Sjenoviti dvorac japanske književnosti. Junichiro Tanizaki o voltaži i tami.

Je li ljepota koju smo izgubili modernizacijom zapravo skrivena u sjeni — doslovno i metaforično? Junichiro Tanizaki, jedan od najvećih japanskih pisaca 20. stoljeća, u svojoj kultnoj esejističkoj studiji "U pohvalu sjene" iz 1933. tvrdi da je Japan pobijeđen vlastitom modernizacijom i da je žrtvovao estetiku za voltažu. Planetopija donosi ovaj melankolični manifest tišine, sjene i potamnjelih površina čitatelju koji živi okružen s previše ekrana i premalo mraka, piše Zdenko Duka.

• Naslovna fotografija: Šodži (障子; shōji) je pregrada za vrata, prozore ili prostorije koja se koristi u tradicionalnoj japanskoj arhitekturi, a sastoji se od prozirnih ploča na rešetkastom okviru. (Ktmchi, CC BY-SA 4.0)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija, a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva

“Naravno da se slažem da moramo biti zahvalni suvremenoj kulturi. Ma šta govorili ljudi, kad je već pošao putem zapadnjačkog razvoja, Japanu ne preostaje ništa drugo nego hrabro napredovati tim putem, ostavljajući nas starce po strani. Ali ne smijemo zaboraviti da nam je, dokle god budemo imali ovu boju kože, suđeno da smo na izvjesnom gubitku. S tim se moramo pomiriti. Ja sam ovaj tekst zamislio polazeći od toga da mora postojati neka oblast, na primjer književnost ili umjetnost, u kojoj možemo naći zamjenu ili nadoknadu za taj naš gubitak. Želio bih, barem u književnosti, zadržati svijet sjena koji postupno gubimo. Volio bih priskrbiti golemu nadstrešnicu za dvorac, koji zovemo književnost. Zato bih unutrašnjost njegovih zidova prekrio sjenama, ono što se odveć jasno vidi gurnuo bih u dubinu, a nepotrebne ukrase skinuo. Čak bih volio da tako bude u svim domovima, premda bi i jedan bio dovoljan. Zašto ne bismo pokušali ugasiti električnu svjetlost u našim domovima, da vidimo što će se dogoditi.“

Citat je završni dio knjige U pohvalu sjene (s podnaslovom Oda japanskoj estetici) u Japanu glasovitoga pisca Junichira Tanizakija (1886-1965). Ovu intimističku studiju koja je inače u Japanu tiskana u dva broja časopisa 1933. i 1934. godine u razdoblju brze modernizacije Japana, objavila je Planetopija, u prijevodu Voje Šindolića. Knjiga sadrži i nekoliko stranica prevoditeljevih napomena te pogovor o političkoj i društvenoj povijesti Japana i japanskoj književnosti.

Junichiro Tanizaki, jedan od naprominentnijih autora moderne japanske književnosti. (Nepoznati autor, CC0)

Tanizaki je publicirao nekoliko zapaženih romana za koje je dobio najprestižnije japanske nagrade. U Hrvatskoj su prevedeni Dnevnik ludog starca (SysPrint, 2010) i Ključ (Litteris, 2013),  a u Beogradu 1969. Ključ i 1972. Sestre Makioka, koji se smatra njegovim najboljim romanom i za koji je u Japanu 1949. nagrađen vrlo značajnom Carskom nagradom za kulturu. Inače, objavljivanje prvog dijela tog romana u toku Drugog svjetskog rata 1943. zabranila je japanska cenzura zbog izrazitih antiratnih stavova.

Kao što stoji u podnaslovu, U pohvalu sjene je oda tradicionalnoj japanskoj estetici koja ljepotu nalazi u sjeni, tami, potamnjelom metalu, zlatnom sjaju kao zamjeni za svjetlost, neglazirnoj keramici, organskim materijalima. Suprotstavlja smirenu interakciju svjetla i sjene u japanskoj arhitekturi i dizajnu s oštrim sjajem karakterističnim za zapadne utjecaje. “Ljepota se ne nalazi u samoj stvari, nego u uzorcima sjena, u svjetlu i tami, koje nastupaju kad se jedno postavi nasuprot drugom. Da nema sjene, ne bi bilo ni ljepote“. Onaj tko ima obitelj u gradu, a i dalje želi živjeti u japanskom stilu, ne može, naravno, negirati nužnost grijanja, rasvjete, sanitarnog čvora. Ali kad je riječ o električnim ventilatorima, piše autor, njihova buka teško da će ikada biti u skladu s japanskim prostorijama. Tanizaki je nekoliko godina prije pisanja ove knjige gradio kuću i dvojio kako da to bude starinska japanska tradicionalna kuća, a da ima struju, grijanje, da vrata budu izolirana i sigurna. Na tradicionalnim shoji vratima nije mogao upotrijebiti samo papir (kako je to u to vrijeme bilo u japanskim selima) pa se odlučio s unutarnje strane umetnuti papir, a s vanjske staviti staklo. Napravio je veliko ognjište nalik onima u seljačkim kućama za koje je upotrijebio ležeća električna rebra koja su pogodna kako za kuhanje tako i za grijanje prostorije.

