Stiglitzova knjiga nudi više tema i argumenata za raspravu o euru nego Vladina Strategija i prigodni stručni članci. A svi je zaobilaze

Ideje.hr započinju seriju članaka o pristupanju Hrvatske eurozoni. U prvom, Željko Ivanković izdvaja neke aspekte Stiglitzove knjige Euro i zaključuje da će se građani o ulasku u eurozonu opredjeljivati s obzirom na činjenicu da Europska unija doduše nije razvila demokratske mehanizme, ali da su tek u Hrvatskoj demokratski standardi zaostali (što se očituje i na početku procesa). To značajno utječe na (ne)zainteresiranost i za proces i za njegove političke karakteristike i posljedice: neka bude kako bude. Ponekom ipak neće biti baš sasvim svejedno

1.

U veljači 2017. godine u izdanju Profila objavljena je knjiga Euro, nobelovca Josepha Stiglitza, svakako jednog od najznačajnijih ekonomista 20. stoljeća, koje je mjesto zaslužio svojim istraživačkim radom, ali i neumornom publicističkom aktivnošću. Za naše običaje riječ je o neobičnom pristupu javnoj diskusiji. Prije Eura, Stglitz je objavio dvadesetak knjiga, reagirajući upravo njima, poput mnogih drugih viđenijih ekonomista, na aktualna pitanja, na rezultate tranzicije, financijsku krizu, cijenu američke vojne intervencije na Srednjem Istoku, na pitanje upravljanja ekonomijom, rastuću nejednakost itd. Istodobno, neumorno je pisao kolumne, sudjelovao u izradi raznih izviješća i preporuka za vođenje javnih politika, a nije zanemarivao ni istraživački rad.

U proljeće 2015. godine, dakle upravo kad je završavao prvo izdanje Eura iz 2016. godine, Stiglitz je održao predavanje na Hvaru, na međunarodnoj konferenciji Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Splitu od kojeg je primio i počasni doktorat. Ni tada a ni poslije objave knjige Stiglitzove teze nisu izazvale raspravu u domaćoj stručnoj i znanstvenoj zajednici. O tom sam fenomenu pisao već te 2015. godine na stranicama časopisa Banka. Stvar se uglavnom svela na nekoliko prezrivih odmahivanja rukom kod onih koji su se samozvano svrstali u oponente Stiglitzovom pristupu i na jednako emotivno, vatreno pozivanje na Stiglitza kod onih koji misle da se sa Stiglitzom slažu (ili Stiglitz s njima). Kvalitetnije rasprave nije bilo, a zapravo je pitanje koliko je sredina za nju uopće kapacitirana. Stiglitzova knjiga naišla je na još bljeđu recepciju, a u stručnim i akademskim krugovima prošla je kao da i nije objavljena.

2.

Prije nešto više od pola godine Vlada RH je prihvatila Strategiju za uvođenje eura kao službene valute u Hrvatskoj, a osnovano je i Nacionalno vijeće za uvođenje eura. Strategija ima gotovo stotinu stranica neinspirativnog teksta. U uvodnoj riječi premijer Plenković naglašava da se uvođenjem eura – eliminira valutni rizik, izaziva snižavanje kamatnih stopa (?) i poticanje investicija (?) te omogućava usporedivost cijena. Guverner Boris Vujčić dodaje da će „uvođenje eura poticajno djelovati na gospodarske tokove i zaposlenost te samim time i na rast životnog standarda (?)“. Obojica spominju reforme ne bi li se Hrvatska kvalificirala za pristup eurozoni, no taj je dio kako u njihovim uvodnim riječima tako i u cijelom materijalu najmanje konkretan.  Upitnici uz neke od točaka koje su istaknuli Plenković i Vujčić označavaju da pristupanje Hrvatske eurozoni ne mora nužno izazvati te posljedice, da razvitak može biti i drukčiji. Vujčić zaključuje da je „sazrelo vrijeme za pokretanje široke javne rasprave o uvođenju eura u Hrvatskoj“.

