rusiji rekli drugi autori priloga u ovoj knjizi, on je iznio odmah na početku:
„Kao što su sovjetsku tenkovi u Pragu 1968. godine svima pokazali da sovjetski pseudosocijalizam ne može biti reformiran, tako su raketni napadi na Kijev i druge ukrajinske gradove ujutro 24. veljače 2022. godine najjasnije moguće dokazali da Rusija ostaje zarobljena u svojoj imperijalnoj prošlosti, što znači da je sva promjena samo tanki premaz koji se može prebrisati.“ (Lipovetsky u Bykova 2025:201)
Ruski kapitalizam nije zasnovan na načelima protestantske etike, nego na oponašanju poznatih prevaranata opisanih u sovjetskoj literaturi: Ostapa Bendera iz romana Iljifa i Petrova te Benje Krika iz Babeljevih Priča iz Odese. Na taj način se izgledna revolucionarna promjena sovjetske vlasti iz osamdesetih godina pretvorila u njezin produžetak. Postsovjetski ruski kapitalizam naslijedio je cinizam razdoblja komunizma. Bez ciničnog ignoriranja pravila i normi na koje su se bili primorani zaklinjati obični građani ne bi mogli preživjeti pod ciničnom sovjetskom vlašću koja je emancipatorske slogane povezivala s represivnom praksom. Taj cinični konsenzus na djelu je i u današnjoj Rusiji:
„U suvremenoj ruskoj kulturi, barem nakon propale revolucije 2011-2012. godine, pojavilo se iznenađujuće suzvučje između cinizma moćnih i cinizma nemoćnih. Oblikovala se neka vrsta ciničkog konsenzusa. Elite i njihove svakodnevne žrtve ujedinili su se putem nepovjerenja u društvene i političke institucije i njihove formalne diskurse: elite koriste institucije kao sredstvo za svoje osobno bogaćenje minimizirajući njihove druge funkcije dok stanovništvo, ne bez razloga, shvaća te iste institucije samo kao mehanizam ekonomske, političke i kulturne obmane.“ (208)
No, društvo u kojem svatko nastoji biti prevarant pretvara se u pakao, tvrdi Lipovetsky. Sovjetski prevaranti bili su „slobodni duhovi kapitalizma unutar kvazisocijalističkog državnog feudalizma (214), a u postsovjetskom razdoblju postali su idealni subjekti neoliberalne transformacije. Na takvoj osnovi je nastalo suvremeno rusko, Putinovo društvo spektakla „koje u potpunosti oslobađa vlast od bilo kakvih etičkih, pravnih, političkih ili društvenih ograničenja otvarajući vrata za nasilje koje nije ograničeno ničim osim kontranasiljem. (212) No, kad sam prevarant povjeruje da je iluzija o moći i stabilnosti koju je stvorio stvarna, događaju se katastrofe. Jedna od takvih katastrofa je rat Rusije protiv Ukrajine.
Društvo amoralnih prevaranata izrazito je koruptivno, a sveobuhvatna korupcija „uključuje normalizaciju imperijalnog nacionalizma, rasizma, homofobije i seksizma, što je sve povezano s radikalnom nesnošljivošću“ (216). Korupcija je zahvatila i humanističke znanosti unutar kojih se raširio esencijalizam i korištenje metafizičkih kategorija – poput naroda, povijesne misije Rusije, ruske duše i rusko-pravoslavne civilizacije – kao znanstvenih pojmova. Da ne bi bilo nesporazuma o tome za što se zauzima, Lipovetsky svoj članak zaključuje riječima:
„I ne, ja ne govorim o cenzuri, nego o solidarnosti i intelektualnom poštenju kao temeljnim preduvjetima bez kojih se polagani, bolni a ipak mogući izlazak iz sadašnjeg stanja katastrofe nikad neće dogoditi.“ (216)
Maja Soboleva diplomirala je i doktorirala filozofiju u Lenjingradu, a živi i radi u Marburgu. U svom članku, naslovljenom Povratak Velikog inkvizitora, ona obrađuje problematiku kojom se, kako sam pokazao, bavi Mikhail Epstein, a djelomično istražuje i recepciju prosvjetiteljskih ideja u Rusiji onako kako je to napravila Marina Bykova. Soboleva smatra da samo proučavanje tajni ruske duše može dovesti do odgovora na pitanje „zašto je naizgled nemoguće – agresija protiv neovisne države – postalo moguće“. (Soboleva u Bykova 2025:219) Pritom ni ne pomišlja ukazati na potrebu proučavanja tajni duša drugih nacija koje su u recentnoj prošlosti izvršile agresiju na neovisne države. Istina, samo je Irak 1990. godine pokušao trajno okupirati Kuvajt onako kako je to 2022. pokušala Rusija s Ukrajinom, dok je Amerika napala Irak 2003. godine samo zato da bi ondje promijenila režim što je dovelo do građanskog rata u kojem je poginulo više od milijun i pol ljudi. Francuska, britanska i američka nacionalna duša ujedinile su se u bombardiranju Libije i svrgavanju Gadafija 2011. godine, a združeni američko-tursko-francusko-britansko-izraelski duševni napori oko svrgavanja Asadovog režima trajali su od 2011. do 2024. godine. No, Soboleva se bavi samo tajnama ruske duše.
Aktualna ruska vlast svoje vrijednosti definira ponajprije kao antieuropske, a europske vrijednosti, ukazuje Soboleva, „uključuju neke ekonomske ideje, ponajprije poštivanje privatnog vlasništva; političke ideale, a iznad svega vladavinu zakona zasnovanu na pravima i slobodama građana; i neke kulturne kodove koji su, generalno, bili razvijeni u vrijeme prosvjetiteljstva kultiviranjem samoodređujućeg pojedinca.“ (220) Njegovanje antieuropskih vrijednosti vodi u arhaizaciju i primitivizaciju ruskog društva. U tom kontekstu aktualni ruski patriotizam tek je svjesno izazvana afektivna reakcija obespravljenog mnoštva kojim upravljaju manipulirani državni mediji. Taj patriotizam nije zasnovan na razumskim obrazloženjima, nego na namjerno izazvanim i prenaglašenim osnovnim emocijama straha, mržnje i agresije. Takav patriotizam „prestaje biti moralni fenomen i postaje fenomen masovne psihologije i socijalne etologije.“ (222) A Ruska pravoslavna crkva samo je dio mehanizma vlasti putem kojeg se svatko tko je poginuo u ratu, neovisno o tome je li bio zločinac, proglašava i slavi kao nacionalni junak. Takvu politiku Putinove vlasti Soboleva naziva retro politikom i ovako je ocjenjuje:
„Neprivlačnost takve vrte vlasti evidentna je: ona ne ostavlja prostor za liberalno demokratske ideje u vezi s ekonomskom i političkom neovisnošću građana, njihovim blagostanjem i njihovim zakonski zajamčenim pravima i slobodama. Čini se da je njezina svrha primoravati ljude da služe jednom strašnom i krvavom poretku protiv svojih interesa.“ (225)
Pokušavajući objasniti zašto građani Rusije podržavaju vlast koja evidentno ne poštuje njihove interese i ugrožava njihova prava, ona zaključuje da je, u biti, na djelu arhetipska svijest Gulaga, podsvjesno usađeni strah od ponavljanja staljinističke prakse državnog terora i državnog ropstva. A taj duboko usađeni strah pretvara se u mržnju prema cijelom svijetu koji nije bio neslobodan kao sovjetska Rusija. Tako determinirana svijest prihvaća „jake“, bili oni „junaci“ ili „banditi“, kao društvene predvodnike što, u konačnici, dovodi do toga da je „poredak kaznene kolonije prenesen na sve razine društvene interakcije, uključujući državu.“ (227)
Sve te spoznaje sadržane su u bogatoj ruskoj literaturi koja objedinjuje filozofiju, povijest i psihoanalizu i koja, tragajući za istinama, omogućuje svakom pojedincu da osvijesti probleme ruskog društva. „Ona je najvažniji izvor naše samospoznaje“, kaže Soboleva, a aktualna vlast je podvrgava cenzuri. Zbog toga rusko društvo tone u sve dublji mrak.
