Socijalizam na američkoj pšenici i talijanskim lakim notama. Osvrt na knjigu Anite Buhin

Knjiga "Jugoslavenski socijalizam „sa okusom mora, sa okusom soli“" temeljito i dobro analizira mediteranizaciju jugoslavenske popularne kulture, piše Enis Zebić u svojem osvrtu. Iako nedostaje kontekstualizacija ekonomske krize i političkih tenzija u Jugoslaviji, Anita Buhin kroz tri studije opsežno opisuje ključne probleme popularne kulture u socijalističkom društvu.

• Naslovna fotografija: Detalj naslovnice knjige Anite Buhin Jugoslavenski socijalizam „sa okusom mora, sa okusom soli“ (Srednja Europa, Zagreb 2024.)

• Enis Zebić diplomirao je i doktorirao filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i radi kao novinar. Autor je više radova i knjiga fokusiranih na hrvatsku filozofiju i politiku

Ne gradi se socijalizam na američkoj pšenici i talijanskim lakim notama – tako bi vjerojatno sovjetski lider Nikita Sergejevič Hruščov, na vlasti od sredine pedesetih do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća, svako malo poručivao Titu i odmetnutim jugoslavenskim komunistima, da je pročitao knjigu Anite Buhin Jugoslavenski socijalizam „sa okusom mora, sa okusom soli“. Mediteranizacija jugoslavenske popularne kulture pod talijanskim utjecajem 1950-ih i 1960-ih (Srednja Europa, Zagreb 2024, originalno izdanje na engleskom jeziku izišlo je kod istog izdavača 2022. godine). Jer, koliko je god američka pšenica pomogla da tih godina u Jugoslaviji ne bude gladi, talijanski utjecaj na jugoslavensku popularnu kulturu (kojeg Hruščov naravno ne spominje!) u tim vremenima pomogao je da ona zadovolji i druge potrebe jugoslavenskih građana, jer – ne može se živjeti samo od ideologije, niti od nekog sendviča ideologije i žita – a da režim ne iznevjeri osnovne socijalističke postulate.

­­

Knjiga Anite Buhin je pregledno strukturirana u četiri poglavlja. Uvodno se daje povijesni i politički kontekst i pregled odnosa dviju zemalja „od ratnih neprijatelja do najboljeg primjera moguće međunarodne suradnje između kapitalističke i socijalističke zemlje“. Zašto baš Italija? Zato što je „talijansko iskustvo izgradnje poslijeratnog mediteranskog identiteta najoptimalnije polazište, jer je Italija predstavljala utjelovljenje suvremenog Mediterana, oblikovanog masovnim turizmom i amerikaniziranom popularnom i potrošačkom kulturom“, odgovara autorica.

A njezina knjiga – u velikoj mjeri uspješno – „pokazuje kako je jugoslavensko stanovništvo iz talijanskog iskustva naučilo međunarodnoj, zapadnoj kulturi dati svoj vlastiti, jugoslavenski i mediteranski pečat“. U tom kontekstu autorica naglašava kako je socijalistička Jugoslavija Jadran doživljavala „prvenstveno kao ‘naše’, jugoslavensko more“. A na tragu konstatacije da su ugostiteljski objekti na Jadranu, osim mediteranske i internacionalne kuhinje nudili i „specijalitete jugoslavenske kuhinje – sarmu, musaku, ćevape, baklavu i slično“, jer je uključivanje „osmanskog prehrambenog nasljeđa (…) utjelovljivalo bogatstvo jugoslavenske multikulturalnosti“. Dakle, zaključuje Buhin, „moglo bi se ustvrditi da nije samo Jugoslavija bila mediteranizirana, nego i da je lokalni Mediteran, odnosno Jadran, bio jugoslaviziran“. Kako? Uključivanjem osmanskog prehrambenog naslijeđa!

