Sloboda govora u doba post-istine. Sloboda govora i sloboda (političkog) djelovanja. Moć i riječ.

U doba tzv post-istine ponovo se postavljaju pitanja slobode govora, govora mržnje i pozivanja na nasilje, autocenzure i prijetnji s pozicija moći. Prolazeći kroz povijest političke filozofije i filozofije jezika Karlo Jurak objašnjava vezu slobode govora i slobode (političkog) djelovanja te komentira i postupke predsjednika Milanovića

• Autor je doktorand na studiju Moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

– U jednom trenu sve bih htjela kroz igru riječi, a riječi su djela. (Stijene, Ima jedan svijet)

– U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog. (Iv, 1)

– Ubi me prejaka Reč. (Branko Miljković)

Sloboda govora, kao fenomen političke moderne i njezina nesumnjiva vrijednost, postala je sveprisutna krinka uglavnom za međusobno optuživanje političkih i ideoloških protivnika. Postavlja se stoga pitanje zašto opet raspravljamo, kao na nekoj novoj razini, o nečemu što je davno na neki način apsolvirano? Ponajviše zato što – nije. Sloboda govora nije stavljena u konkretni kontekst, a još se manje njoj ozbiljno pristupilo u vrijeme kad je granica između npr. lažnih vijesti i vijesti sve poroznija te kada iz godine u godinu nastaju nove platforme koje sve više zamagljuju granice prema tradicionalnim medijima. Prema tome, pitanje slobode govora javlja se u kontekstu omasovljenja (u punom smislu) medija – društvene mreže može koristiti svatko, svatko može ostavljati svoje komentare ispod članaka, svatko može razviti domet objava vrlo široko, a sve to skoro u potpunosti anulira razlikovnu granicu između društvenih mreža i medija u klasičnom smislu. Ako npr. Facebook i Twitter služe kao mediji (ali i kao izvor informacija za druge medije), zašto se i oni ne tretiraju kao mediji?[i] I, a što je više antropološko pitanje, jesu li ljudi odjednom postali „gori“, ili su uvijek bili više-manje takvi („banalno zli“) kakvima sami sebe otkrivaju u komentarima ispod članaka? Ovdje je ipak premalo prostora za tu analizu, ali dovoljno za kontekstualiziranje „slobode govora“ koja kao da nikad nije bila nejasnija i općenitija.

• Pitanja

Razdoblje koje živimo ne naziva se slučajno vremenom „post-istine“ (post-truth) u kojemu je pojava fake news (ali i etikete za fake news) u središtu političkih rasprava. Rasprave o ulozi medija u kreiranju stvarnosti (a ne pukom odslikavanju stvarnosti), pojavile su se i prije društvenih mreža, a vrhunac relativizacije stvarnosti vidljiv je u postmodernista Jeana Baudrillarda.[ii]

Nije samo porozna granica između istine i neistine kamen spoticaja, tu je i pitanje „govora mržnje“, računajući i pozive na nasilje koji se riječima posreduju u javnosti. Otvara se tako pitanje – što je uopće „govor mržnje“ te kako ga spriječiti, i u kojoj je mjeri (i je li uopće) to samo etiketa kako bi se nekoga diskvalificiralo, tj. uklonilo iz javnog prostora ili mu nanijelo neke druge štete. Kad se nekima spočitne „govor mržnje“ (opravdano ili ne), posegnut će za argumentom da ih se cenzurira i da im se uskraćuje „sloboda govora“.

Još je jedna praksa sve češća, a također se, makar na drugačiji način, prelama preko koncepta „slobode govora“ – novinarska autocenzura kao posljedica straha od tužbi protiv novinara zbog nanesenih tzv. „duševnih boli“. Time se, a zapravo pravosuđem kao sredstvom represije, rado koriste oni na pozicijama moći kako se ne bi pisalo o njihovim aferama. Oko definicije „govora mržnje“ još se možemo koliko-toliko složiti, ali što je to i kako je dokaziva „duševna bol“?

Što se tiče pozicije moći, problem s nije samo kada se oni koji je zauzimaju njome koriste da „suzbiju“ i pravosudno gone „nepoželjan govor“, nego i kada se ta pozicija koristi da se određenim govorom denunciraju kritičari, računajući i intelektualce, i druge političare, i novinare, da ne govorimo o društvenim skupinama koje same po sebi nemaju moć, niti je mogu i prividno demonstrirati. Mnogi događaji u javnom prostoru kod nas, naročito recentni, dobar su primjer za to.

