Španjolski zaborav – kratka povijest beščašća

Hvaljena španjolska tranzicija bila je 'Pakt o zaboravu', konsolidiran Zakonom o pomilovanju iz listopada 1977. kojim su proglašeni nekažnjivim svi zločini ili kršenja ljudskih prava počinjeni prije 15. prosinca 1976., piše Nikolina Židek u članku u kojem opisuje kako žrtve frankizma i članovi njihovih obitelji već više od 46 i pol godina nastoje dobiti priznanje i pravdu za svoje patnje

• Naslovna ilustracija: Federico García Lorca (LitHub). U zoru 18. kolovoza 1936. strijeljali su ga Francovi ubojice na putu iz Víznara u Alfacar u Andaluziji. Lorcini posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni

• Dr.sc. Nikolina Židek profesorica je na Školi za međunarodne odnose na Sveučilištu IE u Madridu, te je članica istraživačke skupine Mjesta, oznake i prostori sjećanja pri Centru za studije sjećanja, IDES, u Buenos Airesu.

“Pobijedit ćete, ali nećete ubijediti. Pobijedit ćete jer imate grube sile na pretek, ali nećete ubijediti, jer ubijediti znači uvjeriti. A da biste uvjerili, treba vam ono čega nemate: razum i pravo u borbi.”

“Venceréis, pero no convenceréis. Venceréis porque tenéis sobrada fuerza bruta, pero no convenceréis porque convencer significa persuadir. Y para persuadir necesitáis algo que os falta en esta lucha, razón y derecho.”

Miguel de Unamuno, 12. listopada 1936., Sveučilište u Salamanci, pred istaknutim predstavnicima Falange

• Napomena: svaka sličnost s bilo kojom drugom zemljom je slučajna.

Prošle godine na Filmskom festivalu u Veneciji, kada je završila konferencija za tisak nakon projekcije filma “Paralelne majke” Pedra Almódovara, strani su novinari prišli španjolskim kolegama da ih upitaju jesu li masovne grobnice iz doba frankizma o kojima se govori u filmu plod mašte velikog redatelja ili su temeljene na stvarnim činjenicama. Almodóvar poznat je po bujnoj mašti koju majstorski pretače u filmove, ali nažalost stvarnost često nadmašuje maštu. A stvarnost o kojoj Almodóvar (tek sad) progovara, proganja Španjolsku već desetljećima.

Španjolski građanski rat (1936-1939.) ostavio je iza sebe veliki broj žrtava, no žrtve o kojima ovdje govorimo nisu poginule u borbi, nego su žrtve koje su falangističke snage smaknule i zakopale u jarcima (cunetas) odnosno neoznačenim masovnim grobnicama diljem Španjolske i o njima se nije smjelo govoriti četrdeset godina, a kamo li ih ekshumirati. Prema najnovijem popisu, broj takvih žrtava je 124.226. Najpoznatiji represaliado (žrtva frankističke represije tijekom i nakon rata te čitavog Francovog režima) je pjesnik Federico García Lorca, koji je strijeljan u zoru 18. kolovoza 1936. na putu iz Víznara u Alfacar u Andaluziji. Lorcini posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.

No, priča je puno složenija. Poraće je za poraženu stranu značilo desetljećima dugu golgotu. Oko 30.000 djece oteto je i dano u prisilno usvajanje. Dio poraženih i izbjeglih, ponajviše članova Komunističke partije Španjolske odmah se pridružio antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu pristupivši Crvenoj armiji. Nakon rata odaslani su po komunističkim zemljama, dok je većina na kraju završila u izbjeglištvu u Meksiku i Francuskoj, gdje su jedni umrli, a drugi su se vratili u Španjolsku nakon Francove smrti. Neki su otišli u izgnanstvo u Francusku da bi za vrijeme Drugog svjetskog rata završili u nacističkim logorima, najviše u Mauthausenu, u kojem je bilo oko 7200 Španjolaca, od kojih je oko 5000 poginulo. Drugi su završili u logorima u samoj Španjolskoj koji su bili otvoreni sve do 1947., kao npr. Miranda de Ebro, gdje su boravili i neki jugoslavenski ‘Španci’. Prema Javieru Rodrigu, od 1942. do 1947. kroz frankističke konclogore prošlo je oko pola milijuna ljudi, a prema Carlosu Hernándezu de Miguelu bilo ih je između 700.000 i milijun. [i] Neki su strijeljani, neki su zatvarani. Neki su pak odvedeni na prisilni rad te umrli od gladi ili u pokušaju bijega od neizdrživih uvjeta.

