Starmerizam, politika koja ‘neće biti opterećena doktrinom’?

U prvom dijelu članka Tin Radovani pokazuje što je dovelo do povijesne pobjede Laburista, odnosno povijesnog poraza Konzervativaca. U drugom dijelu rekonstruira postizbornu ekonomsku, vanjskopolitičku i parlamentarnu strategiju novog britanskog premijera koji je samo dva tjedna nakon izbora predstavio zakonodavni program s čak 39 prijedloga zakona, osnivanje Vijeća za industrijsku strategiju te izjavio da od plana Konzervativaca o deportaciji azilanata neće biti ništa

• Naslovna ilustracija: Britanski premijer Keir Starmer na otvaranju Olimpijskih igara u Parizu (Izvor: Službena Facebook stranica Laburističke stranke)

• Autor je viši savjetnik za strategiju BBC-ja. Studirao je filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu i na University of Arizona, Tucson.

1. KAKO JE POČELO

Čelnik si opozicijske stranke koja na prethodnim izborima nije bila tako teško poražena još od 1935. i promatraš kako nacija zdušno navija za glavicu salate da izdrži duže od torijevske premijerke koja je došavši na vlast prije manje od dva mjeseca upravo:

• napravila rupu od cca £30bn u državnoj riznici, i
• natjerala Bank of England da jamstvom otkupa državnih obveznica u visini od £65bn spašava strukturnu stabilnost britanskog financijskog sustava, i
• srušila tečaj funte u odnosu na dolar na najnižu razinu zadnjih pedesetak godina ako ne i više, i tako
• dovela do dodatnog, ubrzanog povećanja kamatnih stopa, i time
• osiromašila dobar dio torijevskog glasačkog tijela ispod 60 godina starosti dokle god imaju hipoteke (a o ostalima da ne govorimo), te
• u ispitivanjima javnog mnijenja u tvoju korist povećala razliku između vladajuće i vlastite ti stranke na nikada dosada dosegnutih 33% (u slučaju izbora za gubitnika bi ta razlika implicirala prestanak postojanja kao efikasne parlamentarne političke sile).

Onda ti neke stvari jednostavno moraju biti jasne:

a) da je došlo do permanentne promjene u političkoj klimi protiv koje nema natrag (kao onaj ‘sea change’ koji je Jim Callaghan[1] uočio promatrajući uspon M. Thatcher 1979.),

b) da su Torijevci definitivno izgubili dobar dio svoje glasačke baze, štoviše

c) da su Torijevci definitivno izgubili reputaciju za ekonomsku kompetenciju (za sve drugo su izgubili davno prije), i

d) da će izbori zato biti o kaosu, kompetenciji i bread and butter pitanjima, tj. o svakodnevnim problemima, evidentnima na svakom koraku kao recimo 7.8m dugačkoj listi čeknja u javnom zdravstvu, rijekama zagađenim kanalizacijom koje ispuštaju privatne vodovodne kompanije, stambenim problemima mladih, kolapsu javnih usluga, prenatrpanim zatvorima, inflaciji, troškovima života, visokim cijenama, itd. itd. itd,

e) da popularnost koju uživa tvoja stranka nije ishod tvojeg vlastitog političkog programa (jer ga još nisi ni predstavio naciji), nego činjenice da je oko tvoje stranke sada koalirano široko glasačko tijelo kojemu je Torijevaca zaista, ali zaista preko glave, što znači

f) da je u glasačkom tijelu stvorena široka negativna kohezija protiv Torijevaca, te

g) da je ta koalicija raznolikih interesa, čija je gravitacijska točka nezadovoljstvo spram Torijevaca krhka, a visoka potpora koju uživa tvoja stranka nestabilna, stoga

h) da je bolje ne petljati se kada ti protivnik radi kolosalne gluposti, pa prema tome

i) da je jedino relevantno pitanje koje moraš uputiti glasačima: „Koliko gadno želite dati nogu Torijevcima?“, i na kraju

j) da će u kontekstu te negativne kohezije glasačkog tijela za pobjedu u FPTP (First Past the Post) izbornom sustavu[2] kakav ima Ujedinjeno Kraljevstvo, mikro ciljana politička aktivnost u okruzima koje Torijevci moraju braniti, te taktičko glasanje biti ključ za pobjedu, a možda i landslide.

