Snijeg, led i Kinezi. Mitski poraz marinaca koji je istjerao SAD iz Sjeverne Koreje

Američku vojnu silu je izuzetno teško pobijediti na taktičkoj razini, dakle u pojedinačnoj bitci, piše Oleg Maštruko u svojem tekstu o jednom od ključnih bojišta Korejskog rata. Malo tko je čuo za Operaciju kod akumulacije Chosin, iako je ta bitka jedna od najvećih i najvažnijih u 20. stoljeću. Malo tko je čuo za nju jer je bila daleko, ali i zato jer su je Amerikanci - izgubili.

• Naslovna slika: Konvoj američkih marinaca nedaleko od rezervoara Chosin. (Sgt. Frank C. Kerr / DoD)

• Autor je hrvatski influenser, novinar i putopisac, glavni urednik časopisa Mreža i entuzijast vojne povijesti

• Fotografije su u javnom vlasništvu osim ako nije drugačije navedeno

Korejski rat – gotovo zaboravljen, za što je glavni razlog što nijedna strana nije izborila finalnu, povijesnu pobjedu, kojom bi se onda razmetali desetljećima. Ako gledamo onaj najpopularniji oblik propagande, filmove – mislim da su ih najviše o Korejskom ratu snimili Kinezi, ali i oni tek vrlo nedavno, govorim o zadnjih desetak godina. Kao da se – daleko bilo – spremaju za novu rundu ratovanja s Amerima, pa trebaju nabildati herojski duh. Gledao sam nekoliko kineskih filmova o Korejskom ratu i riječ je zaista o prvoklasnom nabrijavanju, bustanju emocija. Neretva i Sutjeska, kao kruna jugo produkcije partizanskih filmova su hladni realizam prema ovome.

Bitka kod jezera Changjin (što je kineski izgovor za Chosin), The Battle at Lake Changjin (长津湖) snimljen je 2021 pod paskom Središnjeg Odjeljenja za propagandu Kineske komunističke partije kao dio proslave stote godišnjice partije. U pitanju je najskuplji film ikad snimljen u Kini, s budžetom od 200 milijuna dolara, na globalnom box officeu zaradio je ogromnih 913 milijuna dolara (najviše u matičnoj zemlji, naravno) čime je bio drugi film po zaradi 2021 i najprofitabilniji kineski film svih vremena. Odmah je snimljen i jednako impresivan, skup i profitabilan nastavak – Bitka kod jezera Changjin II.

Dakle, stvar je prilično “big deal“, kao i događaji na kojima se filmovi temelje. Kinezi su pazili koju će bitku odabrati za ovaj gigantski filmski propagandni pothvat.

S druge strane, najpoznatija američka djela o Korejskom ratu su crnohumorna serija MASH, sa znakovitom uvodnom temom Suicide is Painless, te depresivna priča o manipulaciji umom i ispiranju mozga koja se zapravo većinom dešava nakon samog rata. Riječ je o filmu Mančurijski kandidat, izvorno snimljenom 1962 s Frankom Sinatrom u jednoj od glavnih uloga. Postoji i remake Mančurijskog kandidata iz 2004, no znakovito je da u ovom drugom filmu likovi nisu veterani Korejskog rata – jer tko se tog u Americi uopće sjeća – već Zaljevskog. Film i dalje ima Mančuriju u naslovu, iako Zaljevski rat s njom nema veze, a Korejski ima.

Kad kažem da je rat gotovo zaboravljen, barem na zapadu, posebno je paradoksalno što nominalno traje i danas. Rat nije nikad trajno zaključen, postignuto je samo privremeno primirje koje se eto uz neke ograničene incidente drži već više od 70 godina.