Dolina palih, jedno od glavnih simboličkih mjesta frankizma, na kojem su radili oko 20 000 političkih zatvorenika (Wikipedia, Wikimedia Commons)

Jedno od glavnih simboličkih mjesta frankizma i tretmana poražene strane svakako je Dolina palih (El Valle de los Caídos) u blizini Madrida u San Lorenzu el Escorialu, megalomanski projekt Francisca Franca Bahamondea koji je osmislio još 1939., a donio prvu odluku 1. travnja 1940. u kojoj stoji da će “ovjekovječiti sjećanje na pale u veličanstvenom španjolskom križarskom ratu” tako što će izgraditi ”grandiozni hram našim mrtvima u kojem će se stoljećima moliti za one koji su pali na putu za Boga i Domovinu”[ii], što znači da je poražena strana bila u početku isključena iz projekta. Tek dekretom od 23. kolovoza 1957. odlučeno da će obje strane biti tamo pokopane: “…sveta dužnost da odamo počast našim herojima i mučenicima uvijek mora ići pod ruku s osjećajem oprosta koji nameće poruka Evanđelja. Osim desetljeća mira koja su uslijedila Pobjedi, uočljiv je razvoj politike vođene najvišim osjećajem za jedinstvo i bratstvo između Španjolaca. Stoga ovo treba biti Spomenik svim palima”.

Izgradnja je trajala 18, umjesto predviđene 1 godine, a na njoj su uglavnom radili politički zatvorenici (njih oko 20.000) u nehumanim uvjetima. Za svoj rad bili su ‘plaćeni’ 2,87 peseta mjesečno odnosno 0,017 današnjih eura. U toj “najvećoj masovnoj grobnici u Španjolskoj”[iii] pokopano je ukupno 33.847 osoba bez privole obitelji s obje strane (republikanaca i falangista), od kojih je 21.423 identificirano. Njihovi ostaci iskopavani su iz grobnica i dovažani u kriptu od 1959. do 1983. Veliki kompleks čija je krajnja namjena bila da postane Francov mauzolej, u stvari je monumentalna katolička bazilika duga 262 metra, iskopana u planini, a na vrhu planine stoji 150 metara visok i 50 metara širok križ. U samoj bazilici kraj oltara pokopani su José Antonio Primo de Rivera, osnivač Falange koji je ubijen u studenom 1936., a kasnije i Franco kada je umro 20. studenog 1975. godine, što će poslije biti predmet osporavanja.

• Brutalnost

Kako kaže uvriježena fraza, Franco je umro ubijajući (Franco murió matando), odnosno do zadnjeg je dana potpisivao smrtne kazne. O brutalnosti režima govori činjenica da se skoro do kraja Francove vladavine koristila garota (garrote vil), sprava za izvođenje smrtne kazne davljenjem. Pogubljenje garotom sastojalo se od toga da bi zatvorenik sjedio na stolici naslonjen i privezan za kolac ili stup gdje bi mu se oko vrata stavljala karika, dok bi mu sa stražnje strane stupa u visini vrata kroz rupu prolazio debeli vijak koji bi krvnik vrtio s namjerom da mu slomi vrat. Zadnji pogubljeni tom metodom bili su Salvador Puig Antich, španjolski anarhist, i Georg Michael Welzel, 2. ožujka 1974. S obzirom na brutalnost Francovog režima, ne čudi da su masovne grobnice bez nadgrobnog kamena i imena stajale neotkopane cijelo vrijeme frankizma (1939.- 1975.), ali je tužna činjenica da se to odužilo sve do danas.

Dva dana nakon Francove smrti, 22. studenog 1975. Juan Carlos I. Burbonski stupio je na vlast temeljem Francovog imenovanja 22. srpnja 1969. Naime, španjolski kralj u egzilu Juan Burbonski u dogovoru s Francom još je 1948. godine poslao sina Juana Carlosa I. u Španjolsku gdje je završio školu i vojnu obuku. Međutim, s obzirom da Juan nije odstupio, te ga je Franco imenovanjem iz 1969. preskočio, Juan Carlos I. postao je španjolskim kraljem tek 1977. kad je otac formalno abdicirao u njegovu korist.