U tom je pogledu značajno da je ugledni znanstveni časopis Privredna kretanja i ekonomska politika svoj posljednji broj posvetio „aktualnoj temi uvođenja eura“. Objavljena su tri stručna i jedan izvorni znanstveni članak o pitanjima je li euro optimalna valuta za Hrvatsku, učincima uvođenja eura na kretanje cijena, utjecaju na međunarodnu razmjenu i izravna ulaganja, te pitanju troškova zaduživanja.

Ključno je međutim da su svi autori članaka zaposleni u Hrvatskoj narodnoj banci. Taj način vođenja „rasprave“ povećava vjerojatnost  da se uvođenje eura doživi i da stvarno bude nametnuto, a smanjuje šanse da euro bude prihvaćen. Nije riječ samo o pravu oponenata da sudjeluju u raspravi. Stvar je u tome da se dobije uvid na temelju kojeg i oni koji se s uvođenjem eura slažu i oni koji se ne slažu mogu kreirati svoja očekivanja u procesu, saživjeti se s njima, birati i planirati svoje postupke.

Uostalom, u dosadašnjoj se promociji vidljivo izbjegava pitanje tečaja prema kojem će se kuna konvertirati u euro.   Iako je Hrvatska značajno eurizirana, kako je kunska aktivnost u dijelovima financijskog sustava ipak snažna, a u nekima i  sve snažnija, odluka o desetak posto gore ili dolje,  nije beznačajna, a ne može ni biti donesena jednostrano. Vujčić u svojoj uvodnoj riječi poziva i na početak „dijaloga s europskim institucijama“. U cijeloj se Strategiji tek jednom rečenicom (na str. 58.) napominje da “središnji paritet deviznog tečaja može značajno (kurziv Ž.I.) utjecati na makroekonomska kretanja nakon pristupanja tečajnom mehanizmu”, no tema je – kao uostalom i u recentnom intervjuu guvernera Borisa Vujčića Večernjem listu – skrivena u proceduralnim koracima.

Taj je pristup prije svega zabavan. Puno se govori o cijenama u procesu i nakon pristupanja eurozoni, uglavnom se minorizira mogućnost njihovih značajnijih promjena (vidi Strategiju i intervju), premda će – s visine se konstatira – percepcija biti drukčija i pogrešna, a da se u sklopu te teme praktički ne uključuje “značajno” pitanje tečaja konverzije s kojim su cijene izravno povezane.

Nije beznačajno podsjetiti da je konverzija domaće valute u valutu zajednice kojoj Hrvatska pristupa u prošlosti uglavnom izazivala tenzije, kako 1918. godine tako čak i 1945. kad je kuna bila kao lišće – Andrija Hebrang stariji i tada je zahtijevao njezin bolji tretman pri konverziji u jugoslavenski dinar.  (Kontroverze su pratile i uvođenje hrvatskog dinara, ali su bile pokrivene višim ciljem – obranom.) To je još jedna ilustracija da Hrvatska kroz značajne transformacije (privatizacija, slučaj Agrokor) prolazi uglavnom na način da joj od njih u kolektivnoj svijesti, umjesto poticaja, ostaju ostaju traume i ožiljci. Pretjerano je reći da je Hrvatska razočarana dosadašnjim članstvom u Europskoj uniji, no skepsa postoji. Ali skepsa je zdrava, skepsa može biti prednost.

3.

Pitanja demokratskog i odgovornog upravljanja državom važan je a uglavnom zanemaren aspekt i Stglitzove knjige. Prvo je dakle pitanje makroekonomskih neravnoteža koje se javnostu nameću kao glavni ali kao da su tek tehnički problem, koji samo treba prepustiti stručnjacima, drugo je pitanje demokratskog donošenja odluke o pristupanju euru, a treće pitanje alata koji ostaju vladi kod daljnjeg vođenja politike, osobito s obzirom na činjenicu nerazvijenosti demokracije na europskoj razini, na upitni utjecaj Hrvatske na odlučivanje u Europi te na neravnopravnu poziciju hrvatskih predstavnika u Europi kod stjecanja saveznika za promicanje hrvatskih interesa.