Starmeru, McFaddenu i McSweeneyu su točke a) – j) očito bile jasne jer je, manje od dvije godine kasnije, 5. srpnja 2024. čelnik Laburističke stranke ušavši laganim korakom u svoj novi ured dobio od Simona Casea, tajnika premijerovog kabineta, zahtjev da sastavi pisma kojima daje instrukcije zapovjednicima britanskih nuklearnih podmornica kako postupiti u slučaju potpunog prekida komunikacije nakon parcijalnog ili totalnog napada na Ujedinjeno Kraljevstvo – navodno prvi zadatak koji svaki novi britanski premijer mora obaviti ulaskom u ulicu Downing broj 10.

2. KAKO SU PROŠLI IZBORI

2.1. Ishod[3]

A dan ranije ovako su glasali Britanci:

Stranka	Zastupnici	Glasovi	Udio %
Laburisti	411[4]	9,731,363	34
Torijevci	121	6,827,112	24
Liberalni Demokrati	72	3,519,163	12
SNP	9	724,758	2.5
Reform	5	4,073,607	14
Zeleni	4	1,841,888	6
Plaid Cymru	4	194,811	0.7

Laburisti su osvojili jednu od najvećih izbornih pobjeda ikada, zapravo daleko veću od one iz ’97 kada se uzme u obzir da im je startna pozicija bila 202 zastupnika, a Blairu 273.

I ovo su izbori u kojima je životna dob bila dobar indikator kako je tko glasao. Tradicionalno, postotak glasova koji ide Laburistima opada kako se uspinjemo kroz starosne skupine, tj. stariji manje glasaju za Laburiste. Međutim na ovim izborima udio glasa za stranku u skupinama mlađim od 50 godina je više manje isti – 41% do 46%. Ista dobna struktura je na sličan ujednačen način dala svoj glas Liberalima, dok su mlađi većinom glasali za Zelene, a oni iznad 60 za Konzervativce i Reform.

Prosječna je životna dob laburističkog glasača je 46, torijevskog 63, liberanog 48, a za Zelene 39 godina.

Ne moram posebno isticati koje probleme to predstavlja za Tory/Reform izborni uspjeh u budućnosti.

2.11 Distribucija glasova

Jedna je od elementarnih stvari koju svaki politički strateg mora shvatiti, računa li naravno na pobjedu, da britanski izborni sustav uglavnom favorizira dva tipa stranaka:

• stranke koje su koncentrirane na jasno definiranom geografskom području (tipa LibDems na jugozapadu Engleske u razdoblju 1997 – 2010. ili SNP u Škotskoj od 2015. do 2019), i
• stranke koje imaju dobru potporu na što širem geografskom području,

Od kojih, ceteris paribus, samo ove potonje sastavljaju vladu. Iz čega vrlo jasno slijedi da  nije toliko bitan udio glasova koju stranka ima u populaciji nego kako je on geografski raspoređen. Stranci koja želi sastaviti vladu bilo bi bolje da ne nabija nacionalni udio ‘nagomilavajući’ glasove u malom broju mjesta, jer sustav kažnjava rasipanje glasova po izbornom okrugu. Dovoljan joj je, naime, jedan glas više nego drugoplasirnoj za pobjedu. Dakle, nije toliko važno s koliko pobijeđuješ, nego gdje sve pobijeđuješ. Distribucija je važnija od ukupnog broja glasova. Dapače, sasvim je moguće da pobijedi stranka s manjim udjelom od gubitničke, tj. s manjim ukupnim brojem glasova, a boljom geografskom distribucijom. Ok, ne samo moguće nego je to 1951. pošlo za rukom Churchillu, kada je Clement Atlee osvojio najviše glasova za Laburiste ikada.

Sa 23,600 glasova koliko je bilo potrebno po laburističkom zastupniku za ulazak u parlament, pobjeda Keira Starmera na izborima 4. srpnja 2024. ulazi u povijest britanske politike kao najefikasnija izborna pobjeda u modernoj povijesti. Omjer laburstičkih glasova i njihove geografske distribucije je vrlo vjerovatno ako ne optimalan, a onda blizu optimumu koji se može postići u okolnostima najveće fragmentacije političkih stranaka do sada u UK. Samo za usporedbu Corbynu je 2017. bilo potrebno 49,000, a ’19. – 51,000 po zastupniku, Blairu ’97. – 32,000 glasa, a Cameronu ’15. – 34,000, May ’17. – 43,000, Johnsonu ’19. – 38,000. Jedino je Blair ’01. sa 26,000 glasova po zastupniku blizu efikasnosti koju je Starmer postigao slijedeći McSweeneyev plan.

