Sedláček: Pandemija ubrzava poboljšavanje svijeta. Solidarnost sve snažnija, bez gospodarskog rasta možemo

Greta Thunberg je htjela ograničiti broj letova i svi smo govorili da je sišla s uma, da to nije moguće. A sad, avio transport se takoreći potpuno zaustavio i nije se dogodio kraj svijeta. Izbori se, na primjer, rukovode drugim stvarima, ne ekonomijom, što je vrijedilo i prije Covida. Vjerujem da ćemo prije ili kasnije shvatiti da moramo stvoriti društva u kojima ne raste BDP, već obrazovanje.

• Autorica je novinarka koja živi u Pragu

Na Yale-u gdje je studirao ga je Yale Economic Review proglasio jednim od pet najperspektivnijih mladih ekonomista na svijetu. Ima doktorat iz ekonomije i filozofije. Bilo mu je 24 godine kada je postao savjetnik predsjednika Havela.

Tomáš Sedláček autor je bestselera „Ekonomija dobra i zla“ iz 2009. koji ga je  planetarno proslavio,  preveden  je na 15 jezika, a u Frankfurtu 2012. dobio je nagradu za najbolju ekonomsku knjigu. Preko Epa o Gilgamešu, Starog i Novog zavjeta do Adama Smitha i Wall Streeta; od Descartesa do Fight Cluba i Matrixa istražuje na kakvim premisama počiva suvremena ekonomija. Za njega ona nije neutralna i egzaktna znanost, već je obilježena moralom. Nije lišena vrijednosti. Za  njega je i svaka odluka potrošača moralna odluka. Po knjizi je napravljena i predstava za češko Narodno kazalište.

Sedláček je glavni makroekonomski strateg banke ČSOB, predaje filozofiju,  ekonomiju i ekonomsku teoriju na Karlovom sveučilištu, gostuje i na mnogim inozemnim sveučilištima.

Sa Sedláčekom smo razgovarali o svijetu poslije pandemije, o ustrojstvu ekonomije,  digitalizaciji, nejednakosti, solidarnosti,  rastu, kapitalizmu i demokraciji, Europi, o internetu kao najmoćnijem oruđu.

Nakon pandemije će sve biti isto, samo malo gore, izjavio je proljetos francuski književnik Michel Houllebecq. U jednom osvrtu u proljeće napisali ste „kad bismo ovako nešto sanjali psihijatar bi nam rekao da je to signal da usporimo, premoreni smo radom“. Hoće li svijet prisiljen pandemijom promijeniti smjer?

Nije nužno da svijet bude isti, ali gori. Svijet poslije pandemije može biti bolji nego svijet prije ispune li se neki preduvjeti. U Covidu vidim određeni kontinuitet: posljednjih dvadeset, trideset godina selimo se u digitalnu dimenziju, a sad se odigrava brza migracija. Digitalizacija državne uprave je neopozivi zadatak koji si, takoreći, daju sve zemlje, a vrlo malo njih je nešto poduzelo. A sada smo za to dobili impuls. Možda se dogodi i da čovječanstvo kao cjelina nađe zajedničkog neprijatelja, oko kojeg će se, valjda, prvi put u povijesti ujediniti. To može predstavljati značajan impuls za napredak znanosti, a ako se budemo ponašali razumno i za napredak u sferi politike. U početku je pomoglo zatvaranje granica, a sada vidimo da  je jedino što će pomoći znanstveno otkriće koje je na putu.

Nobelovac  Stiglitz smatra da će ekonomija poslije pandemije biti anemična.  Vi ste, pak, mišljenja  da su naša društva tolika razvijena da mogu sebi dozvoliti duboki pad. Može li  virtualna ekonomija pokriti sve gubitke?

Neki sektori će se nakon pandemije oporavljati sporije, turizam i avio transport, na primjer. A neke stvari  bih želio da potpuno nestanu, poput birokratske papirologije. U drugim sektorima, koji ovise o digitalizaciji, ili u obrazovanju Covid može biti faktor ubrzanja. Ekonomije imaju tendenciju reagirati puno gore na endogene šokove, kao što je bila financijska kriza, nego na exogene.  I pored svih negativnosti koje je donijela pandemija korona virusa, ona ide u prilog prelasku na digitalnije i ekološkije čovječanstvo.

