Scholz u Kini, EU na čekanju, raskol u njemačkoj industriji

Sastanak kancelara Scholza i predsjednika Xija, kao i događaji koji su prethodili tom susretu, mogli bi dalekosežno odrediti budućnost cijele Europske unije, piše Stevo Đurašković. Upozorava na polemike među njemačkim industrijalcima od kojih neki otvoreno zahtijevaju državni intervencionizam u suočavanju s Kinom. Je li time na kontinentu ugrožena liberalna demokracija

• Naslovna fotografija: Susret Olafa Scholza i Xija Jinpinga (Bundesregierung / Imo)

• Autor je docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

Dok se hrvatska javnost zabavlja s promjenom vlasništva Fortenove, dok se i dalje vuku repovi financijske afere u Ini, službeni posjet njemačkog kancelara Scholza Kini 4. studenoga, u pratnji četrdesetak gospodarstvenika, radi produbljivanja njemačko-kineskog gospodarskog partnerstva mogao bi snažno utjecati na sudbinu te zemlje, a i cijele Europske unije. Radi se o (paničnom?) posjetu direktora najvećih njemačkih proizvodnih kompanija Kini kako bi se prije svega osigurale daljnje investicije u proizvodne pogone s ciljem kompenzacije gubitaka nastalih nestankom Rusije dijelom kao tržišta, ali ponajviše kao izvora jeftinih energenata za njemačku industriju. Dok su novinari i analitičari polemizirali o nizu pitanja, od kritike svrhe posjeta u vrijeme kada jača autoritarnost kineskog režima te posljedično dalje slabe ljudska prava – primarno vezana uz pitanje Ujgura, do višeslojnih analiza mogućeg budućeg učinka pojačanog investiranja najvećih njemačkih kompanija u Kinu na rast njemačke ekonomije, cilj ovog teksta je skrenuti pažnju na niz političkih događaja uoči i tijekom samog posjeta, a koji bi povezani mogli imati snažne posljedice za Njemačku, ali i za Europsku uniju.

• Berlin odvojen od EU

Prvo, neposredno prije puta u Kinu njemački se kancelar sastao u Parizu s francuskim predsjednik Emmanuelom Macronom, a sastanak je pratio, valjda prvi put u zadnjih pola stoljeća, znakoviti izostanak zajedničkog obraćanja novinarima Scholza i Macrona. Simbolika izostanka je zabrinjavajuća, budući da se zajedničko ekstenzivno obraćanje  novinarima nakon sastanaka prvih ljudi izvršne vlasti Njemačke i Francuske ne samo podrazumijevalo, već je imalo i simboličku težinu urbi et orbi objave smjera kuda Europska unija brodi predvođena svojim berlinskim i pariškim i kapetanima. Scholz je glatko odbio i ponudu Macrona da zajednički posjete Kinu početkom sljedeće godine kako bi demonstrirali zajedničku EU politiku prema Kini.

Scholz se nije ni potrudio ishoditi ili iznuditi pristanak ostalih članica EU-a za svoj put u Peking. Istodobno je dovršena prodaja dijela hamburške luke kineskoj brodarskoj kompaniji Cosco

Neposredno prije puta kancelara Scholza i čelnika najvećih njemačkih kompanija u Kinu, Europski povjerenik za industriju i unutarnje tržište, Thierry Breton, otvoreno je i prilično žestoko kritizirao skorašnju posjetu njemačkog izaslanstva Kini riječima „kako je vrijeme za naivnost iza nas. Moramo biti oprezni“, te upozorenjem kako politika EU-a prema Kini treba biti zajednička politika, a ne individualna politika zemalja članica „što Kina i želi.“ Kako je povjerenik Breton Francuz, sigurno je poslužio kao usta svog političkog šefa; međutim, ne sjećam se da sam ikada iz ustiju visokog službenika EU čuo ovako otvorenu osudu njemačke politike. Naravno, i ranije je bilo trzavica na liniji Pariz-Berlin, međutim, one bi se uvijek izgladile na zatvorenim sastancima, istina vrlo često tako da je njemačka uspijevala nametnuti svoje interese.  Bivša je kancelarka Angela Merkel uspijevala barem zapakirati njemačke interese kao Europske, te ih ugraditi u politike Europske unije, čak i kada su one bile na štetu većini zemalja članica Europske unije, poput „politika fiskalne strogoće“ (austerity) koje su nametnute svim zemljama EU nakon izbijanja financijske krize 2009. godine, s katastrofalnim posljedicama u Grčkoj i Španjolskoj i posljedičnim usponom radikalne desnice u brojnim zemljama Europske unije.