Negativna kohezija britanskog glasačkog tijela stvorena brojnim torijevskim skandalima, korupcijom, kaosom u vladi i ekonomskim pritiscima na svakodnevni život kompetitivnim je učinila ne samo marginalne izborne jedinice[5] u kojima je na djelu dvoboj Laburista i Konzervativaca, nego i one s dvobojem Liberala i Torijevaca, te naravno i one s trobojem. A bilo je onih u koje su se upleli i Zeleni i Reform.

Crveni zid na izborima 2017 i 2019 godine (Izvor, blog: Zašto je Crveni zid poplavio)

Torijevska pobjeda i njihovo iznenađujuće osvajanje tzv. Crvenog zida 2019. u Engleskoj osjetno je povećala broj marginalnih jedinica. Uz to veliki broj izbornih jedinica u Škotskoj koje je osvojio SNP bile su zapravo marginalne u kojima su Laburisti bili drugi. A prednost od 20% po ispitivanju javnog mnijenja koju u konteksu negativne kohezije imaju Laburisti dodatno je u igru ubacila i mnoge druge do tada sigurne torijevske okurge.

Dakle, u smislu igre na terenu laburistička se strategija svela na bespoštedno i laserski precizno ciljanje okruga za koje su vjerovali da su iole kompetitivni. McSweeney je već za lokalne izbore 2023. imao sastavljenu listu ciljanih općina i okruga zrelih za preokret, te je običavao kabinetu u sjeni govoriti: „Svaki put kada vi ili vaš šef posjetite neko mjesto koje nije na listi umre jedan laburistički vijećnik.“

S obzirom na rezultat nemamo nikakvog razloga vjerovati da taj pristup na izborima ’24 nije doživio svoju turbo verziju. Harriet Harman, veteranka laburističkih kampanja još od 1997, komentirajući tijekom izborne noći na Channel 4, rekla je kako bi gotovo svakodnevno od laburističke centrale dobivala popis izbornih mjesta koja bi trebala posjetiti, te da je obilazila gradove na jugu Engleske u kojima još nikada do tada nije bila, tj. za koje nije vjerovala da su kompetitivni. Laburisti su tako npr. osvojili mjesta koja su u torijevskim rukama još od 1820. – Bury St Edmunds. U Cannocku su uspjeli nadoknaditi minus od 20,000 glasova pomakom od Torijevaca od 25%. To je preokret koji se obično viđa na dopunskim izborima kada se vladi ‘šalje’ ljutita poruka, ne na općim izborima.

2.12 Udio/odziv

Visoka efikasnost ima i svoju tamnu stranu. S 412 zastupnika i 34% osvojenih glasova, Laburistička pobjeda je kilometar široka, ali samo centimetar duboka. To je najniži udio u UK povijesti za nadolazeću vladu, te su mnogi već Starmerovu pobjedu prozvali mandatom bez ljubavi (‘Loveless Mandate’), ili ‘Potemkinovim landslideom‘. To je isto tako pobjeda osvojena na drugom najnižem odazivu glasača od samo 60%. Stranka je kako se čini tijekom kampanje izgubila nekih 7-8%, što je i uobičajeno na britanskim izborima, tj. kampanja uvijek ‘skine’ nekoliko postotaka pobjedničkoj stranci – Blair ’97 u kampanju ulazi s nekih 25-30% prednosti, a završava sa 12.5%.

Nekoliko je razloga za takvu strukturu laburističke pobjede. Prije svega vrlo agresivno vođenje strategije ciljanja što većeg broja izbornih okruga. Naime, britanski je politički krajolik definitivno promijenjen godinama torijevske vladavine i, kako se ove godine pokazalo, ne na dobrobit Konzervativaca. Johnsonova pobjedba iz 2019. se dobrim dijelom zasnivala na prodoru u laburističke izborne jedinice koje su na Brexit referendumu glasale za izlazak iz EU. A taj je je rezultat, kako sam već rekao, povećao broj marginalnih okruga što je impliciralo širenje igre na terenu na daleko veći broj lokalnih dvoboja.

Danas je u UK i daleko veći broj stranaka koje su postale kompetitivne, što je dovelo do toga da su dvije glavne osvojile zajedno najmanji broj glasova do sada. Uz tradicionalne tri tu su još i dvije jake regionalne (SNP i Plaid Cymru), Zeleni i Reform. Međutim, ovog puta kao rijetko do sada i globalna pitanja su imala svoj učinak. Protestni glas zbog britanske politike oko Gaze u gradskim četvrtima s visokim postotkom muslimanske populacije (~20%) otišao je neovisnim kandidatama. Uspješnim u toj mjeri da je jedan od njih uspio pobijediti u Leicesteru Jonathana Ashwortha, koji taj okrug predstavlja još od 2011, a druga dva su skoro izbacili Wesa Streetinga (novo imenovanog ministra zdravstva) u Ilfordu, i Jess Phillips u Birminghamu [6].