Ali ljudi već ostaju bez posla jer pada potražnja za mnogim stvarima koje su smatrane vrijednima a poslovi lukrativnima? Spominjali ste avio-prijevoz i turizam, a tu je i filmska industrija, kina, kultura, umjetnost, zabava, moda… Plus, povećani troškovi zaštite u sektorima u kojima se ne može raditi od kuće.

Prva etapa je rad na određeno vrijeme kod velikog broja zaposlenja. Srednjoročno gledano to je obrazovanje, a ne smijemo zaboraviti da i digitalizacija i Covid mogu stvoriti brojna zaposlenja koja danas ne možemo ni zamisliti. Završna je faza, gledano na dugi rok, minimalni dohodak – ali taj se ne bi smio podrazumijevati već bi bio uvjetovan cjeloživotnim obrazovanjem. Ukratko, ili radi za nekoga ili na sebi.

Jeffrey Sachs piše da bogataši u pandemiji postaju bogatiji, a siromašni gube poslove, zdravlje i živote, te da će troškovi zbog nejednakosti rasti još više jer će vlade kresati proračune i javne službe koje su presudne za siromašne. Često govorite o solidarnosti i mislite da  smo dovoljno bogati da pomognemo ugroženima. Kako? Ugroženih je sve više.

Mislim da smo puno solidarniji nego ikad u povijesti, ne samo u okviru svojih država, ali uglavnom prema drugim narodima, o kojima nekada ništa nismo ni znali, ili smo bili potpuno ravnodušni prema njihovoj sudbini, ili bi ih mrzili kao što je bio običaj.  Covid je, na žalost, usporio pad broja siromašnih sa trenutnih 8,9% svjetske populacije. Krajem godine MMF očekuje porast na 9,3%.  Bez Covida bi broj siromašnih pao na 8%, a već prije pandemije  je taj broj bio najniži do sada.

Jedna od formi nejednakosti je i bijeg bogatijih iz velikih gradova. Vidite li bijeg iz gradova kao privremenu pojavu ili je nekim velikim  gradovima ugrožen  opstanak?

Odlazak iz gradova na sela će izgledati kao odlazak u prirodu digitalnog hipstera. A poslova koje je moguće raditi i na selu je sve više. Ne vjerujem da ćemo zbog toga ostati bez središta gradova, ona će samo biti koncentriranija i ponajviše za onu vrstu ljudi koji vole gradsku vrevu. Ono što će možda otpasti je onaj nedefinirani, nezanimljivi dio između grada i prirode, taj međuprostor koji se počeo sve više širiti.

Prije nekoliko godina upozoravali ste na jurnjavu za BDP-om; da je Europa njime opsjednuta, da je rast postao fetiš, da se društvo može razvijati i kad nema gospodarskog rasta. Kako trenutno vidite odnos Europe i rasta?

Naučili smo da možemo bez rasta. Doduše, to je bila skupa lekcija, ali značajna. Greta Thunberg je htjela ograničiti broj letova i svi smo govorili da je sišla s uma, da to jednostavno  nije moguće. A pogledajte sad, avio transport se takoreći potpuno zaustavio i nije se dogodio kraj svijeta. I ekonomija se povlači na drugi kolosijek, izbori se, na primjer, rukovode drugim stvarima, ne ekonomijom, što je vrijedilo i prije Covida. Vjerujem da ćemo prije ili kasnije shvatiti da moramo stvoriti društva u kojima ne raste BDP, već obrazovanje.

EU želi krizu iskoristiti kako bi pokrenula ekonomiju posredstvom zelenih tehnologija. Ali zelenija Europa ne mora značiti i demokratičniju, pravedniju i solidarniju Europu. Je li nerealno očekivati da će nezaposlenost, prekarizacija, rastuće cijena stanovanja nestati sa zelenijom Europom? Što je najpotrebnije da bi Europa bila i zelenija i pravednija?