Helen Petrovsky je do 2021. godine bila šefica Odjela estetike na Institutu za filozofiju Ruske akademije nauka u Moskvi. Danas predaje na Université Sorbone Nouvelle u Parizu. Napisala je članak Viskoznost ruskog prostora: ogled strukturalne analize. Opozicijom između viskoznosti i fluidnosti ona tumači rusku stvarnost. Viskoznost je otpor protočnosti, fluidnosti. Bara ili močvara otežava protok vode, zaustavlja je. Rusija je, dakle veliki prostor visoke viskoznosti koja onemogućuje protok svjetskih ideja. Ta transkontinentalna država – Moskovija, Ruski Imperij, Sovjetski Savez i, kao posljednja inačica, Ruska Federacija – mnogo je puta iskazala agresivnost prema svemu fluidnom što je dolazilo izvana i što nije bilo obilježeno jednakom razinom duhovne viskoznosti kakva je nju obilježavala. Tu metaforu ona nudi kao model za objašnjenje činjenice da se „ta zemlja dramatično postavila protiv ostatka svijeta invazijom na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine.“ (237) Dakako, ne uviđa da pretjeruje jer Rusija je, prema tumačenju njezinih političkih elita, zaratila protiv Zapada pokušavajući onemogućiti da Ukrajina uđe u NATO. Veći dio ostatka svijeta ne osjeća da ga je Rusija napala te, s više ili manje simpatija za Ukrajinu, čeka ishod toga rata.
Treći dio knjige nosi naslov Ima li Rusija budućnost? Četiri autora pokušavaju odgovoriti na to pitanje. Prvi od njih je Vladimir Marchenkov, profesor filozofije umjetnosti na Ohio University School of Interdisciplinary Arts. Naslov je njegovog eseja Ciklički progres: vječno vraćanje modernosti. Za razliku od dominantnog pristupa većine autora u ovom zborniku, Marchenkov rješenje za budućnost Rusije ne vidi u bezuvjetnom prihvaćanju modernističkih vrijednosti i suvremene liberalne demokracije.
Marchenkov je krajnje skeptičan u vezi s važnošću i mogućim utjecajem stajališta intelektualaca o aktualnim problemima svjetske politike. Lišen iluzija kakve su imali autori u poznatim zbornicima o sudbini Rusije objavljivanima tijekom 20. stoljeća, i kakve možda imaju i autori u ovom zborniku, on konstatira da je politika „udaljena od dubljeg života duha danas više nego prije jednog stoljeća. Suvremena politika je gusta smjesa farse i dance macabre.“ (Marchenkov u Bykova 2025:252) Pritom on na umu ima, kao jednako dijabolične figure, ne samo Husseine, Gadafije i Putine, nego i Clintone, Busheve, Trumpove, Merkele i Johnsone. U vidnom neskladu s dominantnom intonacijom većine priloga u ovom zborniku, Marchenkov odbacuje trijumfalni liberalizam Francisa Fukuyame.
Ne samo liberalizam, nego ni marksizam, egzistencijalizam, poststrukturalizam niti bilo koja druga moderna ideologija ne mogu ponuditi zadovoljavajuću promjenu u načinu mišljenja nužnu za uspješno rješavanje problema našeg vremena. Svim tim filozofskim koncepcijama zajedničko je to da su modernističke i to je ono što ih diskvalificira. Umjesto modernizma i opsjednutosti napretkom, Marchenkov nudi holistički pristup srodan koncepcijama Berdjajeva i Bulgakova. Svjestan je da se suvremeno rusko društvo „kreće suprotno tom prijedlogu, ali ruska filozofija religije bila je jedan od ključnih doprinosa svjetskoj tradiciji holističkog razumijevanja stvarnosti, ljudske osobe i istine.“ (253)
Prevladavajući liberalno demokratski mentalni obrazac sagledava rusko-ukrajinski rat kao borbu demokracije protiv diktature, slobode protiv autoritarnog ugnjetavanja, nacionalnog oslobođenja protiv imperijalne dominacije i humanističkih vrijednosti protiv bezobzirnog genocida. Ali taj obrazac nije dostatan za sagledavanje cjeline problema. Nije dovoljno osloniti se samo na povijest Rusije ili povijest Ukrajine; čak ni povijest Europe nije dostatno velik kontekst za adekvatno sagledavanje važnosti onoga što se zbiva. „Odgovarajuća optika je filozofija svjetske povijesti. Ona može istinski obuhvatiti dimenzije pitanja budućnosti Rusije samo u planetarnom kontekstu tijekom stoljeća.“ (253)
Dominantna ideologija beskonačnog napretka – koju dijele znanstvenici, političari i široke mase – u očitoj je suprotnosti s ograničenošću resursa na planetu. Stoga je nerazumno očekivati da će oni koji vjeruju u tu ideologiju i neprestano je promiču dovesti svijet do rješenja, misli Marchenkov. „I znanost i masovna politika proizvodi su ideologije modernog napretka, ´plodovi otrovnog stabla´, i teško mogu donijeti neku promjenu na bolje u našim neprilikama.“ (255) Alternativa je povratak uvidima ruskih kršćanskih personalističkih filozofa koji su ljudski osobu stavili u središte svojih razmatranja. Oni uviđaju da je osnovni izvor problema modernog svijeta promicanje volje za moć kao ključnog modusa vivendi. To, dosljedno primijenjeno u praksi, dovodi do neprestanog rata svakoga protiv svih. A upravo se nalazimo u vremenu kad je dostignuta krajnja granica mogućnosti opstanka svijeta uspostavljenog na toj osnovi:
„Stalni rat je pretpostavka za postojanje najmoćnije države u današnjem svijetu, Sjedinjenih Država, gdje je cijeli politički sustav oblikovan za održavanje ratnog stroja i za njegov neometan rad. Svako društvo koje se želi pridružiti modernoj povijesti primorano je imitirati taj sustav, kao što Rusija i Ukrajina upravo čine, ali one su samo jedan primjer u mnoštvu sličnih sukoba sve do prijetnje nuklearnom konfrontacijom.“ (258)
Da bi se izbjegao neminovan kraj civilizacije, čemu vodi neprestano obnavljanje modernog inzistiranja na volji za moć, potrebno je iz temelja promijeniti način razmišljanja o čovjeku i svijetu. Ta promjena je tim urgentnija što je vidljivija militarizacija suvremenog Zapada:
„Militaristički imperijalizam je sad gotovo u potpunosti zamijenio civilizacijsku misiju Zapada u ime napretka čovječanstva kao prizmu kroz koju se sagledava moderna povijest.“ (263)
Upravo je i rusko i ukrajinsko priklanjanje modernosti i napretku, sa svim militarističkim implikacijama koje to danas ima, dovelo do rata u Ukrajini, koji – kako to Marchenkov vidi – ima tri dimenzije. To je, prvo, građanski rat u kojem Ukrajina ne može pobijediti, drugo, to je imperijalni osvajački rat u kojem Rusija ne može pobijediti, i to je zamjenski rat između SAD-a i Rusije u kojem SAD ne može pobijediti. Sve to dio je nastojanja da se Rusija potvrdi kao moderna velesila i nastojanja Ukrajine da se pridruži zajednici modernih nacija. Zbog toga, tvrdi Marchenkov, ako se izbijanje takvih besmislenih ratova želi svesti na najmanju moguću mjeru, potrebno je odustati od nekritičkog prihvaćanja svega zapadnog i od imitiranja Zapada kao uzora:
„Sugerirati da se Rusija – ili bilo koja druga nacija – mora ´pridružiti´ Zapadu znači pozvati je da postane demokratičnija na domaćem planu, možda, ali više imperijalistička na međunarodnom planu.“ (264)
Inzistiranje za razumu kao jedinom temelju moderne civilizacije te isključivanje religijske transcendencije i iz nje izvedenih moralnih uporišta i putokaza dovelo je do krize modernog svijeta. „Nikad u povijesti nije postojala civilizacija koja bi bila zasnovana na razumu. Teško griješe oni koji moderni svjetski poredak smatraju razumskim.“ (269), tvrdi Marchenkov. Razum je uvijek bio sluga vjere ili sredstvo snalaženja u danim okolnostima, ali se nikad nije smatralo da razum uspostavlja prirodne i socijalne poretke, zaključuje on na pomalo hajekovski način. Danas se susrećemo s posljedicama jednostranog oslanjanja na razum i odbacivanja transcendentnog apsoluta. Zbog toga je moderni svijet tako razočaravajući i gotovo suicidalan:
„Moderno osvajanje vremena i prostora sad puni atmosferu Zemlje smrtonosnim plinovima i vode jednako smrtonosnim otpadom u planetarnim razmjerima, dok osvajanje ljudske zajednice, s liberalnom demokracijom kao njezinim vrhuncem, luči otrov teturajuće nejednakosti prerušene u prazni govor o jednakosti i raznolikosti, a stalni globalno imperijalni rat maskira se retorikom ´poretka zasnovanog na pravilima´, što nikoga više ne može zavarati.“ (269-270)
Ne bude li se razum ubuduće koristio na razumniji način, bez podčinjavanja volji za moć već u okviru nastojanja da se spoznaju uzroci i posljedice, da se razumiju potrebe i namjere, da se utvrđuje istina i promiče dobro, cijeli svijet bi se mogao naći na točki nestajanja. Rusija u toj krizi suvremenog svijeta ima ozbiljan udio premda je ona nije izazvala i njome ne upravlja. Njezin problem je u tome što je, pokušavajući se vesternizirati i modernizirati, odbacila one sastavnice svoje filozofske i religijske tradicije koje bi je mogle učiniti primjerom za alternativni, holistički pristup čovjeku, društvu i prirodi. Marchenkov se, dakle, zauzima za to da Rusija bude manje moderna i manje zapadna kako ne bi bila agresivno imperijalna, kako ne bi bila percipirana kao prijetnja svjetskom miru i sigurnosti. Dakako, otvara se pitanje da li bi davanjem takvog primjera nesudjelovanja u globalnoj igri volje za moć mogla utjecati na dominantne smjerove društvenog i ekonomskog razvoja. Ne bi li je prihvaćanje takvog tradicionalističko-holističkog civilizacijskog obrasca učinilo podređenim igračem u globalnoj utakmici? Ne bi li to dovelo u pitanje njezin opstanak kao države?
Nastavak oslanjanja na modernistički svjetonazor neizostavno vodi uništenju, nestanku našega svijeta
Većina autora priloga u ovom zborniku smatra da Rusija već je na tom putu i to baš zato što se suprotstavlja modernizaciji i vesternizaciji. No, Marchenkov je ponajprije zabrinut za budućnost svijeta. U njegovom približavanju točki nestajanja današnja Rusija aktivno sudjeluje radeći tako i na vlastitom nestanku. Da bi se nestanak izbjegao, cijeli bi svijet, a ne samo Rusija, trebao odbaciti racionalizaciju volje za moć kao obrazac odnosa prema svijetu i okrenuti se holističkim pristupima. Nastavak oslanjanja na modernistički svjetonazor neizostavno vodi uništenju, nestanku našega svijeta. Dok većina autora priloga u ovoj knjizi misli da je antizapadna Rusija prijetnja svjetskom miru i opstanku svijeta, Marchenkov misli da je prijetnja koju Rusija predstavlja zapravo posljedica njezinih nastojanja da se vesternizira. Putem takve Rusije moderni zapadni svijet ugrožava sam sebe.
Michail Maiatsky, profesor filozofije u Švicarskoj, analizira ponašanje ruske inteligencije, ponajprije filozofa, u kontekstu ruske invazije na Ukrajinu. Oni nisu razvijali nezavisnu, kritičku misao, nego su svoja nastojanja usmjerili na iskazivanje unaprijed zajamčene lojalnosti režimu. Takav odnos prema vlasti uspostavljan je usporedno s političkim jačanjem Rusije poslije kaotičnih i kriznih devedesetih. S pojavom novog predsjednika, odlučnog da Rusiju vrati na staze stare slave i moći, ruski su filozofi sve češće posezali za misaonim klišejima o posebnosti ruske kulture koja se može sačuvati samo politikama suprotstavljanja globalnoj dominaciji Zapada. Prepoznavši Putina kao jamca očuvanja ruske civilizacije, oni su „bili spremni i voljni pružiti ´teorijsku´ pomoć u ideološkom legitimiranju bilo kojeg vođinog poduhvata koliko god on kriminalan i iracionalan bio“ (Maiatsky u Bykova 2025:274-275). Maiatsky dalje nastavlja ustvrdivši da je njihova „filozofska servilnost koja je porasla između 2000. i 2010. godine najsramnija značajka postsovjetskog razdoblja ruske filozofije, a to je razdoblje dostiglo dugo očekivani, ali ipak nepredviđeni kraj u veljači 2022. godine.“ (275)
Baveći se, kao i drugi autori u ovom zborniku, izletima u povijest ruske kulture, Maiatsky upozorava da je svjetski poznata ruska literatura riznica iluzija o ruskoj posebnosti te time posredno opravdanje današnjih ruskih zabluda. „Ruska literatura dugo je njegovala taj stari adolescentski kompleks, a filozofija ju je u tom slijedila. Ja to oštećenje zovem paradigmom manjka: mi smo bolji od bilo koga drugog ni zbog čega osim zbog naših nedostataka.“ (277) Radikalizirajući tu ocjenu, on nastavlja: „mi nismo samo posebni: mi smo gori pa prema tome bolji“. (277)
Jedno od obilježja aktualnog stanja ruskog duha je shvaćanje da se građani ne trebaju baviti politikom, da je to područje djelovanja profesionalnih političara u koje obični građani nemaju i ne trebaju imati pristup. Isto tako, svim Rusima – kako onima u predsovjetsko i u sovjetsko vrijeme, tako i ovim današnjim postsovjetskim građanima – strana je ideja podjele vlasti. Vlast je svemoćna, a zakoni se odnose samo na one koji ne pripadaju kasti na vlasti. „Putinov režim je dosljedno paralizirao, poremetio ili uništio svaku osnovu civilnog društva i njegovih temeljnih ustanova koje su u demokraciji oblikovane da bi držale djelovanje vlasti unutar okvira ustavnosti i javnog dobra.“ (286) Zbog svega toga, smatra Maiatsky, u Rusiji nije izgrađena svijest o važnosti poštivanja ugovora. I kad ih vlast sklapa, odnosi se prema njima s cinizmom ne namjeravajući provesti ih u djelo. U tom pogledu njegove su ocjene slične onima koje je iznio Lipovetsky.