Torijevsko defanzivno moljakanje i pozivi glasačima da Laburistima ne daju ‘supervećinu‘ vjerojatno su na kraju i proizveli željeni rezultat te smanjili udio, iako ne toliko i broj zastupnika. Isto tako, kako se čini veliki broj glasča za Zelene odlučio je u zadnji trenutak tako glasati, dobrim dijelom ohrabren gotovo sigurnim ishodom izbora, što je vjerojatno bio razlog i da je najniži odaziv bio upravo u sigurnim laburističkim okruzima.

Niskom odazivu je dodatno pridonio i novi zakon o obaveznom foto identificiranju prilikom glasanja i kako se čini to je spriječilo nekih 400,000 glasača da realiziraju svoje pravo.

2.13 Taktičko glasanje

Eksplicitni dogovor između Laburista i LibDems nije postojao, sigurno ne na način kako je to bilo u nedavnom drugom krugu francuskih parlamentarnih izbora, ni na način kako je Brexit stranka (ex UKIP, budući Reform) odustala da ide protiv Johnsona 2019. No, definitivno je postojao ‘gentelmenski sporazum’ o nenapadanju, o netrošenju sredstava u onim okruzima u kojima bilo jedni bilo drugi imaju veće izglede pobijediti Torijevce. I taj prešutni dogovor je spektakularno funkcionirao na točno potrebnim mjestima. A da je postojao eksplicitni dogovor Torijevci bi vrlo vjerovatno završili na trećem mjestu, a  LibDems kao glavna opozicijska stranka, jer postoje još 42 izborna okruga gdje je zbroj laburističkih i liberalnih glasača bio veći od pobjedničkog torijevskog.

No, drugi ključni moment koji je morao profunkcionirati kako bi taktičko glasanje bilo uspješno je ‘odljepljivanje’ torijevskih glasača, pogotovo onih mekih, od Torijevaca. Dati im ‘dozvolu’ da odustanu od svoje političke orijentacije i izaberu neku drugu. Tu je bitnu ulogu odigrala detoksifikacija, tj. decorbynizacija Laburističke stranke. Starmerovo odlučno eliminiranje svih tragova Corbyn ere, uključno i s izbacivanjem iz stranke prethodnog čelnika, potez do sada neviđen u britanskoj politici, dobrim dijelom je za efekt imalo ‘dozvoliti’ mekim torijevskim glasačima da glasaju za LibDems na jugu Engleske, u prigradskim područjima i zanemare ono da glas za LibDems dovodi Laburiste na vlast, tj. da ih Laburista na vlasti više nije strah.

Dakle, dva su elementa dovela do ovako spektakularnog pada konzervativnog glasa, ne samo da progresivna dilema[7] nije proizvela međusobno ‘poništavanja’ anti-torijevskog glasa, nego je redefiniranje Laburista dodatno odlijepilo dobar dio torijevskog glasačkog tijela od matične stranke.

Naličje je taktičkog glasanja to što stranka mora biti spremna ‘posuditi’ dio glasačkog tijela nekoj drugoj, a s obzirom na do sada najbolji rezultat u povijesti LibDems i niski udio Laburista, vjerojatno je ‘posuđivanja’ bilo u jednom pravcu više nego u drugom.

Decorbynizacija – detoksifikacija Laburista. Bivši vođa Jeremy Corbyn izbačen je iz stranke, a u Parlament se probio zahvaljujući tradiciji povezanosti zajednice i predstavnika u Parlamentu

2.2 Jesu li Laburisti imali strategiju?

Dobar dio britanskog komentarijata s oba krajnja dijela političkog spektra laburističku pobjedu je olako odbacio opisavši je kao tanku, kao izbore koje su Torijevci izgubili, a ne kao izbore koje su Laburisti osvojili, kao rezultat u najmanju ruku sreće bez nekog sofisticiranog plana. Možda. Samo mi se čini da preuzeti tu i tamo neki okrug od Konzervativaca može biti rezultat sreće i slučajnosti. No, da bi se to napravilio 412 puta tu mora postojati neka ideja, neki plan. Da, vjerojatno su Torijevci ove izbore izgubili, ali to da ih 412 puta izgube na ‘pravi’ način mora biti plod neke strategije. Dapače, rekao bih, uspješne strategije.