Potom se u sljedećim poglavlja daju tri temeljito istražena case-studyja, o zabavnoj glazbi, televiziji i modi. „Zabavna glazba predstavljala je odgovor na problematičnu ulogu narodne kulture u moderniziranom društvu, televizija je naglašavala važnost zabave u svakodnevnom životu, dok je moda inzistirala na dobrom ukusu i socijalističkom moralu kao korektivu pretjerano konzumerističkim praksama. Pri tome su se popularno-kulturne prakse međusobno isprepletale i nadopunjavale te zajedno pridonijele kulturnoj izgradnji jugoslavenskog socijalizma. Različiti oblici specifično jugoslavenske popularne kulture, bili oni zvučni, vizualni ili materijalni, (re)prezentirali. (re)producirali i (re)kreirali su sliku Jugoslavije kao moderne i liberalne zemlje sa sretnim i zadovoljnim građanima“, tako autorica postavlja okvir svog istraživanja. Po njenoj ocjeni, ova studija pokazuje kako je „jugoslavenski Mediteran izgrađen ideološkim radom na stvaranju specifične jugoslavenske kulture, promociji Jugoslavije kao turističke destinacije i kolektivnom imaginariju Jadrana kao zajedničkog prostora svih jugoslavenskih naroda i narodnosti“.

Krvavim raspadom zajedničke države raspao se i projekt jugoslavenskog Mediterana

Mi možemo dodati da se krvavim raspadom zajedničke države raspao i projekt jugoslavenskog Mediterana, države sljednice preuzele su ono što su ocijenile vrijednim za vlastite potrebe i ostvarivanje vlastitih ciljeva. Sve drugo bačeno je na đubrište istorije, pa i samo sjećanje na ta vremena i ta postignuća, koja su osim ideološke, imala i konkretnu upotrebnu vrijednost u boljoj kvaliteti života jugoslavenskih građana.

Prvo – zabavna glazba. Dok su talijansku glazbu stanovnici istočne jadranske obale mogli konzumirati slušajući talijanske radio-stanice, autorica citira jedan talijanski izvor kako su je u unutrašnjosti Jugoslavije  pedesetih godina donijeli – luna-parkovi koji su je puštali dok bi gostovali u nekom mjestu na kontinentu. Sljedeći korak bio je prepjevavanje talijanskih hitova, uz ocjenu da su svi jugoslavenski pjevači svoj „put do slave“ započeli s talijanskim repertoarom, bilo na izvornom jeziku, bilo – što je bilo češće – pjevajući prepjeve.

Puna dvorana na festivalu u Opatiji 1965. godine. (Fotografija u javnom vlasništvu)

Opatijski festival, a za njim i drugi, nastao je po uzoru na Sanremo. Uzburkale su se polemike oko sadržaja tekstova i  vrste glazbe pjesama, gdje primjerice satiričar beogradskog službenog dnevnika Borba Žika Živulović Serafim upravo povodom prve Opatije 1958. godine zbog navodno zastarjelih melodija s početka stoljeća kritizira „srednjeeuropski stil“ i njegovanje austro-ugarske tradicije. Kako je to konotiralo i preferiranje „buržoaskih“ vrijednosti, to je – po našem sudu – u stvari bila i politička denuncijacija, i to velikog kalibra – na stranicama službenih saveznih novina.

Buhin navodi kako su upravo Borba i Politika, kao predstavnici službene politike, imali vlastito shvaćanje koncepcije nacionalnog glazbenog stila, zagovarajući elemente folklora i tradicionalne glazbe, te stihove koji bi „prikazivali optimističnu jugoslavensku stvarnost“. Aktualnoj produkciji zamjerali su nedostatak vlastitog glazbenog izraza (što god to značilo) i previše ljubavi i strasti u tekstovima pjesama, uz manjak suvremenih tema i rodoljubne tematike.

Međutim, apsolutni pobjednik prve Opatije bila je Mala djevojčica (Tata, kupi mi auto), što je pokazalo što u stvari želi jugoslavenska publika. Djevojčica o kojoj pjevaju Zdenka Vučković i Ivo Robić „voli i šetnje i priče“, ali je u svom elementu tek u gradu gdje „pred izlogom satima stoji i viče“. Ona bi da joj tata kupi auto, bicikl, romobil, medu, zeku, kolica Jugovinil (kemijski kombinat u Kaštel Sućurcu, jedan od simbola poslijeratne obnove i izgradnje, iako je kompletno industrijsko postrojenje dovezeno iz Njemačke na ime ratnih reparacija) itd., itd.