Što se tiče prvog, „tehničkog“ pitanja, Stiglitz ga, nasuprot zaključku da ga samo treba prepustiti stručnjacima, smatra nerješivim na “tehnički” način. Ne radi se dakle samo o tome da on u slučaju eura ističe izostanak onog što se uobičajeno naziva optimalnim valutnim područjem, a tu prije svega misli na solidarnost između uspješnijih i manje uspješnih članica eurozone u okolnostima kriza, nedovoljnu mobilnost radne snage, probleme s neželjenim (“diskriminatornim” i nepredviđenim) tokovima kapitala, konvergencijom i sl. O tome razmjerno solidno informira i prvi članak u časopisu Ekonomskog instituta Zagreb. Napokon, Stiglitz u završnim poglavljima ističe uz koje je uvjete i metode moguće da eurozona postane funkcionalna za sve njezine članice.

Važnije je da on na ekonomske modele i ekonomske sustave  gleda kao na nesavršene, kao strukture kojima treba aktivno upravljati. Na stranici 70., hrvatskog izdanja knjige, prije odjeljka Demokratski deficit, on piše: „Uz svoje ograničeno znanje nikad ne možemo biti sigurni koji je ekonomski model ispravan … A kad shvatimo da nam je model pogrešan – ili samo možda pogrešan – zbog mogućih promjena u svijetu, moramo biti prilagodljivi da promijenimo ono što radimo… ključna je stvar koliko odricanja od važnih aspekata mogućnosti za donošenje vlastitih odluka nameću ekonomske integracije.“ Dakle, kod uspostave sustava kao i kod njegove daljnje promjene i primjene, pitanja su – mehanizama upravljanja te – u čiju korist. Politička pitanja.

U spomenutom članku u Privrednim kretanjima tu postoje neke nejasnoće ili – nesporazumi. Spominje se  da je odluka o monetarnoj uniji bila politička (str 24), kao da je mogla biti ili ikad može biti drukčija i – što je važnije – kao da je to neki problem. Da je pojam političkog u članku problematičan (ili barem nedovoljno artikuliran) očituje se u tome što se  jednom zaključuje kako se s pristupanjem EU stupanj političke integracije Hrvatske i članica – povećao (str 11), ali je “danas … u određenom smislu manje politički integrirana s ostalim članicama iako je nedavno pristupila Ugovoru o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji” (str 50).

Nepreciznost je moguće posljedica toga što se i kod rijetkog uzimanja u obzir političkog aspekta pristupanja eurozoni ne vodi računa o razlici suverenitetne i demokratske komponente. Radi se dakle o pitanjima odgovornosti  i ovlasti demokratski izabranih tijela i institucija, odnosno o alatima koji ostaju vladi (i građanima) kod vođenja ekonomske i drugih politika, nakon pristupanja eurozoni. Tu stvar ne treba dramatizirati, ali ni potcjenjivati. Kao analogija može se spomenuti da su ovlasti Grada Dubrovnika i Dubrovačke županije uže nego ovlasti nacionalnih političkih tijela. Bilo bi, međutim, postignuće kad bi Hrvatska u europskim okvirima bila utjecajna koliko Dubrovnik  na nacionalnoj razini.

4.

Stiglitzova knjiga o euru dobrim je dijelom knjiga o grčkoj krizi. Stiglitz je također jedan od najboljih poznavatelja funkcioniranja tržišta ikad i uopće, na cijelom svijetu. Praktički sav njegov znanstveni rad, klasificiran kao ekonomika informacija, svodi se na istraživanje tržišta. Na stranici 145 (u Zaključnim napomenama) upozorava da je „Europa mislila da dobro razumije tržišta“, da je osnivače eura „zavela oholost“, odnosno uvjerenje da znaju kako ekonomski sustavi funkcioniraju, iako je to znanje nužno ograničeno, uzme li se u obzir da „se ekonomski sustavi stalno razvijaju“.

Svijest o iskušenju oholosti uobičajeno je uvjerljiv signal da se radi o znalcu. No daleko od toga da je Stiglitz u knjizi ostao samo na načelnim zapažanjima (koja su ipak važna zbog uspostave konteksta). Dok je javnost najčešće poklanjala pažnju neosporno vrlo važnim pitanjima fiskalne štednje te socijalnih i ekonomskih posljedica takve politike u Grčkoj, Stiglitz uočava kako je Trojka pregovarajući s Grčkom oblikovala i druga tržišta, očigledno pod utjecajem europskih interesnih grupa.