3. KAKO DALJE

3.1 Problem

Očito nakon ovakove pobjede politički problem broj jedan za Starmera et al. je kako pretvoriti negativnu koheziju britanskog glasačkog tijela u pozitivnu, tj. kako formulirati pozitivni politički program povrh onoga „Koliko gadno želite dati nogu Torijevcima?“.

Negativnu koheziju uvelike je motiviralo stanje u kojem se nalazi Velika Britanija – problemi koji traže hitna i konkretna rješenja bez obzira na ideološki premaz. Zdravstvo s velikom listom čekanja, transport, željenice pogotovo, ekološka tranzicija i implikacije za obiteljske budžete, smanjivanje ovisnosti o stranim energentima, stamabena kriza, nesupjeh Brexita i barijere koje su njime postavljene britanskoj ekonomiji (prednosti još nitko nije pronašao, a kamoli realizirao). Sve su to bread and butter problemi za koje građani Ujedinjenog Kraljevstva hitno žele rješenje i vrlo vjerovatno nije ih baš briga kako.

Međutim, fragmentacija britanskog političkog spektra zajedno sa širokom distribucijom laburističkog glasa na niskom nacionalnom udjelu predstavljalju potpuno novu vrstu problema vladajućoj stranci za tip politika i mjera koje mora donijeti, te za njihov timing i razvoj. Naime, ne samo da se povećao broj marginalnih okruga, nego se i njihova raznovrsnost bitno povećala. Do sada bi marginalne jedinice obično bile dvoboj vladajuće i opozicijske stranke. Te bi se tako i sastavljale odgovarajuće politike.  No nakon izbora 2024. laburistički zastupnici u svojim okruzima imaju raznovrsno mnoštvo drugoplasiranih protivnika od kojih moraju obraniti svoju poziciju. Marginalne su izborne jednice sada:

• gradske četvrti sa znatnom muslimanskom populacijom
• dijelovi Škotske i Walesa
• okruzi na sjeveroistoku Engleske
• ruralni dijelovi Midlandsa i juga Engleske
• prigradska područja (tzv. Commuter belt)
• ‘Plavi zid’ – skup torijevskih okruga i gradova na jugu Engleske, oko Londona.

Izravni protivnici Laburista, tj. svi oni drugoplasirani, na slijedećim izborima bit će:

• Torijevci
• Zeleni
• Reform
• SNP
• Plaid Cymru
• Neovisni
• LibDems

To znači da će se političke mjere koje nova vlada donosi morati razvijati na dvije razine:

• mjere prvog reda, cilj kojih je omogućiti obranu zastupničkih mjesta koja su ugrožena od raznovrsnih protivnika, i
• mjere drugog reda, koje trebaju odgovoriti na pitanja od nacionalne važnosti.

Tj. da glavni problem koji čeka vladajuću stranku, nada li se pobjedi na slijedećim izborima, nije samo kako negativnu koheziju protiv Torijevaca, koja je proizvela ovako raznovrsan politički krajolik, pretvoriti u pozitivnu, nego kako forumilirati pozitivni program koji mora imati tolike brojne i različite dodirne točke sa, po raznim prioritetima i interesima, fragmentiranim glasačkim tijelom.

3.12 Kako od negativne do pozitivne kohezije

Navodno se jedan ključnih savjeta koje je Starmer dobio od Blaira odnosio na ambicioznost i opseg promjena koje vlada valja donijeti u tzv. medenom mjesecu, tj. u prvih 100 dana na vlasti. Blair je ’97  ušao u izbore obećanjem kako će se držati konzervativnog proračuna i kako će sve mjere koje donosi u prvom mandatu biti unutar te financijske omotnice. Zato je tek njegov drugi mandat donio najambicioznije promjene i ključne investicije u javne usluge i reforme. To Blairu nije predstavilo veliki problem jer je nasljedio od Kennetha Clarkea ekonomiju u vrlo dobrom stanju, te je mogao u prvom mandatu ići nižim tempom promjena, a da to nije iznerviralo glasače. Starmer naravno te sreće s Jeremyem Huntom nema. Tempo i ambicija su sada sve.