Autorica navodi da je uspjeh ove pjesme povezan upravo s vremenom njenog nastanka – 1958. godinom, koju povjesničar Igor Duda navodi kao potencijalnu godinu rođenja potrošačkog društva u Hrvatskoj i Jugoslaviji, jer – „samo je potrošački orijentirano društvo moglo prihvatiti pobjedu ove skladbe“. Nije nevažno i da je ljubljanski Sedmi kongres SKJ u travnju 1958. godine prihvatio Program SKJ u kojem se kao ciljeve među ostalim navodi “udobniji život” radnih ljudi, vlasništvo “nad različitim predmetima potrošnje”, postizanje “boljeg usluživanja potrošača robom” i brigu za njihove “svakodnevne potrebe i opskrbu, za njihov odmor i zabavu”, čime je po ocjeni Anite Buhin „najavljen razvoj potrošačke kulture“.

Prvu Opatiju izravno su prenosile radio stanice svih republičkih centara, a TV Zagreb potrudila se i osigurala i izravni televizijski prijenos. Autorica kaže kako je to „prvo emitiranje uživo s lokacije“, što pokazuje „veliku važnost Opatijskog festivala za za ideološki rad radija i televizije“, međutim to nije prvi izravni TV prijenos u Jugoslaviji. TV Zagreb je i započela svoje emitiranje izravnim prijenosom otvaranja Zagrebačkog velesajma dvije godine ranije, 7. rujna 1956. godine, a prvi izravni prijenos sportskog događaja sa zagrebačkog Maksimira bio je 12. svibnja 1957. godine, i to nogometne utakmice Jugoslavija – Italija. Ovo potonje može poslužiti kao ilustracija da je i pred nešto manje od 70 godina „ideolozima“ nogomet bio važniji od glazbe.

Javne rasprave o kvaliteti tekstova i glazbe festivalskih i drugih zabavnih melodija traju i sljedećih godina, a izvođači koji su zadovoljili ukuse i publike i kritike bili su tek Dubrovački trubaduri par godina kasnije, koji su – navodi autorica – za kritičare bili „sve ono što se od jugoslavenske zabavne glazbe očekivalo. Nisu bili kopija neke strane uspješne grupe, a nisu se ni oslanjali na talijanski utjecaj.“

Buhin navodi kako je dalmatinsko narječje zahvaljujući popularnosti pjesama sa Splitskog festivala “ulazilo u domove diljem Jugoslavije”. (Fotografija u javnom vlasništvu)

Potom je 1960. godine pokrenut i Splitski festival, do 1968. pod nazivom Melodije Jadrana, koji je bio najuspješniji, i niz drugih. Govoreći o utjecaju ovog festivala, Buhin navodi kako je dalmatinsko narječje – sa izrazima kao spiza, fjaka, fešta, šesna itd. – zahvaljujući popularnosti pjesama s tog festivala, „ulazilo u domove diljem Jugoslavije, postajući dio svakodnevnog života većine jugoslavenskih građana“, što ona također razumije kao promociju mediteranske kulture.

A koliko je jezik splitskog festivala, kao i sve drugo povezano s Dalmacijom, ostavio traga u drugim državama sljednicama SFRJ i gotovo 35 godina od njenog krvavog raspada, govori i nedavna izjava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u kojoj koristi riječ – fešta. Najavljujući Svesrpski sabor, kojeg su 8. lipnja ove godine u Beogradu organizirali Dodik i on, i koji je zbog nacionalističkih poruka koje su s njega upućene izazvao kritike Zapada i susjednih zemalja, Vučić je 4. lipnja kazao kako će taj sabor  „i za Beograđane biti jedna velika fešta“. Moguće su svakojake interpretacije njegove upotrebe tog termina, od političkih nadalje, ali mi ćemo se zadržati na očitom – da su neki termini iz dalmatinskog narječja preko pjesama Tereze Kesovije, Miše Kovača, Meri Cetinić, Olivera Dragojevića i drugih ušli u druge eks-jugoslavenske jezike i u njima pustili dubok i trajan korijen.