Zemlje koje su krenule zelenim putem teško možemo smatrati siromašnima: Finska, Danska, Norveška i ostale. Ne znam nijednu zemlju koja bi pala u ekološku zamku. Naprotiv. Sličan argument bi se mogao primijeniti i na demokraciju i pravdu.  U prirodi stvari je da funkcionira nešto što nazivamo Kindness of Nature: to znači da dobre stvari idu ruku pod ruku. Sloboda naroda s njegovim prosperitetom, a obrazovanje s kulturom.  Bezuvjetni temeljni dohodak mi se baš i ne sviđa, nerad nije smisao života. Ja bih se radije opredijelio za dohodak pod nekim uvjetima, a to je obrazovanje. Svatko bi trebao imati pravo na stipendiju, ali bi morao studirati na akreditiranim školama. Svatko bi se tako mogao prekvalificirati s nepotrebnih na zanimljiva i potrebna područja.

Američki politolog Ost smatra da ”previše ekonomskog liberalizma ugrožava politički liberalizam, a previše kapitalizma ugrožava demokraciju.“ Bojite li se za EU projekt i općenito za demokraciju?

Previše svega šteti, pa i majčine ljubavi. Neki se, pak, pribojavaju viška demokracije. Na primjer, monetarna politika vođena demokratskim izborima bi značila previše demokracije. Možete li zamisliti kad bi se birao guverner centralne banke? S druge strane, u posljednjih 30 godina Zapad je bio vrlo uspješan s izvozom kapitalizma u skoro sve dijelove svijeta, ali za demokraciju se to ne može reći. Srednja i istočna Europa je možda jedino područje gdje je uspjelo oboje.

Ali, kad pogledamo srednju i istočnu Europu  brojni analitičari će reći: izgradili smo kapitalizam a zaboravili na društvo. Veliki dio sve više prekarne a ne radničke klase,  baca svoje glasačke listiće u kutije s populističkim, desničarskim ili ekstremnim predznakom. Što je po Vama glavni uzrok? 

Možda kriza srednjih godina, uzburkana društvenim mrežama i mnogim drugim revolucijama koje se odigravaju istodobno. Osim te digitalne, prisutna je i polagana, postupna, tiha europska revolucija, od zaraćenih država do zajedničke EU. Tu je i gender revolucija i vjerska, jača i ekološka revolucija, radikalno se mijenja odgoj djece… U svemu tome nije jednostavno manevrirati. Zapravo  na sve to možemo gledati s ljepše strane – ovaj put ne izgleda kao da će doći do rata. Drugim riječima, naše dno je  još na puno, puno višoj i kultiviranijoj razini  nego što je bilo dno Drugog svjetskog rata. Kao ekonomist vjerujem da se sve kreće u ciklusima, a oni se na različite načine sudaraju, ometaju jedni druge, poništavaju se i pojačavaju. Nekad iz svega toga izađe napredak a nekad grdna nevolja. I zato, moramo  voditi računa da bi to naše dno bilo mirno, a nadam se da ga i već pomalo nadilazimo.

Za Vas internet predstavlja najveću revoluciju u ujedinjenju svijeta, iako živimo u doba razdvajanja (Brexit, America first), i suverenističkih  tendencija u članicama EU. #MeToo, Greta Thunberg, Black Lives Matter,  smatrate dokazom ogromne moći interneta. S druge strane većina ljudi koristi društvene mreže za zatvaranje.

Neke ljude internet uništava, njime ne prolaze mnoge zajednice i tradicije. Druge će internet opremiti najmoćnijim oruđem koje je čovjek ikada imao – možda usporedivim s Tolkienovim prstenom moći, ali njime se loše rukovalo i ne umije puno stvari koje umije vaš „precious“ koji držite u džepu. Cijena mobilnog telefona je toliko pala da telefon istih funkcija koji ima šef NASA-e može imati i bilo koje osmogodišnje dijete. To je novi svijet, svijet interneta, svijet u kojem su migranti dobrodošli, to je san anarhista (tu nema predsjednika ni gospodara) i san komunista (početni kapital, pristup internetu je dostupan svim klasama). To je prvi put da su se spojile dnevne sobe po cijelom svijetu, imamo neurološki egzoskelet čovječanstva. Međutim, to oruđe ima i svoje zamke, mi ćemo tek početi učiti kako se s tom moći nositi. Danas je jednako važno svladavanje kompjuterske pismenosti kao što je nekad bilo važno naučiti pisati i čitati. Nađemo li zajedničku priču koja će imati smisla, vjerujem da nas čeka velika i zanimljiva avantura.