Slabost modela. Nemoć ekonomike klimatskih promjena. Polemika. Koliko blagostanja uskratiti budućim generacijama

Nije da ekonomisti ne žele značajnije doprinijeti raspravi o klimatskim promjenama, možda jednostavno ne znaju kako, piše Ivan Žilić u članku u kojem opisuje teškoće ekonomske znanosti u suočavanju s klimatskim promjenama. Poseban je problem kako vrednovati blagostanje budućih generacija u odnosu na sadašnje stanovništvo

• Naslovna ilustracija: AllianceBernstein

• Ivan Žilić istraživač je na Ekonomskom institutu u Zagrebu

U listopadu 2006. godine objavljen je Stern Review on the Economics of Climate Change –izvještaj od 700 stranica o ekonomici klimatskih promjena, koji je naručila britanska vlada, a napisao Nicholas Stern, britanski ekonomist s LSE-a. Iako Izvještaj nije prvi dokument koji pokušava ocrtati ekonomsku perspektivu klimatskih promjena i potrebne reakcije ekonomske politike, radi se o utjecajnom, pomalo kontroverznom dokumentu, koji i danas izaziva pozornost, možda baš zato što su zaključci neuobičajeno odrješiti za jednog akademskog ekonomista.

Naime, Nicholas Stern, analizirajući moguće scenarije promjene klime, zaziva snažnu i hitru reakciju ekonomske politike, dominantno u obliku poreza, u cilju suzbijanja negativnih utjecaja klimatskih promjena. Sternov pristup rezultat je njegovog profesionalnog identiteta, jer kao ekonomist koji se najviše bavio ekonomikom javnog sektora, na klimatske promjene gleda kao na eksternaliju (i to posebno nezgodnu eksternaliju koja nije ograničena ni geografski ni vremenski) i najveći propust tržišta (market failure) ikada, stoga i ne čudi da u rješavanju problema klimatskih promjena poseže za porezima.

Stern tvrdi da ćemo, ako drastično ne smanjimo emisiju stakleničkih plinova, svake godine izgubiti 5 posto globalnog bruto proizvoda, a u širem obuhvatu štete navodi i gubitke od 20 posto globalnog bruto proizvoda, od danas do zauvijek. (Za kraći uvod u sadržaj Izvještaja može poslužiti Sternov rad The Economics of Climate Change objavljen u American Economic Review 2008. godine.)

Video prezentacije i razgovora, koji su održani na London School of Economics u povodu 15. obljetnice Sternova Izviješća

Reakcije ekonomista na Sternov izvještaj bile su, očekivano podijeljene, i dobar dio autoriteta u području imao je glasne prigovore na dokument. Richard Tol zamjera što je Stern uzeo najcrnje moguće scenarije kao bazu za donošenje politika, Partha Dasgupta prigovara kako predložena porezna politika, zbog nejednakosti u trenutnom stupnju razvoja u svijetu, zapravo predstavlja redistribuciju od siromašnih prema bogatima. No možda su najglasnije kritike došle od najvećih autoriteta ekonomike klimatskih promjena – Williama Nordhausa i Martina Weitzmana – koji tvrde kako je Stern dao preveliku važnost blagostanju budućih generacija što je direktno utjecalo na predložene politike (vidjeti Nordhaus 2007. i Weitzman 2007.).

William Nordhaus koji je 2018. dobio Nobelovu nagradu za „uključivanje klimatskih promjena u makroekonomske analize dugog roka“, zaključio je kako je Sternov izvještaj napisao ‘jednoruki ekonomist’, što je duhovita, ali ozbiljna uvreda u ekonomskoj struci. Naime, ako ne možete istovremeno naći jednako valjan argument (‘u jednu ruku’) i protuargument (‘no u drugu ruku’) – i niste baš dobar ekonomist.

No jesu li ove kritike na Izvještaj samo kritike na Sternov pristup, njegove pretpostavke i zaključke, ili su odraz većih problema koje ekonomika kao disciplina ima u promatranju klimatskih promjena? Drugim riječima, bi li neki drugi ekonomist, da mu je povjerena zadaća da iskoristi trenutna saznanja o klimatskim promjenama kako bi formirao jasnu ekonomsku politiku, napravio bolji posao? Iako su klimatske promjene i ekonomsko pitanje (Nordhaus svoj rad iz 2018. naziva Climate Change: The Ultimate Challenge for Economics), mogu li uopće akademski ‘dvoruki’ ekonomisti biti korisni u analiziranju klimatskih promjena?