Na 209. stranici podsjeća da je jedna od točaka pregovora Trojke i Grčke bila promjena definicije svježeg mlijeka: „U 2014. godini Trojka je natjerala Grčku da izbaci oznaku ‘svježe’ sa svog zaista svježeg mlijeka i udvostruči vrijeme koje ono smije provesti na policama.“ Riječ je, naime, o tome da „Grci vole svježe mlijeko koje se proizvodi u blizini i brzo dostavlja. Ali nizozemski i drugi europski proizvođači mlijeka rado bi povećali svoju prodaju predstavljajući svoje mlijeko nakon dugog puta jednako svježim kao domaće… U tim uvjetima, veliki proizvođači mlijeka mislili su pregazit će male grčke proizvođače. Teorijski, grčki potrošači imat će koristi od nižih cijena …“ Usred depresije, podsjeća Stiglitz, vodila se još jedna čudna rasprava: „Trojka je od Grčke tražila da promijeni propise koji određuju veličinu štruca kruha. Prije su se one mogle prodavati samo u određenim veličinama: 0,5 kg, 1 kg, 1,5 kg i 2 kg. Već dugo postoji literatura koja objašnjava da takvi standardi zapravo povećavaju konkurenciju jer olakšavaju uspoređivanje. Ali Trojka je htjela omogućiti prodaju bilo kakve veličine kruha.“

Ovo je zapažanje zanimljivo za općenito razumijevanje tržišta: standardizirane veličine pojačavaju konkurenciju a „deregulacija“ smanjuje transparentnost. Možemo to dobro vidjeti kod telekomunikacijskih kompanija čije su usluge jedva usporedive. Stiglitz podsjeća da su se mijenjali i propisi o ljekarnama, zatim o radnom vremenu. S jedne strane, sve je to izazvalo duboko nepovjerenje u mjere koje Trojka nameće, s druge strane, a možda upravo zbog ovog prvog, tržišta odnosno zaposlenici i potrošači,  nisu reagirali kako su priželjkivali europski proizvođači. (Osobno mislim da su europski standardi unaprijedili higijenu prodaje svježeg sira i drugih namirnica u Hrvatskoj, pozdravljam to, no ovdje se radi o prikazu utjecaja interesnih grupa i neizvjesnosti upravljanja tržišnim ishodima.)

Stiglitzova knjiga dakle vrlo zorno, na stvarnom materijalu, pokazuje, za početak, sljedeće (a što se često previđa, uglavnom s namjerom): da tržišta uvijek oblikuje neka regulacija, da su tržišta uvijek u nečijem interesu više, a u interesu drugog manje, te da se nikad ne može s pouzdanošću predvidjeti kako će sudionici tržišta reagirati („tržišta sama po sebi nisu stabilna“, str. 228). Danas mogu ovako, sutra onako.

5.

Važno je to imati u vidu kad se čita Stiglitzove prijedloge za unapređenje financijskih tržišta. Ostavit ću postrani velike teme o optimalnom valutnom području, o deficitu bilance plaćanja i fiskalnom deficitu, o ulozi rating agencija i banaka u nastanku duga i u rješenjima koja su Grčkoj nametnuta. Stiglitz iznosi cijeli niz prijedloga drukčije tržišne regulacije i drukčijih ekonomskih ciljeva u odnosu na prevladavajuće u Europi i eurozoni. Posebno inzistira na promicanju ulaganja u okoliš. No ovdje ću izdvojiti dva prijedloga koji, po mojem sudu, zorno ilustriraju karakter Stiglitzova pristupa. To su kreditne dražbe i izvozno-uvozni tokeni, koji bi se također stjecali na dražbama.