Ovaj aspekt “zaboravljen, a još traje” nas lijepo uvodi u narednu tezu. Američku vojnu silu je izuzetno teško pobijediti na taktičkoj razini, dakle u pojedinačnoj bitci. Zapravo u zadnjih 200 godina oni koji su to napravili najviše puta su drugi Amerikanci (Južnjaci, Konfederacija), a na moru Japanci. Na strateškoj razini, međutim, Amere je zapravo dosta lako pobijediti, ako si spreman na red veličine veće žrtve i odricanja – npr Vijetnam, Afganistan…. dakle možeš biti i siromašan, samo trebaš biti uporan…. Na taktičkoj i operativnoj to je gotovo nemoguće jer su Ameri bogati i imaju neograničene resurse i logistiku, a pojedinačni vojnik im je prilično hrabar i vješt u većini sukoba. Barem dosad bio. Za naredni sukob ne jamčim, ali bilo bi lijepo da to nikad ni ne testiramo.

U pojedinačnim bitkama i pogotovo operacijama Amere je jako teško dobiti jer imaju novaca, opreme i kvalitetne ljude, ali strateški nije posebno teško, samo ih izbjegavaš i čekaš da odustanu, a odustat će sigurno, pogotovo u ovim vremenima kad je “zapadni čovjek” mentalno slab, ustrašen i jadan.

Na strateškoj razini, Amerikance je dosta lako pobijediti, samo trebaš biti uporan…  (Sgt. Eddie Siguenza / DoD)

Vidjeli smo što se desilo u Afganistanu. Talibani su samo trebali čekati da u nekoj godini neki budžet ne bude odobren, kvote vojnika i naoružanja više trebaju negdje drugdje, Afganistan više nije u prime timeu na televiziji, nitko ne vloga na YouTube iz Kandahara, karijere u vojsci i zarada na oružju i streljivu lakše se grade negdje drugdje, i Ameri će sami otići, a Talibani će se doslovno ušetati u Kabul i bogato namještene urede stare vlasti. Čak su preuzeli i nemali broj američkog naoružanja, pa i letjelica.

No, kome se ne čeka, ili se osjeća dovoljno jak, može pokušati pobijediti Amere i u izravnoj borbi.

U nastavku – pogledajmo primjer taktičko-operativne pobjede nad Amerikancima, dakle baš taj slučaj za kojeg sam rekao da je vrlo rijedak, ali ne i nemoguć. Operacija kod akumulacije Chosin. Vjerojatno nikad niste čuli za tu bitku, a jedna je od najvećih i najvažnijih u 20. stoljeću. Niste čuli, jer je daleko, a i zato jer su Ameri izgubili.

Korejski rat možemo usporediti s nogometnom utakmicom koja je završila 2:2, s tim da su svi golovi pali u prvih 15-ak minuta, a sve nakon toga je bilo puno taktiziranja, ponešto šansi, ali bez promjene rezultata.

Vratimo se malo unatrag – Japanci su okupirali Koreju kao direktnu posljedicu, odnosno nagradu za pobjedu nad Rusijom u ratu 1905, koji je praktično okončan u pomorskoj bici kod Cušime. Korejom su vladali čeličnom šakom sve do 1945. i poraza u WW2. Sovjeti su oslobađanju Koreje doprinijeli više nego Ameri, briljantnom pobjedom Transbajkalskog i dva Dalekoistočna Fronta nad Kvantunškom armijom u Mančurijskoj operaciji u zadnjem mjesecu Drugog svjetskog rata.

Saveznici su se dogovorili da Mančuriju vrate Kini, a Koreju do konačne odluke, podijele na dva sektora, uz 38. paralelu kao granicu.

Sovjeti su u svojoj zoni, očekivano, podržavali komuniste. Tenzije na točkama dodira su rasle, a komunisti kao komunisti, sanjali su o širenju svoje ideologije na jug, na svu braću Korejce, lijepom riječju ili kundakom, što već bude efikasnije.

Krajem lipnja 1950 Korejska narodna armija (KNA) – vojska komunista u sjevernoj polovici zemlje – osjetila se dovoljno jakom da stvar riješi oružjem. Nakon toga, stvari su se dešavale strelovitom brzinom – to je ovih 15 minuta u kojima su postignuta četiri gola.