Scholz se nije ni potrudio ishoditi ili iznuditi pristanak ostalih članica EU-a za svoju agendu puta u Peking. Znači li ovaj Scholzov potez, s kojim se poklopio i zaključak trakavice s prodajom najvećoj kineskoj brodarskoj kompaniji Cosco udjela u najvećoj njemačkoj teretnoj luci, onoj u Hamburgu (koji je inzistirao na kupnji 35% luke, na što je uprava luke pristala, a na kraju je pod raznim pritiscima bio prodan udio od 25% kako Cosco ne bi imao udio u donošenju upravljačkih i strateških odluka) kako Njemačka odustaje od dosadašnje politike kakvog-takvog usklađivanja njemačkih i europskih interesa, tj. politike predvodnika Europske unije, te kreće, pod pritiskom svojih najvećih kompanija, prema politici otvorenog soliranja? Ako osovina Europske unije simboličkim potezom najavljuje suštinsko dizanje ruku od EU-a, kakav to potencijal može imati na neka buduća kretanja? Iako njemačko soliranje može pogodovati dugogodišnjoj ambiciji francuskog predsjednika Macrona da se nametne kao ideološki i politički lider produbljenja Europske unije kao integracije, ipak veliki je upitnik ima li Francuska mogućnosti, ekonomijom koja je puno manje dinamična i ekspanzivna od njemačke,  povući produbljenje EU-a kao integracije te profiliranje u samostalnog političkog čimbenika.

• Raskol u njemačkoj industriji

Drugi nesvakidašnji događaj koji se veže uz Scholzov posjeta Kini je javni rascjep u redovima njemačke krupne industrije, što se osobno ne sjećam da je ikada bio slučaj. Čelnici Siemensa, Volkswagena i osobito BASF-a istaknuli su se kao odlučni glavni zagovornici daljnjeg investiranja u Kini, predstavivši svoju poslovnu nakanu kao “alternativloss” za opstanak dotičnih kompanija čiju konkurentnost pritišće kao mlinski kamen aktualna skupoća energenata i radne snage u Europi. S druge strane, čelnici nekih kompanija, poput Mercedes-Benza i Thyssenkruppa, nisu sudjelovali u posjetu, ali su se suzdržali od javnih izjava. Čelnik Njemačkog saveza inženjera (VDMA) izrazio je sumnju u kineske investicije dok je predsjednik Saveza njemačke industrije (BDI) Siegfried Russwurm – dakle predsjednik krovne udruge koja okuplja velike proizvođače  – prozvao Siemens, VW i BASF da de facto srljaju stavljanjem svih jaja u jednu košaru, i pozvao da stvore strategije diverzifikacije ulaganja kako bi se izbjegla moguća ovisnost o Kini. Russwurmov pristup ne bi sam po sebi bio toliko interesantan da nije istaknuo dvije stvari. Prvo, apelirao je na kompanije da jačaju proizvodne kapacitete u samoj Njemačkoj kako bi se „ojačala Europska suverenost“.  A još zanimljivije je da je čelnik BDI-ja uputio poruku političarima kako moraju izmijeniti dosadašnji odnos prema industriji ako žele da Njemačka dugoročno zadrži svoj ekonomski položaj, a time i svoju političku moć. Pozvao je na „daljnju politizaciju industrije“, konstatiravši kako politika otvorenog tržišta ne može vrijediti ako „sistemski natjecatelji kao Kina ulaze u konkurentske odnose s direktnom podrškom države i geostrateškom politikom širenja državne moći“.

