Shearmur u Kini. Kontraproduktivni napadi i nerazumna očekivanja

Potaknut odnosom koji vlade na Zapadu, predvođene Sjedinjenim Državama, razvijaju prema Kini, Jeremy Shearmur upozorava na moguću štetu za sve nas koja iz toga može proisteći. Iznosi svoja zapažanja o karakteru vlasti u Kini te predlaže drukčiju strategiju

• Naslovna fotografija. Kineska komunistička partija objašnjava ono ‘što Zapad ne razumije’

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj.

• Uvod

Posljednjih nekoliko mjeseci u tisku zapadnih zemalja kao da je zavladala histerija, ne znam kako bih to drukčije nazvao, kad je u pitanju Kina. Zapanjujuće je da se ne radi samo o zahuktavanju Trumpa i njegovih suradnika nego i o značajnim promjenama kod Amerikanaca[i] što će iznimno otežati američkim kompanijama, i drugima, trgovinu s Kinom i korištenje prednosti na koje su se navikle i kompanije i svi mi ostali. Okolnosti su složene ne samo zato što mnoge karakteristike kineske vlade nisu Zapadu bliske, nego i zbog toga što su neke stvari koje je ta vladala činila – i nastavlja činiti – veoma upitne. Međutim, rekao bih da se krivo reagira na ono što se događa i očekivanja nekih u Zapadnim zemljama o mogućoj promjeni u Kini su nerealna.  Postoji opasnost da okrećemo leđa mogućnostima koje bi svima bile od koristi, kad bi se temeljito istražile.

Nisam, ni najmanje, stručnjak za Kinu. Ali, imao sam sreće da mi se prije nešto više od godinu dana ukazala prilika održati predavanja kineskim studentima, prezentirati svoj rad na sveučilištu u Pekingu i sudjelovati na konferenciji o političkoj filozofiji u Changchunu. Dok sam bio tamo imao sam prigodu razgovarati s mnogim kineskim kolegama, a prije puta i nakon što sam se vratio, pročitao sam prilično toga o povijesti kineske političke misli i raznim aspektima suvremene kineske politike, gospodarstva i društva.

• Posjet Kini

Počet ću nekim osobnim dojmovima. Imao sam sreće da mi se potkraj 2018. pružila prilika održati  predavanja o povijesti zapadne političke misli kineskim prediplomskim i poslijediplomskim studentima.  Na velikom aerodromu grada u koji sam stigao dočekali su me akademik koji me je pozvao u Kinu i njegova prekrasna obitelj. Bio sam impresioniran dugom vožnjom od aerodroma širokim cestama obrubljenim drvećem i cvjetnim grmovima, koje su me podsjetile na glavnu cestu za aerodrom u Singapuru. Odvezli su me u hotel koji pripada sveučilištu na kojem moj prijatelj radi  i smješten je u sklopu sveučilišta.

Na televiziji su bili samo kineski programi, što je razumljivo, uz vijesti na engleskom jeziku dostupne 24 sata, pomalo kao da gledate CNN ili BBC World Service. Na programima se pojavljuju atraktivne reklame – primjerice, za proizvode za uljepšavanje – što je vrlo slično reklamiranju u Zapadnim zemljama[ii]. Vijesti su prenosile neku ozbiljnu diskusiju u kojoj su svi sudionici, iako iz različitih miljea, kineskog i zapadnog, podržavali stavove vlade (no, u jednom su se trenutku iz Rusije uključili članovi iz think-tanka čiji su pogledi, blago rečeno, bili vrlo neobični). Opći ton kineskih vijesti na engleskom jeziku i na televiziji i na vladinom programu na engleskom jeziku, bio je ozbiljan i informativan ali jednostran. Na primjer, prenosili su vijesti o protestima u Hong Kongu koji su izbili zbog zakona koji bi omogućavao izručenje honkonških građana u Kinu. O problemu se govorilo razumnim i nepristranim jezikom. Ali protestante su osuđivali s objašnjenjem kako trenutna situacija dopušta onima koji izvedu pljačku u Makau, na primjer, da se u Hong Kongu sakriju od zakona. Nije se uopće spominjao glavni problem: strah građana Hong Konga da će zakon, ako bude donesen, omogućiti izručivanje honkonških građana u Kinu i jačanje kontrole slobode izražavanja po ugledu na Kinu.