Drugi case-study što ga je autorica obradila je – televizija. Kada je 15. svibnja 1956., na tridesetu obljetnicu početka emitiranja Radio Zagreba, započelo emitiranje TV Zagreb kao prve u Jugoslaviji, program se puni sadržajima talijanske RAI – s dozvolom, i austrijskog ORF-a – bez dozvole. A kada je na desetu obljetnicu osnivanja TV Zagreb 1966. godine krenuo i Drugi program TVZ,  „zbog skučenih studijskih mogućnosti“ uglavnom je prenošen Drugi program RAI.

„Primjer televizije također pokazuje da se kulturni transfer događao u nekoliko faza, pa je nakon konzumacije nastupila imitacija,“ naglašava Buhin. U prvim godinama proizvodnje, jugoslavenski TV centri oponašali su s više ili manje uspjeha i više ili manje originalnosti talijanske uzore – od igranih serija preko zabavnih emisija do tv kvizova, do razine da su kritičari primjerice upozorili da je kviz TV Beograd Da ili ne toliko „inspiriran“ talijanskim kvizom Campanille sera, da su čak i gotovo sve rubrike kviza – jednake. Prvi veliki uspjeh bila je mozaična zabavna emisija Na licu mjesta legende hrvatske televizije Antona Martija, ali je od cijele sezone 1963. sačuvana svega jedna emisija, ona koja je te godine – kao prvi proizvod neke od jugoslavenskih televizija – bila reemitirana i na američkoj televizijskoj mreži CBS. Dok je TV Zagreb bio „specijaliziran“ za zabavno-glazbene emisije, TV Beograd radio je humorističke serije, čijoj su gledanosti doprinosili popularni komičari Miodrag Petrović – Čkalja i Mija Aleksić.

Anita Buhin priklanja se stavu kako se Malo misto lako može shvatiti kao obrana, čak i slavljenje socijalističkog jugoslavenskog načina života.

Televizija je sredinom šezdesetih godina „otkrila“ Jadran – od toga da je u Opatiji bio smješten ljetni studio TV Zagreb, do snimanja Našeg malog mista 1970. godine. Osim izuzetne gledanosti, „serija je odmah zadobila i kulturnu važnost bez presedana, pa se stoga može smatrati kao još jedan dokaz prihvaćanja mediteranizacije jugoslavenske (popularno)kulturne sfere“. Iako se javljaju i ocjene kako je Malo misto bilo kritično prema tadašnjem političkom stanju u Jugoslaviji, Anita Buhin priklanja se stavu slovenske sociologinje Sabine Mihelj kako se serija „lako može shvatiti kao obrana, čak i slavljenje socijalističkog jugoslavenskog načina života, sa svim njegovim nedostacima“. Fokusiranje Malog mista na dokolicu i užitak mogao se shvatiti „i kao jedan od načina iskazivanja superiornosti jugoslavenskog socijalističkog sustava koji je, unatoč svojim nedostacima, nudio dobar život svojim građanima“.

Statistički – od trinaest epizoda Malog mista, u njih 12 sija sunce, a tek u posljednjoj, koja je posvećena Bepininoj smrti, kišno je i vjetrovito vrijeme. Na teorijskoj razini, naglasak serije na  „nepromijenjeni mediteranski duh, u pravom braudelovskom dugom trajanju, odražavao je konstrukt kulturne i imaginarne slike Jadrana u socijalističkoj Jugoslaviji“, zaključuje autorica.