U zadnjih 15-ak godina na temu ekonomike klimatskih promjena napisano je dosta radova – u preglednom radu iz 2014. godine Mellisa Dell, Benjamin Jones i Benjamin Olken diskutiraju literaturu koja analizira utjecaj promjene klime, točnije temperature, padalina i vjetrova na ekonomske ishode. Primjerice, više temperature povezane su s većim stopama siromaštva, manjom ukupnom proizvodnjom, manjom poljoprivrednom i industrijskom proizvodnjom, većim mortalitetom, potrošnjom energije i većim kriminalom. Slično vrijedi i za druge oblike ekstremnog vremena: olujni vjetrovi dokumentirano donose ekonomske gubitke, suše povećavaju vjerojatnost oružanog konflikta i migracija jer značajno smanjuju poljoprivrednu proizvodnju, a time i ekonomski prosperitet.

Ipak, Nicholas Stern, u svojoj radikalnoj maniri, smatra da ekonomija kao profesija nije učinila dovoljno za ovo goruće pitanje javne politike. Kolumna koju je nedavno napisao za Voxeu s Andrew Oswaldom, provokativno se zove Why are Economists Letting Down the World on the Climate Change? Stern i Oswald nude zanimljiv podatak koji podupire stav da klimatske promjene nisu u fokusu ekonomista: vjerojatno najprestižniji ekonomski akademski časopis Quarterly Journal of Economics, iako izlazi od 1886. godine, tek je 2021. godine objavio prvi rad koji se bavi ekonomikom klimatskih promjena. Analizirajući devet ekonomskih časopisa, koji uključuju i pet najprestižnijih (tzv. top 5), autori pokazuju kako se samo 57 radova, od ukupno 77 tisuća objavljenih, bavilo klimatskim promjenama. Slično je vidljivo i iz rasporeda sesija najvažnije ekonomske konferencije – American Economic Association – u čijem su izdanju iz 2020. godine tek dvije od 180 sesija bile posvećene ekonomici klimatskih promjena.

Najprestižniji ekonomski časopis Quarterly Journal of Economics, iako izlazi od 1886., tek je 2021. godine objavio prvi rad koji se bavi ekonomikom klimatskih promjena. U devet ekonomskih časopisa, koji uključuju i tzv. top 5, samo se 57 od 77 tisuća objavljenih radova bavilo klimatskim promjenama

Kako bi istražili zašto se ekonomisti malo bave klimatskim promjenama, u nedavno objavljenom IZA radnom materijalu iz 2021. godine, Nico Pastel i spomenuti Oswald s istim pitanjem anketiraju sve IZA-ine suradnike (IZA je organizacija koja udružuje ekonomiste koji se bave ekonomikom rada). Anketa pokazuje kako se članovi mreže, iako u velikoj većini dijele zabrinutost oko klime, ne bave klimatskim promjenama jer nemaju vremena i resursa. Kako su anketirani ekonomisti većinom profesori u trajnom zvanju, pa realno nemaju ograničenja oko odabira tema niti pritisak objavljivanja, Pastel i Oswald iznose teoriju da se ovdje radi o sub-optimalnoj Nashovoj ravnoteži: iako smatraju da su klimatske promjene važne, ne rade na temama klimatskih promjena zato što drugi ekonomisti ne rade na klimatskim promjenama. U profesiji gdje je mišljenje kolega važno, a ekonomija to svakako jest, nije teško zamisliti kako ovo objašnjenje može biti točno.

No možda je dodatni razlog zašto se malo ekonomskih radova bavi klimatskim promjenama isti i zašto je i  Sternov izvještaj dobio toliko kritika – ekonomija, zbog smjera u kojem se razvijala zadnjih pola stoljeća, nema dobru metodologiju za ispitivanje utjecaja neizvjesnih, velikih promjena koje su smještene daleko u budućnosti. Nije da ekonomisti ne žele značajnije doprinijeti raspravi, možda jednostavno ne znaju kako.