Juan Carlos I. imenovao je predsjednikom Vlade Carlosa Ariasa Navarra, koji je tu dužnost obnašao još od 1973. Međutim, zbog nesuglasica s Juan Carlosom I. zamijenjen je 1976. Adolfom Suárezom, s kime je započela i formalno završila španjolska tranzicija. Ukratko, Suárez je započeo pregovore s političkim strankama i društvenim pokretima, kako legalnima, tako i nelegalnima (prije svega ljevicom) u doba frankizma, s namjerom da se zemlja vrati demokraciji. Rezultat su Temeljni zakon i Zakon o političkoj reformi koji su usvojeni referendumom 15. prosinca 1976. Prvi su višestranački i demokratski izbori nakon 1936. u Španjolskoj održani 15. lipnja 1977., a na njima je pobijedila Unija demokratskog centra (Unión de Centro Democrático) Adolfa Suáreza te je formiran prvi demokratski saziv parlamenta, koji je završio svoj mandat u siječnju 1979. godine nakon što je 6. prosinca 1978. usvojen Ustav.

Španjolska tranzicija bila je Pakt o zaboravu zločina. Kralj Juan Carlos I i general Franco (Wikimedia Commons)

Hvaljena španjolska tranzicija koja se često spominje kao primjer okretanja nove stranice nije bila ništa drugo nego „Pakt o zaboravu“ koji je konsolidiran Zakonom o pomilovanju iz listopada 1977. koji je obuhvaćao „zločine počinjene od službenika i agenata javnog reda protiv prava osoba“ – čime su proglašeni nekažnjivim svi zločini ili kršenja ljudskih prava počinjeni prije 15. prosinca 1976. Time su žrtve ostale bez ikakvog priznanja za svoje patnje. Ono što je nazvano pomirba u stvari je bilo odustajanje od bilo kakvog suočavanja s prošlošću i prešućivanje ili prisila na šutnju.

Nakon dolaska demokracije obitelji su počele tražiti tijela svojih nestalih članova ili zahtijevati njihovu ekshumaciju. Zahtjevi su obustavljeni zbog krhke i nestabilne situacije iz straha od povratka diktature. Dva su događaja jasno pokazala tu krhkost: prvi se zbio u siječnju 1977. kada je skupina ultradesničarskih terorista u uredu u madridskoj ulici Atocha 55 pobila petero odvjetnika koji su se bavili radničkim pravima i zastupali Komunističku partiju Španjolske i Savez sindikata Comisiones Obreras. Drugi je poznati pokušaj državnog udara 23. veljače 1981. koji je jasno pokazao da ne treba ‘talasati’ i da treba pričekati bolja vremena. S državnim udarom 1981. elite su ponovo postigle kolektivnu šutnju, dok su roditelji, udovice, braća i djeca nestalih s vremenom umirali.

Prisilni zaborav trajao je (pre)dugo, sve do početka 21. stoljeća kada je stasala generacija koja je rođena i odrasla u demokraciji, bez straha u kojem su živjeli njihovi roditelji i djedovi i bake. Dok su udovice palih falangista dobile sve moguće privilegije, a njihova djeca priliku školovanja i državnog zaposlenja, tijekom Francove vladavine poražena strana bila je lišena svih prava i mogućnosti te je živjela u strahu i na rubu egzistencije. Stoga se jaz između dvije Španjolske (las dos Españas) koje su se sukobile 1930-ih usjekao duboko u tkivo društva, a s obzirom na njegovo potiskivanje i ignoriranje, produbio se do današnjih dana kad su sudionici rata već odavno mrtvi, a njihovi praunuci perpetuiraju podjelu na ‘crvene’ i ‘crne’.