Ova druga ideja potječe „ni od koga drugoga negoli od Warrena Buffetta“ (str 267.) Prema tom prijedlogu svaki bi izvoznik dobivao token proporcionalan vrijednosti izvoza. Tokenima bi se slobodno trgovalo, a radi upravljanja bilancom plaćanja uvoznici bi dio ili cijelo pravo na uvoz stjecali kupnjom tokena. Riječ je naravno o ključnom problemu eurozone, izostanku tečajnog mehanizma za prilagodbu ekonomija, ne samo u krizi nego i radi izbjegavanja krize. Tim bi se mehanizmom, piše Stiglitz „mogli riješiti visoke razine nepredvidljivosti u tržišnoj ekonomiji“. Na sličan bi se načina upravljalo i kreditnim tržištem, pri čemu bi država mogla usmjeravati kredite prema sektorima (na primjer malim poduzećima).

Valja ponoviti, ovi prijedlozi o drukčijoj regulaciji tržišta ne pate od iluzije o njihovoj univerzalnoj vrijednosti i primjenjivosti. Stiglitz nije naivan da pretpostavi da je tržište moguće suzbiti ili potpuno kontrolirati ni da je to smisleno. O njima se može razgovarati tek s obzirom na sadašnju regulaciju (i ideologiju, ciljeve), koja je izazvala krizu. Kreditno tržište u Hrvatskoj i sada je regulirano, no to ne izgleda zadovoljavajuće (stabilnost je prioritet pred restrukturiranjem). I sada je zahtjevima o rezervacijama i drugim mehnizmima moguće donekle upravljati dinamikom i smjerom dodjele kredita. Pitanje je kako će biti nakon pristupa eurozoni. Dođe li do nepovoljnog razvitka, hoće li ostati mogućnosti ispravljanja pogreški i nepovoljnih efekata ili Hrvatska na to više neće imati nikakvog utjecaja.

Dakako, ne bi bilo iznenađenje da ljudi budu zainteresiraniji za eurozonu unatoč izostanku mogućnosti utjecaja na politiku, nego za kunu, a s ovom razinom demokratskih standarda. Tome naruku ide i posljednji val iseljavanja, a više se osobito ne drž ni do demokracije u svijetu.

6.

Tu se vraćamo na početak priče. Koje mogućnosti i alati ostaju hrvatskim građanima i hrvatskim institucijama da upravljaju svojim ekonomskim i socijalnim aktivnostima. Koliko pristupanje eurozoni ograničava a koliko suspendira demokraciju, pa i tržište. Zna li se, zajedno sa Stiglitzom, što je ustvari tržište, potpuno je pogrešan zaključak da pristup eurozoni razvija tržište. Samo ga drukčije regulira, a s vremenom ga može i suziti.

Stiglitzova je knjiga vrlo opsežna, četristotinjak stranica. Iako je na prvi pogled logična i čitka, ustvari je složena.  Obiluje mnoštvom tema koje se isprepliću, a na mjestima su  komentirane paušalno i brzinski. Sve aspekte i argumente vjerojatno može dosegnuti tek čitatelj Stiglitzova ranga. To ne znači da zaključci nisu utemeljeni, no nisu uvijek detaljno  izvedeni i sistematizirani, barem za čitača ispod njegova ranga upućenosti. (Iako je jedan od Stiglitzovih ideoloških ciljeva puna zaposlenost, čini mi se da tržište rada u eurozoni nije sistematično obrađeno. Na mjestima se zadovoljava polemikom s njemačkim ministrom financija Wolfgangom Schaubleom.)

Ipak, Stiglitzov je Euro kudikamo sadržajniji, bogatiji i prikladniji kao predložak za raspravu o hrvatskom pristupanju eurozoni nego Strategija koju su izradile Vlada i Hrvatska narodna banka i članci iz Privrednih kretanja i ekonomske politike. Teme bi trebalo razdvojiti, sistematizirati Stiglitzove argumente za i protiv i otvoriti raspravu o svakoj od njih. (Neke svoje teme izdvojit će naš autor iz Dubrovnika Pooka Zecov u svojem prikazu Stieglitzova eura.) To bi možda čak ubrzalo stvar. U svakom bi slučaju olakšalo svima da vide što mogu očekivati i izaberu kako će se postaviti prema razvoju događaja. Demokratiziralo bi proces, ako je to još važno.