U ovoj prvoj fazi, vojnika je na obje strane bilo relativno malo. Valja kazati, da je sjeverni dio Koreje tada, kao i danas, imao otprilike dvostruko manje stanovnika od južnog (1950 odnos je bio cca 9 milijuna vs 20). No, pod mentorstvom Sovjeta, stvorili su vojsku od 150-200.000 ljudi pod oružjem, s tenkovima T-34 i zrakoplovima. Južni dio imao je manje od 100.000 vojnika, bez tenkova i teškog naoružanja.

Snage UN-a napreduju kroz predgrađe Seula, u kontraofenzivi nakon što su taj grad zauzele sjevernokorejske snage.

KNA je napredovala super brzo, i već sredinom kolovoza 1950 snage Južne Koreje bile su sabite u maleni kutak na jugoistoku poluotoka oko grada Pusana, ili Busana (tzv “Pusan perimeter”). Komunisti su kontrolirali 95% korejskog poluotoka.

Tijekom kolovoza “zapad” se mobilizirao, najviše pod pritiskom Amera. Ameri su postigli i izglasavanje rezolucija svježe osnovanih Ujedinjenih naroda, nakon čega su njihove snage djelovale pod okriljem UN mandata, a pridružila im se i cijela hrpa zemalja slanjem svojih kontingenata – negdje simboličnih, a negdje popriličnih. U snagama UN-a u Koreji borile su se i jedinice iz Turske (koje su se posebno istakle), Grčke, Etiopije, Filipina, Kolumbije, Luksemburga…. Uz naravno očekivane Britaniju, Francusku, Australiju…

Rastom “zapadnih” snaga američki general Douglas MacArthur smišlja ambiciozan plan. Nadmoć snaga UN-a u mornarici i zrakoplovstvu, te iskustvo u desantnim operacijama stečeno u Pacifičkom ratu protiv Japana realizirat će iskrcavanjem duboko u komunističkoj pozadini, kod Incheona! Incheon je zapadno od Seula, taman malo ispod 38. paralele. Kod Incheona se danas nalazi ogromni međunarodni aerodrom glavnog južnokorejskog grada.

UN-ovsko, odnosno američko iskrcavanje je izuzetno uspješno, i tijekom rujna 1950 sada znatno slabije snage komunista panično bježe prema sjeveru, prije nego ih Ameri odsijeku od njihove baze. Sve se, kako sam najavio, odvija nevjerojatnom brzinom. Nismo niti u petoj minuti utakmice a već je 1:1.

Nakon protunapada snaga UN-a i desanta kod Incheona, nastavlja se progon, sada znatno slabijih snaga sjevernjaka, i daleko iznad 38. paralele. Snage UN-a i Južnokoreanaca ulaze u Pyongyang 19. listopada. Vojnici 6. divizije južnokorejske vojske sredinom mjeseca izbili su i na rijeku Yalu, tradicionalnu granicu između kineskog i korejskog naroda. Taj događaj je emotivno nabijen za (južne) Korejce i opisan je i opjevan na dosta slika, filmova itd. – par vojnika uzima vodu iz rijeke. U muzeju u Seulu vidio sam ruzinavu čuturicu kojom su vojnici uzeli vodu iz Yalua i poslali kao simbol pobjede predsjedniku u Seul. Sveti predmet! To je značilo da je rat gotov – Sjeverna Koreja je praktično nestala – Južna i snage UN-a došle su na granicu Kine, kraj, finito, ende! MacArthur u Tokiju samo što nije otvorio šampanjac.

Jedini problem je, kao u mnogim utakmicama balkanskih liga u nogometu, što sudac nije svirao kraj.

Kinezi su svoje jedinice u Koreji nazvali Narodna dobrovoljačka armija kako bi ispalo da su to ljudi koji su dragovoljno krenuli u pomoć korejskoj braći.

U tom trenutku Mao je odlučio intervenirati u ime komunizma i poplava Kineza, svježih od pobjede u njihovom vlastitom građanskom ratu protiv snaga Kuomintanga i Čang Kaj Šeka, sručila se preko granice na Južnokorejce, UN, Amere…. Kinezi su svoje jedinice u Koreji nazvali Narodna dobrovoljačka armija (People Volunteer Army, PVA) kako bi ispalo da su to ljudi koji su dragovoljno krenuli u pomoć korejskoj (ideološkoj) braći, a ne prisilno mobilizirani regruti.