Svoj članak Maiatsky je pisao u siječnju 2023. godine. On je tada bio svjestan mogućnosti da rat donese mnoga neugodna iznenađenja. No, ipak pretpostavljao je da bi neuspjesi na bojnom polju mogli ugroziti Puitnovu vlast pa se odvažio na iznošenje mogućih scenarija okončanja tiranije poput one koja je na djelu u Rusiji:
„1. smrt, prirodna ili sumnjivo slična samoubojstvu i shvaćena kao način izvrdavanja pravde (Pol Pot, Pinochet, Milošević), 2) rjeđi tip sudski dosuđenog pogubljenja (glavni nacistički vođe, Saddam Hussein), 3) izvansudsko pogubljenje (Mussolini, bin Laden, Gadafi).“ (287)
U trenutku objavljivanja knjige takva predviđanja izgledaju potpuno promašena. Čini se da američki predsjednik Trump i ruski predsjednik Putin pregovaraju o uvjetima za kapitulaciju Ukrajine, a vjerojatnost da bi ukrajinski predsjednik Zelensky mogao biti primoran napustiti vlast veća je nego da će se to dogoditi Putinu.
Mikhail Shishkin rođen je u Moskvi 1961. godine. Nakon diplomiranja na Moskovskom državnom pedagoškom fakultetu, gdje je studirao njemački i engleski, radio je kao radnik na izgradnji cesta, kao čistač ulica, novinar, učitelj i prevodilac. 1995. seli se u Švicarsku. Poznati je romanopisac, pripovjedač i autor publicističkih članaka. Njegove su knjige prevedene na mnoge jezike, između ostalih i na hrvatski. Njegov esej Ruski Urobor je, zapravo, sažetak njegove knjige Moja Rusija. Mir ili rat? koja je na njemačkom objavljena 2022, a na hrvatskom 2024. godine. U predgovoru te knjige napisao je: „Cilj ruske ´specijalne operacije´ je uništenje demokratske Ukrajine. Rezultat ruske ´specijalne operacije´ bit će uništenje Putinove Rusije.“ (Šiškin 2024:9) Ovdje on detaljnije obrazlaže zašto bi uništenje Putinove, imperijalne Rusije bilo dobro za ruski jezik i rusku kulturu, a i za čovječanstvo.
„Kad god Rusija pokuša uvesti izbore, ustav, parlament, ona potone u gangstersku anarhiju i opet se pojavi kao totalitarni imperij.“
Jedan od uzroka problema s kojima Rusija živi i koje neprestano izaziva sebi i drugima Shishkin vidi u činjenici da su, kako on tvrdi, Rusijom uvijek vladali stranci. „Ruska država je od početka bila tvorba stranih osvajača – prvo Varjaga, zatim Mongola. Narod i država su tuđi jedni drugima. Tuđinac je uvijek neprijatelj prema kojem se odnosi bez sažaljenja.“ (Shishkin u Bykova 2025:293) Kratki intervali slobode – nekoliko mjeseci 1917. godine nakon careve abdikacije i nekoliko godina na početku devedesetih nakon raspada SSSR-a – pokazali su da Rusi nisu robovi po prirodi i da cijene slobodu, ali snaga diktatora bila je veća. Putinov režim jedna je takva, ruskom narodu tuđinska diktatura obilježena gušenjem slobode govora, bezakonjem i terorom. Diktatura proizvodi robove, a robovi diktaturu. Sumirajući nesretnu rusku povijest Shishkin kaže: „Kad god Rusija pokuša uvesti izbore, ustav, parlament, ona potone u gangstersku anarhiju i opet se pojavi kao totalitarni imperij.“ (295) Da se to ne bi ponavljalo, da se Rusija ne bi neprestano vrtjela oko sebe kao mitska zmija Urobor koja lovi vlastiti rep, potreban je radikalan raskid s tim povijesnim obrascem. Put prema takvom raskidu mogao bi biti ruski poraz u Ukrajini i sudski proces koji bi bio repriza Nürnberga. Kao što su se Nijemci iskreno pokajali i odbacili nacizam, tako se Rusi trebaju pokajati zbog zločina koje je ruski režim napravio u Ukrajini i odbaciti putinizam.
To podrazumijeva odbacivanje imperijalnih zamisli, maštarija o veličini Rusije i o njezinoj ulozi u svijetu. Građani Rusije bi u ime demokracije, slobode i ljudskih prava trebali odbaciti modele imperijalne vlasti i opredijeliti se za obranu vrijednosti ruske kulture od imperijalnih zloupotreba. “Naša otadžbina je prikazala ruski kao jezik ubojica, ratnih zločinaca i fašističkog režima. Mrlja srama obilježava cijelu zemlju – svakoga. Ljudi više ne povezuju Rusiju s njezinom literaturom i glazbom, nego s bombama koje pogađaju djecu. Ubuduće, ilustracija za bilo koji tekst napisan na ruskom bit će fotografije leševa na ulicama Buče.“ (301) Ruska kultura i ruski jezik žive ne zahvaljujući diktatoru u Kremlju, nego zahvaljujući velikom broju slobodoljubivih građana koji su izbjegli iz Rusije. Prakticirajući ruski jezik u slobodi i promičući trajne vrijednosti ruske kulture koje moskovska vlast instrumentalizira i cenzurira, ti građani svijeta jedini su jamci opstanka, prepoznavanja i prihvaćanja vrijednosti te kulture. Da ruska kultura ne bi propala, treba propasti ruska imperijalna država. Današnja nedemokratska i diktatorska Rusija treba se raspasti na nekoliko manjih demokratskih država u kojima će ruski jezik biti službeni jezik. Tek u takvom ambijentu, misli Šiškin ruskoj će kulturi biti zajamčeno ravnopravno sudjelovanje u razvoju svjetske kulture. Umjetnost, literatura i glazba mogu pomoći u prevladavanju traume ruskih građana nakon što Rusija dočeka poraz u ratu protiv Ukrajine. Trebat će objasniti prave uzroke rata, a to neće biti lako:
„Rat se ne može objasniti: zašto ljudi naređuju jednom narodu da ide i ubija drugi? Literatura je ono što stoji nasuprot ratu. Prava literatura je uvijek o ljudskoj potrebi za ljubavlju, ne za mržnjom. Ukrajina će trijumfirati u pobjedi svjetske kulture nad ruskim fašizmom.“ (304)
U duhu tog antiputinovskog i antiimperijalnog aktivizma Shishkin predviđa novo vrijeme pomutnje za Rusiju, analogno onome koje je uslijedilo nakon smrti Ivana Groznog na početku 17. stoljeća. Centrifugalne sile zahvatit će pojedine regije i nacije, ali one neće biti destruktivne, nego kreativne, pripomoći će stvaranju nekoliko novih demokratskih država. Nesmiljen prema Rusiji kakva je danas i kakva je bila tijekom povijesti, Shishkin konstatira: „Gramatika ruske povijesti ima samo jedno vrijeme: prošlo buduće.“ (305) Da bi se to promijenilo, potreban je novi početak. „Novi početak je nemoguć u Rusiji – zbog toga Rusija mora doći do svoga kraja.“ (306) U knjizi Moja Rusija konkretizirao je svoje predviđanje o propasti Putinovog carstva: „Carski imperij se raspao u nekoliko mjeseci. Sovjetski Savez se raspao u tri dana. Putinova vertikala vlasti raspast će se u nekoliko sati.“ (Šiškin 2024:205)
I Aleksander Etkind u svom eseju Defederiranje Rusije predviđa kraj Ruske Federacije. On je rođen 1955. godine u Lenjingradu/Sankt Peterburgu. Ondje je završio psihologiju i engleski na Lenjingradskom državnom sveučilištu. 1998. doktorirao je na području slavenskih studija na Sveučilištu u Helsinkiju. Bio je predavač na Europskom sveučilištu u Sankt Peterburgu, zatim u Cambridgeu. Profesor je na Odjelu međunarodnih odnosa Srednjoeuropskog sveučilišta u Beču.
