Specifično tumačenje Hitlerovog poimanja stvarnosti: kako je moguće da slabi pobijede jake

Ispravno tumačenje Hitlerove ideologije pretpostavka je uočavanja okolnosti pod kojima se kataklizma može ponoviti. A može i kao da se pomalja. Ključno je u tome razumijevanje uloge države i povijesti. Pooka Zecov prikazuje knjigu Timothyja Snydera Black Earth

• Naslovna fotografija: Hitler se obraća Reichstagu 4. svibnja 1941; Njemački državni arhiv/WikiCommons

• Autor je poštar iz Dubrovnika

Black Earth, Holocaust as History And Warning (2015) knjiga je  kroz koju Timothy Snyder prezentira svoju originalnu i uvjerljivo konzistentnu teoriju Hitlerovog antisemitizma (History) dok istovremeno pokušava i upozoriti zbog čega bi se okolnosti koje su takav svjetonazor opravdale kao koherentan mogle ponoviti (Warning). Hitlerovo poimanje stvarnosti kao vječne rasne borbe za ograničeni resurs teritorija vizija je ljudskog stanja izvan povijesti, a nužnost i regularnost takvog svijeta i odnosa između pojedinaca (koji ne postoje izvan rase) Hitler smatra neizbježnim kao što je neizbježan i zakon gravitacije.

Tu viziju svijeta, svijeta u kojem je rasna borba zakonitost u razini sa zakonima fizike Hitler opisuje već na prvoj stranici Mein Kampfa. Iako se nastavlja na ideje socijalnog darvinizma kasnog 19. stoljeća, Hitler prekida s dugom tradicijom političke misli koja na ljude gleda odvojeno od prirode u smislu da su sposobni kreirati nešto ‘novo’, svoju povijest. Za razliku od Herberta Spencera i njegove obrane kapitalizma u kojem se sredstvom selekcije postiže svrha većeg dobra, za Hitlera vječna rasna borba nije puko sredstvo nego konačna i jedina svrha ljudskog postojanja. Svaka druga ideja o ljudskom stanju, baš kao i svaka druga ideja o znanosti koja nije izvedena iz ove biološke zadanosti rasne borbe, za Hitlera je posljedica kontaminirajućeg utjecaja Židova.

Pošto je politika moguća samo kao odraz prirode, a istinska ljudska priroda se može spoznati samo kroz rasnu borbu, svaka drugačija politička misao mora biti neprirodna. Svako etičko ili vrijednosno promišljanje o drugim ljudima, bilo da je to kršćanska solidarnost, radnička solidarnost, legalnost pojedinačnog ugovora između pojedinaca ili mogućnost društvenog ugovora na razini političke zajednice, sve je to za Hitlera samo izraz koruptivnog i protu-prirodnog utjecaja Židova.

Postojanje Židova odvojeno od zemlje ukazuje da preživljavju parazitskim izopačavanjem prirodnih zakonitosti kroz zarazu drugih rasa univerzalnim idejama milosti i solidarnosti. Upravo zbog ideja prema kojima jedan čovjek prepoznaje drugog kao ljudsko biće jaki dopuštaju slabima da prežive, da na kraju ti slabi zavladaju nad jakima

Židovi su, i to ne u smislu mnoštva pojedinaca koji se tako identificiraju, već u smislu imaginarnog ‘vječnog’ Židova, ona snaga koja svijet kvari. Židov, prema Hitleru, izbacuje svijet iz njegovog spontanog, prirodnog i vječnog poretka rasne borbe i gura ga u pokvarenu i neprirodnu zajednicu u kojoj etička i svjetovna promišljanja odnosa među ljudima omogućuju tom vječnom Židovu da upravlja i vlada životima rasno superiornijih naroda. Židovi prema Hitleru nisu bili samo još jedna inferiorna rasa u borbi sa drugim rasama. Postojanje Židova odvojeno od njihove zemlje ukazuje da svoje preživljavanje postižu parazitskim izopačavanjem prirodnih zakonitosti kroz zarazu drugih rasa univerzalnim idejama milosti i solidarnosti. Upravo zbog tih ideja koje dozvoljavaju da jedan čovjek gleda drugog čovjeka i prepoznaje ga kao ljudsko biće jaki dozvoljavaju slabim da prežive samo da bi na kraju ti slabi, ta židovska ne-rasa (Un-Natur) zavladala nad jakim. Za Hitlera su Židovi neprirodna pojava, ekološko zastranjenje koje se ne može opisati ni kao ljudsko ni kao rasno i za Hitlera je jedina prirodna reakcija odstranjenje tog zastranjenja.

Lutajući Židov (Vječni Židov)  francuskog slikara Gustavea Dorea iz 1852 godine.