Rasprava o prosvjedima u Hong Kongu bila je ozbiljna ali jedonstrana (Ilustracija, Wikipedia)

• Cenzura

I ja sam sam doživio cenzuru kineskog interneta. Kina ima impresivan internetski sustav. Međutim, dok se u Zapadnim zemljama gotovo sve može naći na internetu, a sustav je postao golema mješavina informacija, dezinformacija i reklamnih usluga te se shvaća kao svojevrsni primjer slobode, kineski je sustav vrlo sofisticiran ali strogo kontroliran.[iii] Nije da sam imao ikakvu namjeru pristupiti polemikama koje su u Kini pod čvrstom kontrolom, ali sam želio čitati novine The Times i časopis The Economist za koje imam elektronsku pretplatu. Nikad nisam uspio pogledati The Economist, ponekad sam mogao doći do The Timesa, no nakon toga nešto se čudno događalo s pristupom stranici i u Kini i poslije.

Također sam morao, radi pripreme predavanja, istraživati na internetu. To je bio problem. Google ne radi (ili točnije možete ga koristiti za pristup mnogim web stranicama, ako imate URL, ali ne i kao pretraživač). Postoje kineski pretraživači koje možete koristiti na engleskom; na primjer, Baidu. Ali to je kao da se služite nestabilnom verzijom tražilice Bing što mi je ponovno pokazalo koliko je Google dobar. (Kad sam razgovarao s doktorandima o njihovim istraživanjima na području filozofije, shvatio sam koliko im to što nemaju pristup Googlu otežava istraživanje i pronalaženje akademskih materijala. To nije pitanje cenzure: ono što oni traže nije pod kontrolom. To što nisu mogli doći do materijala za koji je meni trebalo par sekundi bila je posljedica loše kvalitete njihovih tražilica).

Unaprijed sam se prijavio za VNP i dobio Express VPN koji je na glasu kao najbolji u Kini. Tamo gdje sam bio smješten radio je vrlo neujednačeno i često se uopće nisam mogao spojiti na servere; puno je bolje radio u Pekingu. (Doista me zapanjilo koliko se stupanj kontrole razlikuje ovisno o tome gdje se nalazite u Kini. Rekli su mi da studenti na vodećem pekinškom sveučilištu ponekad mogu koristiti Google. Odsjeo sam u hotelu koji je bio u vlasništvu poslovnog sveučilišta. Na televiziji su se prikazivale financijske vijesti agencije Bloomberg. Jedini slučaj cenzure s kojim sam se susreo bio je prekid prijenosa vijesti iz Hong Konga, koje su završile dok su smetnje bile otklonjene).

Sve sam to doživio više kao gnjavažu nego kao ‘Velikog Brata’. (Iako mi se učinilo da su u gradu, u kojem sam prvo odsjeo, fotografirali svaki automobil na svakom raskršću sa semaforom. Također ne znam koliko su pratili i bilježili kretanja pojedinaca.) Koliko razumijem, informacije svih vrsta brzo se šire putem društvenih medija. Zanimljivo je pročitati  Dnevnik iz Wuhana, autorice Fang Fang.[iv] Napisala ga je istaknuta suvremena kineska spisateljica, stanovnica Wuhana, o svojem iskustvu tijekom wuhanske epidemije. Spomenula je usput da je i kad je bila podvrgnuta sporadičnoj cenzuri – odnosno kad su povremeno uklanjali s društvenih medija ono što bi napisala – mogla komunicirati bez ikakvih smetnji. Ono što je napisala o tome koliko su neformalne internetske mreže značajne u Kini jako me je iznenadilo. Redovno je prikupljala sve vrste informacija do kojih je dolazila preko mreže prijatelja i izvještavala o njima. Ljudi koji su se sami neformalno organizirali, koristeći pametne mobitele, uvelike su olakšali situaciju sebi i drugima. (Čini se da neformalni sektor u Kini zaista bolje funkcionira nego često centralizirani i preregulirani, neformalni sektor u Britaniji.)