U to ime zakonodavni program kojeg je Starmer predstavio naciji samo dva tjedna nakon pobjede na izborima u Kraljevom govoru sadržavao je ni manje ni više nego 39 prijedloga zakona. Vjerojatno je to jedan najambicioznijih i najbrže donesnih legislativnih projekata u britanskoj povijesti. Ključne mjere koje moraju pogoditi sve one raznovrsne dodirne točke, pomiriti izborne izazove prvog i drugog reda i pretovoriti negativnu u pozitivnu koheziju su među ostalima i ove:

• nacionalizacija željeznica
• krivična odgovornost za direktore privatnih vodovodnih kompanija koje zagađuju okolinu
• ubrzani propisi o planiranju, te pojednostavljanje propisa o stambenoj izgradnji
• reforme zakona o radu s mjerama koje štite prava zaposlenih – najopsežnija reforma radnog prava u zadnje vrijeme
• uspostava posebnog tijela koje će kontrolirati granice i baviti se krijumčarenjem ljudi – Border Security Command
• ukidanje nasljednih Lordova u Gornjem Domu Parlamenta
• osnivanje javne tvrtke GB Energy sa zadatkom ubrzanja eko tranzicije i s budžetom od £8.3bn javnog novca kako bi se privukle privatne kompanije na ulaganje (dio tog proračuna će se realizirati dodatnim porezom na energetske kompanije)
• osnivanje nacionalnog fonda u visini od £7.3bn kako bi se privukle privatne kompanije za ulaganje u britansku infrastrukturu.

Uz to drugog dana na vlasti Starmer je objavio da je torijevski plan za deportaciju azilanata u Rwandu jednostavno mrtav.

3.13 Starmerizam

Ako bi se trebalo nekako opisati ključne ideološke postavke novog kabineta onda je to možda najbolje sam Starmer učinio kada je u svojem prvom govoru rekao da njegova vlada neće biti opterećena doktrinom.  Ali, ako bi se baš htjelo gledati u neke temeljne postavke Starmerizma onda su to sigurno vjera u snagu javnog planiranja, u javne intervencije u cilju proširivanja i stvaranja novih tržista zajedno sa privatnom inicijativom (tzv. ‘crowding in‘), u industrijsku strategiju (nešto što je zadnje vrijeme jako ‘in’), u inovaciju poduprtu javnim sredstvima. A u to ime sprema se i osnivanje Vijeća za industrijsku strategiju (Industrial Strategy Council) s brojnim odborima koji će nadgledati realizaciju ključnih nacionalnih programa. Sve ovo nekako odaje dojam da su Rachel Reeves i Starmer u svojim dokonim satima tražili i nalazili inspiraciju u idejama Mariane Mazzucato i idejama koje je razradio njezin Institute for Innovation and Public Purpose. Ne iznenađuje.

Dojam je da su Laburisti inspiraciju nalazili u idejama Mariane Mazzucato i njezina Institute for Innovation and Public Purpose.

Starmerov je diskurs pun dinamizma, narativa o izgradnji, pun misijskih ciljeva, vizije, javnih svrha, inovacije, turbo nabijanja rasta Velike Britanije bilo da je riječ o ekonomiji, stambenoj izgradnji i o eko-tranziciji. U tom smislu on daleko više podsjeća na Harolda Wilsona i njegov slavni govor „White Heat of Technology“ iz 1963. u kojemu se on oslanjao na ulogu znanosti i tehnologije u preobrazbi društva, negoli na recimo Blaira i Browna koji su u partnerstvu privatnog i javnog vidjeli odgovor za socijalnu transformaciju nakon 18 godina konzervativne vlasti. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se dalje taj dinamizam razvijati s obzirom na dosta teško stanje koje novoimenovani ministri sad već svakodnevno otkrivaju u svojim resorima. Ministrica financija Rachel Reeves je nakon brze revizije javnih financija ustanovila da postoji nepokrivena rupa od najmanje £20bn. Implikacije tog minusa po ambicije iznesene u Kraljevom govoru razrađivat će se sve do sastavljanja novog proračuna, čija se objava očekuje na jesen.

3.14 Svijet

Vanjska politika (osim Izraelsko-palestinskog sukoba) igrala je zanemarivu ulogu u izborima. Starmeru sigurno nije bilo u interesu otvarati pitanje EU i Brexita jer bi se konzervativni tisak zapjenio, iskočile bi mu žile na čelu i vratu, te kraja optužbama za izdaju, predaju, protunarodnu zavjeru i što ja znam, jednostavno ne bi bilo. A Sunak se tu baš i nije imao čime pohvaliti. Zato se sve svodilo na blage i umirujuće tonove oko približavanju EU ma non troppo, kako se ne bi izazvala histerija Telegrapha, Maila ili Expressa. NATO će definitivno biti ključni element pribiližavanju EU, dakle prije svega kroz pojačanu sigurnosno-vojnu suradnju pogotovo oko Ukrajine, u nadi da će se tako i druga vrata početi otvarati, a da Brisel odmah u prvom koraku ne traži slobodu kretanja kao uvjet za približavanje, što će naravno opet izazvati histeriju u konzervativnoj štampi. David Lammy  je prvog dana kao ministar vanjskih poslova (24 sata nakon laburističke pobjede na izborima) krenuo u turneju ključnim glavnim gradovima EU kako bi ih uvjerio u kooperativni duh koji sada struji Londonom i kako bi im objasnio svoju vanjskopolitičku doktrinu – progresivni realizam. A opet Starmer i Reeves su dovoljno inteligenti da znaju da im je za realizaciju svih onih planova eknomoski rast esencijalan, te da je najjednostavniji način doći do njega upravo liberalizacijom odnosa s EU. Što se Sjedinjenih Država tiče nema tog britanskog premijera koji bi bio u toj mjeri suicidalan da odustane od dokrtine o ‘posebnim odnosima’ ma tko god sjedio u Bijeloj kući. Tako je Lammy već navodno uspostavio dobre kontakte u Trumpovom timu.