S jedne strane, primijenjena mikroekonometrijska istraživanja, koja su dominantno navedena u ranije spomenutom preglednom radu Della, Jonesa i Olkena, i kojih je danas sve više, gledaju unatrag i teško se mogu poopćiti na stoljeća ispred nas. Kako tvrde Klaus Desmeti Esteban Rossi-Hansberg u NBER-ovom izvještaju iz 2021., promatranje unatrag i nije najkorisnije u ovom kontekstu jer se mahom radi o događajima bez presedana, pa Lucasova kritika oko poopćavanja prošlosti grize posebno jako. S druge strane, strukturni ekonomski radovi, koji mogu gledati u budućnost, i koji su često osnova makroekonomskih istraživanja, nisu mišljeni za toliko daleke horizonte, jer „u dugom roku, ionako smo svi mrtvi“.

Sam Stern, u izvještaju navodi neizvjesnosti i rizike, magnitude promjena i vrednovanja daleke budućnosti kao izazove ekonomskog modeliranja klimatskih promjena. Primjerice, Stern tumači kako su procesi globalnog zatopljenja (emisija stakleničkih plinova, njihova akumulacija, zatopljenje, i naposljetku utjecaj na klimu) te utjecaj promjene klime na ekonomiju i ljudsku geografiju (što ekonomisti ponekad zovu funkcijom štete ili damage function) obavijeni velikim stupnjem neizvjesnosti. Kako dakle formirati ekonomsku politiku sprječavanja ili ublažavanja događaja koji je smješten u budućnosti, koji se možda neće dogoditi, ali ako se dogodi katastrofičan je i ireverzibilan? Kako navodi Stern, a s njim se slaže i primjerice Robert Pindyck, ako postoji vjerojatnost katastrofičnog klimatskog događaja u budućnosti, optimalna reakcija je djelovati danas. To je uostalom i princip ekonomske racionalnosti, uravnotežiti (‘ispeglati’) potrošnju i blagostanje kroz vrijeme, bez kutnih, drastičnih rješenja. Dakle, čak i ako postoji mala vjerojatnost velikih klimatskih šokova u budućnosti, ekonomski je racionalno djelovati sada.

Stern također naglašava da ekonomisti imaju dobro razrađene metode za promatranje marginalnih promjena, ali ne i drastičnih promjena velikih magnituda. Kako se u slučaju klimatskih promjena radi o potencijalno velikim promjenama u fizičkoj i ljudskoj geografiji, teško je koristiti postojeće ekonomske modele za ispitivanje njihovog utjecaja. Primjerice, ekonomisti mogu dobro predvidjeti učinke pomicanja stope poreza na dohodak za par postotnih poena, ali nemaju metodologiju za analiziranje efekata topljenja snijega i leda na Himalaji čime bi se promijenili tokovi rijeka uz čije obale žive  milijarde ljudi (a upravo to Stern navodi kao moguću posljedicu podizanja temperature za 5 stupnjeva Celzijusa u odnosu na predindustrijske razine). Kako su postojeći ekonomski modeli koju su proizašli iz takozvane „marginalne revolucije“ nedostatni, u ekonomskim analizama klimatoloških promjena sve su prisutnije metodologije koje nisu standardni ekonomski alati (ne predaju se na većini doktorskih programa), poput primjerice computable general equlibrium (CGE) modela, na koje su ekonomski čistunci do jučer gledali svisoka jer nisu utemeljeni u ekonomskoj teoriji.