Uskoro će zapadne snage biti potisnute iz sjevernog dijela Koreje, Seul će po treći put biti okupiran ili oslobođen, a rezultat će nogometnim rječnikom biti 2:1 za komuniste. Najvažniji dio ove faze Korejskog rata je nesumnjivo bitka kod akumulacije Chosin, jedan od najtežih američkih taktičkih ili operativnih poraza u povijesti.

Što je uopće “akumulacija Chosin”? Jangjin je umjetno akumulacijsko jezero u istočnom dijelu Sjeverne Koreje, no kako su snage UN-a imale japanske okupacijske mape na njima je upisano japanskim izgovorom – Chosin, pa zapadna povijest događaj pamti pod tim imenom: Chosin reservoir, tj (akumulacijsko, umjetno) jezero Chosin.

Koreja je valjda regija s najgorim vremenom igdje. Bio sam tamo ljeti i u sedam dana nebo sam vidio na pola sata, zadnjeg dana. Neopisiva sparina, konstantna intenzivna kiša, zapravo pravi pljusak, 35 C. Zimi, pak, spušta se najhladniji mogući zrak iz Sibira, koji je odmah u susjedstvu, i brutalno je hladno. Nešto od tog vremena možete vidjeti i u korejskim filmovima gdje je vrijeme uglavnom koma. Neka vodurina, kišurina, poplave, bujice, nabujale rijeke. I užasna zima s puno snijega.

U svim tehničkim granama ogromna je prednost bila na strani UN-a. Na slici su američki tenkovi M4 Sherman i M26 Pershing u Koreji.

Nakon kineske “aktivacije” komunistička strana imala je ogromnu prednost u ljudstvu. U svim tehničkim granama ogromna je prednost bila na strani UN-a. Avijacija – lokalna taktička išla je s aerodroma u južnom dijelu Koreje ali i s američkih i britanskih nosača aviona, a strateška, bombarderska iz baza u Japanu i s Okinawe. Topništvo, tenkovi, motorizacija… u svemu je UN, odnosno “zapad” imao golemu prednost.

Kineski parni valjak na zapadu sjeverne Koreje je išao relativno brzo, na istoku, gdje se nalazi akumulacija Chosin, Amerikanci i Južnokorejci su u početku imali ambiciju zadržati front daleko iznad 38. paralele. Krajem listopada kod Wonsana, na istočnoj obali poluotoka, se iskrcala 1. divizija Marinaca, elitna postrojba, koja je brzo počistila kinesku pješačku diviziju koja im je stajala na putu. Kinezi su odlučili zaigrati na kartu istočnjačkog prijetvorništva, namjerno su se povukli kako bi Amerikance namamili u zamku: 6. studenog 1950., 42. Korpus Kineske “dobrovoljačke” armije se povlači, miče s puta Marincima.

Ameri su zagrizli – 24. studenog Marinci drže Sinhung-Ni i Yudami-Ni sa zapadne strane jezera Chosin, te odgovarajuće lokacije s desne, istočne strane. Kod MacArthura i Amera javlja se nova nada da bi se i Kineze moglo riješiti lakše i brže od očekivanja i stići “doma za Božić”.

Kinezi međutim imaju drugačiji plan. Iznenađeni agresivnim američkim iskrcavanjem u Wonsan, vektore napada prebacuju sa zapada poluotoka na istok – na akumulaciju Chosin. Scena je postavljena za jednu od najvećih bitaka Korejskog rata.

Kineski general Song Shilun (宋时轮) nije bio zadovoljan obimom pobjede kod Chosina, htio je da njegovi vojnici budu agresivniji i potpuno zatvore uzmak Amerikancima.