4. OSTALI

4.1 Starmer trenira strogoću

S čvrstom parlamentarnom kontrolom Starmer se vjerojatno neće pretjerano zamarati time što drugi misle. Vjerojatno će mu više briga izazivati mangupi u vlastitim redovima, kako to obično bude s vladama koje imaju velike većine. I tu je već Starmer pokazao da neće biti odstupanja od čvrste stranačke discipline bez obzira na to koliko je siguran i neupitan njegov autoritet. Bez nekog pretjeranog razmišljanja na 6 je mjeseci suspendirao sedmero laburističkih zastupnika koji su prilikom usvajanja legislativnog programa glasali za amandman SNP-a o ukidanju granice od dvoje djece za dobivanje socijalnih beneficija. Među sedmorkom je i John McDonnell [8].

4.2

No, tu su i druge stranke koje će bez obzira na većinu od 174 zastupnika davati kakav takav umjetnički dojam političkom životu Ujedinjenog Kraljevstva. Redom:

• Konzervativna stranka: nema jednostavnog načina da se objasni stanje u kojem se nalaze Torijevci, vjerojatno je to pitanje zasebnog teksta. Ukratko, do 2. studenog moraju odlučiti o novom čelniku. Tu s obzirom na sastav parlamentarne stranke ne cvatu ruže, kadar desetekovan godinama unutarnjih svađa ovim izborima je sveden na reliquiae reliquiarum nekoć najupješnije političke stranke na svijetu. Kandidati su se već javili i s desnog i s umjerenog krila. Nema smisla ulaziti u to tko je tko i što tko zastupa jer većinom ni oni sami to još ne znaju. Međutim bilo bi im dobro imati ovo na umu. Na vlast su Torijevci 2010. i 2015. došli Cameronovim socijalnim liberalizmom i triangulacijom kojom je spojio ruralne s imućnijim prigradskim i gradskim izbornim jedinicama i tako prodro u okruge tipa londonski Battersea. Ukratko, konstruiranjem novog centra u britanskoj politici. Te okruge Torijevci gube 2017. Brexitom i zaokretom ka socijalnom konzertivizmu. Johnsonov cri de geurre ‘Get Brexit done‘ im je 2019. donio ex-laburističke okruge u Crvenom zidu koji su nadoknadili gubitak Battersea i sličnih jedinica. No, torijevska Brexit koalicija se raspala u roku keks i te mrvice im sada jede Reform. Uz to strukturne i demografske promjene u britanskom društvu zaista ne idu Torijevcima na ruku i oni si moraju postaviti jedno jedino ozbiljno pitanje – kako su prestali biti stranka uspješnog dijela Britanije.
• Liberalni Demokrati: obično se kaže da je najsretniji onaj koji je osvojio brončanu medalju. Prvi je u panici da će ga netko skinuti s prijestolja, srebrni se grize što mu ja za malo izmaklo prvo mjesto, a brončani je jednostavno sretan da je nešto postigao. Pa tako i LibDems na trećem mjestu sa svojim najboljim izbornim rezultatom ikada. Sir Ed Davey je vodio zabavnu izbornu kampanju odajući dojam stranke koja nije opasna, koja ima simpatične ideje, koju možete doma pozvati na čaj ne bojeći se da će vam ukrasti porculan. U tom smislu će vjerovatno pokušati zadržati taj dojam ponekad tjerajući Starmera na odvažnije mjere oko socijalne skrbi, otvaranja prema EU, zelenijim politikama, ukratko, pokušavajući biti njegova progresivna savjest.
• SNP: kaos, ne znam što im dalje predstoji ukoliko im na slijedećim izborima u Škotskoj padne rejting. John Swinney je iskusan političar, ali kako se čini samo čuvar stranke dok se stvari ne rasčiste. Potpora za neovisnost je još visoka ~45%, ali put do novog refrenudma potpuno nejasan.
• Reform: first things first, to za sada nije stranka nego osobni projekt Nigela Faragea. Sa 5 zastupnika ne mogu ništa napraviti osim tu i tamo postavljati pokoje parlamentarno pitanje i dizati galamu u medijima. U 98 izbornih okruga su bili drugi iza Laburista i to je ozbiljna osnova za daljnji razvoj, ali za to treba prije svega sastaviti stranačku infrastrukturu za što je Farage kao osoba nesposoban. U svakom slučaju ako bi se netko ozbiljan prihvatio tog posla i izgradio stranačku infrastrukturu postojali bi neki izgledi da se na sjeveroistoku Engleske uspostave kao značajan politički igrač i da povećaju broj zastupnika.
• Zeleni: 4 zastupnika i u 12 okruga drugoplasirani. Čini se da su konačno shvatili kako valja voditi političku igru u FPTP sustavu. Posebno je zanimljivo to što više nisu samo stranka metro-liberalne lijeve inteligencije i medijske klase. Naime, osvojili su i dva ruralna mjesta preuzevši ih od Torijevaca, što znači da su izoštrili sposobnost vođenja kampanje po lokalnim pitanjima. Uz to uspjeh na zadnjim lokalnim izborima u svibnju znači da su u stanju izgraditi stranačku infrastrukturu za razliku od Reform.