Upravo je televizija primjer kako je meka moć imaginarnog jugoslavenskog Mediterana imala svoja (politička) ograničenja. Buhin citira istraživanje TV Zagreb krajem 1957. godine koje je pokazalo da „stanovnici hrvatskog dijela jadranske obale još uvijek ne mogu gledati jugoslavensku televiziju, iako to doista žele“, pa je Upravni odbor krovne Jugoslavenske radiodifuzije raspravljao o izgradnji posebne mreže odašiljača duž obale do kraja 1961, većina u Upravnom odboru (dakle većina predstavnika drugih republičkih centara) nije prihvatila taj prijedlog. Naime, smatrali su da je „Jadran ionako već povlašten na više razina, zbog razvoja turizma što je uključivalo i infrastrukturu i zabavnu ponudu“. Odašiljači koji su omogućili stanovnicima hrvatskog priobalja da konačno gledaju jugoslavensku televiziju izgrađeni su tek do 1964., među ostalim i zato da bi TV Zagreb te godine mogla uživo prenositi proslavu Dana ustanka s Visa.

Osim toga, iako su hrvatski kulturnjaci, ali i političari naglašavali da je turizam od saveznog značaja, i da od njega ne profitiraju isključivo Hrvatska i Slovenija, od 1964. do 1967. godine različite turističke TV emisije emitiraju se samo na republičkoj razini – većinom u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH. Naime, „pojedini direktori TV centara protivili su se turističkoj propagandi u zajedničkom programu JRT, jer je favorizirala jadransku regiju, a zanemarivala ostale“. Buhin stoga zaključuje kako je „meka moć imaginarnog jugoslavenskog Mediterana bila donekle uspješna na razini kolektivnog i svakodnevnog, ali je njezin utjecaj opadao u sferama ekonomije i politike“, dakle tamo gdje su novac i moć.

­­

Prva jugoslavenska glazbena komedija bila je inspirirana talijanskim uzorom – Fellinijevom Dolce vitom.

Kao uvod u treći case-study o modi, autorica se bavi prvom jugoslavenskom glazbenom komedijom Ljubav i moda iz 1960. godine, također bjelodano „inspiriranom“ talijanskim uzorom – Fellinijevim filmom Dolce vita s Marcellom Mastroiannijem, prikazanim ranije te godine. Istinabog, uvodna vožnja glavne junakinje na vespi ulicama velegrada referira se na vožnju Audrey Hepburn na vespi u Prazniku u Rimu iz 1953. godine, ali odijelo, frizura i tamne naočale glavnog junaka (identično kao kod Mastroiannija u Dolce vita), pa čak i plakat za film čija je kompozicija „zapanjujuće slična“ plakatu za Fellinijev film pokazuju gdje su autori Ljubavi i mode tražili i našli uzore.

Odmak u inače „zbrčkanoj“ radnji je da glavna junakinja , „jaka i neovisna jugoslavenska žena“, ne samo da svakodnevno samouvjereno vozi svoj dvoped, već hrabro upravlja i jedrilicom (ona je članica aerokluba, čiji članovi sudjeluju na modnoj reviji, a glavni muški junak je modni kreator) čime se – za razliku od „šarmantne, ali bespomoćne“ Audrey Hepburn – ne uklapa u „rodne i klasne stereotipe“. A za to vrijeme glavni junak umire od straha na stražnjem sjedalu, što autorica razumije kao prilagođenost fabule filma „socijalističkoj ideologiji, u ovom slučaju ravnopravnosti spolova“.

Kao i kod prethodna dva case-studyja, autorica kaže kako su i kod mode „promjene obično odvijale putem dva simultana procesa – prosvjetiteljsko-edukativnim pritiskom stvaralaca određenog (popularno)kulturnog fenomena, i kroz iskazivanje stvarnih potreba potrošača, putem anketa, istraživanja javnog mnijenja ili izravnim sudjelovanjem“. Također, i u ovom slučaju, kao i kod prethodna dva, „Jugoslavija je pokušala dokazati da je moguće njegovati moderne i liberalne stilove života, koji su se obično pripisivali kapitalističkim zemljama, bez odustajanja od socijalističkih načela“. Atributi talijanske mode „jednostavna , ali elegantna“ i „prirodna ženstvenost“ u jugoslavenskom slučaju „dobro su se uklapali u proklamiranu ideologiju, ali i odgovarali ograničenim mogućnostima jugoslavenske nerazvijene modne industrije“, pojašnjava autorica.