Glavni junak filma Savršeni dani, njemačkog redatelja Wima Wendersa, je čistač tokijskih zahoda, koji su zaista jedinstveni u svijetu.

Nekoliko je stranica posvetio nužniku. U hramovima fasciniraju staromodni i slabo osvijetljeni, ali savršeno čisti nužnici. To je, po njemu, i prostor za meditaciju. “Premda prostorije za čajni obred djeluju smirujuće, japanski nužnici doista su takvi da u njima možete odmoriti dušu. Redovito su odvojeni od glavne zgrade i do njih se dolazi stazom u sjeni zelenila, gdje mirišu lišće i mahovina. Sjediti u toj polutami, slabašno osvjetljenoj ponekom zrakom sunca što treperi na shoji prozorima i predati se mašti, osluškujući zvukove iz vrta – teško je opisiv osjećaj.“ Vjerojatno su haiku pjesnici s tog mjesta crpili inspiraciju. Tanizaki konstatira da “nužnik nije najestetskija od svih japanskih građevina“, ali za njegov ukus, osobito su dobre zahodske školjke od drveta koje su ispunjene lišćem japanskog cedra, ugodne su za oko te upijaju i prigušuju sve zvukove.

Konstatira da je zapadna civilizacija dostigla današnju razinu kvalitete života razvijajući se sasvim prirodnim putem, dok su Japanci, u sudaru s tom civilizacijom, bili prinuđeni skrenuti s vlastitog puta kojeg su slijedili nekoliko tisuća godina. Piše da u indijskim i kineskim selima život i dalje teče kao u vrijeme Bude i Konfucija. Istočnjaci su skloni tražiti svoja zadovoljstva u bilo kojoj okolini u kojoj se nađu, zadovoljiti se stvarima onakvima kakve jesu, a zapadnjak je uvijek odlučan poboljšati svoju sudbinu. On čak žali što Japan, polako napredujući, nije sam stigao do vlastitih otkrića i civilizacijskih postignuća kojima bi uspjeli zamijeniti suvremeni tramvaj, avion, radio, umjesto da su ih preuzeli sa zapada. Zapadnjaci upotrebljavaju pribor za jelo od srebra, čelika ili nikla i poliraju ga do “zasljepljujućeg sjaja“, a Japanci takav sjaj ne vole, piše autor. Raduje ih kad površinski sloj izgubi sjaj. Vole patinu. Japanski senzibilitet duboko je ukorijenjen u sklonosti prigušenim bojama i mekšem osvjetljenju.

Japansko posuđe također naginje prigušenim bojama, nijansama svjetlosti i sjena. (Nepoznati autor, Fair Use)

“Zapravo, izraz “odsjaj prošlosti“ koji u zadnje vrijeme često čujemo zvuči pretjerano, točnije bi bilo reći “prljavština od dodirivanja masnim rukama“. Tanizaki piše da se zapadnjaci trude ukloniti svaki trag zamašćenosti, to jest prljavštine od dodirivanja masnim rukama, a “mi je čak idealiziramo kao nešto lijepo“.

Za stolno posuđe nije loš porculan, ali on ne stvara sjene i ne ostavlja dojam dubine kakav stvara lakirano drveno posuđe. Japanska jela teško se mogu jesti u svijetloj prostoriji i iz bijelog posuđa jer tako gube na svojoj primamljivosti pa čovjek izgubi tek. Japanska nacionalna jela neraskidivo su povezana s tamom, a njihov izgled ovisi o svijetu sjena, piše Tanizaki. “Kad gradimo svoje prebivalište mi nad njim najprije rastvorimo suncobran tj. krov pomoću kojeg zemlju pokrijemo sjenom i onda usred te sjene podignemo dom.“ A ljepota japanske sobe rađa se iz raznolikosti nijansi svjetlosti i sjena.

U dnevnoj sobi svakog Japanca postoji niša u čijem udubljenju u zidu leži kakemono, tj. svitak koji sadrži tekst ili slikariju, i vaza s cvijećem. Zašto su u prošlosti kipove Bude i sve zidove u plemićkim domovima prekrivali pozlatom? Ljudi danas žive u svijetlim domovima, piše autor, pa ne znaju za ljepotu zlatne boje. “Zapravo, ljudi u prošlosti zlatni prah i pozlatu nisu upotrebljavali samo kao znak raskoši; zlatni sjaj im je služio kao zamjena za svjetlost.“

Kostimi tradicionalnog Nō kazališta najbolje pristaju koži Japanaca, tvrdi Tanizaki. (Yoshiyuki Ito, CC BY-SA 3.0)