Tek početkom 21. stoljeća unuci nestalih ponovo pokreću otvaranje masovnih grobnica i pokazuju društvu kosti onih nad kojima je izvršeno nasilje. Kritiziraju tranziciju koja nije priznala žrtve i koja je u školskim udžbenicima poučavala da je Lorca strijeljan bez spomena o počiniteljima i povodu, a o frankističkom razdoblju nije bilo ni spomena, nego se učilo da je Španjolski građanski rat trajao od 1936.-1939., a 1975. je nastupila demokracija. Ključni trenutak dogodio se 2000. godine kad je sociolog Emilio Silva locirao grobnicu svog djeda i još dvanaest muškaraca koji su ubijeni i zakopani 18. listopada 1936. u mjestu Priaranza del Bierzo, León, danas poznatih kao „trinaestorica iz Priaranze“. Kao reakcija na ekshumaciju u listopadu 2000. osnovana je Udruga za obnovu povijesnog sjećanja (Asociación para la Recuperación de la Memoria Histórica – ARMH) koja se otada bavi ekshumacijama masovnih grobnica po cijeloj Španjolskoj. Prema državnom izvještaju od 2000. do 2019. ekshumirano je 785 grobnica i ukupno 9698 posmrtnih ostataka. Trenutno u Španjolskoj ima oko 4000 grobnica i 124.226 žrtava. Samo u Andaluziji nalazi se 708 grobnica s procijenjenim brojem od 45.556 žrtava. Ni do danas ne postoji službeni registar nestalih žrtava Španjolskog građanskog rata i frankističkog režima.

Zakonom o povijesnom sjećanju iz 2007. godine onemogućeno je sljedbenicima Francisca Franca da u Dolini palih održavaju svoje političke skupove, a u bazilici održavaju misu zadušnicu

Bitno je istaknuti je da je od 2000. godine učinjen pomak, isprva samo od građanske inicijative i dobrovoljnih donacija. Tek dolaskom stranke lijevog centra, Španjolske socijalističke i radničke partije (PSOE – Partido Socialista Obrero Español) na vlast 2004., dolazi do pomaka i na službenoj razini. Zakon kojim se priznaju i proširuju prava i uspostavljaju mjere u korist onih koji su pretrpjeli progon ili nasilje tijekom građanskog rata i diktature, poznat kao Zakon o povijesnom sjećanju usvojen je 24. prosinca 2007. godine[iv], 32 godine nakon kraja diktature. Njime se, između ostalog, poništavaju sve politički motivirane sudske odluke tijekom Španjolskog građanskog rata i frankističkog režima te vezane presude, otvara se mogućnost reparacija i priznavanja pretrpljenih patnji, osobno ili za pretke. Tu su i novčane reparacije odnosno mirovine za članove obitelji, mogućnost traženja državljanstva za potomke izbjeglih Španjolaca, ali i za članove međunarodnih brigada koje su sudjelovale u ratu, te konačno, državna pomoć i subvencije za lociranje i ekshumiranje masovnih grobnica. Poseban, 16. članak Zakona, odnosi se na Dolinu palih za koju izričito propisuje da će imati status javnog groblja (znači ne crkvenog vlasništva) i da se u njoj neće moći održavati politički događaji koji slave događaje iz Španjolskog građanskog rata. To je bilo glavno okupljalište štovatelja Francisca Franca te se u bazilici 20. studenog svake godine dotada redovno slavila misa zadušnica s velikim brojem okupljenih, uz fašistički pozdrav i uzvikivanje frankističkog pozdrava ¡Arriba España!.

Od 2007. do 2011. ARMH je svake godine od države dobivala 45.000 € – 60.000€ za svoje aktivnosti, s čime su financirali 10 ekshumacija godišnje (20% ukupnog troška, ostatak pokriven volonterskim radom stotina ljudi). S dolaskom desničarske Narodne stranke (Partido Popular) na vlast te su subvencije ukinute, odnosno nisu bile predviđene u godišnjem državnom proračunu pa je ARMH nastavila s radom ponovo se oslanjajući na donacije građana.

Isto tako u svibnju 2011. osnovano je Stručno povjerenstvo za budućnost Doline palih u čijem su sastavu bili politički predstavnici, članovi akademske zajednice i jedan benediktinski svećenik. Povjerenstvo je 29. studenog 2011. godine objavilo svoj izvještaj u kojem je donijelo preporuke, gdje između ostalog preporuča premještanje Francovih posmrtnih ostataka negdje drugdje.[v] No opet, dolaskom desnice na vlast, sve preporuke su ostale mrtvo slovo na papiru, iako su već od 2007. godine neke obitelji s obje strane sudski zahtijevale ekshumaciju svojih članova obitelji iz te najveće kosturnice iz Španjolskog građanskog rata.