Nije neki sindikalist, niti ljevičarski intelektualac pozvao na jačanje uloge države u industriji i ekonomiji, već je to učinila Federacije njemačke industrije i njen predsjednik Siegfried Russwurm

Znači, ako se već ne može natjerati kinesku državu da se makne iz industrije, onda je vrijeme da se njemačka vlada i politika postavi prema svojoj industriji na način na koji se postavlja kineska vlada. Da li je istup BDI-ja uvijeni poziv za resetiranje Schröderove Agende 2010, ili barem njenog dijela koji je uključivao otvaranje njemačkih kompanija stranim ulagačima, što je išlo za time da se država riješi vlasničkih udjela u velikim kompanijama, te da se razbije dotadašnji model gdje su država i velike kompanije imale međusobne povezane vlasničke udjele?^[1]

Čelnik Volkswagena Oliver Blume bio je jedan od trojice njemačkih kapetana industrije koji su zajedno sa Scholzom putovali u Peking. Njemački proizvođač automobila ima tvornicu automobila u pokrajini Xinjiang, gdje je ujgurska manjina izložena brutalnim kršenjima njihovih ljudskih prava. (Wikimedia Commons)

Svojevrsni vapaj za promjenom ekonomske paradigme dolazi u trenutku kada podaci pokazuju kako se udio industrijske proizvodnje u BDP-u Njemačke konstantno smanjuje, dok analitičari pesimistično najavljuju neizbježnost daljnje deindustrijalizacije Njemačke.  Je li taj vapaj posredni poziv i za državno kroćenje „nevidljive ruke globalnog tržišta“, budući da nevidljiva ruka druge strane funkcionira kao vrlo vidljiva ruka kineske države; Huawei i Xiaomi nisu nastali i izrasli u globalne kompanije mimo kineske države, ni uz njenu pomoć: one su istoznačnica sa samom državom (i partijom). Paralelno sa istupom BDI-ja, čelnik sindikata BASF-a najavljuje pokretanje generalnog štrajka ako se proizvodnja kompanije bude selila na Daleki istok, kako najavljuje njen generalni direktor Martin Brudermüller, među CEO-ima njemačkih velikih kompanija najglasniji i najradikalniji zagovornik seljenja proizvodnje u Kinu kao „alternativloss“ zbog poskupljenja plina izazvanog sankcijama Europske Unije Rusiji.  Podsjetimo, velikih štrajkova njemačkog radništva nije bilo ne zna se od kada; čak i usprkos široko raširenom nezadovoljstvu Njemačke konfederacije sindikata (DGB) Schröderovim reformama početkom 2000-ih godina štrajkovi su izostali.

• Slabljenje kineskog gospodarstva

Treći politički događaj koji poput nezavisne varijable može utjecati na prethodna dva su moguće posljedice 20-og kongresa KP Kine održanog 16-22. listopada. Geopolitički i ekonomski analitičari su se naširoko raspisali o posljedicama toga što je Xi Jinping osvojio treći uzastopni mandat na položaju generalnog sekretara KP Kine, te napunio Politbiro svojim poslušnicima, čime je odbacio praksu uspostavljenu u doba Deng Xiaopinga ograničenja dužnosti generalnog sekretera na dva uzastopna petogodišnja mandata, te Politbiroa kao tijela kolektivnog odlučivanja gdje su zastupljeni šefovi raznih partijskih frakcija. Iz kombinacije posustalog ekonomskog rasta Kine izazvanog krizom na tržištu nekretnina i učincima politike nulte stope tolerancije nq covid-19, te činjenice kako je Xi izbacio iz Politbiroa CK većinu ekonomista koji su u prošlom sastavu Politbiroa bili u tom tijelu, izražene su skepse u mogućnost daljnjeg ekonomskog razvoja Kine, tj. mogućnosti osuvremenjivanja gospodarstva do razine tehnološki najnaprednijih zemalja svijeta. Ovu ocjenu poduprla su i tumačenja Xi-jeva govora na Kongresu, koji je bio u znaku nacionalne sigurnosti, dok je naglasak ranije bio na ekonomskim reformama.

