SDP u HDZ-ovom budoaru

HDZ se navikao da po potrebi može posegnuti za oprbenim zatupnicima jer valjda svatko ima cijenu, a SDP djeluje kao da se navikao da mu zastupnici dezertiraju u srazu s prvom nemoralnom ponudom. Što će biti sa zemljom u kojoj se i građani naviknu na takvo žetoniziranje, pita se Jelena Lovrić.

• Naslovna fotografija: Boška Ban, Andrej Plenković, Gordan Jandroković. (PIXSELL)

• Autorica je hrvatska novinarka i politička komentatorica s višedesetljetnom karijerom.

Srdačnom dobrodošlicom – tako su u HDZ-u, kažu, pozdravili pretrčavanje bivše SDP-ove saborske zastupnice Boške Ban u njihov tabor. Njenim transferom u redove vladajuće većine otvorena je nova sezona žetoniziranja vlasti Andreja Plenkovića. Dario Zurovec, gradonačelnik Svete Nedelje, također se nudi. Premijer je, tvrdi, otvoren za svakoga tko im se želi priključiti. Zadovoljan jer je prijeteći raskol u svojoj koaliciji, uzrokovan pjesmom o ustaškom poglavniku Paveliću kao „vođi svih Hrvata“, uspješno pokrpao. Nakon formalnog priključenja gospođe Ban njegovu jatu, pjevaču skandaloznog bećarca Josipu Dabri, zastupniku Domovinskog pokreta, javno je mogao poslati poruku da za stabilnost njegove vlade više „nije presudan“.

Nitko od uključenih ne vidi u takvim preletima ništa problematično. Puna su im usta brige za interese Hrvatske. Boška Ban će reći da radi u korist građana. Onih koji su je prije nešto više od dvije godine na listi SDP-a birali u Sabor, a kojima je svojim pridruživanjem HDZ-u okrenula leđa. Za vladajuću su stranku politički konvertiti već konstanta. Kao prvi se veliki prebjeg pamti Bernardo Jurlina, jedan od sindikalnih čelnika, koji je već početkom devedesetih ljevicu zamijenio mjestom u HDZ-u. Ali Andrej Plenković trgovanje je mandatima pretvorio u svoj model funkcioniranja. Do njega se parlamentarne većine nikada nisu sastavljale s tako otvorenom i golemom praksom žetoniziranja. Već godinu dana nakon njegova preuzimanja premijerske funkcije razlaz je s Mostom premostio savezom s HNS-om, strankom koja je u Sabor ušla na zajedničkim listama sa SDP-om. Takav je manevar bio ne samo politički nego i pravno suspektan. Neki su istaknuti stručnjaci tvrdili da je protuustavan. Posljedice su bile dramatične – HNS se raspao i više uopće nije relevantna stranka, ali privatni biznis njegova tadašnjeg šefa Ivana Vrdoljaka cvjeta. Potom je premijeru Plenkoviću većinu osiguravao bivši zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji je od žetona – kako ih je sam nazvao – stvorio snažan saborski klub s više od desetak kojekuda pokupljenih zastupnika.

Kupovanje ruku, kao da je riječ o tržnici, vladajući su pretvorili u rutinu. Što ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek ovih dana naziva sposobnošću okupljanja. Termin „žetoni“ joj smeta, ali Plenkovićevu afirmaciju zloćudne pojave pretrčavanja predstavlja kao dobrodošlu normalnost. Sporna se praksa redovito pokušava predstaviti kao briga za opće dobro. Boška Ban tvrdi da je posvećena samo interesima svojih glasača u Međimurju. Zurovec govori o projektima, o željeznici do Samobora. Ne govori, to otkrivaju kuloari, da ga jako zanima i HDZ-ova potpora na idućim izborima za zagrebačkog župana. Slično je 2017. Vrdoljak kao razloge za svoju koaliciju s HDZ-om navodio plemenite ciljeve – provedbu reforme obrazovanja i izlazak Hrvatske iz političkih rovova. Što se potom putem negdje pogubilo. Politički prevrtači faktički impliciraju da se bez tala s HDZ-om ništa u Hrvatskoj ne može napraviti. Split je, primjerice, prilično uvjerljiv argument za takve tvrdnje. Čim je HDZ osvojio grad, država je odriješila kesu. Svašta se nešta po Splitu sada financira. Nije novost da se premijer Plenković spreman poslužiti državnim resursima za svoje stranačke potrebe. Kao što su i ovi koji mu ulijeću u zagrljaj okupirani prije svega svojim osobnim interesima. Zato se njihovi aranžmani vrlo često svode na brutalnu političku korupciju.