• Religija – i država

Jedan od mojih osobnih interesa je kineska pučka religija iako ni u tom području nisam nikakav stručnjak. Prvi me put to zainteresiralo kad sam bio u San Franciscu. Sjećam se da sam vidio kip Mazua, južnokineskog boga kojega posebno štuju mornari i ribari, u trgovini smještenoj u prednjem dijelu u sklopu hrama u Kineskoj četvrti. Od tada sam uvijek gledao hoću li naići na nešto što bi pripadalo pučkoj religiji, na drugim mjestima naseljenima kineskim stanovništvom. Moj prijatelj budist nije bio jako sretan kad sam ga zamolio da me odvede u maleni, zadimljeni, tradicionalni hram u Hong Kongu koji ostavlja sasvim drugačiji dojam od elegantnih budističkih hramova na koje je navikao. Poslije kad sam bio u Singapuru, dogovorio sam se s jednim postdiplomandom koji je proučavao  tradicionalnu kinesku religiju da me povede na turu taoističkih hramova. Posebno me je zanimalo vidjeti koliko je prisutan kult mračnih bogova podzemlja kojima se ostavljaju kao žrtveni darovi crno irsko pivo u bocama i cigarete. Fasciniralo me je kad sam shvatio putujući po Kini da se taoistički hramovi aktivno koriste.

Hramovi se u Kini aktivno koriste

U nekim slučajevima, hramovi su bili prepuni – održavale su se ceremonije i birali su se štapići iz kutije koju je trebalo protresti ispred oltara pa zatim zamijeniti štapiće za papir na pultu koji se onda  daje svećeniku kako bi ga protumačio. Ali tamo je bio još jedan impresivan kompleks, dobro održavan, ali u kojem smo se našli samo moj prijatelj, njegova obitelj i ja. Koliko sam shvatio, vlada je posljednjih godina uložila značajne svote novca u održavanje građevina koje su posvećene kineskoj religiji. U Pekingu sam također posjetio dobro održavan Konfucijev hram – u kojem se očito ostavljaju žrtveni darovi u doba ispita u nadi da će pomoći studentima dobiti dobre ocjene. Zanimljivo je da je vlada poduzela ozbiljne korake kako bi sačuvala Konfucijevu ostavštinu – uključujući nazivanje vladinih institucija koje na stranim sveučilištima nude satove kineskog jezika i kulture ‘Konfucijevi instituti’[v]. Između ostalog, iznenađujuće je da postoji sustav ispita u cijeloj zemlji koji se polažu na kraju obaveznog školovanja, a otvaraju vrata za ulazak na sveučilišta – za koja je svakoj regiji dodijeljen ograničeni broj mjesta na vrhunskim sveučilištima u Pekingu. Moglo bi se zaključiti da je to moderni odjek starog kineskog sistema regrutiranja učenjaka za zapošljavanje u carskoj birokraciji!