• Pozicija govora

Govor se smatra nečim drukčijim od negovornih činova, govoru se pridaje izvjesna samostalnost, riječima se dodjeljuju svojstva kojima bi one zaslužile posebnu kategoriju slobode. Ni to nije novo – dok se još nije toliko pridavala pozornost semantičkim i pragmatičkim vrijednostima govora, on je zauzimao važno metafizičko mjesto. Kao u uvodnom citatu sa samog početka Evanđelja po Ivanu – Riječ (logos) se piše velikim slovom i dovodi se u ravan s Bogom te ima najpovlašteniji ontološki status – onaj samoga početka – Riječ je ishodište kao i Bog, štoviše Riječ je Bog.

Zoon politikon je i zoon logon echon. Već kod Aristotela govor ima politički status jer govoriti znači djelovati. (Foto – Wikipedia)

Jasno, grčki logos ima mnogo značenja, a kako se korelira sa znanjem ili naukom o nečemu (vidljivo npr. u izvedenicama na „-logija“), vidi se da mu nije pridan samo visoki ontološki status nego i gnoseološki. Dovođenjem pak u vezu s Bogom, i to u Evanđelju čija je glavna tematika ljubav, Riječ dobiva i svoje etičko značenje. Ukratko, povijest filozofije i kršćanstva posredovanog grčkim nasljeđem teško je zamisliti bez posebnog statusa Riječi (dakle, govora) u njoj. Još u antičkoj filozofiji govor dobiva politički status (Aristotelov zoon politikon ujedno je i zoon logon echon – jer govoriti znači djelovati), a u već spomenutoj političkoj moderni naglašava se njegova sloboda u javnom prostoru kao visoka vrijednost.

Najvidljivije je to u Ustavu SAD-a čiji Prvi amandman govori upravo i o slobodi govora. Na taj se Prvi amandman i danas često pozivaju različite političke opcije u SAD-u, a ipak treba napomenuti da je u njemu sloboda govora zapravo sloboda političkog djelovanja, u smislu slobode izražavanja vlastitih stavova i nagnuća te onda i djelovanja u skladu s njima (zato se u to ubraja i pravo na slobodu religije, medija, okupljanja, političkog organiziranja itd.).

Prema tome, da je govor djelovanje nije neko novo otkriće, nije čak ni otkriće političke moderne – ono je staro bar koliko grčka filozofija i kršćanstvo kao njezin nastavak. Tek u političkoj moderni, a najartikuliranije u Ustavu SAD-a, imamo „slobodu govora“ kao neupitnu vrijednost, a da pritom govor nipošto nismo razdvojili od djelovanja, niti njegovu slobodu od svake druge slobode. Bez obzira na to, „govor“ ipak ima svoj poseban status u odnosu na druga djelovanja, dovoljno utvrđen da bude osamostaljen. Zato je i tematika „slobode govora“ uvijek uzeta kao tematika sama za sebe, kao nešto posebno, pa i mistifikantno u odnosu na druge slobode.

• Lingvisti i filozofi

Danas se za jasnije razumijevanje govora i djelovanja jezikom možemo jednostavno obratiti lingvistici. Nažalost, mnogi se zvani i samozvani lingvisti češće bave ispravljanjem „krivih“ riječi nego svojom znanošću koja se na zasadama Ferdinanda de Saussurea, Romana Jakobsona Andréa Martineta, Edwarda Sapira, Leonarda Bloomfielda i Noama Chomskog nije zamarala takvim tricama i kučinama. Iole upućenom u lingvistiku banalno je konstatirati da se jezikom ne opisuje samo (izvanjezična) stvarnost, nego da se njime ona i bitno „stvara“, tj. dovodi u smisleni red, kategorizira, konstituira. Teorija odraza u jeziku više je odbačena nego grubi ekonomski determinizam u sociologiji. Ako se jezikom izvanjezična stvarnost ujedno i „stvara“, što nam to govori o slobodi korištenja jezikom (tj. govora – jer je govor konkretna realizacija jezika, usp. Saussureovo razlikovanje langue i parole)?

Kontekst i značenje riječi, filozof običnog jezika Wittgenstein (TLS)

Ludwig Wittgenstein, veliki filozof jezika, prešao je put od Tractatusa do Filozofijskih istraživanja, tj. „od slike do igre“. I dok u Tractatusu Wittgenstein govori o jeziku formalne logike, a time i o jeziku egzaktne znanosti (jezik kao „slika“, kao „zrcalo“, „leća“), u Filozofijskim istraživanjima on jezik stavlja „u pokret“. Stavljajući ga „u pokret“, tamo gdje ne djeluje kao da je „u leru“, on stvara mnoštvo „jezičnih igara“ koje su u tom smislu sinonimne s bezbroj različitih konteksta (značenje riječi njihova je upotreba, kontekst).[iii] To je tzv. filozofija običnoga jezika.