Odmah na početku svoje rasprave Etkind konstatira da se Ruski Imperij raspao na kraju imperijalističkog rata te da se Sovjetski Savez raspao na kraju Hladnog rata, na temelju čega on predviđa da će se Ruska Federacija raspasti nakon poraza u Ukrajini. Pobjeda Ukrajine će pred međunarodni sud dovesti ratne zločince iz vrha ruske vlasti, a njihova će se država raspasti. „Vrijeme imperija davno je prošlo. Rusija sebe naziva federacijom, kao Njemačka ili Švicarska, ali se ponaša kao imperij u raspadu.“ (Etkind u Bykova 2025:311) Mogućnost da se Ruska Federacija održi postojala je, ali ju je invazija na Ukrajinu definitivno isključila. „Da Rusija nije napala Ukrajinu, ona bi možda odgodila ili izbjegla svoje defederiranje. Ali revanšizam se pokazao jačim od opreza, a fetišizam jačim od razuma.“ (312) Krimski rat koji je Rusija izgubila sredinom 19. stoljeća i aktualni rat protiv Ukrajine, koji će Rusija izgubiti prema Etkindovom predviđanju, povezuje jednaka izoliranost tadašnje i sadašnje Rusije u njezinoj borbi protiv modernosti. Tijekom povijesti imperijalne pobjede konsolidirale su konzervativizam ruske države dok su vojni porazi vodili do reformi ili revolucija. Isto će se dogoditi poslije ruskog poraza u Ukrajini.
Etkind ne nudi jasan odgovor na pitanje zašto se Rusija nije raspala usporedno s raspadom Sovjetskog Saveza premda bi, smatra on, upravo to bilo prirodno i normalno. Veliki sovjetski imperij zamijenjen je manjim ruskim imperijem u kojem se postupno počela razvijati nostalgija za nekadašnjom slavom i moći. Ne samo da se pojavila nostalgija, nego i jasna ambicija ponovnog osvajanja teritorija nekadašnjeg imperija:
„Pokušavajući spasiti tekovine ruske prošlosti – pravoslavlje, imperijalizam i sovjetski kolektivizam – Putin je pokušao iskovati novu tvar koja bi se mogla zvati jedino putinizam. Ali za tu zadaću nije bilo lonca za taljenje. On se rastalio.“ (317)
Etkind sa žaljenjem konstatira da je 1919. godine propala prilika za mirnu dezintegraciju Rusije. Suočen tijekom mirovne konferencije u Versaillesu s proturječnim stajalištima i zahtjevima različitih zaraćenih ruskih frakcija, američki predsjednik Woodrow Wilson poslao je u Moskvu svog izaslanika Williama Bullitta. To je bio trenutak kad su boljševici kontrolirali znatno manji teritorij nego njihovi bjelogardijski neprijatelji. Bullitt je Lenjinu predložio da se nekadašnji imperij podijeli na dvadeset i dvije države. Osim baltičkih zemalja, Finske i Ukrajine- koje su već bile međunarodno priznate – nezavisnim državama trebale su postati Južna Rusija, Ural, Sibir i Tatarstan. Boljševicima bi pripala država koja bi obuhvaćala, Moskvu, Petrograd i osam pokrajina oko njih. Lenjin je prihvatio taj plan i najavio sudjelovanje u radu međunarodne mirovne konferencije. No, predsjednik Wilson nije se suglasio, da li zbog bolesti ili stoga što nije želio biti odgovoran za raspad Rusije? Wilson se suprotstavio i novom Bullittovm prijedlogu za demontažu ruske države uspostavom pet nezavisnih država na njezinom teritoriju. Prije tih Bullittovih inicijativa Wilson je 1918. godine odbacio prijedlog da, nakon što su boljševici sklopili separatni mir s Njemačkom, Japan napadne Rusiju s istoka i okupira Sibir. Etkind konstatira da je Wilson „spasio Rusiju dvaput – prvi put od japanske invazije, a drugi put od unutrašnje podjele.“ (322) On, očito, žali što su Amerikanci i treći put, nakon raspada Sovjetskog Saveza, kad je trebalo potaknuti i raspad Ruske Federacije, omogućili režimu u Kremlju da opstane, a to je dovelo do rasta revizionističkih ambicija koje se pokušavaju ostvariti invazijom na Ukrajinu.
Ruska Federacija kao pravna slijednica Sovjetskog Saveza nije stvorila ništa novo. Njezine političko-poslovne elite parazitiraju na prihodima od prodaje nafte i plina kao i na nuklearnom arsenalu naslijeđenom od SSSR-a. Shvativši da ih čeka poraz u konvencionalnom ratu s Ukrajinom, ruski vlastodršci su počeli naglašavati da nuklearna sila ne može izgubiti rat i prijetiti da će upotrijebiti nuklearno oružje. Doista, misli Etkind, ako ne upotrijebi nuklearno oružje, Rusija će izgubiti rat.
