Saša Stanišić, dobitnik najvažnijih njemačkih nagrada za knjige pisane na nematerinskom jeziku

Bacam brzi check na svoju knjižnicu: Saša Stanišić, dvije knjige, dvanaest primjeraka, svi raspoloživi. Šteta, sjajno piše, predstavlja Ante Alerić traženog njemačkog pisca (stotinu književnih večeri godišnje) čiji je i treći roman Porijeklo objavila Fraktura

Višegrad bi prosječnom hrvatskom čitatelju bio neka čaršija tamo negdje u istočnoj Bosni, mentalno dalje nego li nam je Njemačka. Nemali dio populacije (rođene u Jugoslaviji) bi ga povezao s romanom “Na Drini Ćuprija”, a upućenije bi asocirao na Andrićgrad Emira Kusturice. Naime, sarajevski režiser nastanjen na obližnjoj srpskoj Mokroj gori izgradio je svojevrsni književni disneyland na Drini. A materijal koji je koristio, znat će baš oni najupućeniji, pokušavao je maznuti s austrougarskih tvrđava iz okolice Trebinja za gradnju navedenog kvazihistorijskog memorijalnog grada (zovu ga još i Kamengrad) jedinom nam nobelovcu s “ovih prostora”. Oni, pak, koji se bave poviješću možda se i sjete sve svireposti prošlog rata u kojem je grad podsjetio na scene iz Andrićeva romana. E baš u tom vremenu i u svojim tinejdžerskim godinama Saša Stanišić odlazi put Njemačke, te kasnije postaje njemački pisac koji osvaja sve bitne i eminentne nagrade države u koju je izbjegao. One što nam je bliža nego li sam Višegrad u kojem se rodio.

Dakle, njemačkog pisca iz Višegrada našem tržištu već trećim romanom predstavlja izdavačka kuća Fraktura, a cijelo troknjižje prevela je ista prevoditeljica, Anda Bukvić Pažin. Nakon knjiga “Kako vojnik popravlja gramofon”, “Uoči slavlja”, pred nama je i “Porijeklo”. Roman je to za koji je 2019. godine autor dobio Deutscher Buchpreis, najznačajniju njemačku književnu nagradu koristeći trenutak na dodjeli za osvrt na novopečenog nobelovca Petera Handkea, jer je, kako nas već i naslov knjige podsjeća, tanka linija između geografije, književnosti i politike.

O romanu se već dalo čitati u tekstu Davora Beganovića na Ajfelovom mostu Miljenka Jergovića, ili u isječku koji je izdavač objavio vidjeti o čemu bi tu moglo biti riječi.

Za početak možda su mogući prijevodi naslova varirali: od najavljenog “Podrijetla” postao je „Porijeklo“ (istog je naslova i jedan roman Dan Browna preveden u Bosni), a možda je htio biti samo Rod (zauzeto od Jergovića). Sve u svemu, teško mi je kao čitatelju dovinuti što bi bilo bolje za „Herkunft“, kao što je i nama, koji se koristimo prijevodom, teško zamisliti kakvu impresiju (osim one oblijepljene književnim nagradama i bestseling nakladama) naučeni njemački jezik Saše Stanišića ostavlja kod njemačkih čitatelja. Ali da se ne pogubimo u prijevodu, krenimo sa početkom ovog autobiografskog romana u kojem se pogubila dementna autorova baka.

Nakon što je dvije trećine života proveo u Njemačkoj Saša Stanišić se nanovo (u prvom romanu „Kako vojnik popravlja gramofon“) tematski vraća u rodni kraj. Udžbenik za geografiju za šesti razred moga sina definira ga, u odnosu na Hrvatsku, kao jugoistočnoeuropski kulturno-civilizacijski krug sa značajkama: pravoslavlje, islam, uporaba turcizama, srpski jezik. Ovo potonje u ovom slučaju ne vrijedi jer, da još jednom napomenemo, autor piše na njemačkom. Na naše se jezike prevodi, pa me sad u toj jezičnoj igrariji zanima hoće li i najavljeno „Porijeklo“ u izdanju sarajevske izdavačke kuće Buybook – a koje će izići u prijevodu iste prevoditeljice kao i kod nas – imati bosansku jezičnu „varijantu“ ovog romana? Stanišić inače u romanu počesto rabi izraz srpskohrvatski. Ali na bilo koji lokalni jezik da je prevedemo, osim univerzalne literarne vrijednosti u knjizi ćemo naći i neka specifična regionalna prisjećanja. Ono što, na primjer, i osobno pronalazim u „Porijeklu“.

Autor je u onom linkanom isječku opisao iskustvo nošenja štafete, koje i sam imam. Dobro, nisam nosio baš štafetu već bio jedan od dvojice koji trči usporedo noseći cvijeće, ali to valjda ide s backgroundom, kako sam autor kasnije doznaje, obiteljskog članstva u partiji, što nije bio i moj slučaj. Nadalje, otkrivamo dalje u romanu da se roditelji onog koji nosi štafetu ne uspijevaju integrirati u Njemačku poput njega (koji postaje prilično slavan) već traže sreću na Floridi i sad uživaju mirovinu u Hrvatskoj.

Roman je autobiografski, počinje posjetom Višegradu gdje baka ujedno ima osamdeset sedam i jedanaest godina. A onda vrtložno kreću priče o odrastanju u Bosni, zatim bijegu u Njemačku, sve do današnjeg prebivališta u Hamburgu. Nelinearno ispričano s iskričavim digresijama. Stanišić je briljantan stilist tako da čitatelj odmah upada u te minijature koje asocijacijama ili sjećanjima lako izmame osmijeh. Ima nešto nevino u tom njegovom humoru što nas vuče u ponovna iščitavanja istih rečenica.