Ekstenziju Wittgensteinova rada razvili su pragmalingvisti i uglavnom anglosaksonski filozofi jezika koji su se, osim na Wittgensteina, nastavljali na tradiciju pragmatizma kao filozofskog pravca (William James, Charles S. Peirce), ali i semiotike (koja jače uporište ima u kontinentalnim filozofskim krugovima) te u konačnici glavnih postulata lingvističkog strukturalizma koji se nije razvio samo unutar službene sosirovske lingvistike nego je imao utjecaja i na brojne druge škole – od strogo formalističke danske glosematike do lakanovske psihoanalize.

Jedan od najznačajnijih filozofa običnoga jezika i pragmalingvist iz te tradicije jest John Langshaw Austin koji je početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća napisao knjigu How to Do Things with Words, što je, doduše, bila zbirka njegovih predavanja pod nazivom Words and Deeds, a koja je prije nekoliko godina prevedena i kod nas pod naslovom Kako djelovati riječima. I sâm sam, po izlasku knjige u izdanju Disputa, tada još kao student lingvistike i filozofije napisao za časopis Čemu kratki prikaz ove važne studije.

Performativi ne podliježu istinitosti/neistinitosti nego prije uspješnosti/neuspješnosti: „uzimam ovu ženu za svoju zakonitu suprugu“; „imenujem ovaj brod…“; „kladim se da…“

Glavna je ideja Austinova djela sadržana u uvodnoj rečenici: „Predugo je pretpostavka filozofâ da je na tvrdnji samo to da opisuje neko stanje stvari ili da tvrdi neku činjenicu, a što ona mora činiti ili istinito ili neistinito.“[iv] Takve tvrdnje kojima se opisuje stanje stvari jesu konstativi, dok su oni jezični izrazi kojima se „djeluje“ performativi. Performativi ne podliježu istinitosti/neistinitosti nego prije svojoj uspješnosti/neuspješnosti (felicity). Primjeri „čistih“ performativa jesu: „uzimam ovu ženu za svoju zakonitu suprugu“; „imenujem ovaj brod…“; „kladim se da…“ itd. Važna pretpostavka za performative jest prikladni kontekst – da je osoba koja izgovara performativni iskaz u društvenom položaju da riječima doista nešto učini (npr. matičar prilikom vjenčanja) i da se to odvija u širem kontekstu prikladnom za to, tj. da su okolnosti takve da se može odviti određeni govorni čin.

Teorija govornog čina – Austin

Međutim, kod Austina nije najvažnije „otkriće“ performativa i njihovo funkcioniranje koliko ukazivanje na poroznu granicu između konstativa i performativa. U praksi strogo razgraničenje između konstativnih i performativnih iskaza rijetko gdje postoji, pa je mnogo jezičnih i izvanjezičnih faktora prisutno pri utvrđivanju je li iskaz bio konstativ ili performativ. Primjerice, „u polju je bik“ može biti upozorenje nekome da tamo ne ide ili da više pazi, a možda se time samo opisuje krajolik. Čak se iz konteksta, tj. iz jezičnih i izvanjezičnih okolnosti ne mora nužno moći jasno razabrati je li riječ prvenstveno o performativu ili ne.

Austin tvrdi da se ista rečenica u različitim prigodama može upotrebljavati više kao performativ ili više kao konstativ. Stoga, nasuprot strogoj podjeli na konstative i performative, Austin predlaže da se svaki govorni iskaz analizira kao govorni čin satkan od tri dimenzije – lokucijske (puke riječi sa svojim značenjem i pripadajućom gramatikom), ilokucijske (snaga iskazanoga – najbliže performativnosti) i perlokucijske (učinak postignut u sugovornika ili adresata govorne poruke). Nema, dakle, tradicionalne binarne kategorizacije u kojemu neki iskaz jest ili nije konstativ ili performativ (čista lokucija ili čista ilokucija). Riječ je o gradijalnim kategorijama koje funkcioniraju po principu „više“ ili „manje“, a ne „da“ ili „ne“. Austin je na tragu Wittgensteinovih Filozofijskih istraživanja što se vidi i po shvaćanju značenja u jeziku kao upotrebe jezika (izolirana značenja i obilježja su apstrakcije, relevantni su samo konkretni govorni činovi u kojima se ostvaruju značenjske nijanse i koji su višedimenzionalni).