Kineska 9. Armija, pod komandom Song Shiluna (宋时轮) neopaženo prelazi korejsku granicu i gomila se sjeverno i zapadno od Chosina. Kako misliš – neopaženo? Kako se to 120.000 ljudi neopazice prebaci u blizinu fronta? Kinezi su, svjesni tehničkih nedostataka, prakticirali marševe noću – po dugim i neopisivo hladnim korejskim zimama. Tenkova i kamiona praktično i nemaju, sve se radi pješke. Uz to, vrijeme je loše za intenzivna zračna osmatranja avionima s nosača. Može se.

Unatoč tome što su za operaciju odvojili pozamašne snage, Kinezi su podcijenili snagu Amera i saveznika u sektoru Chosina. Nisu računali da ih ima toliko – 25.000 Marinaca u 1. Marinskoj diviziji pune snage, nešto regularnog (ne-marinskog) pješaštva i nešto Britanskih marinaca, ukupno oko 30.000 ljudi – i to najboljih koje zapad u tom trenutku ima. Nisu računali niti na toliku koncentraciju zračnih snaga – avione s nosača, ali i organičku Marinsku avijaciju (uglavnom lovci bombarderi Corsair poznati iz WW2 na Pacifiku) u bliskoj podršci s aerodroma na korejskom kopnu.

Na karti se dobro vidi nepravilan oblik jezera, ključno mjesto Hagaru-Ri na južnoj obali i mnoštvo smjerova inicijalnog kineskog napada.

Glavnina kineskih snaga – dva korpusa, 27. studenog napada zapadnu stranu jezera, iz nekoliko smjerova. Jedan je smjer direktno na koncentraciju nekoliko marinskih regimenti (pukovnija) kod mjesta Yudami-Ni, dok su drugi smjerovi južnije, s namjerom odsijecanja odstupnice Amerima kada se počnu povlačiti.

Samo jezero je nepravilnog, blago trokutastog oblika, lagano izduženo u smjeru sjever-jug. Na južnog točki jezera najvažnija lokacija je mjesto Hagaru-Ri u kojem se spajaju putevi s istočne i zapadne strane jezera i gdje su Ameri napravili aerodrom na koji su mogle slijetati transportne Dakote C-47.

I Amerikanci su podcijenili Kineske snage, što je vidljivo po tome da su u inicijalnim fazama bitke razmišljali čak i o protunapadima i daljnjem napredovanju na sjever i zapad. Tek nakon par dana su shvatili da protiv sebe imaju cijelu kinesku Armiju i da će biti sretni ako ne upadnu u okruženje i iz svega, bijegom, izvuku živu glavu. Teren oko jezera izuzetno je težak, brdovit, i ceste često prelaze preko prijevoja ili vijadukata.

Dovraga, ne povlačimo se, samo napredujemo u drugom pravcu

Kinezi nakon par dana odustaju od izravnih napada na najveću koncentraciju Marinaca oko Yudami-Nija, i koncentriraju se na jug i presijecanje odstupnice – nešto što su vjerojatno trebali uraditi od početka. Marinci shvaćaju da je zadnji trenutak da nestanu u smjeru juga, ako već i za to nije prekasno, u kojem slučaju će se iz okruženja trebati probijati silom. Kako kod Amera niti bijeg ne može biti bez isforsirane kaubojštine i bahatosti, ovaj nam je moment dao i jedan od najpoznatijih citata u povijesti Marine Corpsa: “Retreat, hell! We’re not retreating, we’re just advancing in a different direction.” (Dovraga, ne povlačimo se, samo napredujemo u drugom pravcu.)

Američki Marinci vuku se kroz snijeg i led korejske zime, s jednim od rijetkih tenkova koji su im bili na raspolaganju u bici kod Chosina (model je najvjerojatnije M46 Patton).

Proboj prema, prvo, Hagaru-Riju na južnoj točki jezera, a zatim i dalje, počeo je 1. prosinca 1950. Na čelu kolone bio je jedan jedini tenk, Sherman iz WW2, ali kad neprijatelj nema niti taj jedan, i to je nešto. U ovoj fazi, na američkoj strani najveći heroizam pokazala je Fox satnija, koja je pet dana držala prijevoj Toktong protiv nekoliko bataljuna Kineza. Obje strane bile su oslabljene od gladi i hladnoće, no Ameri su se polako, i uz gubitke, ipak probijali na jug. Povlačenje do Hagaru-Rija dovršeno je 4. prosinca.