„Bez skretanja s teme moje priče uopće ne bi bile moje. Udaljavanja su način moga pisanja. Moja vlastita avantura.“

Dok se baki miješaju stvarnost i sjećanja, Stanišić sve više raznim pripovjedačkim tehnikama trese priče sa obiteljskog stabla: od osobnih prisjećanja na mladost (zahvativši naširoko pojam Jugoslavije) preko roditelja, njihovih roditelja i sela iz kojeg su Stanišići potekli. Jedan djed mu je radio figure zmajeva i na kraju romana je zmajska utvrda, a selo njegovih predaka  zove  se Oskoruša kao i stablo iz pjesme Arsena Dedića (motivi s naslovnice knjige). I dok umire Tito, dijete baki govori da je sve ok, jer se on krije u pećini u Jajcu. Možda griješi dijete-autor, autor sam ili sva ta identitetska zavrzlama koja ga prati: kao došljaka u Njemačku, dijete iz miješanog braka iz zemlje koja je nestala, s rodbinom na sve strane svijeta jer – Titova pećina bila je u Drvaru, a u Jajcu su katakombe. Možda se i u njima krio, manje je bitno. Veći likovi od njega u ovoj priči su baka mafijaš, hrčak kome se čitalo Andrića, policajac koji je spustio Kusturici, jedna benzinska pumpa, poskok ili krive noge Darka Pančeva. „Moja su sjećanja varijable čežnje“, lijepo zaokružuje.

Negdje na trećini knjige zastajem s čitanjem i mislim se da teme porijekla, Jugoslavije, rata, izbjeglištva i rodovskih sela možda baš i nisu nešto što će privući hrvatske čitatelje.  Bacam brzi check na svoju knjižnicu: Saša Stanišić, dvije knjige, dvanaest primjeraka, svi raspoloživi. Šteta, sjajno piše. Bilo kao esej o svemu što je bila ili što nam predstavlja ta nestala državna zajednica, s kojim se možemo ili ne moramo slagati, vlastito sjećanje, ili narativ iz drugog, trećeg lica jednine – roman jednostavno klizi. I, neskromno priznajem, veće ga je zadovoljstvo čitati nego li o njemu pisati.

Dirljivo je i s kojom jednostavnošću opisuje traumatične trenutke: upozorenje policajca njegovoj majci da mora iz grada, a još dirljivija svijest da je u nekom drugom vremenu obitelj mogla jednostavno zapeti na mađarskoj žilet-žici. Sve se okrene, danas si napredni klinac sa svojim Commodoreom, a sutra nemaš za školski izlet i obuvaš se u Deichmana te visiš s ekipom na benzinskoj pumpi. „Na Emmertsgrundu je stanovalo baš puno migranata. To je u Njemačkoj svugdje tako: gdje god su migranti, ima ih baš puno.“ I slijedi gotovo trećina knjige s radnjom iz Njemačke i sa svim mukama integracije: jezik, školovanje, stanovi, druženja, odrastanje, novi život. Red topline, red tuge, red veselja, red jezičnih igara, s velikim proredima vedrine.

U komparativnom okviru od „Porijekla“ možemo pružiti paralelu na hit roman „Mladenka kostonoga“ hrvatskog pisca Želimira Periša. Mada žanrovski, stilom i tematikom na prvi pogled nemaju ama baš ništa zajedničko, veže ih sličan ludizam (kod Stanišića u jezičnim minijaturama, a kod Periša u većim cjelinama kratkih priča), nelinearni vremenski tijek i najveća sličnost: interaktivna igra u kojoj biramo završetke određene radnje.

Zvali to postmodernim tehnikama ili kako već, interesantno je kako se, gotovo u isto vrijeme, pojavilo u dva različita literarna svijeta. Onaj kod Stanišića referira se na dječije časopise koje je čitao u djetinjstvu i u kojima biramo put kao u kompjuterskom programu – ako… onda idi na XX stranicu. U svom somnabuličnom finalu, biografska fikcija “Porijeklo” počinje sličiti Periševoj  “Mladenki kostonogoj” jer se i u njoj počinju pojavljivati fantastični likovi: zmajevi, vile…

„Nema jedne riječi za sve riječi“, nema ni rečenice kojom bih obuhvatio ovaj roman, ali imam tri riječi („u prosjeku svake tri sekunde izmisli se nova riječ“): skrušeni roman zmaj!

Kad sam prvi put čuo za Sašu Stanišića (@sasa_s na twitteru gdje je izrazito aktivan) pomislio sam kako je samo jedan od onih što prodaje zapadu nekakav Balkan u njemačkom celofanu. Čitajući i ovu njegovu knjigu vidim kako sam samo u krivu bio. Valjda je to ono što možemo nazvati dopunskom čitateljskom radošću. Naime autor je prije pandemije bio jako tražen na književnim večerima po Njemačkoj (Deutsche Welle piše da ih je oko stotinu godišnje!), samo što to nama malo znači jer književne večeri na njemačkom jednako su daleko kao i onaj grad Višegrad, tamo negdje u Republici Srpskoj. Ionako sve to postaje irelevantno kad otvorite knjigu koja na geografiju gleda paralelno, personalno, a jezik joj je, kako reče spomenuti Davor Beganović, pomalo iskošen.

A što se dogodilo s cvijećem koje sam uz štafetu nosio? Svašta. Za vrijeme priredbe lupkao sam njime o zid i prilično ga uništio. Nisam uopće imao ideju da štafeta kao i život ide dalje. Zajedno s učiteljicom uz puno srama i malo selotejpa sanirao sam buket koliko se dalo i štafeta je sutradan umrla, otišla u onostrani svijet i nestala iz naše mladosti.