Na Zapadu pogrešno tvrde da je kineska vlada marksistička. Od svih ljudi koje sam susreo u Kini, interes za marksizam pokazivali su samo oni koji su bili donekle kritični prema vladi

Zaista imam osjećaj da mnogi na Zapadu pogrešno razumiju kinesku vladu kad ističu da je ona marksistička. Točno je da na kineskim sveučilištima postoje instituti za marksizam i da se legitimitet kineske vlade temelji na idejama koje potječu iz Marxovih djela[vi]. Ali – kao nekome tko je godinama predavao marksizam u sklopu povijesti političke misli – čini mi se da ono što je preuzeto ima malo veze s Marxom ili uistinu sa socijalizmom. (Od svih ljudi koje sam susreo u Kini, interes za marksizam pokazivali su samo oni koji su bili donekle kritični prema vladi, što je sasvim razumljivo.) Jasno, netko bi mogao reći da će, nakon što bude  dostignut visoki stupanj blagostanja, krajnji cilj biti socijalizam. Ali, kao što se pokazalo u Sovjetskom Savezu – problem s kojim su se suočili marksisti koji su došli na vlast u nerazvijenoj zemlji bio je u tome što Marxova djela, kao takva, nisu nudila nikakvu preporuku o tome što bi oni trebali činiti.[vii] Kina je sada prihvatila sustav tržišne ekonomske organizacije što im sigurno donosi blagostanje. No, kako će se to uskladiti s bilo kakvim oblikom socijalizma, drugo je pitanje.

Čini se da se Kina odlučila – nakon razornog eksperimenta pod vlašću Maoa – na izgradnju nečega poput Singapura[viii], neke modernizirane verzije Platonove države, ali bez glasanja; uređenje koje stječe legitimitet pomoću lenjinističke ideje o partiji. Ključne aktualne teme čini se da su nacionalizam, partija i potreba za personaliziranim vodstvom Xi Jinpinga. Izgleda da se nikako ne očekuje javna kritika stavova partije, ali će partija zauzvrat dovesti do modernizacije i društva obilja.

A to je zaista nevjerojatno: u usporedbi s velikim kineskim gradovima većina drugih mjesta izgleda otrcano i zapušteno dok je stupanj sofisticiranosti, primjerice, elektroničkog platnog sustava zadivljujući. (Naišao sam na ulične prodavače voća koji su tako opremljeni da mogu naplaćivati pomoću mobitela. Ustvari, bio sam jedina osoba koju sam vidio da plaća novčanicama). Kina je zemlja s impresivnim tržišnim gospodarstvom  u kombinaciji s sofisticiranom državom i partijskom kontrolom.

QR kod je sveprisutan na kineskim ulicama

Karakter partije pomalo je zbunjujući ljudima izvan Kine. Čini se da partija djeluje poput vlade iz sjene koja upravlja svime tako da pored formalne strukture, recimo, sveučilišta, postoji i paralelna – koja je na neki način važnija – partijska struktura. Osim toga, postoji ogromna troma birokracija koja je sklona – kao što se pokazalo u  ranim fazama problema s korona virusom u Wuhanu –   pribojavati se primanja bilo kakvih loših vijesti koje treba poslati u središnjicu. Nakon svega što sam rekao, doista je neobično kako neke stvari učinkovito funkcioniraju. Iako je Kina sa zakašnjenjem reagirala na korona virus, najviše zbog nedostatka slobode izražavanja, ipak je na kraju ono što je poduzela bilo izvanredno učinkovito tako da se veći dio svijeta pokazao neefikasnim. Između ostalog jako me se dojmio učinkoviti sistem sigurnosne kontrole prtljage na lokalnom aerodromu.[ix]  Izgradnja željezničkog sustava s vlakovima velike brzine također je učinkovita kao i drugi oblici prometne infrastrukture – iako postoje dobropoznati problemi zagađivanja. Općenito govoreći, meni se činilo da je situacija –   u gradovima – obrnuta od onoga za što je Galbraith bio zabrinut, a to je ‘privatno obilje, javno siromaštvo’[x], iako se mora reći da se u gradovima značajno povećalo blagostanje u privatnom sektoru.