Modna kreatorica Žuži Jelinek zagovarala je da se prosvjetiteljski – proizvodnjom tkanina u novim, ukusnim bojama – poradi na modnoj osviještenosti žena sa sela, umjesto da proizvođači inzistiraju na ružnim i kričavim bojama, jer „to selo traži“. Žene iz manjih mjesta prigovarale su da zbog nedostatka trgovina i ponude teško oblačiti „ukusno i jeftino“, kako su najavljivale reklame, i da se za to mora ići u velike gradove, ili snalaziti sam. Na prelazu pedesetih u šezdesete situacija se mijenja nabolje, iako modni časopisi i dalje prenose primjedbe kupaca da su moderne stvari preskupe, a da su dostupne stvari demodirane i ružne. Da bi se tome doskočilo, u Beogradu se osniva Centar za  savremeno odevanje, sa zadatkom da prenosi želje prosječnog kupca proizvođačima tkanine i modnim kućama.

­­

Žuži Jelinek je već 1959. godine održala u New Yorku vlastitu modnu reviju, koju su tamošnji mediji pohvalili. (Tehnička enciklopedija)

Na djelu je bio i sukob onih koji su zagovarali iznalaženje specifične jugoslavenske mode, s osloncem na folklorne motive, i onih koji zagovaraju – recimo tako – međunarodni pristup. Tu je najracionalnija bila pozicija Žuži Jelinek, koja kaže kako su međunarodni modni trendovi već postali dio jugoslavenske kulture, i da bi ih bilo pogrešno sada odbacivati. Njena pozicija bila je dodatno osnažena činjenicom da je već 1959. godine održala u New Yorku vlastitu modnu reviju, koju su tamošnji mediji pohvalili, a domaći mediji to odmah prenijeli. „Međunarodno pozicioniranje jugoslavenske mode imalo je šire političke i ekonomske implikacije. Stavljanje jugoslavenskih (modnih) proizvoda uz bok mnogo bogatijim zemljama s dužom modnom tradicijom bio je još jedan iskaz jugoslavenske meke moći u natjecanju sa Zapadom i Istokom, “ zaključuje Buhin.

Gdje pak nije pomagala domaća modna industrija i snađi-se-sam pristup, pomogao bi šoping u Trstu. Pogotovo ako ste se željeli bar malo razlikovati od drugih, jer su tršćanske trgovine imale širi asortiman robe nego trgovine u velikim jugoslavenskim gradovima. Naravno, dotaknuta su i hodočašća brojnih Jugoslavena na Ponte Rosso, gdje se za mali novac kupovalo bofl, kao i šverceri koji su robu kupljenu u Trstu prodavali u komisionim radnjama po Jugoslaviji.

O nagloj popularnosti šopinga u Trstu govori i anegdota koji Buhin navodi – 1957. godine, dakle svega 4 godine nakon tršćanske krize i 3 od potpisivanja Londonskog memoranduma između Jugoslavije i Italije, talijanske vlasti su se ozbiljno zabrinule kada je njihov konzulat u Zagrebu pred jugoslavenski Dan Republike primio preko 2.000 zahtjeva za jednodnevnu vizu za putovanje u Trst. Naime, oni su u prvi tren pomislili da je posrijedi „eventualni neprijateljski politički čin“, a ne dan za šoping, navodi Buhin talijanske izvore.

Autorica u uvodnom dijelu daje politički kontekst razvoja odnosa dviju zemalja – Jugoslavije i Italije, koji je na kraju omogućio fenomen o kojem ona govori. Međutim, imamo potrebu još jednom dodatno naglasiti izuzetnu važnost 1948. godine i prekida s Moskvom za Jugoslaviju, cezure koja je po našem sudu važnija i presudnija od većine drugih datuma koje se u jugoslavenskoj povijesti piše masnim slovima – uvođenja radničkog samoupravljanja 1950., sudjelovanja u osnivanju Pokreta nesvrstanih 1961., privredne reforme 1965. ili ustavnih promjena iz 1974. godine.