Tanizaki misli da u najvećem broju slučaja koži Japanaca ništa toliko dobro ne pristaje kao kostimi za Nō dramu. Specifična boja kože uz svečano brokatno ruho protkano zlatnim i srebrnim šarama i vezom. Pet je vrsta te klasične japanske drame. U njima se prikazuju bogovi, ratnici, lijepe žene, raznoliki likovi i nadnaravna bića. “Nepobitno je da kostimi u kabuki teatru odišu većom erotičnošću i vizualnom ljepotom ili je barem nekoć tako bilo, ali na modernoj pozornici uz zapadnjačku rasvjetu i reflektore, njihove jarke boje postaju gotovo vulgarne i čovjek se umori od gledanja u njih“, piše Tanizaki. On preferira Nō dramu jer osim razlike u bojama, u kabuki teatru pozornica predstavlja svijet varke i privida i ne pokazuje ljepotu u svojoj prirodnosti.

Bunraku je vrsta lutkarskog teatra. Lutke su visoke oko 80 cm, oči im se pokreću, obrve pomiču, usta otvaraju, a ruke realistično pokreću. U bunraku kazalištu ženske lutke imaju samo lice i ruke. Tanizaki navodi da je to jako blizu stvarnosti jer “žena je u prošlosti postojala samo od vrata do glave i otvora rukava do vrhova prstiju, sve ostalo je skrivala tama.“ Tako kad spominje majku, piše “bez padanja u krajnost, slobodno mogu reći da tadašnje žene gotovo i nisu imale tijelo. Osim lica i ruku moje majke, nejasno se sjećam samo njenih nogu“. Utoliko je, za ženu koja je živjela u mraku “bilo dovoljno da ima blijedo lice – puno tijelo nije bilo potrebno.“ Možda to tijelo bez zanosnih oblina i ravno poput daske djeluje i izgleda bezoblično pokraj tijela zapadnjačke žene, “ali mi ne osjećamo potrebu da maštamo o onome što je skriveno od pogleda.“

Glava muške lutke tradicionalnog japanskog kazališta Bunraku iz 1860. (Hiart, CC0 1.0)

Tanizaki izvodi neobičan, skoro mazohistički zaključak o tome zašto žuta rasa ima sklonost prema sjeni. “Jer, nitko ne voli bojom svoje kože izazvati gadljivost ili netrpeljivost drugih ljudi“. Pa piše da, kad se netko od njih, žute rase, pojavi na nekom bjelačkom skupu, “on bode oči poput mrlje crnog tuša na bijelom papiru. Takvo zapažanje neugodno je čak i za naše oči i ne ostavlja osobito ugodan osjećaj“. A tradicionalni raniji japanski običaj crnjenja zuba kod žena bio je popraćen i brijanjem obrva pa su i jedan i drugi običaj bili načini da se istakne bjelina ženskog lica.

Tanizaki tvrdi da se električne energije u Japanu troši više nego u bilo kojoj zapadnoj zemlji osim Amerike. Po njemu, u čajanama, kavanama, hotelima i restoranima struja se troši s neopisivim rasipništvom, a od takva rasipništva još je gora vrućina koju stvara upaljena rasvjeta. Najviše mu smeta kad ljudi upale nepotrebno veliki broj žarulja, pa zbog vrućine upale i električni ventilator. A sobna rasvjeta odavno se više ne koristi za čitanje, pisanje i šivanje već “da bi se istjerala i posljednja sjena iz kutova sobe. A to je nespojivo s ljepotom koja je svojstvena japanskoj kući“.

Dakle, Tanizaki se žali da je prije bilo bolje. Pročitao je članak kako se engleske starice žale na mladež da im ne ukazuju nimalo pažnje, da se ponašaju prema njima kao prema neupotrebljivim stvarima. Pomislio je kako stari ljudi u svim zemljama pričaju istu priču. “Što smo stariji sve smo skloniji mišljenju da je prije bilo bolje nego što je sada…Naša je domovina u posebnom položaju zbog promjena koje su se dogodile u srazmjerno kratkom razdoblju, od restauracije i vladavine cara Meiji 1867. do danas.“, piše Tanizaki.

Hrvatsko izdanje Junichiro Tanizakijeve knjige “U pohvalu sjene”, u izdanju Planetopije. (Planetopija, Fair Use)

Ovaj Tanizakijev poetski esej u pohvalu sjene, također je u pohvalu sklada, tišine, mira, meditacije, opuštanja. To je bio japanski stil kroz stoljeća u arhitekturi i u tradicionalnom načinu života koji preferira autor. Jednostavnost, minimalizam, prirodni materijali, suptilna rasvjeta. Autor melankolično žali što se Japan u to njegovo vrijeme ubrzano vesternizira, ali na više mjesta nevoljko priznaje da je to za Japan jedini mogući put. Stara gunđala pritom ostaju po strani.