Specifikacije robota i drugih strojeva u njemačkim tvornicama u Kini već sutra bi se mogli naći na stolu nekog iz Politbiroa, koji bi onda pokrenuo procese „kopiraj i usavrši“

Sve to vodi zaključku kako ekonomska snaga Kine kopni, pa time i njen geopolitički potencijal, dok istovremeno vanjskopolitička doktrina administracije Joea Bidena o nultoj suradnji sa autokratskim režimima – čitaj s Kinom, budući da ne primjenjuje isto pravilo na npr. Saudijsku Arabiju –  Kinu gura u vanjskopolitičku agresivnost.  Međutim, Xi je u strategiji sigurnosti kao jedan od prioriteta naglasio dizanje potencijala Kineske narodnooslobodilačke armije na najviši tehnološki potencijal. Ako Xi i Partija upregnu sve državne resurse u tehnološko podizanje vojske, je li moguće da se to prelije na civilni sektor, na način sličan kako radi Izrael, čija je strojarska industrija među najrazvijenijima u svijetu upravo zahvaljujući prelijevanju tehnoloških informacija iz vojne u civilnu industriju. U tom smislu, može li strategija njemačkih kompanija, ili bar onih koje proizvode dobra najviših tehnoloških razina, poput Siemensa i Volkswagena, na kraju postati „klanje krave za kilo mesa“? Kina nije slaba država poput Meksika ili neka od zemalja Južne Amerike gdje VW ekstenzivno podiže tvornice, već se može očekivati da bi se specifikacije robota i drugih strojeva koji se koriste za proizvodnju u tim tvornicama već sutra mogle naći na stolu Xi-ja ili nekog iz Politbiroa, koji bi onda pokrenuli procese „kopiraj i usavrši“. Kakve bi posljedice taj scenarij u srednjem i dugom roku imao za Njemačku i Europu, ne samo za ekonomiju, već i za društva, životni standard, liberalnu demokraciju?

Podsjetimo još jednom kako nije neki sindikalist, niti ljevičarski intelektualac pozvao na jačanje proizvodnih kapaciteta u samoj Njemačkoj i na jačanje uloge države u industriji i ekonomiji, već je to učinila Federacije njemačke industrije i njen predsjednik Siegfried Russwurm. Podsjetio bih i na zabrinutost koju su pojedini ekonomisti izražavali na samom početku 20. stoljeća prema tendenciji deindustrijalizacije i moguće dominacije financijskog i uslužnog kapitala nad industrijskim. Jedan njemački ekonomist je napisao kako će „Evropa pomjeriti teret teškog fizičkog rada…a potom i rada u industriji – na obojane rase, a ona sama će biti zadovoljna ulogom rentijera, i na taj način, možda, popločati put za ekonomsku a kasnije i političku emancipaciju obojenih rasa.“^[2]  Ako maknemo rasističke tonove citata, dotični upućuje na problem sličan današnjem: Da li, u svijetlu danas još mutnih kontura multipolarnog svijeta koji nastaje, dolazi vrijeme snažne vidljive ruka države, te ograničenje slobode protoka kapitala, koji bi u Europi trebao biti jamac ekonomskog blagostanja i očuvanja liberalne demokracije, budući da je globalizacija donijela povećanje životnog standarda srednjoj klasi Azije, a njegovo opadanje u Europi, uz prateću pojavu uspona desnog ekstremizma.

• Bilješke

^[1] Agenda 2010 uključivala niz dalekosežnih reformi za povećanje konkurentnosti njemačke ekonomije, koje su uključivao rezove u sustavu socijalne skrbi, niže poreze, fleksibilizaciju rada (tzv. Hartz reforme) provedene u prvoj polovici 2000-ih godina, te spomenuto i otvaranje njemačkih kompanija stranim ulagačima

^[2] Eric Hobsbawm (1989.): The Age of Empire I875-I9I4. New York: Vintage Books, str.83 (prijevod preuzet iz srpskog izdanja, Arhipelag, Beograd, 2019, str.106).