Sasvim logično, javnost takve postupke doživljava kao veliku prevaru. Posebno se izigranima i nasamarenima osjećaju oni koji svoj glas daju, primjerice, SDP-u, da bi ga izabrani zastupnici onda odnijeli HDZ-u na kup. Upravo to je uradila i Boška Ban. SDP-ove je glasove prebacila Plenkoviću. GONG takvu praksu smatra duboko nemoralnom. Veliki je dio javnosti uvjeren da se politika pretvara u banalnu, nekad i prljavu trgovinu. Zato je povjerenje u politiku mizerno, a izlazak na izbore zabrinjavajuće mali. Zato političke stranke kopne, dok apatija i odbojnost prema političkoj klasi rastu. Otvoreno se govori o političkoj prostituciji i kupleraju. Ljudi osjećaju gađenje i prema onima koji kupuju i prema onima koji su se spremni prodati.

HDZ je političke prebjege, izdajice vlastitih stranaka, učinio važnom karikom, gotovo jednim od stupova svoje vlasti. Kupe i grabe sve, ne birajući, od notornog desničarskog klauna Hrvoja Zekanovića do Boške Ban, koja se prodavala kao ljevičarka. Ali ni SDP, dosad jedan od glavnih stranačkih bazena po kojima se pecaju žetoni, nije bez odgovornosti. Među preletačima se našlo i mnogo važnih ljudi s Iblera: bivša potpredsjednica SDP-a i Vlade Milanka Opačić, ministar zdravstva Varga, požeško-slavonski župan Ronko, bivši predstojnik Milanovićeva premijerskog ureda Tomislav Saucha, koji je 2017. svojom rukom u jednoj po Plenkovićevu vlast dramatičnoj situaciji spašavao HDZ. Generalno, SDP-u se već predugo i prečesto događaju prevrtljivci i žetoni. Nužno se stoga postavlja pitanje zašto stranka producira one koji će je iznevjeriti. Neugodna iznenađenja nije moguće sasvim izbjeći, ali nešto je u SDP-ovoj politici jako krivo kad HDZ-u liferuju eskadrile rezervnih igrača. Teško da je loš karakter prebjega jedini problem. Nešto je odgovornosti sigurno i na onima koji ih na stranačke izborne liste stavljaju i guraju u Sabor.

Boška Ban je dobar primjer. Ženu bez političke težine, a silno ambicioznu, SDP je uveo u Sabor, gdje se također nije baš nešto proslavila. Da nije bilo odluke o pridruživanju HDZ-ovoj većini široj bi javnosti ostala skoro pa nepoznata. Na izborima je uspjela osvojiti manje od 300 preferencijalnih glasova, što znači da je bez magnetizma za birače. S njom se rejting SDP-a nije baš usrećio. Tko i što ju je onda plasirao na tako visoko, ulazno mjesto na izbornoj listi? Reprezentaciju za Sabor kroji šef stranke. Ali Peđu Grbina, koji se nakon izgubljenih izbora povukao s čela SDP-a, nitko ne pita za objašnjenje. Isti se obrazac kadroviranja i s novim rukovodstvom nastavlja primjenjivati. Strankom dirigiraju klanovi. Pozicije u SDP-u važnije su od rejtinga u javnosti. Umjesto snažnih ličnosti prosperiraju partijski poslušnici. Sada se neugoda zbog prekopica gospođe Ban pokušava apsolvirati potpuno deplasiranim pošalicama. Ironiziranjem da bi je vladajući s pucanjem trebali dočekati. Bivša se drugarica pokazala kvarnom, ali to za stranku ne može biti opravdanje. SDP bi se o vlastitoj vjerodostojnosti morao brinuti. Nužno je ponuditi uvjerljiv odgovor na pitanje kako im vjerovati. Moraju javnosti dokazati da im se na izbornim listama neće opet naći osobe bez političkog i moralnog integriteta. Ljudi koji će se svakoj vlasti pridružiti i u njene slasti uguziti. Minimalno je, ali nije dovoljno da se SDP-ovi šefovi hrvatskoj javnosti i svojim glasačima ispričaju za Bošku Ban. Bez toga će se od loše reputacije da funkcioniraju kao inkubator političkih prebjega teško moći oprati. U žetoniranju hrvatske politike SDP nije tek nevina žrtva. U HDZ-ov su se politički eskort snažno uključili.