„Postoje mnoga objašnjenja zašto oni ne mogu pobijediti bez upotrebe tog oružja: njihovi zapovjednici su nesposobni, njihove rakete su neprecizne, njihovi vojnici su gladni. Bespomoćnost vladara odgovara nemoći naroda; i jedni i drugi bili su umrtvljeni neprestanim dotokom nafte i strašnom moći svog oružja.“ (323)
Što god mislio o ruskim vladarima, Etkind ipak pretpostavlja da je i njima teško odlučiti se za nuklearni rat. Bilo zbog toga što ipak – za razliku od onog o čemu u okviru opisa ruskog apokalipticizma piše Epstein – žele izbjeći propast svijeta, bilo stoga što nisu uvjereni da bi njihovo zastarjelo oružje bilo učinkovito, oni neće u djelo provesti prijetnje o upotrebi nuklearnog oružja. Njihova vojska će ratovati dok ne bude poražena. To će dovesti do kaosa, do sukoba oko granica i do borbe za vlast na teritorijima nad kojima Moskva više neće imati kontrolu. Desetljećima će se uspostavljati sigurnosni i ekonomski aranžmani, predlagati i odbacivati rješenja u potrazi za stabilnošću, mirom i prosperitetom. Neće sve nove države biti demokratske, neće sve biti jednako uspješne, ali svi će ljudi biti sretniji nakon što se raspadne Ruska Federacija. I na kraju, posljednji esej u ovom zborniku Etkind završava ovim riječima:
„Održat će se mirovna konferencija oblikovana po uzoru na Parišku mirovnu konferenciju 1918-1919. Nova Eurazijska povelja završit će rad započet u Versaillesu prije jednog stoljeća. Od Ukrajine do Mongolije susjedi novih država posredovat će u pregovorima. Uspješnije federacije i konfederacije – kao što su Europska Unija i Sjedinjene Države – isto će tako imati udio. Nove države sjećat će se dugog razdoblja svoje pokornosti Federaciji s prezirom. Iznad svega, bit će zahvalni državi koja je pobijedila Federaciju u ratu.“ (325)
Premda je knjiga objavljena početkom 2025. godine, čini se da su oba predgovora i svi u nju uvršteni eseji napisani znatno ranije. S obzirom na to da nitko nije spomenuo smrt Alekseja Navaljnoga u veljači 2024. godine, razumno je pretpostaviti da su autori svoj posao obavili prije nego što se to dogodilo. Ta smrt, koju mnogi opravdano smatraju ubojstvom, uvjerljiva je potvrda stajališta o diktatorskom karakteru Putinove vlasti koja na drastičan način obračunava s političkim neistomišljenicima i protivnicima. U današnjoj Rusiji „veći je broj političkih zatvorenika nego u vrijeme kasnog sovjetskog razdoblja“. (Medvedev, Zhuravlev 2025)
Navaljni je bio najistaknutiji opozicijski lider koji se zauzimao za demokratizaciju ruskog društva i koji je vodio zapažene antikorupcijske kampanje. Podržavali su ga zapadni političari, nevladine organizacije i mediji, a njegova naprasna smrt pobudila je žestoke reakcije na Zapadu. Nestao je jedan od igrača koji je mogao imati važnu ulogu u političkim zbivanjima nakon okončanja rata u Ukrajini. On se svjesno žrtvovao odbijajući prihvatiti ulogu disidenta koji iz inozemstva kritizira politička zbivanja u Rusiji. Želio je biti nezavisni opozicijski političar čime je narušio duboko ukorijenjeni obrazac mišljenja među ruskim građanima da je politika nešto što ih se ne tiče, da je to posao onih koji obnašaju vlast i da o volji onih koji već jesu na vlasti ovisi tko će biti pripušten u njihov krug. On je otvoreno pokazivao da svojom voljom želi biti političar koji će na vlast doći zahvaljujući podršci građana, a ne zakulisnim odlukama unutar zidina Kremlja. Pomalo je ironično da knjiga o Navaljnom, koji je htio biti političar a ne disident, nosi naslov Disident. (Herszenhorn 2024)
Ruski emigranti, politički protivnici Putinova režima, pokušali su, čini se, dati svoj doprinos očekivanoj ukrajinskoj pobjedi
Najveći dio rasprava u knjizi pisan je u znaku iščekivanja ukrajinske pobjede. Čini se da je i to, u stanovitoj mjeri, bilo uvjetovano činjenicom da su tekstovi nastajali u vrijeme priprema za veliku ukrajinsku ofenzivu 2023. godine. Zapadni mediji i političari unaprijed su slavili pobjedu Ukrajine i naveliko raspravljali o tome kako će sve Rusija biti kažnjena zbog agresije na tu zemlju. Ruski emigranti, politički protivnici Putinova režima, pokušali su, čini se, dati svoj doprinos toj očekivanoj ukrajinskoj pobjedi. Predviđalo se da će ukrajinska vojska ostvariti cilj zapadne, ponajprije američke politike: nanijeti strateški poraz Rusiji. Premda je ostalo nejasno što to točno podrazumijeva, neki autori priloga u ovoj knjizi spremno su povukli analogiju s Njemačkom poslije Drugog svjetskog rata: bezuvjetna ruska kapitulacija i uspostava međunarodnog suda na kojem će se suditi ruskim vođama po uzoru na suđenje nacističkim vođama u Nürnbergu. Ukrajinska je ofenziva propala, a tekstovi napisani sub specie konačnog ruskog poraza ostali su. Držeći se stajališta da povijest pišu pobjednici, s kojima su se oni bezuvjetno identificirali, autori su iznijeli argumente za utvrđivanje povijesne krivice Rusije niti ne pokušavajući uzeti u obzir mogućnost da postupci ruske vlasti nisu uvijek samo rezultat zločinačkih namjera proisteklih iz anakronične imperijalne ideologije, nego možda i reakcija na poteze Zapada.
Primjerice, ne problematiziraju za rusku stranu važnu temu proširenja NATO saveza. U potpunosti ignoriraju činjenicu da je državni tajnik Beker obećao sovjetskom predsjedniku Gorbačovu da se poslije ujedinjenja Njemačke NATO neće proširiti na istok ni za inč. Nijedan autor nije smatrao potrebnim spomenuti da su Sjedinjene Države rusku stranu uvjeravale da je svrha izgradnje proturaketnog štita u Poljskoj i Rumunjskoj onemogućavanje najprije sjevernokorejskih, a zatim iranskih raketa s nuklearnim glavama da dosegnu Europu. Naposljetku ispostavilo se da je jedina svrha tih instalacija narušavanje nuklearne ravnoteže uspostavljenje između NATO saveza i SSSR-a. Time je okončana hladnoratovska ravnoteža straha zasnovana na spoznaji da će i ona strana koja prva lansira rakete s nuklearnim glavama biti uništena jer će druga strana, prije nego što bude pogođena, lansirati svoje rakete. Tko god bio na vlasti u Kremlju, taj potez je mogao protumačiti jedino kao ugrožavanje sigurnosti Ruske Federacije.
Svima njima nevažna je činjenica da je Rusija dopustila Sjedinjenim Državama korištenje svog zračnog prostora radi vojne intervencije u Afganistanu protiv talibanskog režima koji je pružio utočište bin Ladenu nakon terorističkog napada na Svjetski trgovinski centar u New Yorku i na Pentagon 2001. godine. Ne spominju ni blisku rusko-američku suradnju koja se ostvarivala tako da su ruski piloti u ruskim helikopterima gađali one ciljeve u Afganistanu koje su odredili Amerikanci. (Lavrov 12.03.2025.) Smatrajući to svojim doprinosom globalnoj borbi protiv terorizma, ruska je strana očekivala da će Zapad uzvratiti suradnjom u borbi protiv onih čečenskih terorista koji su u Rusiji podmetali bombe u civilne zrakoplove i otimali taoce. No, ti su ljudi na Zapadu bili tretirani kao borci za slobodu i dobivali su politički azil. Neuvažavanje upozorenja ruskih službi o islamskim teroristima koji su emigrirali iz Ruske Federacije u SAD imalo je katastrofalne posljedice i za Ameriku. Ruska obavještajna služba FSB obavijestila je FBI 2011. godine da su braća Temerlan i Džohar Carnajev islamski teroristi. Američke službe to upozorenje nisu shvatile previše ozbiljno. Kako je poznato, braća Carnajev su 15. travnja 2013. godine izvela teroristički napad u Bostonu za vrijeme maratonske utrke kada je troje ljudi poginulo, a stotine njih bili su ranjeni. Sve to upućivalo je rusku stranu na zaključak da, kad je u pitanju borba protiv terorizma, zapadna strana u toj suradnji nije iskrena i Rusiju ne smatra ravnopravnim partnerom čija stajališta, interese i upozorenja treba uvažavati.