Nakon što se proglasio nadležnim za istragu zločina za vrijeme frankizma, suđeno mu je u ‘slučaju povijesnog sjećanja’. Sudac Baltasar Garzón (Wikimedia Commons)

No najveća žrtva promjene vlasti u odnosu na politike sjećanja spram Španjolskog građanskog rata nakon donošenja Zakona bio je sudac Baltasar Garzón poznat po podizanju optužnica i sudskog progona čileanskog diktatora Augusta Pinocheta temeljem univerzalne jurisdikcije te Adolfa Scilinga, člana vojne hunte u Argentini koji je sudjelovao u tzv. ‘letovima smrti’. U listopadu 2008. temeljem prijava nekoliko organizacija žrtava frankizma, proglasio se nadležnim za istragu prisilnih nestanaka za vrijeme frankizma, temeljem nezastarijevanja i nevaljanosti pomilovanja za zločine protiv čovječnosti te je ovlastio istragu nestanaka, mučenja i pogubljenja žrtava od 17. srpnja 1936. do prosinca 1951. Međutim, zbog prigovora koji su u sljedeće tri godine podnijele dvije profrankističke ultradesničarske udruge – Manos Limpias (Čiste ruke) i Libertad e identidad (Sloboda i identitet) te profašistička stranka Španjolska falanga – JONS, optužen je za zloupotrebu dužnosti jer je prekoračio ovlasti te djelovao suprotno Zakonu o pomilovanju 1977. te ograničenjima Zakona o povijesnom sjećanju iz 2007.

Usprkos masovnim prosvjedima, neslaganju mnogih sudaca i reakcijama međunarodnih udruga za ljudska prava, 2010. godine Garzón je suspendiran. Suđenje pri Vrhovnom sudu u takozvanom ‘slučaju povijesnog sjećanja’ protiv suca Garzóna započelo je u siječnju 2012. Odlučeno da Garzón nije nadležan za postupanje u predmetu zločina počinjenih za vrijeme Španjolskog građanskog rata i frankizma. Sam Garzón izbačen je iz sudske profesije na 11 godina, temeljem drugih optužbi za prekoračenje i zloporabu ovlasti u korupcijskom slučaju Gürtel vođenom protiv Narodne stranke (PP) koja je tada bila na vlasti. Tek 2018. godine u tom slučaju desetine članova PP-a proglašeni su krivima za prevaru, pranje novca i podmićivanje.

U međuvremenu, 2010. godine, temeljem univerzalne jurisdikcije, argentinska sutkinja María Romilda Servini de Cubría sa suda u Buenos Airesu, proglasila se nadležnom za postupanje u tužbi dvoje članova obitelji žrtava frankizma, a do 2013. broj tužitelja je narastao do 150, među ostalima i za zločin protiv Salvadora Puiga Anticha kao zadnjeg slučaja mučenja u frankizmu.

Tijekom vladavine desnice svi su pokušaji suočavanja s prošlošću sabotirani ili stavljeni na led na institucionalnoj razini. A na onoj građanskoj i nevladinoj, napori za ekshumacijama i traženjem istine su nastavljeni.

Ponovnim dolaskom ljevice na vlast, amandmanom iz 2018. godine[vi], dodan je stavak 3. članka 16. Zakona o povijesnom sjećanju koji se odnosi na Dolinu palih, da tamo mogu biti pokopane samo osobe koje su poginule u Španjolskom građanskom ratu, te je donesena odluka o ekshumaciji Franca. Franco je, ne bez prepreka i predstavki obitelji, već ranije spomenutih frankističkih udruga te još uvijek aktivne i legalne Zaklade Francisco Franco, te nakon neuspjele inicijative da se Francove posmrtne ostatke prenese u madridsku katedralu Almudena, napokon ekshumiran 24. listopada 2019. godine, te je pokopan u obiteljsku grobnicu na groblju Mingorrubio u četvrti El Pardo na rubu Madrida. Prebačen je helikopterom o državnom trošku do groblja gdje su se okupili brojni štovatelji uz povike ¡Arriba España! te falangističku himnu “Cara al sol”.