Neki Kinezi s kojima sam razgovarao bili su opravdano ponosni na ono što je kod njih postignuto i uspoređivali su to s kaosom i nesposobnošću koji se u danas ispoljavaju u Zapadnim demokracijama. Svakako, gledajući iz Ujedinjenog Kraljevstva, kako se stvari sada odvijaju, izvedba ovdašnje demokracije ne impresionira.  Ali oni koji brane demokraciju mogli bi reći da na kraju krajeva demokratska uređenja nisu bila podvrgnuti užasima Velikog skoka naprijed i Kulturne revolucije, a  – kao što pokazuje A.K. Sen[xi] – uočljivo je da su ljudi u kolonijama i nedemokratskim režimima pretrpjeli najveću glad.

• Kako se odnositi prema Kini

Kada stranci razmišljaju o Kini, po mojem mišljenju, trebali bi imati na umu nekoliko stvari.

Prvo, da su ljudi u Kini –  i u cijelom svijetu – imali golemu korist od ekonomske liberalizacije u Kini i od neke vrste oslobađanja kineskog talenta i poduzetništva do kojeg je dovela liberalizacija. Sadašnji potezi protiv trgovine s Kinom dovode to u opasnost, ne samo blagostanje za sve nas nego i svojevrsne slobode koje dolaze s proširenjem tržišne ekonomije.

Drugo, važno je ne zaboraviti da Kina ima staru i cijenjenu kulturu i da je stoljećima smatrala sebe središtem civilizacije. Razna poniženja koja je pretrpjela od europskih sila u 19.stoljeću i užasi japanske invazije u 20.stoljeću ostavili su traga. Dok se stranci mogu žaliti na postupanje prema Tibetu i Ujgurima[xii], kao i na znakove ekspansionizma na Kineskom južnom moru ili na žestoko nastojanje da pripoji Hong Kong i Tajvan Kini, valja se podsjetiti kako se Velika Britanija ponašala prema Irskoj te britanskog i američkog odnosa prema ostatku svijeta dok su bili u poziciji velesila. Po mojem mišljenju, osobito je važno da se zabrinutost i problemi rješavaju na miran, civiliziran i diplomatski način. S obzirom na to da je Kina pretrpjela, ne tako davno, poniženje i na to kakvu ulogu igra pojam čistog ‘obraza’ (gubitka ponosa) u kineskoj kulturi, prilično je nerazumno kad stranci javno drže lekcije  kineskim vođama.

Treće, smatram da je važno imati na umu što su razumna, a što nerazumna očekivanja. Ako ljude brine opasnost od političke nestabilnosti koja može izazvati probleme u vladajućem sistemu (što je na koncu dobro poznato obilježje kineske povijesti); ako nema tradicije dobro vođene demokracije; ako su demokracije u nekim drugim zemljama kaotične i neučinkovite i ako su ideje o vladi nastale pod utjecajem lenjinističke i konfucijanske tradicije, zahtijevati – ili čak očekivati – iznenađujući odmak od sadašnjeg sustava djeluje nerealno. Istodobno, ako bi ljudi pokazali da nemaju želju za ugrožavanjem postojećeg sistema, čini se da nema razloga zašto ne bi bilo moguće uvesti viši stupanj slobode mišljenja i veća osobna zakonska prava, pod uvjetom da ne ugrožavaju funkcioniranje društvenog sistema.[xiii] Mislim da se takve ideje trebaju razvijati unutar Kine dok stranci koji nasilnički napadaju kinesku vladu zbog tih stvari djeluju kontra-produktivno. Čak bih sugerirao da bi, kad bi se eksplicitno istaknulo kako nije namjera ugroziti hegemoniju partije, neka vrsta socijalnog pluralizma bila i sada moguća.