U konačnici, umjesto podjele na konstative i performative, Austin predlaže da govorne iskaze razlikujemo prema vrsti i snazi ilokucije: verdiktivi (presude, pravorijeci), egzercitivi (odluke, zagovori), komisivi (obećanja), behabitivi (reakcije na ponašanja) i ekspozitivi (izlaganja, izražavanja mišljenja). I svaki od tih tipova iskaza je u nekoj mjeri povezan s drugima, te isto ne postoji diskretno razgraničenje.

Austinovu teoriju govornih činova razrađivali su pragmatičari poput Johna Searlea, Paula Gricea i Geoffreya Leecha, razvijajući i teoriju konverzacijskih maksima i drugih pokazatelja uspješnosti i prikladnosti govornih činova. U svakom slučaju, teorija govornih činova zauzima vrlo važno mjesto prvenstveno u anglosaksonskoj analitičkoj filozofiji, ali zbog svojih utjecaja i dodira s drugim pravcima neizostavna je i u tzv. kontinentalnoj filozofskoj tradiciji pa se, primjerice, francuski sociolog i kulturni teoretičar Pierre Bourdieu u studiji Što znači govoriti. Ekonomija lingvističkih razmjena referirao na Austina kao na važnog teoretičara govornih činova bez kojega je teško razumjeti i simboličku moć riječi te njezinih konstrukcija.[v] Podsjetimo se, za Bourdieua jezik je bitan nositelj simboličkog kapitala i indikator odnosa moći u izvanjezičnom svijetu, pa tako austinovske postulate premješta izvan striktno lingvističke sfere.

• Riječ, čin i moć

Da se vratimo na naš početni problem – ako riječima (i) djelujemo, što nije neko novo otkriće, kako onda govoru pristupati drugačije nego činu koji nije jezični? Čemu mistifikacija jezika/govora ako je riječ o djelovanju par excellence, ako jezikom, kao sredstvom, djelujemo baš kao brojnim drugim sredstvima? U tom smislu, kao jedini kriterij nameće se snaga ilokucije određenog govornog iskaza te perlokucijski učinci – jer u njima, nasuprot površinskoj lokucijskoj razini, pronalazimo govorne elemente koji su društveno relevantni, koji su činovi i kojima se svijet „mijenja“. Kao što je slučaj i s činovima koji nisu jezične/govorne prirode. U tom su smjeru razmišljali su i Aristotel, i evanđelisti, i prosvjetitelji, i autori američkog Ustava itd. Poseban status govora u odnosu na djelovanje izraz je ignorancije, a ne slobodarskog poriva. Ako, dakle, stavimo naglasak na ilokuciju i perlokuciju, onda više nema potrebe da uopće problematiku „slobode govora“ razdvajamo od „slobode čina/djela“. Odnosno, to se može učiniti, ali je nepotrebno – nepotrebno je isticati „slobodu govora“ kao posebnu vrijednost različitu od slobode uopće.[vi]

Kao i kod negovornih činova, bitna je pozicija moći koju zauzima akter – nije isto nasilje s pozicije moći i ono na horizontalnoj ravni. Kako „ušutkivanje“, uglavnom pravosudnom represijom, često dolazi s pozicije moći, tako s pozicije moći dolaze nerijetko i denuncijacije kritičara – bilo političara, novinara, intelektualaca ili drugih. Taj je govorni čin samom pozicijom njegova aktera tim „teži“ u ilokucijskom smislu, a tako je jača i perlokucija (posljedice).

Predsjednik Republike trebao biti svjestan da njegove kritike, naročito ako idu na osobnu razinu i ako su bremenite poluinformacijama i denuncijacijama, mogu imati dalekosežne posljedice za one koji se nađu na meti

Primjerice, vezano uz recentne događaje kod nas, predsjednik Milanović ima pravo kritizirati one koji kritiziraju i njega, ali ta nam fraza sama po sebi ništa ne znači – on bi kao predsjednik Republike trebao biti svjestan da njegove kritike, naročito ako idu na osobnu razinu i ako su bremenite poluinformacijama i denuncijacijama, mogu imati dalekosežne posljedice za one koji se nađu na meti, naročito s obzirom na to da narodni suverenitet u praksi znači da izabrani političari (a PRH tu uvijek ima najviši legitimitet – i najveću odgovornost samim time) iza sebe imaju (formalno gledajući) i svoje glasače.