Prema Snyderu, takav Hitlerov planetarni i ekološki antisemitizam je nova povijesna pojava koja ne proizlazi iz inercija starih antisemitizama iako se dograđuje na njih i iz njih vuče svoju snagu. Hitlerov antisemitizam je uvjetovan i Hitlerovom interpretacijom svijeta u okolnostima ekološke panike nakon što je Prvi svjetski rat potvrdio snagu prve globalizacije, izgrađene na ‘židovskim’ zakonima i pravilima. Upravo je ta globalizacija bila dokaz da univerzalna pravila i svijet uređen prema njima dovode do toga da slabi mogu pobijediti jake. Hitler tvrdi da njemački poraz u Prvom svjetskom ratu ne bi bio moguć da nije bilo Židova i zaraženosti njihovim idejama, a britansku pomorsku blokadu tijekom i nakon rata Hitler smatra židovskom taktikom izgladnjavanja jačih od slabijih.

Iako Hitler koristi zakone fizike da bi ilustrirao svoju viziju ljudskog stanja kao vječne rasne borbe, on ne dopušta mogućnost da apstraktna znanstvena misao oslobodi ljude od te borbe za preživljavanje kroz izgladnjivane slabijih već je znanost za njega samo sredstvo da se ta svrha ubrza i da se postigne konačno rješenje – svijet izvan povijesti, svijet vječne regularnosti rasne borbe i vječnog pobjeđivanja jakih nad slabima. Ideje da bi znanstveni napredak i globalna trgovina mogli zaustaviti neminovnost u kojoj Njemačka neće moći adekvatno prehraniti svoje stanovništvo za Hitlera su bile ista ona židovska propaganda zbog koje je Njemačka i izgubila rat, a s ratom i kolonije.

Jedini izlaz iz tog stanja ekološke panike Hitler vidi u novoj njemačkoj kolonizaciji i to onoj koja bi zahvatila područja istočno od njemačkih granica. Hitlerov odgovor na iskustvo njemačkog poraza u prvoj globalizaciji paralelna je kolonizacija i dekolonizacija Istoka. Kolonizacijom bi Njemačka osigurala plodnu crnu zemlju (Black Earth) Ukrajine i osigurala hranu i prostor (Lebensraum) za arijevsku rasu jer je teritorij na koji je spala Njemačka bio neadekvatan ne za preživljavanje već za standard kakav su sebi mogli priuštiti Amerikanci.

Dekolonizacijom bi Njemačka izbrisala koruptivni utjecaj ‘židovskih’ ideja zbog kojih su nastale nove, neprirodne države istočno od granice, što se u prvom redu odnosilo na Sovjetski Savez koji je Hitler smatrao izravnom tvorevinom židovske urote za koju je bio uvjeren da će se raspasti kao kula od karata u sukobu sa rasno superiornom njemačkom vojnom snagom.

Autor Snyder i knjiga

Timothy Snyder tvrdi da je još jedan aspekt Hitlerovog svjetonazora, uz karakterizaciju globalizacije (a i svih humanističkih vrijednosti) kao židovske zavjere i inzistiranju na neizbježnosti ekološke panike do koje dolazi jer su Židovi i globalni i ekološki problem, omogućio da se Holokaust pretvori iz monstruoznog plana u zločin bez presedana u ljudskoj povijesti. Baš kao što je Hitlerov svjetonazor gledao na svako univerzalističko promišljanje kao na nešto protuprirodno, bilo da je bilo riječ o etičkom ili znanstvenom promišljanju, tako je Hitler gledao i na instituciju države kao nešto što njegova interpretacija prirode kao vječne rasne borbe nije prepoznavala.

Upravo je Snyderovo gledanje na Hitlera kao na ekološkog anarhista, a ne antisemitskog nacionalista ono što razlikuje Snyderovu interpretaciju Holokausta od prethodnih

Apstraktna ideja države za Hitlera je bila inherentno židovska i zbog toga su granice bile samo arbitrarne pojave koje je snaga prirodne rasne borbe ne samo mogla nego i morala izbrisati. Upravo je Snyderovo gledanje na Hitlera kao na ekološkog anarhista, a ne antisemitskog nacionalista ono što razlikuje Snyderovu interpretaciju Holokausta od prethodnih – nije snažna nacistička država ono što je izazvalo masovno ubijanje šest milijuna Židova već je izostanak bilo kakvog državnog uređenja osobina onog prostora na kojem se Holokaust dogodio (kao što to Snyder i opisuje u svojoj prethodnoj knjizi Bloodlands).