Na istočnoj strani jezera borbe su imale drugačiju dinamiku. Umjesto Marinaca, Ameri su tamo imali tzv Task Force Faith formiran oko RCT 31, Regimental Combat Teama, dakle nešto kao samostalna pukovnija, običnog pješaštva (nisu Marinci). Ta strana jezera je bila teže prohodna, pa njome nisu ni planirali snažniji prodor na sjever. I Kinezi su napali s manje snaga. Nekoliko dana odvijale su se konfuzne borbe u kojima su Amerikanci odlično koristili protuavionske topove za gađanje zemaljskih ciljeva i razbijanje kineskih napada.

Avijacija “regularnog” zrakoplovstva i pogotovo Marinska vlastita avijacija pružala je blisku podršku Amerikancima kod probijanja iz kineskog okruženja – ponekad i toliko blisku da su napalm i bombe padali i na Amere.

Povlačenje je ipak bilo neizbježno, no kada je do njega došlo regularno pješaštvo pokazalo je manje discipline od Marinaca na zapadnoj obali jezera. Moralu i disciplini nisu pomogli ni incidenti s vlastitim zrakoplovstvom. Kako je prethodnica Američke kolone bila u neposrednoj blizini kineskih snaga koje su im blokirale put na jug, Corsairi Marinskog korpusa u želji da očiste put za svoje pješaštvo u par incidenata su napalmom zasuli i svoje i kineske snage.

Pokušaji da se tenkovi 31. tenkovske satnije iz Hagaru-Rija probiju do pješaštva na istočnoj obali jezera i pomognu im u povlačenju osujećeni su snijegom, ledom i – Kinezima.

Snage na kraju kolone, za držanje odstupnice, su se raspale, kolona je s ceste otišla na zaleđeno jezero a Kinezi su iskoristili rasulo za gotovo potpuno uništenje RCT 31 prije nego su se Ameri dohvatili relativne sigurnosti Hagaru-Rija. RCT 31 jedna je od najvećih američkih jedinica u povijesti koje su doživjele potpuno uništenje, poput Custerove konjice kod Little Big Horna. Prošli bi i gore, no navodno su Kinezi bili nevični “obradi” ratnih zarobljenika. U građanskom ratu, zarobljene vojnike Kuomintanga bi razoružali i pustili doma, ili im omogućili da se pridruže komunistima ako žele. Navodno su i mnoge vojnike RCT 31 nakon razoružavanja jednostavno pustili na polju, pa su se mnogi – smrznuti i gladni – nakon par dana vratili među svoje.

Dakle, 4. prosinca tko se dovukao do Hagaru-Rija – dovukao se. Ovdje se moramo vratiti par dana unazad, na točku koja je mogla odlučiti cijelu bitku.

Kako je čitateljima do ovog momenta jasno, Hagaru-Ri je središnja i najvažnija točka svih cesta oko akumulacijskog jezera, točka kroz koju se mora proći da bi se povuklo na jug. Zašto je onda Kinezi nisu napali odmah prvog dana? Tim više što su mjesto čuvale samo vrlo slabe snage Amerikanaca, jedan bataljun Marinaca i neke pozadinske jedinice, jer su najjače marinske snage gurnute na sjever – Yudami-Ni – s idejom daljeg napredovanja.

Odgovor je – Kinezi su htjeli, ali nisu uspjeli. Kineska 58. divizija trebala je zauzeti Hagaru-Ri već noću 27. studenog (“Prozor noćas mora pasti.”) ali su se pogubili jer stare japanske mape koje su koristili nisu bile dovoljno precizne, ili ih braća Kinezi nisu znali čitati, ili su snijeg i zima izmijenili krajolik do neprepoznatljivosti.