Naime, svega toga ne bi bilo da jugoslavenska Komunistička partija nije 1948. godine istjerana iz Kominforma, i da jugoslavensko vodstvo nije uspjelo s osloncem na Zapad preživjeti krizu i krenuti dalje. Tito i Jugoslavija bili su do tada i u očima Zapada „broj dva“ u komunističkom bloku – Tito je, pored generalissimusa Staljina, jedini drugi komunistički lider kojeg Churchill spominje u fultonskom govoru ožujka 1946., gdje govori o „željeznoj zavjesi od Stettina (tada već Szczecina u Poljskoj, op. EZ) na Baltiku do Trsta na Jadranu“.  Izgon iz komunističke „sretne obitelji“, iz zapadne perspektive viđen kao rušenje mita o monolitnosti istočnog bloka i neupitnom liderstvu Moskve,  poboljšao je međunarodni položaj Jugoslavije, ne samo generalno, već i na način da je ona konačno uspjela riješiti sva otvorena granična pitanja.

Prije sukoba s Informbiroom, po ocjeni povjesničara Tvrtka Jakovine, Jugoslavija je vjerojatno bila najizoliranija svjetska država. Nije bilo sporazuma s Austrijom i Italijom o razgraničenju, tršćanska kriza prijetila je svako malo potencijalnim prerastanjem u oružani konflikt, jugoslavenske komunističke vlasti pomagale su grčkim komunistima u tamošnjem građanskom ratu… U nekoliko godina nakon prekida s Moskvom riješeni su ovi granični sporovi, Jugoslavija je dapače ušla u tzv. „drugi balkanski pakt“ sa dvije kapitalističke zemlje – Grčkom i Turskom, a skidanje neuralgične točke tršćanske krize s dnevnog reda omogućilo je normalizaciju odnosa s Italijom i procvat fenomena o kojem Anita Buhin govori u svojoj studiji.

Uz izlazak iz sfere utjecaja Moskve još su samo dva događaja u povijesti Jugoslavije tolike težine – Titova smrt, te dugotrajni i krvavi raspad zemlje. (Muzej Jugoslavije / CC BY-SA 3.0 RS)

A izlazak iz sfere utjecaja Moskve omogućio je i druge važne odluke koje spominjemo – i samoupravljanje, i nesvrstanost, i okretanje tržišnoj ekonomiji. Još su svega dva događaja u povijesti druge Jugoslavije tolike težine – Titova smrt 1980. godine, i nakon toga dugotrajni i krvavi raspad zemlje.

Koje su moguće zamjerke ovoj knjizi? Referiranje na Jovana Cvijića, a da se nimalo ne problematizira njegova pozicija (ako ništa drugo, još davno je to s uspjehom napravio Dinko Tomašić), oslikavanje socijalističke Jugoslavije isključivo u ružičastim bojama i izbjegavanje spominjanja ekonomskih i političkih tenzija koje su je pratile kroz cijelo njeno postojanje. Za potrebe ove knjige trebalo je možda dodatno elaborirati i ekonomsku krizu u koju je Jugoslavija sa usporavanjem gospodarskog rasta ušla početkom šezdesetih i na koju je 1965. reagirala privrednom reformom.

Također, nema ništa o tome kako se prva jugoslavenska država odnosila prema Jadranu i Mediteranu, niti o odnosima Kraljevine Jugoslavije s Italijom, koja je tada bila mnogo bliže nego danas – u Istri, Rijeci, Zadru, na otocima… Na margini, kao nimalo nevažan talijanski utjecaj na jugoslavensku masovnu kulturu tih vremena trebalo je možda spomenuti iskustvo i utjecaje talijanskog neorealizma što ih je Veljko Bulajić unio u našu kinematografiju nakon studija režije u Italiji i suradnje sa najviđenijim tadašnjim redateljima, i koji su ugrađeni u Vlak bez voznog reda iz 1959, koji je nakon prikazivanja u Cannesu prodan u 42 zemlje, i Uzavreli grad iz 1961. godine.