Martin Wetzman: Buduće će generacije ionako živjeti bolje no mi danas zbog općeg napretka (Foto: European University Institute)

No možda najveći problem, oko kojeg se Nordhaus i Weitzman izrazito ne slažu sa Sternom, je kako vrednovati potrošnju i blagostanje budućih generacija, tj. koji diskontni faktor odabrati. Iako se možda tako ne čini, ovo je centralno pitanje jer odabir diskontnog faktora svodi buduće štete na sadašnju vrijednost. Stern tvrdi kako je diskontiranje i etičko pitanje te stavlja veliku važnost na buduće generacije i njihovo blagostanje. Odbacuje ideju tržišnih prinosa kao diskontnog faktora, upravo jer su tržišta nepotpuna, puna eksternalija i ne uzimaju u obzir utjecaj ekonomske aktivnosti na okoliš. Po Sternu, čista vremenska preferencija, koja je sastavni dio društvene diskontne stope koju je definirao još Ramsey, trebala bi biti 0 (ili malo viša od 0) jer blagostanje osobe rođene za 100, 200 ili 500 godina vrijedi isto kao i blagostanje osobe rođene danas.

Nordhaus i Weitzman, u odvojenim radovima, predlažu viši diskontni faktor koji bi umanjio sadašnju vrijednost potencijalnih klimatskih šteta, te nude dva razloga. Prvi je što će buduće generacije zbog općenitog napretka živjeti bolje no mi danas, stoga treba korigirati buduće blagostanje. Drugi, kojeg lijepo ilustrira Nordhaus, je ako uzmemo preniski diskontni faktor, tj. ako blagostanje svih budućih generacija vrijedi isto, tada da će svaka šteta, makar i mala i beznačajna za pojedinu generaciju,  kroz tisuće generacija biti zbrojena u veliki gubitak sadašnjeg diskontiranog blagostanja. Pitanje diskontnog faktora nije razriješeno i postoje novi radovi  o ovim temama. Sam problem diskontiranja posljedica je srednjoročnog horizonta unutar kojeg ekonomisti djeluju jer zaista je teško razmišljati o ekonomskom životu i blagostanju osoba rođenih za nekoliko stoljeća.

Bez obzira na sve ove metodološke probleme, ekonomisti se sve više uključuju u raspravu o klimatskim promjenama, sve je više radova, članaka, priloga i inicijativa. Pritom je najvažniji korak možda bio otvoriti nove smjerove istraživanja i pritom adresirati manjkavosti postojećih metodologija, jer kako Card i DellaVigna tvrde – u ekonomiji postoji duga tradicija promatranja statusa quo i izbjegavanja otvaranja novih tema. Stoga je Nicholas Stern, bez obzira na to koliko je kritika dobio i podijelio, možda uspio u naumu jer je na kraju ipak, koristeći samo jednu ruku, uvjerio ekonomiste da – pogledaju gore.

• Korištena literatura:

Card, D., & DellaVigna, S. (2013.). Nine Facts About top Journals in Economics. Journal of Economic Literature, 51(1), 144-61.

Dell, M., Jones, B. F., & Olken, B. A. (2014.). What Do We Learn From the Weather? The New Climate-Economy Literature. Journal of Economic Literature, 52(3), 740-98.

Desmet, K.& Rossi-Hansberg, E.  (2021.). The Economic Impact of Climate Change over Time and Space, NBER The Reporter, No.4, https://www.nber.org/reporter/2021number4/economic-impact-climate-change-over-time-and-space.

The Economist (2006.). Shots Across the Stern, https://www.economist.com/finance-and-economics/2006/12/13/shots-across-the-stern.

Nordhaus, W. (2007.). A Review of the Stern Review on the Economics of Climate Change. Journal of Economic Literature, 45(3), 686-702.

Nordhaus, W. (2019.). Climate Change: The Utimate Challenge for Economics. American Economic Review, 109(6), 1991-2014.

Oswald AJ, Stern N (2019.). Why are economists letting down the world on climate change?, voxeu.org, https://voxeu.org/article/why-are-economists-letting-down-world-climate-change.

Pestel, N., & Oswald, A. J. (2021). Why Do Relatively Few Economists Work on Climate Change? A Survey (No. 14885). Institute of Labor Economics (IZA).

Pindyck, R. S. (2021). What We Know and Don’t Know About Climate Change, and Implications for Policy. Environmental and Energy Policy and the Economy, 2(1), 4-43.

Stern, N. (2008.). The Economics of Climate Change. American Economic Review, 98(2), 1-37.

Weitzman, M. L. (2007.). A Review of the Stern Review on the Economics of Climate Change. Journal of Economic Literature, 45(3), 703-724.