Ako se sumiraju brojni ruski prigovori Zapadu, oni se svode na nezadovoljstvo Rusije zbog sustavnog ignoriranja njezinih sigurnosnih interesa. Hladnoratovska politika odvraćanja bila je, na američko inzistiranje, početkom ovog stoljeća zamijenjena kombinacijom politika ignoriranja i provociranja. Ignorirajući ruska upozorenja zbog prethodno učinjenih koraka Zapad je poduzimao nove, koje je ruska strana smatrala provokacijama. Jedna od važnijih provokacija bila je najava članstva Ukrajine i Gruzije u NATO savezu. U završnoj deklaraciji summita održanog u Bukureštu početkom travnja 2008. godine u točki 23. zapisano je:
„NATO pozdravlja euroatlantske aspiracije Gruzije i Ukrajine za članstvom u NATO-u. Danas smo se složili da će te zemlje postati članice NATO-a.“ (Bucharest Summit Declaration 2008)
Takvu politiku ruska je strana smatrala izrazom nepoštivanja obećanja da se NATO neće širiti na istok i kršenjem načela sadržanih u završnom dokumentu summita OESS-a u Istanbulu 1999. godine gdje je, između ostalog, zapisano da države „neće jačati svoju sigurnost na račun sigurnosti drugih država“. (Istanbul Document 1999:3). Tu formulaciju Rusija tumači kao svoje pravo da susjednim državama onemogući članstvo u NATO savezu jer to smatra jačanjem njihove sigurnosti na račun svoje. Pritom ruska strana u potpunosti ignorira da u istom paragrafu spomenutog dokumenta stoji da je svakoj državi zajamčeno da „slobodno bira ili mijenja svoje sigurnosne aranžmane, uključujući sporazume i saveze“. Ukrajini, koja je na inzistiranje Amerike 1994. godine bila primorana odreći se svog nuklearnog naoružanja, tim je dokumentom ponuđen utješni nadomjestak u vidu prava da svoju dotadašnju tijesnu suradnju s Rusijom i ovisnost o njoj zamijeni pridruživanjem nekom drugom sigurnosnom savezu. Svima je jasno da iskaz volje i želje neke zemlje da se pridruži bilo kojoj postojećoj asocijaciji nije dovoljan. Potrebna je i spremnost već postojećih članica da je prihvate. Lideri zemalja članica NATO saveza dobro su znali da će ruska strana njihov pristanak na ukrajinsko i gruzijsko članstvo u toj organizaciji smatrati provokacijom.
Imajući sve to u vidu možemo zaključiti da je netočno stajalište Zapada o tome da ruska agresija na Ukrajinu nije bila ničim izazvana. Odluka o napadu bila je pogrešna, bila je u većoj mjeri izraz frustracije ruskih vođa negoli posljedica razumske procjene izgleda za uspjeh i trezvenog razmatranja mogućih reperkusija, suprotna međunarodnom pravu i štetna sa stajališta nacionalnih interesa Rusije. No, ne može se reći da ničim nije bila izazvana. Naprotiv, mogli bismo ustvrditi da je Zapad neprestano izazivao Rusiju kao da je želio upravo takvu nerazumnu reakciju čija bi krajnja posljedica mogao biti strateški poraz Rusije. Teritorijalna cjelovitost Ukrajine pa i sam opstanak te države ulog je Zapada u strateškom nadmetanju s Rusijom.
Ako bi preduvjet za kapitulaciju Rusije bilo ponavljanje baš svega što je prethodilo kapitulaciji Njemačke, ne bi li u interesu očuvanja ljudskih života bilo razumno pokušati pronaći diplomatska rješenja
Tražeći uzroke rata samo u ruskom pravoslavlju i eurazijskim koncepcijama, u imperijalnim ambicijama kremaljskih vlastodržaca i u njihovoj moralnoj insuficijenciji, a ne sagledavajući i suodgovornost zapadnih lidera za nastanak okolnosti u kojima je Rusija zaključila da je rat jedini način obrane njezinih vitalnih interesa, većina autora samo vojni poraz i nestanak Ruske Federacije vide ne samo kao poželjni, nego kao neizbježni ishod rata u Ukrajini. Olako povlačeći analogiju između Hitlerove Njemačke i Putinove Rusije oni zanemaruju činjenicu da protiv Hitlera nije ratovala samo jedna država, da je rat trajao gotovo šest godina, da su obje zaraćene strane provodile razaranja nezamislivih razmjera i da su poginuli milijuni ljudi. Ako bi preduvjet za kapitulaciju Rusije bilo ponavljanje baš svega što je prethodilo kapitulaciji Njemačke, ne bi li u interesu očuvanja ljudskih života bilo razumno pokušati pronaći diplomatska rješenja tim prije što Rusija, za razliku od Hitlerove Njemačke, doista posjeduje oružje kojim se može uništiti svijet?
Vjerujem da je većina autora priloga u ovoj knjizi zapanjena promjenama u američkoj politici. Predsjednik Trump otpočeo je pregovore o normalizaciji rusko-američkih odnosa, a za Putina to je preduvjet za razgovore o miru u Ukrajini. Premda još neporažena, Rusija nije pobijedila. Plan o Blitzkrieg-u nije se ostvario. Od pet anektiranih ukrajinskih pokrajina Rusija u cijelosti kontrolira samo Krim. K tome ukrajinska vojska je mjesecima uspješno odolijevala nastojanjima Rusije da je izbaci iz područja Kurska unutar međunarodno priznatih granica Ruske Federacije. Ruska crnomorska flota je onesposobljena. Zahvaljujući prekasno dobivenom dopuštenju da zapadno oružje koristi za pogađanje ciljeva u unutrašnjosti Rusije, ali i dronovima vlastite proizvodnje, Ukrajina je rusku specijalnu vojnu operaciju zamišljenu da se provodi samo na teritoriju Ukrajine posljednjih nekoliko mjeseci pretvorila u pravi rat koji zahvaća sve više pokrajina u europskom dijelu Rusije, uključujući i Moskvu. Ustrašene primjerom Ukrajine, bivše sovjetske srednjoazijske i kavkaske republike nastoje iskočiti iz ruske političke orbite pa intenziviraju odnose s Kinom i Sjedinjenim Državama. Nastojeći spriječiti ulazak Ukrajine u NATO, Putin je primorao Finsku i Švedsku da po ubrzanoj proceduri uđu u taj savez. Unatoč uspješnom prelasku na ratnu ekonomiju, Rusija je u dugoročnoj perspektivi suočena s ekonomskom stagnacijom, tehnološkom izolacijom i mogućom političkom nestabilnošću kao posljedicom neizbježne masovne mobilizacije bez koje ne može održavati sadašnji intenzitet ratovanja. U takvim okolnostima koje su za Rusiju u većoj mjeri nepovoljne negoli povoljne Trump je predsjedniku Putinu pružio ruku spasa i ponudio mu da, ne promijenivši svoju politiku i ne odustavši ni od jednog zahtjeva u vezi s Ukrajinom, postane sugovornik o pitanjima globalne i regionalne sigurnosti. Budući da je Putinova frustracija zbog činjenice da su ga prethodne američke administracije – Bushova, Obamina i Bidenova – odbijale prihvatiti kao ravnopravnog sudionika odlučivanja o svjetskim pitanjima bila ključan element odluke o pokretanju rata, Trumpov potez može biti shvaćen kao dobro došlo neizravno priznanje da je ta politika bila pogrešna.