Radi boljeg snalaženja budućih čitatelja ove studije, treba upozoriti i na nekoliko netočno navedenih imena ili nedostatnih atribucija, većinom iz srbijanske kulture. Uz svo dužno poštovanje prema ocvalom divu jugoslavenske tekstilne industrije, pokojni beogradski skladatelj, sveučilišni profesor i urednik na RTV Beograd Baronijan nije imenom Varteks, već Vartkes. Tekstopisac i pjesnik, akademik SANU Stevan Raičković krivo se navodi kao Rajičković. Kada se govori o prepjevavanju talijanskih hitova, spominje se „skladatelj Dušan Jakšić“. On je i glumac, a u ovom kontekstu mnogo je važnije što je Jakšić i popularni pjevač, koji je 1958. nastupio na prvom Opatijskom festivalu sa pjesmom More, more, a u dva navrata je i pobijedio – 1959. i iznova 1961. godine, s vlastitom pjesmom koja je postala evergrin – Julijana. Radi ravnovjesja, dodajmo i da je splitski književnik, urednik i književni kritičar Živko Jeličić krivo predstavljen kao – Jelinčić.

Koja bi bila opća ocjena ove studije Anite Buhin? Sama autorica ocjenjuje je vrlo visoko: na jednom mjestu potkraj knjige piše kako „tri predstavljene studije slučaja izvrsno odražavaju ključne probleme popularne kulture u socijalističkom društvu koje je nastojalo zadovoljiti potrebe svojih građana bez napuštanja ideoloških postulata“.

Mi bismo se složili s ovom ocjenom, s tim da bismo umjesto atributa „izvrsno“ stavili „dobro“. Jer, uz sve navedene zamjerke i tehničke pogreške oko nekih imena, može se reći da je knjiga Jugoslavenski socijalizam „sa okusom mora, sa okusom soli“ solidno utemeljena na poznavanju relevantne literature i onovremene periodike, kao i na vlastitom radu u državnim i HRT-ovim arhivima, i da je autorica kvalitetno opisala talijanske utjecaje na jugoslavensku popularnu kulturu pedesetih i šezdesetih, koja je onda nastavila živjeti vlastitim životom, u velikoj mjeri u mediteranskom štihu.  

Autorica u zaključku knjige sugerira kako bi mnoge ovdje obrađene ili tek naznačene teme, fenomeni i osobe zasluživale zasebnu znanstvenu obradu. „Buduća bi istraživanja mogla ići u smjeru globalnog ili regionalnog, obuhvaćajući i neeuropska područja. Mediteranizacija popularne kulture i svakodnevnog života može biti jedna od njih. Tema je i tu napretek – jugoslavenski Mediteran u kasnijem razdoblju 1970-ih i 1980-ih, prehrana, sport, uloga tradicijske kulture i folklora, demografske promjene, izgradnja Jadranske magistrale i tunela Učka, suživot industrije i turizma u većim primorskim središtima, uloga brodogradnje, krajobraz i arhitektura, zaštita okoliša, mikro i makro studije, lokalno i globalno, privatno i javno, kolektivno i individualno, umjetničke reprezentacije, putopisi, memoari, sjećanja i biografije običnog čovjeka i važnih ličnosti, pa i – zašto ne – Miše Kovača“.

Što se osoba tiče, naš bi prijedlog na tom tragu bio – monografije o dvije osobe koje se obrađuje i u knjizi Anite Buhin, ali koje zbog svog opusa i dalekosežnog utjecaja što su ga imale zaslužuju vlastite monografije – o partizanskoj bolničarki, a u kasnijim godinama modnoj kreatorici i autorici – među ostalim – antologijskog priručnika Tajna dobro odjevene žene iz 1961. godine Žuži Jelinek (tekst u katalogu izložbe o njoj u Muzeju grada Zagreba 2008. godine je dobar, ali ne i dovoljan), i o jednom od stupova TV Zagreb šezdesetih i sedamdesetih, izvrsnom i osebujnom redatelju Antonu Martiju.