Kineska 58. divizija napala je s više od dana zakašnjenja, a Amerikanci su se odlično branili.

58. divizija se sabrala, našla na mapi, i ipak napala, ali s više od dana zakašnjenja i uz gubitak faktora iznenađenja, a i Amerikanci su se odlično branili – sjetite se što sam na početku rekao o hrabrosti i sposobnosti prosječnog američkog vojnika. Kinezi su unatoč brojčanoj premoći uspjeli osvojiti samo jednu čuku iznad mjesta, što je dosta ometalo Američko povlačenje, ali nije posve začepilo prolaz.

Kinezi su uz ostalo presjekli i put južno od Hagaru-Rija, kojim su Amerikanci planirali nastaviti povlačenje na jug. Ameri su kod mjesta Koto-Ri, južno, formirali Task Force Drysdale sa zadaćom privremenog probijanja na sjever i čišćenja puta kako bi se povlačenje vojske sa sjevera nastavilo.

Cesta od Hagaru-Rija, preko Koto-Rija dalje na jug i luke spasa Hungnam, preko koje su se Ameri planirali evakuirati iz sjeverne Koreje, ima manje od sto kilometara, ali u sjevernom dijelu je preko izrazito surovog terena, prijevoja i nekakvih mini-vijadukata. Jedan takav – Funchilin – igrao je važnu ulogu, a i većina radnje drugog od filmova koje sam spomenuo u uvodu – The Battle at Lake Changjin II, dešava se baš kod ovog mosta.

Most ili vijadukt kod prijevoja Funchilin igrao je ključnu ulogu u drugoj fazi bitke. Padao je iz ruke u ruku, na kraju su ga Amerikanci zauzeli i popravili, što je bilo malo čudo vojne inženjerije i logistike.

Song Shilun naredio je osvajanje i držanje, ili barem uništenje mosta po svaku cijenu. Kineski inženjerci su razbili most, dva puta, ali su Ameri oba puta zauzeli lokaciju i popravili ga.

U pitanju i nije pravi most, kao Paški, Krčki ili most preko Save, riječ je o cesti preko prijevoja koja se s jedne strane oslanja na brdo, a s druge je drže potporni piloni – dakle nešto teže za srušiti i lakše za popraviti od pravog mosta. Pogledajte fotku uz tekst ili uostalom film koji već nekoliko puta spominjem.

Ovdje su Ameri napravili pravo čudo. 1. bataljun 1. Marinske regimente 1. divizije, napadom s juga osvojio je brdo 1081 i prijevoj Funchilin 9. prosinca, iako su se Kinezi borili do zadnjeg čovjeka.

Nakon toga, osam transportnih aviona C-119 Flying Boxcar, osjetno većih od kultne Dakote, padobranima baca osam odvojenih segmenata mosta, svaki dužine 5,5 metara i težine 1300 kg. Inženjerci Marinaca i regularne vojske na licu mjesta sklapaju četiri segmenta uz dodatne drvene potpornje u ad hoc most preko kojeg se nastavlja povlačenje snaga UN-a. Izgladnjeli i polu-smrznuti ostaci kineskih snaga ometaju povlačenje koliko mogu, ali i zadnja šansa da se Amerikance potpuno odsiječe je propala. Posljednji pripadnici snaga UN-a napuštaju prijevoj Funchilin 11. prosinca i ovim je bitka praktično gotova.

Završni čin američkog boravka u Sjevernoj Koreji – evakuacija i uništenje luke Hungnam.

Amerikanci se povlače do kraja, do luke Hungnam, gdje se ukrcavaju na brodove. Kinezi se spuštaju cestom za petama Amerima, ali ne ometaju evakuaciju; luku štite moćni topovi američkih ratnih brodova iz obližnjeg akvatorija, koji je u cijelosti pod kontrolom zapadnih mornarica. Kao zadnji pozdrav, Ameri miniraju cijelu luku i zauvijek – ili barem do danas – nestaju iz Sjeverne Koreje.