Bivša gradonačelnica Madrida promijenila je nazive ulica i trgova iz vremena frankizma, ali Vrhovni će sud o tome još odlučivati. Manuela Carmena (Wikimedia Commons)

Na gradskoj razini, kad je ljevica došla na vlast u Madridu, s bivšom sutkinjom Manuelom Carmenom kao gradonačelnicom (koja je inače bila članica odvjetničkog ureda u ulici Atocha 55 čiji su članovi ubijeni 1977.), temeljem Zakona o povijesnom sjećanju promijenjeno je 52 naziva ulica i trgova iz razdoblja frankizma, kao npr. Ulica generala Mole (koji je vodio državni udar 1936. kojim je započeo Španjolski građanski rat), Ulica palih u Plavoj diviziji (španjolskim postrojbama koje su se za Drugog svjetskog rata borile na strani Hitlera na Istočnoj fronti), itd. No, tu nije kraj. Vrhovni sud je 2. lipnja 2022. prihvatio žalbu Zaklade Francisco Franco te će revidirati odluku o promjeni naziva ulica.

U međuvremenu, prva višestranačka vlada lijeve koalicije u Španjolskoj (PSOE, Podemos, ERC, i još neke manje stranke), na vlasti od studenog 2019., pokrenula je postupak za usvajanje Zakona o demokratskom sjećanju koji se nastavlja na i proširuje Zakon o povijesnom sjećanju. Zakon, između ostalog, predviđa da će identifikaciju žrtava u masovnim grobnicama preuzeti država te će ažurirati mapu masovnih grobnica, izraditi registar i banku DNK podataka žrtava ŠGR i diktature (slijedeći argentinski primjer banke DNK podataka za unučad otetu za vrijeme diktature). Za aktivnosti predviđene Zakonom usvajat će se četverogodišnji proračuni, a osim toga će se pokrenuti osnivanje posebnog tužilaštva na Vrhovnom sudu, uz suradnju središnje Vlade i autonomnih pokrajina te udruga i članova obitelji. Osim toga će se potaknuti osnivanje arhiva, a Dolina palih postat će civilno groblje zaštićeno kao državni spomenik (ne više pod ingerencijom Katoličke crkve). Završno, uvest će se obilježavanje dva nova datuma: 31.10.1978. kad je usvojen tekst Ustava, kasnije ratificiran na referendumu, te 8. svibnja kojim će se obilježiti Španjolci u izgnanstvu i borbi protiv fašizma, prvo u Španjolskoj, a potom u Europi. Za sada je Vlada usvojila prvi nacrt Zakona, ali joj na putu ne stoji samo oporba u vidu Narodne stranke, ali i ekstremne desnice Vox, nego i članovi vladajuće koalicije, prije svega Republikanska ljevica Katalonije (ERC- Esquerra Republicana de Catalunya) koja zahtijeva odlučnije distanciranje od frankizma i ukidanje Zakona o pomilovanju iz 1977., koji je i danas na snazi. Trenutno su u tijeku pregovori. Mandat Vlade istječe 2023. godine.

Na dan objave članka žrtve frankizma čekaju na pravdu 46 godina, 7 mjeseci i 5 dana.

• Bilješke

[i] Rodrigo, Javier (2006). «Internamiento y trabajo forzoso: los campos de concentración de Franco». Hispania Nova: Revista de Historia Contemporánea; Hernández de Miguel, Carlos (2019). Los campos de concentración de Franco: Sometimiento, torturas y muerte tras las alambradas. Penguin Random House.

[ii] Dekret o izgradnji, 1. travnja 1940.

[iii] Francisco José Ferrándiz. „Guerras sin fin: guía para descifrar el Valle de los Caídos en la España contemporánea“. Política y sociedad, 2011, vol. 48, no 3, p. 481-500.

[iv] Službeni list KŠ https://www.boe.es/buscar/act.php?id=BOE-A-2007-22296

[v]https://digital.csic.es/bitstream/10261/85710/1/INFORME%20COMISION%20EXPERTOS%20VALLE%20CAIDOS%20PDF.pdf

[vi] Službeni list KŠ https://www.boe.es/buscar/act.php?id=BOE-A-2018-11836#au