Četvrto, postoje problemi koji se odnose na upravljanje trgovinom. Bilo je prigovora zbog transferiranja intelektualnog vlasništva na kineske kompanije, što je jedan od standardnih uvjeta koji se nameću stranim kompanijama, ako žele raditi u Kini. Postoji zabrinutost za moguće prenošenje podataka kineskoj vladi i sl. od kineskih informatičkih kompanija. Međutim, ne smijemo zaboraviti da je SAD  – koje u  svemu tome imaju vodeću ulogu – redovno pokušavale nametnuti odredbe vlastitog pravnog sustava drugim zemljama, da su iskorištavale ključnu ulogu u globalnom bankarstvu i sustavu financiranja kao političko oružje te su koristile ekonomske sankcije ili prijetile njima doslovce svima. Također, kao što je Edward Snowden objavio, u SAD-u, država posjeduje detaljne podatke o gotovo svima. Osim toga, nedavno ponašanje Američke vlade prema Tik Toku i Huaweiju je potpuno neprihvatljivo.

Nakon svega što sam naveo, rekao bih da očito postoje dvije mogućnosti djelovanja. Prva je izgraditi i ojačati multilateralne organizacije uz čiju se pomoć mogu postaviti takva pitanja na civilizirani, diplomatski i tehnički usmjereni način, a ne dizati tipično političku galamu. U takvom okruženju svi bismo mogli postaviti neka pitanja i tražiti rješenja koja bi bila na međusobnu korist. Drugo,  uz to – a Kina bi zasigurno bila zainteresirana – mogli bismo razviti međunarodne financijske ustanove koje bi tražile alternativu sadašnjoj dominaciji SAD-a u tom području, koja se redovno zloupotrebljava. Na taj način moglo bi se privući Kinu i navesti je da se udalji od diplomacije ‘vuka ratnika’ prema kojoj danas ide.  No, također bi bilo dobro da se vlade SAD-a i Velike Britanije[xiv] pokušaju vratiti prijašnjim diplomatskim putevima umjesto da se služe bučnim populizmom. Mislim da bi od toga Kina imala koristi na unutarnjem planu.  Takav bi način donio i proširio ideje o vladavini prava. A to bi pribavilo veću sigurnost svima i vjerojatno bi bogati i moćni Kinezi stekli osjećaj  da više ne moraju prebacivati svoja novčana sredstva i seliti obitelji u inozemstvo.

Sve što sam napisao u ovom članku je na razini pretpostavki i nagađanja. Ne znam kako ovo što sam napisao o Kini zvuči i bi li ono što sam predlagao bio najbolji politički odgovor Kini. Ali mislim da je važno težiti suradnji i međusobnom poštivanju te se kloniti šovinizma, kolonijalnih stavova i – grubo rečeno – rasizma.

Vjerujem da ima puno toga što možemo naučiti od Kine, a svatko od nas imat će velike koristi od međusobne suradnje.

I bez pritiska Zapada Kina ima svojih problema, zagađenje na primjer (Wikipedia)

No, sama se Kina nalazi pred problemima. Pored očitih problema sa zagađenjem i uništavanjem okoliša te neprestanim negativnim utjecajem na klimu, rekao bih da se Kina suočava s različitim unutarnjim teškoćama. Još uvijek u selima živi ogroman broj siromašnih ljudi, a mnogi od onih koji žive u gradovima nemaju stalni boravak ni pogodnosti  koje uz to idu. Čini mi se da postoje golemi problemi sa starim ljudima. Često ostaju na selu dok njihove obitelji odlaze na rad u gradove.  Izgleda da mirovinski sustav nije adekvatan i vjerojatno će nastajati sve veći problemi kako ljudi  budu starili, te će se javiti velike poteškoće sa zbrinjavanjem starijih koji pate od demencije. U nedavno objavljenom članku nizozemski zdravstveni stručnjak, koji radi u ambasadi u Pekingu, napisao je:[xv] ‘Politika kineske vlade  koja se odnosi na starije i nemoćne vodi se formulom 90/7/3 što znači da je cilj da 90% starijih ostane kod kuće, 7% bi trebalo boraviti u ustanovama za  intermedijarnu skrb, 3% u staračkim  domovima’. Kako će to funkcionirati u gradskim obiteljima koja ovise o dvije plaće i o odraslim osobama koje rade izvan kuće, nije jasno. Možemo samo  poželjeti Kinezima svako dobro u rješavanju te velike teškoće.