Čitava kineska ofenziva trajala je svega mjesec dana, od kraja studenog do kraja prosinca 1950, i Kinezi su počistili cijelu sjevernu Koreju od UN-ovih vojski. Tko je mogao očekivati da će hrpa kineskih gladuša, bez gotovo ikakve mehanizacije, još iscrpljena od građanskog rata protiv Čang Kaj Šekovih nacionalista, krenuti u ofenzivu usred brutalne korejske zime? I to uglavnom – pješice. Tito je u Beogradu trljao ruke – svega pet godina od pobjede u Jugoslaviji u WW2 i dvije godine od hrabrog NE Staljinu koje mu je donijelo enormnu količinu međunarodnih bodova, donio je još jednu mudru odluku – da ne sudjeluje u snagama UN-a u Koreji i ne petlja se na ijedan način!

Američki gubici su, za njihove relativno osjetljive kriterije, ogromni – 6.000 poginulih, 4.500 ranjenih i 7.500 “non combat casualties” – dakle uglavnom smrzotine. Dodajmo im i par tisuća Južnokorejaca, a i 78 britanskih marinaca koji su bili pridruženi nekim američkim jedinicama. Kineski gubici su 7.300 poginulih, 14.000 ranjenih i preko 30.000 polu-smrznutih i izgladnjelih. Ipak, Ameri su preko luke Hungnam uspjeli izvući 200.000 ljudi, što borbenog osoblja, što pozadinaca, što korejskih civila u bijegu pred komunizmom i ledenim paklom.

Rat je potrajao još gotovo tri godine, ali Sjeverna Koreja, od te kineske ofenzive i bitke kod akumulacije Chosin, više nikada nije bila osvojena od strane “mrskih imperijalista”. Spominjao sam nogometne metafore. Chosin i osvajanje sjevera Koreje, ali i drugi komunistički ulazak u Seul, bili su gol za 2:1 za komuniste. Ameri su se kasnije pribrali, zajedno s drugim snagama UN-a i pod vodstvom generala Ridgwaya složili još jednu ofenzivu, donekle potisnuli Kineze koji su već bili na pola današnje Južne Koreje, ponovo osvojili Seul – Seul je u manje od godinu dana četiri puta bio osvajan! – to je 2:2 i tu je rat zapao u glib iako je trajao još dugo.

Do sredine 1953 je već svima bilo dosta svega, fokus kolonijalno-komunističkih obračuna prebacio se u Indokinu, i u Koreji je potpisano primirje koje se kako-tako drži i do danas.

Spomen-ploča poginulim marincima, “Chosin Few”, na groblju Dallas-Forth Worth u Teksasu.

Chosin je Marincima mitska bitka, jedna od najvećih bitaka, i najvećih poraza, u povijesti Marine Corps. Neki povjesničari smatraju Chosin najbrutalnijom bitkom zadnjih sto godina, po broju i postotku stradalih na obje strane, vremenskim uvjetima i drugim čimbenicima.

Bitke Britanaca i Amerikanaca u ratovima 20. stoljeća uglavnom su odlično dokumentirane, i njihovi povjesničari daju uravnotežene i objektivne komentare – sve do samog kraja kada treba podvući crtu i dati nekakav konačan zaključak. U tom momentu – ne bi priznali poraz “zapada” ni da im život ovisi o tome. Uglavnom, kod najtežih i najočiglednijih poraza zaključe da je bitka bila “tactical defeat (za SAD ili UK) ali strategic victory” zato jer… nešto isforsirano, što ja znam što. U tom verbalnom akrobatizmu jedan autor za Chosin čak kaže da je bio “zemljopisna pobjeda” – kategorija za koju nikad nisam čuo – za Kineze, ali jelte, po svemu drugom (čemu točno?) pobjednici su po njemu Ameri. Kako da ne.

Za vrlo vrlo malo bitaka i operacija ćete na Wikipediji i sličnim izvorima vidjeti da autori priznaju da su čista pobjeda neprijatelja zapadnih saveznika. Chosin je upravo jedna takva bitka, u kojoj ni sva zavidna vještina izmotavanja ne može sakriti očigledno.