Hitlerova nacistička njemačka država je samo sredstvo pomoću kojeg nacisti uništavaju političke entitete u svom istočnom susjedstvu i tek se na tom području bezvlašća koje nastaje uništavanjem država može ostvariti Hitlerova vizija prirodne rasne borbe. Kompletan Holokaust se dogodio na područjima istočno od njemačkih granica, na područjima na kojima su države bile uništene okupacijom i to dobrim dijelom uništene ne samo jedan put, već dva puta, nacističkom okupacijom područja prethodno okupiranih od strane Sovjeta. Židovi iz cijele Europe su se u kasnijim fazama Holokausta transportirali u tu zonu ekološke anarhije da bi tamo bili ubijeni u logorima smrti nakon što je tamošnje židovsko stanovništvo prethodno već bilo ubijeno strijeljanjem.

Dva Hegelijanca, Fukuyama i Iljin

Vidljiva je i evolucija Snyderove interpretacije povijesti između knjige Black Earth (2015) i knjige The Road To Unfreedom (2018, već prikazane ovdje) i to kroz usporedbu, a i kroz izjave na njegovim predavanjima. Dva načina gledanja na povijest iz The Road To Unfreedom, onaj ‘politike neizbježnosti’ odgovarao bi vjeri u progres koji je bio obilježje i prve i trenutne globalizacije, a ‘politika vječnosti’ bi odgovarala fašističkim i nacističkim ideologijama iz 30-tih godina prošlog stoljeća, ali i novim tendencijama ruske politike koje kroz populističke otpore europskim integracijama polako prodiru i na Zapad, ali i u Sjedinjene Države.

Ljudi koji su bili vjernici onog ahistorijskog pogleda na povijest, prema kojem je progres neizbježan, alternativa ne postoji, a liberalna demokracija je krajnji i već ostvareni cilj, lako mogu početi vjerovati u drugi ahistorijski pogled prema kojem je progres iluzija pred kojom se utjeha pronalazi u viziji vječnosti

Zanimljiva je Snyderova usporedba dva Hegelijanca, Francisa Fukuyame i Ivana Iljina. Prvi je svojim člankom iz 1989. godine proglasio kraj povijesti, drugog je Putinov režim rehabilitirao i proglasio neformalnim intelektualnim autoritetom Jedinstvene Rusije, i stranke i projekta. Snyder upozorava na opasnost da ljudi koji su bili vjernici prvog ahistorijskog pogleda na povijest, onog prema kojem je progres neizbježan, prema kojem alternativa ne postoji, a liberalna demokracija je krajnji i već ostvareni cilj, lako mogu postati žrtve i početi vjerovati u drugi ahistorijski pogled na povijest prema kojem je progres iluzija pred kojom se utjeha pronalazi u viziji vječnosti.

Hitlerov pogled na povijest je bio primjer ‘politike vječnosti’. Ideja da povijest ne postoji izvan vječne rasne borbe nije puno bizarnija od Iljinove ideje da povijest nije nikad niti počela jer je bog pogriješio u trenutku njene kreacije i da spas može donijeti dolazak vođe ‘izvan povijesti’, nekog tko nije uvjetovan tom poviješću. Prelazak iz ‘politike neizbježnosti’ u ‘politiku vječnosti’ moguć je kroz percepciju nekog događaja ili nekog procesa kao nečeg toliko opasnog da opravdava uvođenje ‘izvanrednosti’. Carl Schmitt, nacistički ideolog, jasno ukazuje na važnost ‘izvanrednosti’ (exception) za nacizam, a za Hitlera je paljevina Reichstaga 27. veljače 1933. godine poslužila kao ‘izvandrednost’ nakon koje je i uveo izvanredno stanje.

Drugi dio podnaslova Snyderove knjige Black Earth je upozorenje – Warning. Tri su spleta okolnosti između kojih Hitler prvo gradi svoj svjetonazor pa ga i ostvaruje kroz najveći zločin u povijesti čovječanstva, Holokaust.

Prva okolnost je uspon i propast prve globalizacije, one između 1870. i 1914. godine. Druga okolnost je percepcija ekološke panike i Hitlerovo odbijanje da je znanost sposobna osigurati ugodan život njemačkom narodu bez obzira na ograničenost teritorija kojim raspolaže. Treća okolnost je nemoć suverenih država zahvaćenih Velikom depresijom i Hitlerovo odbacivanje pojma države i društvenog ugovora koje smatra protuprirodnim koncepcijama i židovskom zavjerom. Svjedoci smo da se te okolnosti, svaka na svoj način, donekle i ponavljaju.  Treća globalizacija (1989 – 2019) usporava, ekološka panika zbog predviđenih posljedica globalnog zatopljenja nešto je o čemu skoro da postoji konsenzus znanstvene zajednice, a institucija liberalne i demokratske države je podvrgnuta uspješnim napadima s desnih političkih pozicija, ali i pokušajima napada sa lijevih političkih pozicija.