Ali početak američko-ruskih pregovora bio je doista iznenađujući. Dok su donedavno Amerika i EU odbijale Rusiji priznati pravo da sudjeluje u definiranju sigurnosne arhitekture Europe, danas Amerika i Rusija pregovaraju o europskoj sigurnosti bez sudjelovanja EU. Zapravo, oskudne vijesti o onome što mediji nazivaju pregovorima o miru u Ukrajini govore o tome da Rusi i Amerikanci pregovaraju o uvjetima pod kojima Ukrajina mora kapitulirati. Zasad nije jasno što bi Amerika mogla od Rusije dobiti zauzvrat. Čini se da se pregovori odvijaju po načelu Russia first. Nadu u to da neće baš sve biti onako kako to želi Putin pruža pretpostavka da zasluge za mir, ako ga bude, moraju biti pripisane slave žednom Trumpu, a ne Putinu. To bi trebao biti show s Trumpom u glavnoj ulozi.
Zaokupljeni očekivanjem poraza ruskog imperija zla autori ni na koji način ne problematiziraju zbivanja u pobjedničkom imperiju dobra. Ne sumnjaju da bi vojna pobjeda Zapada omogućila da se Rusiji nametne poštivanje ljudskih prava, slobodni mediji, politički pluralizam, vladavina zakona i demokracija. Promaknula im je činjenica da je predsjednik Trump 6. siječnja 2021. godine pokušao izvršiti državni udar nadajući se da će time spriječiti predaju vlasti suparniku koji ga je pobijedio na izborima. Ne znam vjeruju li i dalje u to da bi američki imperij mogao biti jamac provedbe demokratske transformacije Rusije iako se predsjednik Trump u svom drugom mandatu trudi kopirati ruski sustav oligarhijske vlasti i najavljuje da će, suprotno odredbama američkog ustava, i treći mandat provesti u Bijeloj kući. Šikaniranje predstavnika nepoćudnih medija i otvorene najave ukidanja autonomije sveučilišta istaknuto su obilježje početnog razdoblja djelovanja Trumpove druge administracije. Kao najsvjetliju epizodu američke povijesti, koju treba ponoviti, Trump vidi Divlji Zapad, vrijeme širenja bjelačke američke države popraćeno genocidnom politikom prema Indijancima i istrebljenjem bizona. Već prvog dana svog drugog mandata Trump je potpisao izvršnu naredbu Obnavljanje imena koja slave američku veličinu. Naredio je da se najvišem američkom planinskom vrhu vrati ime 25. predsjednika Williama McKinleyja obrazloživši to, između ostalog, konstatacijom da su Sjedinjene Države pod McKinleyjem „uživale brzi ekonomski rast i prosperitet, uključujući širenje teritorijalnih dobitaka za naciju“. (Restoring 2025) Podsjećamo, McKinley je vojnom silom osvojio Porto Rico, Havaje i Filipine.
Trump je okrenuo leđa europskom dijelu američkog imperija. Taj dio imperija tijekom razdoblja Hladnog rata činile su europske demokracije kojima je Amerika jamčila zaštitu od moguće sovjetske invazije. Nakon prestanka Hladnog rata u taj imperij pohrlile su istočnoeuropske nacije netom oslobođene od sovjetske okupacije. Trump očito prezire taj imperij po pozivu, kako ga je nazvao norveški stručnjak za međunarodne odnose Geir Lundestad, i najavljuje prava teritorijalna osvajanja. Isticanjem McKinleyevih kolonizacijskih postignuća kao primjer koji namjerava slijediti Trump ujedno iskazuje razumijevanje za postupke predsjednika Putina koji Rusiju pokušava vratiti na puteve njezine nekadašnje imperijalne slave i veličine. Pritom se približavanje dvaju imperija ne svodi samo na obostranu spremnost da odlučuju o sudbini i granicama drugih nacija ignorirajući postojeće međunarodno pravo, nego je vidljivo i prepoznavanje sličnosti njihovih temeljnih nazadnjačkih ideološko-religijskih uvjerenja. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je, u razgovoru s američkim blogerima, pozdravljajući pozitivne političke promjene u Americi rekao i ovo:
„Tako da je riječ upravo o povratku ´normalnosti´ u onom vidu u kojem je mi razumijemo. Mi smo pravoslavni kršćani. Naše vrijednosti su u cjelini slične. Doduše, katolicizam se sada odmiče na stranu novih strujanja. Ona su nama nerazumljiva i neprihvatljiva. Činjenica je da je na vlast došla normalna administracija koja ne ispovijeda protukršćanske ideje.“ (Intervyu 2025)
Ako su autori članaka u ovoj knjizi pročitali te riječi ministra Lavrova, vjerujem da su posumnjali u opravdanost svojih očekivanja da jedan imperij obračuna s drugim u ime istine, demokracije, slobode i pravde. Trumpova očita fascinacija Putinovom autokracijom upućuje na zaključak da bi on bio skloniji pokušaju kopiranja ruske političke prakse u Americi negoli tome da Rusiji pokuša nametnuti one vrijednosti i institucije prema kojima danonoćno iskazuje prezir.
Bucharest Summitt Declaration (2008), https://www.nato.int/cps/en/natohq/official_texts_8443.htm?selectedLocale=en
Bykova, Marina F. (ed)(2025), At the Vanishing Point in History. Critical Perspectives on the Russia-Ukraine War, London: Bloomsbury Academic
Dobrokhotov, Roman (2024) “He began to complain of sharp pain in the stomach”: Official documents obtained by The Insider confirm Navalny was poisoned in prison, https://theins.ru/en/politics/274926
Herszenhorn, David M. (2024), Disident, Varaždin: Stanek
Istanbul Document 1999 (1999), Istanbul: OSCE
Lundestad, Geir (2014), East, West, North, South. International Relationa since 1945, SAGE, Los Angelos, London, New Delhi, Singapore, Washington
Medvedev, Kirill; Zhuravlev, Oleg (2025), Russia´s (Post) War Future. Imagining a “New Normal” for Postwar Russia, https://therussianreader.com/2025/04/01/2705/
Restoring Names That Honor American Greatness (2025), Federal Register/Vol. 90, No. 20/Friday, January 31, 2025/Presidential Documents
Starr, S. Frederick (ed)(2024), Expert´s Scenarios for Russia´s Future, Washington: Central-Asia Caucasus Institute
Subotić, Milan (ur)(2015), Druga Rusija, Beograd: Biblioteka XX vek
Šiškin, Mihail (2022), Moja Rusija, Zagreb: TIM press
Интервью Министра иностранных дел Российской Федерации С.В.Лаврова американским блогерам М.Науфалу, Л.Джонсону и Э.Наполитано, Москва, 12 марта 2025 года
07.04.2025.
4.00
(2)
Loading...