5. LIJEVO I DESNO

Nadam se da ste primjetili da u tekstu do sada nisam upotrijebio termine ‘lijevo’ i ‘desno’. Naime, britanski opći izbori 2024. nisu bili o ‘lijevo’ ili ‘desno’. Tko misli da jesu nije pratio što se u Ujedinjenom Kraljevstvu događalo u zadnje vrijeme.

• Bilješke

[1] “I suspect there is now such a sea change and it is for Mrs Thatcher.”

[2] ‘First past the post’ ili relativni većinski u pojedinom izbornom okrugu – tj. pobjednik (a dovoljan je jedan glas više za pobjedu) odnosi sve.

[3] Podaci prema https://commonslibrary.parliament.uk/research-briefings/cbp-10009/

[4] Zapravo 412 jer je Lindsay Hoyle, Speaker of the House, iz laburističkih redova. No, on ne glasa u parlamentu i po običaju aktivni Speaker nema protukandidate u svojem okrugu.

[5] Marginalnom izbornom jedinicom se obično smatra ona u kojoj je razlika između prvo i drugo plasiranog <5%.

[6] U Parlament je tako ušao i Jeremy Corbyn, bivši čelnik laburističke stranke, pobijedivši opet u sjevernom Islingtonu, okrugu kojeg predstavlja još od 1983, no ovaj puta kao neovisni zastupnik. To nikoga ne bi trebalo čuditi, Corbyn je svih tih 40 godina funkcionirao kao dobar lokalni zastupnik. Britanski izborni sustav uz sve svoje mane ima za vrlinu izravni odnos zajednice i izabranog predstavnika. Vikednom MPs moraju ‘ordinirati’, tj. primati u ured građane iz okruga kojima je potreban neki oblik pomoći ili žele iskazati svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvom oko bilo čega. To su tzv. surgeries. Corbyn je vrlo vjerojvatno to savjesno radio svih godina. Sigurno je to bio faktor, uz vrlo lako mogući visoki stupanj inercije prilikom stavljanja križića uz njegovo ime na glasačkom listiću.

[7] Progresivna dilema referira na to da LibDems (i neke njihove ranije inkarnacije) i Laburisti obično znaju zajedno dobiti više glasova nego Torijevci, tj. da progresivni glas dijeljenjem na te dvije stranke omogućava pobjedu Torijevaca. Tako je bilo za cijelo vrijeme vladavine Margaret Thatcher protiv koje je uvijek glasalo oko 60% Britanaca.

[8] A sada malo spekulacije. Dobar dio od sedam suspendiranih – McDonnell, Burgon, Long-Bailey – bliski su Corbynovi suradnici iz doba kada je on bio šef stanke, a i inače. Ne bi bilo apsolutno nezamislivo da se oni odreknu članstva u Laburistima i s Corbynom formiraju neku parlamentarnu grupaciju. Naravano, vjerojatno bi u tom slučaju moralo doći i do dopunskih izbora u njihovim okruzima i do sveopćeg stranačkog kravala. No, ne znači da to ne bi bilo zabavno gledati.