Građani jedne liberalne demokracije, uvjereni da ne postoji alternativa napretku kroz globalizaciju, mogli bi se u nekoj izvanrednoj situaciji olako odreći svega onoga što liberalnu demokraciju čini liberalnom demokracijom. Bilo da je takva situacija posljedica međunarodnog terorizma, na primjer 9/11 napad, ili dugotrajnost oporavka nakon globalne financijske krize 2008, ljudi koji vjeruju da je povijest samo neizbježni napredak lako bi mogli podržati uvođenje ‘izvanrednosti’ i odreći se prava koje im osigurava društveni ugovor liberalne demokracije.
Svako daljnje odlaganje globalnog odgovora na izazove koji proizlaze iz klimatskih promjena vodi u sve veću i veću opasnost da će reakcija na ekološku paniku biti iracionalno uvođenje ‘izvanrednosti’ i traženje krivca kojeg bi se moglo optužiti za bezizlasnost situacije. Hitlerov pojam Lebensrauma bi se mogao ponovno aktualizirati jer je plodne zemlje sve manje i manje, a ljudi je sve više i više. Snyder tvrdi da živimo u iluziji ako mislimo da smo moralno superiorniji od ljudi koji su živjeli 30-ih godina prošlog stoljeća. Lebensraum je za Hitlera bilo potrebno očistiti od Židova i slavenskih naroda ne samo zato da bi Nijemci mogli preživjeti već da bi mogli postići životni standard sličan onom u Americi. Snyder upozorava da bi i današnje generacije mogle opravdati genocid nad nekim udaljenim narodima samo zato da bi zadržali svoj standard življenja.

Desna ideologija koja pokušava objasniti Holokaust kao zastranjenje države je Austrijska škola F. Hayeka; Lijeva ideologija koja pokušava na taj način objasniti Holokaust je, prema Snyderu, Frankfurtska škola

Kad je riječ o krizi države kao institucije, Snyder ukazuje na dvije ideološke struje koje su pokušavale interpretirati Holokaust kao djelo hiperstaziranog državnog aparata. Lijeva ideologija koja pokušava na taj način objasniti Holokaust je, prema Snyderu, Frankfurtska škola koja pojavu nacizma vidi kao samo jednu instancu terora modernosti, univerzalizma koji kroz racionalnost onemogućuje opstanak različitosti. Prema ovoj školi bi Hitler bio posljedica Prosvjetiteljstva, a ne, kao što to tvrdi Snyder, potpuna suprotnost Prosvjetiteljstvu. Desna ideologija koja pokušava objasniti Holokaust kao zastranjenje države je Austrijska škola, ideologija radikalnog slobodnog tržišta Friedricha Hayeka.

Iako je teza da pretjerana intervencija države vodi u autoritarnost i totalitarizam primamljiva zbog svoje jednostavne elegancije, Snyder ukazuje da taj pristup nije moguće opravdati povijesnim iskustvom. Ne postoji demokratska država blagostanja koja je zbog državnih intervencija završila u fašizmu ili komunizmu, a sposobnost moderne države da intervenira u poslovnom ciklusu je onaj faktor kojim Weimarska republika nije raspolagala pa je zbog toga i Hitlerov dolazak na vlast bio bitno olakšan.

Upravo je kriza države kao institucije ona okolnost današnjeg svijeta koja najviše zabrinjava. Bez funkcionalne države globalizacija je samo poziv na uvođenje ‘izvanrednosti’, bez obzira je li uzrok tome nedefinirana sigurnosna prijetnja (na primjer, migracije) ili permanentna ekonomska nestabilnost (stagnacija uz sve veću nejednakost). Bez funkcionalne države nemoguća je provedba adekvatne nacionalne politike i adekvatna međunarodna koordinacija kojima bi se zaustavilo globalno zatopljenje – kriza države je uvod u ekološku paniku.

Timothy Snyder završava svoju knjigu zaključkom da je razumijevanje Hitlerove samoindokrinacije idejom ekološke anarhije i njegov uspjeh pretvaranja vlastitih ideja u politiku njemačke države i da je naše razumijevanje okolnosti u kojima je Holokust bilo moguće isplanirati i sprovesti ujedno i naša zadnja šansa da spasimo čovječanstvo. Uloga države koja neće biti niti nijemi svjedok ‘politike neizbježnosti’ ni prazna pozornica na kojoj će se odigravati ‘politika vječnosti’ već aktivni izraz kolektivne volje građana od nemjerljive je važnosti je za taj pokušaj spašavanja… spašavanja čovječanstva od ekološke anarhije.