I, dodatno, pitanje javnoga i privatnoga – kada je govor u pitanju, obično se to odnosi na pitanje njegova dosega – ako ostane ograničen, onda su i posljedice (perlokucija, uslijed slabije ilokucije) male ili nikakve; ako je doseg velik, i posljedice su velike. Primjerice, jednostavno nije isto reći u „četiri zida“ da treba pobiti određenu skupinu ljudi te isto to reći u javnosti. Ali, isto tako, poznat je i pojam „psihičkog zlostavljanja“, što podrazumijeva i ono verbalno, tako da i u privatnoj sferi može postojati nasilje riječima, odnosno i u malom dosegu one mogu – „ubiti“ – kako to kaže citat iz pjesme spomenut u uvodu.

Austin nije novi autor, niti je pragmalingvistika neka nedavna izmišljotina, povezana s društvenim mrežama i masovnom demokratizacijom medija. Ali, očito je to novo stanje, koje se onda zbog konfuzije radije nazvalo „post-istinom“, donijelo i zaborav onoga što je već rečeno, a nije pravodobno primijenjeno na nove fenomene. Drugim riječima, i pomalo provokativno, mnogo bi se (hiper)teorijske produkcije smanjilo da se više čitalo Austina, Searlea i to društvo, a ne Lyotarda i Baudrillarda koji su svojim tobožnjim otkrivanjem tople vode ne samo relativizirali stvarnost nego i zakomplicirali stvari koje su mnogo banalnije i jednostavnije nego što su to pretenciozne postmodernističke objave kraja svega i svačega.

Ovo nije preporuka kako baratati velikom vrijednošću političke moderne kao što je to sloboda govora, ovo je samo ponovno skretanje pozornosti na neke tako bazične stvari o jeziku i govoru o kojima se, bilo iz neukosti, bilo iz površnosti, šuti. Šutnja često govori i više nego riječi, tako da je i ona govorni akt. Ipak, možemo reći da ne postoji to pravo da netko ne bude uvrijeđen (apropos tužbi za „duševne boli“), ali isto tako da je svačije pravo da pravo javnosti nemaju neistine o njemu i poticaji na nasilje. U tom smislu, doista nema razlike između jezičnog i nejezičnog djelovanja. Da, kako kaže pjesma spomenuta u uvodu, ali i skoro cijela povijest filozofije, i riječi su djela, ali isto tako trebamo imati na umu da svako djelovanje mora biti slobodno – ograničenja djelovanja postavljaju se tamo gdje sloboda kao princip koji po definiciji vrijedi za sve prestaje ispunjavati taj svoj univerzalizam.

• Bilješke

[i] I mi imamo jedan slučaj koji je izgleda opet isprovocirao talijanski učitelj i novinar Tommasso Debenedetti, poznat po tome što širenjem lažnih vijesti preko raznih lažnih naloga na društvenim mrežama želi ukazati na opasnost od njih. Naime, na samu godišnjicu vojno-redarstvene operacije Oluja 5. kolovoza na lažnom je Twitter profilu potpredsjednika Vlade RH Borisa Miloševića osvanula „informacija“ da je umro bivši predsjednik RH Stjepan Mesić. Klasični mediji ipak to nisu brže-bolje prenijeli kao „breaking news“ jer je i vrlo brzo raskrinkano da iza Miloševićeva naloga i spomenute objave stoji – Debenedetti. On je svojedobno „tvitao“ i o smrti Ratka Mladića te Bashara al-Assada što su klasični mediji i bili prenijeli kao vijest. Pitanje je koliko u uvjetima ionako krhkog povjerenja u medije i slabih demokratskih običaja ovakav ironičan način ukazivanja na fake news doista pridonosi edukaciji i osvještavanju, a koliko više stvara pomutnju i nepovjerenje.

[ii] Jean Baudrillard, Simulacija i zbilja, Jesenski i Turk, Zagreb, 2013.

[iii] Za Wittgensteina v. i usp.: Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987. i Ludwig Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, Globus, Zagreb, 1998.

[iv] John Langshaw Austin, Kako djelovati riječima, Disput, Zagreb, 2014., str. 1.

[v] Pierre Bourdieu, Što znači govoriti. Ekonomija jezičnih razmjena, Naprijed, Zagreb, 1992.

[vi] Mogli bismo eventualno pretpostaviti da je „sloboda izražavanja“ jasniji pojam jer ne izdvaja posebno govor, nego uključuje i brojne negovorne radnje koje imaju karakteristiku „izražajnosti“ (ekspresivnosti) – primjerice, u umjetničkim djelima koja se ne posreduju govorom (diskurzivno).