Jedan od temeljnih problema je sljedeći. Primijetio sam da postoji paralela između suvremene Kine i Platonove Države. U oba slučaja prednost je imati vladare koji imaju znanje. Ali ne smijemo zaboraviti da je svo znanje pogrešivo, a slabost režima koji je izgrađen poput Platonovog jest u tome što on u pravilu nije otvoren za učenje od običnih građana kada stvari krenu krivim putem. Zapanjujuće je da je Kina napustila politiku jednog djeteta[xvi]. No, moj je dojam da su to učinili, a da nikad nisu eksplicite priznali kako je takva politika bila pogrešna. Moglo bi se, međutim dogoditi, da u odnosu na probleme koje sam spomenuo, dođe do stvarnog pozitivnog pomaka i priznanja pogrešivosti te do veće slobode govora, ako bude postojala sigurnost da to neće voditi u politički kaos od kojeg bi trebalo itekako strahovati.

Prijevod: Nada Vučinić

Izvorni članak: China Shearmur

• Bilješke

[i] Tema u časopisu The Economist, 15. kolovoza 2020. navodi u detalje niz takvih stvari.

[ii] Reklamirali su čokoladu ‘Dove’. Probao sam je nakon nekoliko tjedana kad sam očajnički želio nešto slatko. Nije uopće imala okus kao američka originalna čokolada.

[iii] Vidi na primjer James Griffith, The Great Firewall of China (London: Zed, 2019); čini se da je kineski prijevid objavljen na Tajvanu

[iv] Fang Wang, Wuhan Diary:dispatches from a Quaranted City (New York: HarperVia, 2020).

[v] Mogu se usporediti s British Councilom, Francuskom alijansom i sl.

[vi] Dok sam bio tamo, činilo mi se da bi strancima moglo pomoći, kad bi više razmišljati na tragu Hobbsove ideje o vladaru.

[vii] Usporedi s kratkom raspravom kod Karl Poppera, The Open Society and its Enemies (London: Routledge, 1954 itd.), poglavlje 13.

[viii] O čemu vidi moj ‘Singapore:Plato’s other Republic?’, u G.Moore (izd.) The Open Society and its Enemies in East Asia, London: Routledge, 2014, str. 132-44.

[ix] Otkrio je da se u mojoj pjeni za brijanje nalazi zapaljivi plin i da nosim suvenire s metalnim poklopcima za koje su njihove mašine mislile da je zlato.

[x] Vidi J.K.Galbraith, The Affluent Society (Boston: Houghton Mifflin,1958).

[xi] Vidi A.K.Sen, Poverty and Famines (Oxford: Claredon Press, 1982); vidi https://en.wikipedia.org/wiki/Theories of famines, radi korisnog pregleda nekih rasprava o Senovim djelima.

[xii] Gdje je došlo djelomice do terora, uglavnog usmjerenog prema populaciji Han.

[xiii] Vidi o tome moj članak ‘postmodern politics’.

[xiv] Odluka Britanske ‘konzervativne’ vlade, rujan 2020. da uvede zakonske odredbe u suprotnosti s međunarodnim sporazumom koji je nedavno bila potpisala (vidi https://www.economist.com/leaders/2020/09/09/britain-threatens-to-flout-international-law) vlada u Velikoj Britaniji nisko je pala kad je došlo do tužnog zaokreta u britanskoj politici u vezi s Brexitom.

[xv] Vidi https//www.eurobiz.com.cn/china-and-its-elderly-care-  system/#ã:text=The%20Chinese%20Government%20elderly%20care,per%20cent%20at%20nursing%20homes

[xvi] Koja se, važno je spomenuti, čini se nikad nije primjenjivala u selima.